Visoki komesar UN za izbjeglice, Antonio Gutereš, imao je tokom boravka u BiH krajem augusta nekih zanimljivih susreta. Kao prvo, izdvajamo njegovu posjetu Srebrenici i povratnici Neziri Sulejmanović, kojoj će uskoro, najviše zahvaljujući inicijativi i podršci Radija Slobodna Evropa, biti napravljena kuća.
Visoki komesar UN za izbjeglice, Antonio Gutereš, posjetio je Neziru Sulejmanović, povratnicu u selo Đogaze kod Srebrenice, koja već tri godine živi bez krova nad glavom. Želio se na licu mjesta uvjeriti u stvarno stanje i Nezirin slučaj koji, nažalost, nije usamljen:
„Mislim da to najbolje ukazuje na potrebu da sarađujemo što više, da što prije riješimo ovakvu situaciju i da, toliko godina poslije rata, izbjegnemo da ljudi žive u ovako tragičnim okolnostima. UNHCR nastavlja svoj rad i podršku, međutim, želimo da osiguramo i podršku organa vlasti BiH da što je prije moguće kroz Revidiranu strategiju Aneksa VII učinimo dodatni napor da se ovakve stvari i razriješe.“
Zajedno sa Guterešom, izbjegličke porodice u kolektivnom centru i povratnike posjetio je i Omer Branković, resorni ministar u Vladi RS, koji kaže:
„Načeli smo teme šta dalje i kako dalje za povratnike, izbjeglice i ostalu populaciju. Razgovarali smo o Aneksu VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je malo zastao u parlamentima BiH i dogovorili se da se to što prije otkoči i počne raditi. Obišli smo kolektivni centar u Baratovu i jednu povratničku porodicu iz reda bošnjačkog naroda. Vlada RS vlastitim sredstvima i uz pomoć Fonda za povratak BiH pokušava da ove godine riješi zahtjeve 484 takve porodice, 1037 lica. Međutim, nemamo toliko sredstava. Ove godine počinje izgradnja dvije stambene jedinice – jedna u Srebrenici, uz pomoć lokalne zajednice, jedna u Bratuncu. Lokalne zajednice dale su infrastrukturu, sve ostalo je naše. Ukupno će biti 64 stana. Ali, kao što vidite i u samoj Srebrenici, nakon dosta godina i ulaganja svih nivoa vlasti i međunarodne zajednice, opet se nađe neka porodica koju treba pomoći. Ja se ovom prilikom zahvaljujem UNHCR-u što je izrazio želju da gospođi Sulejmanović naprave kuću i dovedu električnu energiju. Visoki komesar je obećao da će na sve načine pomoći izbjeglim i raseljenim licima BiH.“
Antonio Gutereš na imanju Nezire Sulejmanović
Nezira Sulejmanović uskoro će dobiti krov nad glavom, zahvaljujući ponajviše akciji koju su inicirali novinari:
„Da nije bilo Slobodne Evrope i Josipa Pejakovića, da se to nije prikazivalo u stranim zemljama, UNHCR ne bi za mene znao. Ali, počelo je od toga, onda su svi saznali, preko interneta, i došli su da se uvjere gdje jedna majka živi. Ako odu negdje u opštinu, našoj Vladi, pitaju ko je, kako je, ovi kažu: nije to istina, jer opština i vlast nije niti dolazila niti zna kako je. Ljudi su došli, maksuz, da se uvjere da to nije laž što je Sadik prenio preko Slobodne Evrope, što je Josip Pejaković, što je Zvonko Marić prenio, i da ne nabrajam dalje, bilo mi je još posjeta. E, dođite da se uvjerite. I hvala svima! Hvala prvo našim novinarima, jer UNHCR ne bi znao, da nije krenulo od naših novinara. A hvala i UNHCR-u. Dolazio je i glavni, ovdje, uvjerio se, i kaže: majko, biće kuća. I doći ćemo kad bude kuća. Vratili su me u život. Ovo je moje, ostajem tu do smrti. Samo da normalno živim. Ne treba mi novac, da je čovjek gladan, žedan, nego nemam krova, vode ni struje. Ni puta. Vidjeli su i to. Nekoliko kamiona, valjak, to je za njih 500 maraka, to nije puno, nije to nekoliko milijardi pa da nema budžeta, ali, malo vlast, malo mi... Samo, s nama neće ni da sarađuju, ne vide te, dok je četiri godine mandata, oni kupe sebi, a mi smo zaostali. Opet drugoga izglasamo, drugi opet tako. Nas niko ne primjećuje. Bog dao novinarima! Blagosiljaću naše novinare, braniću ih ako ih ko napadne, jer moj se glas nije čuo dok nije bilo njih. Njima dajem podršku. Ako Bog da, kad bude sljeme, dođite da vidite kako se majka veseli! Neka sam stara, ali igraću kolo. Neka sam ožalošćena, ali meni će moja djeca vrata otvarati. Moja će djeca biti sa mnom. To ću doživjeti, neću mrijeti – imam posla. Imam puno posla – da dokažem da sam uspjela kuću napraviti.“
Pogledajte video koji je pokrenuo inicijativu
Autor: Željka Mihaljević
Problem povratnika i raseljenih osoba mora se što hitnije riješiti jer se on povlači isuviše dugo na prostorima bivše Jugoslavije, kazao je za svoga posjeta Glamoču visoki komesar UN za izbjeglice Antonio Gutereš i dodao kako je pomoći svakim danom sve manje, a ono što čini UNHCR u okviru svojih mogućnosti, samo je kap vode u oceanu potreba ljudi koji se vrate na svoja ognjišta.
