Županija 10 po mnogo čemu je 'naj' u većem bh. entitetu. Na žalost, to naj uglavnom nema pozitivan predznak. Riječ je o prostorno najvećoj županiji, zauzima 20 posto površine Federacije BiH, najslabije je naseljena, u njoj se nalazi najveće akumulacijsko jezero u Europi, ali je i županija u kojoj se nalaze čak tri od deset najnerazvijenijih općina u Federaciji. Uz Bosansko Grahovo i Glamoč s tim negativnim predznakom uz naj je i općina Drvar. Nekadašnje naj povratničko čudo, a sada općina iz koje se povratnici ponovo iseljavaju. Pitali smo nekolicinu prolaznika o kvaliteti života grada na obalama Unca.
„Ja živim loše. Ne vidim. Tražio sam pomoć da idem na operaciju. U socijalnom kažu da nemaju para, u bolnicu više ne pripadam. Od koga da tražim? Imam sina, 23 godine, ništa ne radi. Loše. Za mene loše. Nije moglo biti gore. Da sam znao, ne bih se vratio“, kaže stanovnik sela Ljeskovica.
„Sve je to pusto. Moje selo, Ljeskovica, ima preko petsto trideset kuća. Dobro, to su kuće vikendice, sve je to novo. A nas je samo trinaestero u selu Ljeskovica“
„Za mlade generacije nije dobro. Ima ona poslovica koju ste vi učili kroz školu – na mladima svijet ostaje. Je li tako? A ne mora biti samo u Drvaru, nego i u okruženju cijelome, da se o mladim generacijama malo vodi računa. Nema posla, nema zaposlenja. Mladi su ljudi zemlju izgrađivali, ratove dobijali, tvornice pravili, puteve, željeznice, sve, a o njima se danas malo vodi računa“
„Pravo da ti kažem, šta ću, kako ću, teško, kad nema posla, teško se živi. Ova mlada omladina nema posla, a mi stari, šta ćemo. Penzija“, rezignirana je jedna penzionerka.
„Ovo je došlo da ovako ničem ne vodi. Mislim da je najgori Drvar. I Grahovo i Glamoč. Ne samo po meni, po većini, najgora tri grada u Bosni i Hercegovini. Svugdje se nešto sasvim malo dešava, međutim, ovdje zaista ništa. Ovo je grad koji, po meni, nestaje. Za petnaest, dvadeset godina ovo će biti mrtav grad. Grad koji ne postoji“, riječi su jednog Drvarčanina.
U Drvaru smo proveli jedan dan i s djelatnicima i volonterima Crvenog križa koji su, zahvaljujući potpori UN agencija, formirali mobilni tim koji redovito obilazi ljude u potrebi. S Gordanom Miljević, tajnicom drvarskog Crvenog križa obreli smo se pred jednom trošnom kućicom.
„Ovdje se radi o porodici Karanović. Oni su naši korisnici od ranije. Međutim, mi smo ih, u našem redovnom obilasku, zatekli u jako teškom stanju, socijalnom, i onda smo sve uradili za njih da im malo popravimo njihovu socijalnu sliku. U prvi mah smo im kupili izvjesne količine hrane i ogrjeva. Poslije smo pokrenuli humanitarnu akciju na nivou grada. Bilo je prikupljeno poprilično hrane, sredstava za higijenu. Evo, danas, kao što vidite, malo im uređujemo kuću, imamo volontere, krečimo, da im malo upristojimo, da im život bude malo bolji“, rekla nam je Gordana Miljević.
Obitelj Karanović čine majka i sin koji je bio odličan matematičar, vrijedan učenik, no, po završetku srednjeg obrazovanja nije mogao naći posao. Nezaposlenost je zapravo najveći problem opstanka povratnika na vlastitom ognjištu, kazao nam je i načelnik te općine Stevica Lukač.
„Na području drvarske općine ima blizu hiljadu zaposlenih i evidentiranih u poreskoj upravi, i to je daleko manje od onoga što bi ovdje zaista trebalo da radi i da ostvaruje svoja primanja i prihode. Ima više od 1.300 nezaposlenih evidentiranih na Zavodu za zapošljavanje. To je srazmjer koji govori o tome koliki je stepen tog ekonomskog nezadovoljstva, koliko je s ekonomske strane ovo područje zapostavljeno i zanemareno“, kaže Lukač.
Stoga je pomoć humanitarnih organizacija i njihovih volontera nemjerljiva. Mobilni tim Crvenog križa evidentirao je ukupno 1.190 korisnika, među kojima je 50 raseljenih i 1.140 povratnika. Usluge koje im pružaju doista su raznolike, ističe Gordana Miljević.
„Usluga je i razgovor u svakoj posjeti, i to se računa kao usluga, te posebne usluge tipa prevoza do Doma zdravlja, do bolnice u Livnu, kupovina lijekova, mjerenje šećera, pritiska, plaćanje računa, cijepanje drva. Čak smo kopali i bašte“
Nakon ove priče jasno je zašto Drvarčani, ali i ostali žitelji Županije 10, kao uostalom i cijele Bosne i Hercegovine, u sve većem broju odlaze u neku od zemalja Zapadne Europe, ili preko Ocena, nadajući se da će sa svojih deset prstiju osigurati barem pristojan život sebi i svojim obiteljima.
