Izbjeglice žive ispod prosjačkog štapa

Procjenjuje se da više od 500 porodica u Mostaru još uvijek čeka na obnovu svojih u ratu uništenih stanova, od kojih je veliki broj u zgradama u samom centru grada.

Novac je bio najvećim dijelom osiguran ali su, ovi napaćeni ljudi, bili još jednom žrtva politike: grad bez gradonačelnika punih 14 mjeseci – što znači i grad bez budžeta - pogodio je ove, podstanare u svom gradu. Obnova ide sporo, pa Mostarci bez domova gube nadu i s ogorčenjem čekaju rasplet situacije. O njima i svakodnevnim problemima govori Milka Boječko, iz udruženja “Moj dom” koje okuplja oko 200 porodica.

Boječko: Nakon Dejtonskog sporazuma koji nam garantira Aneksom VII povratak, dosad nismo uspjeli da se ovi ljudi vrate u svoje stanove. Mnogi su već i pomrli čekajući da se vrate u svoje, ali nisu uspjeli. Počelo se nešto raditi, ali politika je učinila svoje, naročito u 2009. godini, tako sa smo svi žalosni i nesretni. Tračak nade nam se pojavio kad je potpisan sporazum za zajedničko finansiranje između vlada, odnosno Ministarstva za ljudska prava BiH i Federalnog ministarstva za povratak, kantonalne vlasti, pa gradske vlasti, tako da smo očekivali da će se nešto veliko desiti. Dočim, šta se dešava? Došlo je do zastoja. Počelo se sa izgradnjom, potpisao se ugovor sa građevincima još 2008. godine i trebalo je da dođe realizacije. Započet je projekat od 28 zgrada koje su ušle u tender i Muzička škola u Mostaru. Počelo se sa izgradnjom i već su se tu realizovala i sredstva koja su u roku od tri godine trebala da budu uplaćena na poseban račun za rekonstrukciju zgrada Mostara. Međutim, neizborom gradonačelnika u 2009. godini i neusvajanjem proračuna, došlo je do zastoja. Gradonačelnik se iz mjeseca u mjesec birao na Gradskom vijeću, ali uspjeha nije bilo. Tek nakon visokog predstavnika Valentina Incka koji je donio odluku o izmjeni Statuta grada o načinu izbora gradonačelnika, došlo je do izbora tek u decembru, znači nakon više od godinu dana, i proračun je morao usvojiti gradonačelnik sam jer nije došlo do sporazuma. Opet smo nezadovoljni jer u međuvremenu je Gradska uprava, koja je potpisala i koja je nosilac projekta izgradnje, trebala da prebaci novac na račun, jer mi – kao udruženje – stalno pratimo koliko je novaca došlo na poseban račun, koliko je isplaćeno građevincima i koliko još dugovanja imamo. Kao zainteresirana strana stalno pratimo tok svih tih događaja, stalno smo u toku. Ostalo je još dugovanja od Gradske uprave, koja treba da pokaže da nam je ostala dužna 2,200.000 KM radi neusvajanja proračuna. Ja se nadam da će se to riješiti, jer gospodin Bešlić, koji je gradonačelnik, je i nosioc ovog projekta skupa sa Gradom, tako da će najvjerovatnije doći do realizacije. Vlada HNK nas je malo razočarala jer su uplatili samo polovinu onog što su potpisali i još imaju dugovanja. Vlada RS-a koja je obećala, izvršila je svoje obećanje. Fond za povratak također je izvršio dogovoreno, samo što je to trebao učiniti odmah, 2008. godine. Imamo još dugovanje od 350.000 KM koje Fond za povratak treba da uplati na račun.

RSE: Možete li nas podsjetiti na prvu fazu obnove koja je počela 2008. godine? Šta je sve trebalo uraditi?