U kući Milke Krčmar, koja živi s bolesnom majkom u predgrađu Glamoča, nema ni struje ni vode. Jasmina Kasum živi u ruševnoj zgradi, u devastiranom stanu, a Amri Sultanović, samohranoj majci petoro djece, jedini prihod je socijalna pomoć:
„Samo sto maraka socijalne pomoći. Nikako ne preživljavam, ali, eto, zahvaljujem se ljudima iz UNHCR-a, od njih sam dobila pošiljku hrane.“
Amri je, nakon suprugove smrti, općina dodijelila stan, a Kantonalno ministarstvo rada i socijalne skrbi, pored redovite socijalne pomoći, subvencionira i stanarinu.
Ovakvi i slični slučajevi ne smiju osjetiti restrikciju, kazao je Gutereš i dodao:
„Mislimo da je u ovom periodu financijske krize veoma važno da ti ljudi, povratnici, koji su najugroženiji, budu pošteđeni od svih tih umanjenja budžeta i da se o njima mora voditi najviše računa.“
Visoki komesar je naglasio da je rješenje problema povratnika, izbjeglih i raseljenih, moguće jedino u regionalnom pristupu, te da je cilj njegova dolaska potenciranje takvoga pristupa. Naglasio je i kako ovaj problem mora biti nacionalni prioritet svih razina vlasti, počevši od države, entiteta i kantona, sve do lokalne samouprave.
Visoki komesar UN-a za izbjeglice Antonio Gutereš, tokom boravka u BiH, dao je punu podršku i naglasio važnost usvajanja Revidirane strategije za provedbu Aneksa VII Dejtonskog sporazuma. Podsjećamo da taj dokument omogućava odgovore na brojna neriješena pitanja u vezi s povratkom, kao što su rekonstrukcija stambenih jedinica povratnika, pomoć u obnovi infrastrukture, pomoć u socijalnoj zaštiti, zatim pitanja raspuštanja kolektivnih centara, zdravstvene zaštite, školstva, sigurnosti, deminiranja i pitanja prava na naknadu štete izbjeglica i raseljenih osoba.
O tom dokumentu govori Slavko Marin, zamjenik ministra za ljudska prava i zbjeglice i predsjednik državne Komisije za izbjeglice i raseljene osobe.
Slavko Marin, Foto: Midhat Poturović
Slavko Marin: Predmet Revidirane strategije u svom sadržaju definira stanje u oblasti izbjeglih i raseljenih osoba, prepoznaje stupanj implementacije Strategije koja je donesena 2001. godine, sa temeljnom nakanom da proces povratka učini efikasnijim i da sve one okolnosti koje su dijagnosticirane u razdoblju 2001.-2009., a predstavljale su poteškoće za sve povratnike, pokuša kroz preporuke u pravnoj normi unaprijediti u entitetima, u kantonima, redefinirati i na neki način omogućiti da ljudi koji se vrate daleko lakše, svrsishodnije i cjelovitije ostvaruju sva svoja prava. Prije svega misli se na prava iz područja radnih odnosa, prava iz pitanja obrazovanja, školovanja, prava iz pitanja zdravstvene zaštite, socijalne zaštite, i svakako da se dotaknemo i pitanja jobaveze iz Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je pravična naknada štete koja proizilazi iz odrednica koje postoje u ovom aneksu.
Temeljan cilj Revidirane strategije je da ona postaje jedan politički okvir zajedničkog suglasja najviših institucija u BiH, to je Parlament BiH, koji bi kroz izraz jedne takve političke volje, uz prihvaćanje ovakvog dokumenta i preporuka koje postoje u njemu kao rješenja svih ovih pitanja koja sam istaknuo da se jesu pojavila kao problem u rješavanju pitanja povratka posljednjih 13-14 godina, dalo bi za pretpostavku da bi se došlo do harmonizacije propisa u entitetima, do harmonizacije propisa na različitim razinama vlasti, ovisno o mjerodavnosti za područje koje tretira ta institucija i da na neki način stvorimo sve te pretpostavke da bi se ljudima u mjestu povratka bilo lakše organizirati, živjeti i ostvariti temeljna prava koja jesu vezana za pitanje rada, školovanja, zdravstva, socijalne zaštite. Različita pitanja iz ovih oblasti na različit način su riješena u različitim entitetima. Ukoliko ste imali neka prava u Federaciji, dolaskom u Republiku Srpsku, ili obrnuto, ta prava ne ostvarujete, gubite ih.
RSE: Kako biste u najkraćem odredili značaj Strategije?
Slavko Marin: Svakako Strategija ima ambicije da u cjelosti stavi točku na pitanje povratka u Bosni i Hercegovini. Iz nje proizilazi, a i zaključci nadležnih tijela kroz koja je ona prolazila, prije svega Vijeća ministara, obavezali bi Ministarstvo za ljudska prava da uradi operativni program obnove i povratka u razdoblju 2009.-2014. godina, u smislu njegovog potpunog izvršenja sa stajališta obnove porušenih obiteljskih kuća, a sve ovo što jeste preporuka, to bi pratilo jedan cjelokupan proces koji bi na neki način bio uvezan, integriran. Samo kao takav može polučiti rezultate. Praviti kuće bez rješavanja ovih pitanja – ne dobivate željene rezultate. Rješavati ova pitanja, a ljudima nisu obnovljene kuće – opet nemate nikakav rezultat. Sve ovo bi trebalo polučiti jednu političku poruku, stvaranje pozitivnog ozračja, da ono da sve što je dano u naznakama i da se krene u realizaciju. Mislim također na osiguranje financijskih sredstava za izvršenje ovog projekta. Bez jednog većeg, efektnijeg financijskog potencijala, kao što je bio zaključak Parlamenta od pola milijarde ili 400 milijuna maraka, mi nećemo imati mogućnost da cjelovitije i potpunije riješimo pitanje i probleme izbjeglih i raseljenih osoba u BiH.
Podsjećamo da je dokument Revidirana strategija usvojen u Predstavničkom, ali nije u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Ilija Zirdum, predsjednik udruge povratnika “Fenix” iz Dervente je izjavio kako u posljednje dvije godine nijedna marka iz državne blagajne namijenjene za povratak nije završila u rukama Hrvata opštine Derventa. Upravo zbog toga Zirdum je poručio da je država protiv povratka Hrvata u Bosansku Posavinu.
Ova izjava izazvala je brojne reakcije, te smo dodatna objašnjena potražili u razgovoru sa Zirdumom. Za naš program je izjavio:
„Država BiH je, ako govorimo o pomoći povratka Hrvata u Derventu, odmogla koliko god je to mogla. Evo vam samo primjer: prošle godine bilo je odobreno za Hrvate 150.000 KM, odnosno desetak-dvanaest kuća, za Bošnjake negdje petnaestak kuća. Napravljena je lista, komisije su to sve odradile, međutim, komisija u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice u Sarajevu nije bila zadovoljna i nije htjela nikako potvrditi listu. Oni su imali neke svoje druge prijedloge mimo kriterija i ostalog - ja o tome ne mogu baš da se izjašnjavam jer ja nisam član komisije. Dalje, za ovu godinu Derventa, kao najporušenija općina u BiH i općina sa najvećim brojem potencijalnih povratnika Hrvata – sad se to već nakupilo na preko 1.400 prijava za povratak – tu Hrvati nisu dobili ni za jednu jedinu kuću. Dobili su za 280 Bošnjaka negdje 150.000 maraka, a ni to isto tako nije ništa. Jedino što se dalo, dalo se nešto za te vjerske objekte, bez kriterija. Iz ministarstva kojem smo mi, kao udruga Hrvata povratnika u Bosansku Posavinu „Feniks“ i ispred Općine Derventa – potpisali su i načelnik i predsjednik Općine, uputili zamolbu da nam se očituju šta je razlog da su Hrvati skinuti sa liste za povratak, niko, niko, ama baš niko se nije niti očitovao, niti rekao ima li ili nema razloga, ili su pogriješili, itd. Dakle, kad govorimo šta je ova država pomogla, vidi se da ona ništa ne daje i jedino odmaže.“
RSE: Biće smanjena i najavljena isporuka građevinskog materijala za obnovu kuća iz Vlade Hrvatske. Kako to komentarišete?
Ilija Zirdum: Smanjeno je prema onom što je bilo najavljeno, međutim, ugovori su potpisani sa 72 povratnika i vjerovatno će ove godine ta isporuka biti minimalna ili nikakva, ali mi imamo uvjeravanja iz Ministarstva, od ljudi koji direktno rade na tome, da ta obaveza ostaje i da će početi iduće godine. Radi se o paketima materijala koje oni daju. A što se tiče ostale pomoći iz Republike Hrvatske, mi smo im jednostavno zahvalni za ono što nam daju, a za ono što nam ne mogu dati, ne možemo im prigovoriti. Ni naša država nam ne da ništa, pa onda, i ove druge ako ne daju – nikom ništa.
Klub Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske, uputio je zahtjev Ministarstvu zdravstva i premijeru Tuzlanskog kantona, kojim se traži obezbjeđivanje liječenja povratnika iz RS u domovima zdravlja u Federaciji BiH.
Klub Bošnjaka traži da se povratnicima koji žive u pograničnim opštinama sa Federacijom BiH, a imaju lične karte u Republici Srpskoj, obezbijedi liječnje u Federaciji BiH jer im je daleko bliže i lakše ostvarivati pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu u Tuzli, objašnjava predsjednik kluba Edin Ramić:
„To njima nije nikakav novi trošak, ali omogućava povratnicima da u Republici Srpskoj ostvaruju i neka druga prava. S obzirom na pravilnik o podsticajima u poljoprivrednoj proizvodnji u RS, povratnici nisu u mogućnosti koristiti ta sredstva.“
Edin Ramić
Prema Ramićevim riječima, jedan od razlog za ovakvu inicijativu leži i u činjenici da povratnici često zbog ostvarivanja nekih prava u Federaciji BiH, i kada se vrate u RS, ne žele promijeniti lične karte iz prethodnog mjesta boravka, pa ne mogu na izborima glasati u mjestima u kojima žive:
„Jedan takav pristup poboljšanju zdravstvenih usluga će omogućiti da povratnici u dogledno vrijeme aktivnije učestvuju u političkom životu RS i na neki način isprave nepravilnosti koje su nastale u odlukama skupština opština, da omoguće zapošljavanje određenog medicinskog osoblja u domovima zdravlja RS i naravno, u nekom kasnijem periodu, ostvare i liječenje u tim domovima zdravlja.“
U principu ljudi nemaju problem za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu u sredinama gdje borave, i liječe se tamo gdje im je bliže. Ovo potvrđuje i činjenica da ljudi iz Sanskog Mosta koji se nalazi u Federaciji BiH kod nekih hitnih intervencija, poput ujeda zmija, dolaze u Prijedor, odnosno u RS, ističe Edin Ramulić iz NVO „Izvor“ iz Prijedora:
„Za bilo kakve teže povrede dolazi se u Prijedor, zato što je bliže: do Prijedora treba 25 minuta, a do Bihaća treba sat i po. Iz tih razloga se često dešava da ljude, koji imaju osiguranje i žive na području Sanskog Mosta, dovedu u Prijedor radi pružanja adekvatne pomoći.“
Problem je političke prirode, kaže Ramulić, jer postoje različiti zakoni u entitetima kod ostvarivanja prava boračkih kategorija i civilnih žrtava rata, pa onda povratnici ne žele da mijenjaju lične karte kako ne bi izgubili ta prava:
„Zovu se „borački zakoni“ i trebali bi da se odnose na sve kategorije ljudi koji su učestvovali u vojnim formacijama, međutim oni se ne primjenjuju i ne odnose se Bošnjake i Hrvate koji su bili u HVO ili Armiji BiH. Ovdje, u Prijedoru, ima ih značajan broj, čak se sada radi na formiranju udruženja tih boračkih kategorija. Ta udruženja će pokušati da dođu do jednakih prava poput drugih građana u RS.“
Povratnici smatraju da je ovo dobra ideja jer bi, kažu, daleko više ljudi odlučilo da se vrati u svoje prijeratne domove.
Predsjednik Udruženja građana povratnika u Banju Luku Kemal Gunić smatra da bi bilo dobro kada bi se ovo pitanje riješilo na nivou države kako bi povratnici u oba bh. entiteta mogli odlučivati gdje žele da se liječe:
„Ja vjerujem da bi se daleko više ljudi vratilo kad bi bio ovaj sistem koji sada traži Vijeće naroda – da možete s ličnom kartom iz jednog entiteta da idete u drugi na liječenje. Tad bi to bila prava stvar.“
S obzirom na raspoloženje u vlasti Tuzlanskog kantona, ova inicijativa mogla bi dobiti političku podršku. Ministar zdravstva TK, Asim Musić, izjavio je da će dati podršku ovoj inicijativi, ali je i naglasio da će mu trebati politička podrška kako bi se riješio ovaj problem. Ministarstvo zdravstva će odlučiti da li će to biti odluka, uredba ili podzakonski akt, te će se o tome raspravljati na Vladi i Skupštini Tuzlanskog kantona
Predsjedniik Skupštine Tuzlanskog kantona, Amir Fazlić, takođe vjeruje da bi ova inicijativa mogla biti podržana u Skupštini:
„Što se nas tiče kao predstavnika Skupštine, kada ta inicijativa zvanično dođe u Skupštinu, mi ćemo je razmotriti i moje je lično mišljenje da je treba podržati. Doduše, nemam pravo u ime svih ostalih poslanika da pričam, ali mislim da je raspoloženje svih poslanika pozitivno. To je moj lični stav.“
Klub Bošnjaka najavljuje da će nakon godišnjih odmora ovu inicijativu uputiti i prema drugim kantonima u Federaciji BiH, te tražiti sastanak sa Federalnim ministrom zdravlja.
Visoki komesar UN za izbjeglice, Antonio Gutereš, posjetio je Neziru Sulejmanović, povratnicu u selo Đogaze kod Srebrenice, koja već tri godine živi bez krova nad glavom. Želio se na licu mjesta uvjeriti u stvarno stanje i Nezirin slučaj koji, nažalost, nije usamljen:
„Mislim da to najbolje ukazuje na potrebu da sarađujemo što više, da što prije riješimo ovakvu situaciju i da, toliko godina poslije rata, izbjegnemo da ljudi žive u ovako tragičnim okolnostima. UNHCR nastavlja svoj rad i podršku, međutim, želimo da osiguramo i podršku organa vlasti BiH da što je prije moguće kroz Revidiranu strategiju Aneksa VII učinimo dodatni napor da se ovakve stvari i razriješe.“
Zajedno sa Guterešom, izbjegličke porodice u kolektivnom centru i povratnike posjetio je i Omer Branković, resorni ministar u Vladi RS, koji kaže:
„Načeli smo teme šta dalje i kako dalje za povratnike, izbjeglice i ostalu populaciju. Razgovarali smo o Aneksu VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je malo zastao u parlamentima BiH i dogovorili se da se to što prije otkoči i počne raditi. Obišli smo kolektivni centar u Baratovu i jednu povratničku porodicu iz reda bošnjačkog naroda. Vlada RS vlastitim sredstvima i uz pomoć Fonda za povratak BiH pokušava da ove godine riješi zahtjeve 484 takve porodice, 1037 lica. Međutim, nemamo toliko sredstava. Ove godine počinje izgradnja dvije stambene jedinice – jedna u Srebrenici, uz pomoć lokalne zajednice, jedna u Bratuncu. Lokalne zajednice dale su infrastrukturu, sve ostalo je naše. Ukupno će biti 64 stana. Ali, kao što vidite i u samoj Srebrenici, nakon dosta godina i ulaganja svih nivoa vlasti i međunarodne zajednice, opet se nađe neka porodica koju treba pomoći. Ja se ovom prilikom zahvaljujem UNHCR-u što je izrazio želju da gospođi Sulejmanović naprave kuću i dovedu električnu energiju. Visoki komesar je obećao da će na sve načine pomoći izbjeglim i raseljenim licima BiH.“
„Da nije bilo Slobodne Evrope i Josipa Pejakovića, da se to nije prikazivalo u stranim zemljama, UNHCR ne bi za mene znao. Ali, počelo je od toga, onda su svi saznali, preko interneta, i došli su da se uvjere gdje jedna majka živi. Ako odu negdje u opštinu, našoj Vladi, pitaju ko je, kako je, ovi kažu: nije to istina, jer opština i vlast nije niti dolazila niti zna kako je. Ljudi su došli, maksuz, da se uvjere da to nije laž što je Sadik prenio preko Slobodne Evrope, što je Josip Pejaković, što je Zvonko Marić prenio, i da ne nabrajam dalje, bilo mi je još posjeta. E, dođite da se uvjerite. I hvala svima! Hvala prvo našim novinarima, jer UNHCR ne bi znao, da nije krenulo od naših novinara. A hvala i UNHCR-u. Dolazio je i glavni, ovdje, uvjerio se, i kaže: majko, biće kuća. I doći ćemo kad bude kuća. Vratili su me u život. Ovo je moje, ostajem tu do smrti. Samo da normalno živim. Ne treba mi novac, da je čovjek gladan, žedan, nego nemam krova, vode ni struje. Ni puta. Vidjeli su i to. Nekoliko kamiona, valjak, to je za njih 500 maraka, to nije puno, nije to nekoliko milijardi pa da nema budžeta, ali, malo vlast, malo mi... Samo, s nama neće ni da sarađuju, ne vide te, dok je četiri godine mandata, oni kupe sebi, a mi smo zaostali. Opet drugoga izglasamo, drugi opet tako. Nas niko ne primjećuje. Bog dao novinarima! Blagosiljaću naše novinare, braniću ih ako ih ko napadne, jer moj se glas nije čuo dok nije bilo njih. Njima dajem podršku. Ako Bog da, kad bude sljeme, dođite da vidite kako se majka veseli! Neka sam stara, ali igraću kolo. Neka sam ožalošćena, ali meni će moja djeca vrata otvarati. Moja će djeca biti sa mnom. To ću doživjeti, neću mrijeti – imam posla. Imam puno posla – da dokažem da sam uspjela kuću napraviti.“
Pogledajte video koji je pokrenuo inicijativu
Visoki komesar UN Gutereš je posjetio i Glamoč
Autor: Željka MihaljevićProblem povratnika i raseljenih osoba mora se što hitnije riješiti jer se on povlači isuviše dugo na prostorima bivše Jugoslavije, kazao je za svoga posjeta Glamoču visoki komesar UN za izbjeglice Antonio Gutereš i dodao kako je pomoći svakim danom sve manje, a ono što čini UNHCR u okviru svojih mogućnosti, samo je kap vode u oceanu potreba ljudi koji se vrate na svoja ognjišta.
U kući Milke Krčmar, koja živi s bolesnom majkom u predgrađu Glamoča, nema ni struje ni vode. Jasmina Kasum živi u ruševnoj zgradi, u devastiranom stanu, a Amri Sultanović, samohranoj majci petoro djece, jedini prihod je socijalna pomoć:
„Samo sto maraka socijalne pomoći. Nikako ne preživljavam, ali, eto, zahvaljujem se ljudima iz UNHCR-a, od njih sam dobila pošiljku hrane.“
Amri je, nakon suprugove smrti, općina dodijelila stan, a Kantonalno ministarstvo rada i socijalne skrbi, pored redovite socijalne pomoći, subvencionira i stanarinu.
Ovakvi i slični slučajevi ne smiju osjetiti restrikciju, kazao je Gutereš i dodao:
„Mislimo da je u ovom periodu financijske krize veoma važno da ti ljudi, povratnici, koji su najugroženiji, budu pošteđeni od svih tih umanjenja budžeta i da se o njima mora voditi najviše računa.“
Visoki komesar je naglasio da je rješenje problema povratnika, izbjeglih i raseljenih, moguće jedino u regionalnom pristupu, te da je cilj njegova dolaska potenciranje takvoga pristupa. Naglasio je i kako ovaj problem mora biti nacionalni prioritet svih razina vlasti, počevši od države, entiteta i kantona, sve do lokalne samouprave.
Visoki komesar UN-a za izbjeglice Antonio Gutereš, tokom boravka u BiH, dao je punu podršku i naglasio važnost usvajanja Revidirane strategije za provedbu Aneksa VII Dejtonskog sporazuma. Podsjećamo da taj dokument omogućava odgovore na brojna neriješena pitanja u vezi s povratkom, kao što su rekonstrukcija stambenih jedinica povratnika, pomoć u obnovi infrastrukture, pomoć u socijalnoj zaštiti, zatim pitanja raspuštanja kolektivnih centara, zdravstvene zaštite, školstva, sigurnosti, deminiranja i pitanja prava na naknadu štete izbjeglica i raseljenih osoba.
O tom dokumentu govori Slavko Marin, zamjenik ministra za ljudska prava i zbjeglice i predsjednik državne Komisije za izbjeglice i raseljene osobe.
Temeljan cilj Revidirane strategije je da ona postaje jedan politički okvir zajedničkog suglasja najviših institucija u BiH, to je Parlament BiH, koji bi kroz izraz jedne takve političke volje, uz prihvaćanje ovakvog dokumenta i preporuka koje postoje u njemu kao rješenja svih ovih pitanja koja sam istaknuo da se jesu pojavila kao problem u rješavanju pitanja povratka posljednjih 13-14 godina, dalo bi za pretpostavku da bi se došlo do harmonizacije propisa u entitetima, do harmonizacije propisa na različitim razinama vlasti, ovisno o mjerodavnosti za područje koje tretira ta institucija i da na neki način stvorimo sve te pretpostavke da bi se ljudima u mjestu povratka bilo lakše organizirati, živjeti i ostvariti temeljna prava koja jesu vezana za pitanje rada, školovanja, zdravstva, socijalne zaštite. Različita pitanja iz ovih oblasti na različit način su riješena u različitim entitetima. Ukoliko ste imali neka prava u Federaciji, dolaskom u Republiku Srpsku, ili obrnuto, ta prava ne ostvarujete, gubite ih.
RSE: Kako biste u najkraćem odredili značaj Strategije?
Slavko Marin: Svakako Strategija ima ambicije da u cjelosti stavi točku na pitanje povratka u Bosni i Hercegovini. Iz nje proizilazi, a i zaključci nadležnih tijela kroz koja je ona prolazila, prije svega Vijeća ministara, obavezali bi Ministarstvo za ljudska prava da uradi operativni program obnove i povratka u razdoblju 2009.-2014. godina, u smislu njegovog potpunog izvršenja sa stajališta obnove porušenih obiteljskih kuća, a sve ovo što jeste preporuka, to bi pratilo jedan cjelokupan proces koji bi na neki način bio uvezan, integriran. Samo kao takav može polučiti rezultate. Praviti kuće bez rješavanja ovih pitanja – ne dobivate željene rezultate. Rješavati ova pitanja, a ljudima nisu obnovljene kuće – opet nemate nikakav rezultat. Sve ovo bi trebalo polučiti jednu političku poruku, stvaranje pozitivnog ozračja, da ono da sve što je dano u naznakama i da se krene u realizaciju. Mislim također na osiguranje financijskih sredstava za izvršenje ovog projekta. Bez jednog većeg, efektnijeg financijskog potencijala, kao što je bio zaključak Parlamenta od pola milijarde ili 400 milijuna maraka, mi nećemo imati mogućnost da cjelovitije i potpunije riješimo pitanje i probleme izbjeglih i raseljenih osoba u BiH.
Podsjećamo da je dokument Revidirana strategija usvojen u Predstavničkom, ali nije u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Ilija Zirdum, predsjednik udruge povratnika “Fenix” iz Dervente je izjavio kako u posljednje dvije godine nijedna marka iz državne blagajne namijenjene za povratak nije završila u rukama Hrvata opštine Derventa. Upravo zbog toga Zirdum je poručio da je država protiv povratka Hrvata u Bosansku Posavinu.
Ova izjava izazvala je brojne reakcije, te smo dodatna objašnjena potražili u razgovoru sa Zirdumom. Za naš program je izjavio:
„Država BiH je, ako govorimo o pomoći povratka Hrvata u Derventu, odmogla koliko god je to mogla. Evo vam samo primjer: prošle godine bilo je odobreno za Hrvate 150.000 KM, odnosno desetak-dvanaest kuća, za Bošnjake negdje petnaestak kuća. Napravljena je lista, komisije su to sve odradile, međutim, komisija u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice u Sarajevu nije bila zadovoljna i nije htjela nikako potvrditi listu. Oni su imali neke svoje druge prijedloge mimo kriterija i ostalog - ja o tome ne mogu baš da se izjašnjavam jer ja nisam član komisije. Dalje, za ovu godinu Derventa, kao najporušenija općina u BiH i općina sa najvećim brojem potencijalnih povratnika Hrvata – sad se to već nakupilo na preko 1.400 prijava za povratak – tu Hrvati nisu dobili ni za jednu jedinu kuću. Dobili su za 280 Bošnjaka negdje 150.000 maraka, a ni to isto tako nije ništa. Jedino što se dalo, dalo se nešto za te vjerske objekte, bez kriterija. Iz ministarstva kojem smo mi, kao udruga Hrvata povratnika u Bosansku Posavinu „Feniks“ i ispred Općine Derventa – potpisali su i načelnik i predsjednik Općine, uputili zamolbu da nam se očituju šta je razlog da su Hrvati skinuti sa liste za povratak, niko, niko, ama baš niko se nije niti očitovao, niti rekao ima li ili nema razloga, ili su pogriješili, itd. Dakle, kad govorimo šta je ova država pomogla, vidi se da ona ništa ne daje i jedino odmaže.“
RSE: Biće smanjena i najavljena isporuka građevinskog materijala za obnovu kuća iz Vlade Hrvatske. Kako to komentarišete?
Ilija Zirdum: Smanjeno je prema onom što je bilo najavljeno, međutim, ugovori su potpisani sa 72 povratnika i vjerovatno će ove godine ta isporuka biti minimalna ili nikakva, ali mi imamo uvjeravanja iz Ministarstva, od ljudi koji direktno rade na tome, da ta obaveza ostaje i da će početi iduće godine. Radi se o paketima materijala koje oni daju. A što se tiče ostale pomoći iz Republike Hrvatske, mi smo im jednostavno zahvalni za ono što nam daju, a za ono što nam ne mogu dati, ne možemo im prigovoriti. Ni naša država nam ne da ništa, pa onda, i ove druge ako ne daju – nikom ništa.
Klub Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske, uputio je zahtjev Ministarstvu zdravstva i premijeru Tuzlanskog kantona, kojim se traži obezbjeđivanje liječenja povratnika iz RS u domovima zdravlja u Federaciji BiH.
Inicijativa za zdravstvenu zaštitu
Autor: Erduan KatanaKlub Bošnjaka traži da se povratnicima koji žive u pograničnim opštinama sa Federacijom BiH, a imaju lične karte u Republici Srpskoj, obezbijedi liječnje u Federaciji BiH jer im je daleko bliže i lakše ostvarivati pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu u Tuzli, objašnjava predsjednik kluba Edin Ramić:
„To njima nije nikakav novi trošak, ali omogućava povratnicima da u Republici Srpskoj ostvaruju i neka druga prava. S obzirom na pravilnik o podsticajima u poljoprivrednoj proizvodnji u RS, povratnici nisu u mogućnosti koristiti ta sredstva.“
Prema Ramićevim riječima, jedan od razlog za ovakvu inicijativu leži i u činjenici da povratnici često zbog ostvarivanja nekih prava u Federaciji BiH, i kada se vrate u RS, ne žele promijeniti lične karte iz prethodnog mjesta boravka, pa ne mogu na izborima glasati u mjestima u kojima žive:
„Jedan takav pristup poboljšanju zdravstvenih usluga će omogućiti da povratnici u dogledno vrijeme aktivnije učestvuju u političkom životu RS i na neki način isprave nepravilnosti koje su nastale u odlukama skupština opština, da omoguće zapošljavanje određenog medicinskog osoblja u domovima zdravlja RS i naravno, u nekom kasnijem periodu, ostvare i liječenje u tim domovima zdravlja.“
U principu ljudi nemaju problem za ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu u sredinama gdje borave, i liječe se tamo gdje im je bliže. Ovo potvrđuje i činjenica da ljudi iz Sanskog Mosta koji se nalazi u Federaciji BiH kod nekih hitnih intervencija, poput ujeda zmija, dolaze u Prijedor, odnosno u RS, ističe Edin Ramulić iz NVO „Izvor“ iz Prijedora:
„Za bilo kakve teže povrede dolazi se u Prijedor, zato što je bliže: do Prijedora treba 25 minuta, a do Bihaća treba sat i po. Iz tih razloga se često dešava da ljude, koji imaju osiguranje i žive na području Sanskog Mosta, dovedu u Prijedor radi pružanja adekvatne pomoći.“
Problem je političke prirode, kaže Ramulić, jer postoje različiti zakoni u entitetima kod ostvarivanja prava boračkih kategorija i civilnih žrtava rata, pa onda povratnici ne žele da mijenjaju lične karte kako ne bi izgubili ta prava:
„Zovu se „borački zakoni“ i trebali bi da se odnose na sve kategorije ljudi koji su učestvovali u vojnim formacijama, međutim oni se ne primjenjuju i ne odnose se Bošnjake i Hrvate koji su bili u HVO ili Armiji BiH. Ovdje, u Prijedoru, ima ih značajan broj, čak se sada radi na formiranju udruženja tih boračkih kategorija. Ta udruženja će pokušati da dođu do jednakih prava poput drugih građana u RS.“
Povratnici smatraju da je ovo dobra ideja jer bi, kažu, daleko više ljudi odlučilo da se vrati u svoje prijeratne domove.
Predsjednik Udruženja građana povratnika u Banju Luku Kemal Gunić smatra da bi bilo dobro kada bi se ovo pitanje riješilo na nivou države kako bi povratnici u oba bh. entiteta mogli odlučivati gdje žele da se liječe:
„Ja vjerujem da bi se daleko više ljudi vratilo kad bi bio ovaj sistem koji sada traži Vijeće naroda – da možete s ličnom kartom iz jednog entiteta da idete u drugi na liječenje. Tad bi to bila prava stvar.“
S obzirom na raspoloženje u vlasti Tuzlanskog kantona, ova inicijativa mogla bi dobiti političku podršku. Ministar zdravstva TK, Asim Musić, izjavio je da će dati podršku ovoj inicijativi, ali je i naglasio da će mu trebati politička podrška kako bi se riješio ovaj problem. Ministarstvo zdravstva će odlučiti da li će to biti odluka, uredba ili podzakonski akt, te će se o tome raspravljati na Vladi i Skupštini Tuzlanskog kantona
Predsjedniik Skupštine Tuzlanskog kantona, Amir Fazlić, takođe vjeruje da bi ova inicijativa mogla biti podržana u Skupštini:
„Što se nas tiče kao predstavnika Skupštine, kada ta inicijativa zvanično dođe u Skupštinu, mi ćemo je razmotriti i moje je lično mišljenje da je treba podržati. Doduše, nemam pravo u ime svih ostalih poslanika da pričam, ali mislim da je raspoloženje svih poslanika pozitivno. To je moj lični stav.“
Klub Bošnjaka najavljuje da će nakon godišnjih odmora ovu inicijativu uputiti i prema drugim kantonima u Federaciji BiH, te tražiti sastanak sa Federalnim ministrom zdravlja.