Boječko: Trebalo je da se naprave konstrukcije zgrada koje su porušene i zapaljene u ratu. Mi smo, kao udruženje, naročito htjeli da se to uradi u Šantićevoj i na Bulevaru, gdje je bila linija razgraničenja, a mi koji smo živjeli na toj liniji najviše smo nastradali. Mi smo morali napustiti te stanove, jer je to sve bilo rušeno i zapaljeno. Mnoge zgrade su bile do temelja srušene. Mi nismo krivci što je došlo do toga. Htjeli smo da na neki način potaknemo obnovu i zato smo osnovali udruženje za povratak i da pomognemo zajednički i vlastima i svim ovim izvođačima radova. Nažalost, krug tendera koji je obuhvaćen lotovima od 28 kolektivnih stambenih objekata i Muzička škola, spao je na 23 zgrade i Muzičku školu. To je negdje oko 250 stambenih jedinica, a nešto ima nadogradnje. Gradska uprava kao nosioc tih stambenih jedinica najvjerojatnije će – nisam još sigurna, ali nešto se šuška - te nadograđene stanove na našim zgradama, prodavati, unovčiti, i da će se dalje raditi. Šta će se desiti dalje, ne znamo, samo ova 2009. godina nam je bila jako teška, borbena. Teško smo došli do rezultata i nažalost, svi ti rezultati su trebali već u septembru pokazati da je završena prva faza, no to se prolongiralo. Dokle će ovo trajati, ne znamo, samo znamo da smo nezadovoljni, i to ne malo nego dobro. Izvršili smo anketu među svojim članovima, naročito pojedinačnih predstavnika iz grada, koji su pokazali nezadovoljstvo zbog sporosti izgradnje. Sve su to političke igre dovele do zastoja. Ljudi su nezadovoljni i izgubili su nadu kad su vidjeli šta se radi. Pošlo je lijepim putem, a onda je došlo do naglog zastoja. Zahvaljujemo se svima, i vama, koji nam pomažete putem medija. Jako značajno da poručim svim raseljenim da nećemo odustati, da ćemo se boriti dalje. Imali smo nekih grešaka iz Gradske uprave, iz katastara, grunta, gdje se nepravilno radilo, odnosno pojavljivale se greške, normalno - ko radi taj i griješi, ali želimo da se vratimo u svoje domove.

POVRATNICI PONOVO ODLAZE

Gradiška ili nekadašnja Bosanska Gradiška ima 7.000 povratnika. Kako kaže naša sagovornica Enisa Suhonjić, povratnica u Gradišku, zbog teških uslova života ponovo odlaze i oni koji su se jednom već vratili. Šta su osnovni razlozi za to?

Suhonjić: Nezapošljavanje, neostvarenje najosnovnijih prava za život. Kad se završi škola, nema posla. Ja mislim da je tako većini, na cijeloj teritoriji BiH gdje su povratnici. Jednostavno smo zatvoreni u geta, nema zapošljavanja, dobijanje otkaza iz '91., nema više uvezivanja radnog staža, nema prava na beneficiju radne obaveze. Sada su nas totalno ugrozili donošenjem zakona o penzionisanju gdje je glavna klauzula 20 godina radnog staža. Ljudi koji su dobili otkaze, sa '91. imali negdje 15 godina staža – oni više nemaju šanse da se penzionišu. Zakon o penzionisanju je usvojen, a krši se osnovno ljudsko pravo. I ono što si stekao radnog staža, ne možeš ga isplatiti. Ma u kojoj to zemlji ima da imaš 20 godina staža, a da ne možeš u penziju!? To nema ni u jednoj zemlji na zemaljskoj kugli. Moj radni staž je moj radni staž. Ne može ga niko ukrasti. A ovdje kod nas može sve. Mi smo se obraćali i Ministarstvu PIO sa zahtjevom da nam se ili uveže radni staž ili da nam se isplati naš uplaćen doprinos sa odgovarajućom kamatom. Međutim, tu nema nikakvog odgovora. Niko nije nadležan da rješava ovu glavnu problematiku! Ako nemaš penzije, nemaš ni zdravstvenog osiguranja, ni socijalnog osiguranja, nemaš ništa, odnosno proglašen si mrtvim, kompletno.

RSE: Šta se može učiniti, prema vašem mišljenju?

Suhonjić: Moj je prijedlog da se to riješi krovnim zakonom na nivou BiH – ko je taj nadležni koji će uvezati radni staž, i po pitanju radne obaveze, i po pitanju protuzakonitog otkaza, ko je nadležan da isplati sredstva, ko je nadležan jednostavno da riješi ove naše probleme. Izgeda da mi zbilja nemamo države. Jednostavno smo prepušteni sami sebi. I ostajemo opet, od 2005. da smo mi samo jedna šifra poreznika, PDV-a, i ništa drugo. Ja, na sreću, radim. Radim kao stručni saradnik – matičar u Opštini. Svojom borbom i svojim radom još uvijek učim, još uvijek radim, još uvijek se borim. Ali, ja sam jedna. Ja sam jedna od hiljada.

RSE: Gdje ste prije radili?

Suhonjić: Radila sam u JP Toplana, a tamo se nisam mogla vratiti. Nisu mi dali ni blizu kapije, mada sam tamo imala četiri godine radne obaveze. Onda sam vodila matične knjige u izbjeglištvu u Bosanskom Petrovcu. Onda su rekli da mogu jedino taj posao raditi. Ne znam je li mi uvezan radni staž, nemoguće je doći do informacija. Dala sam ombudsmenima BiH i RS neka oni svoj posao odrade po tom pitanju, za to su plaćeni. Što se tiče onog dijela otpremnine za protuzakonite otkaze – to već ide. Tu se uspjelo nešto da se izdejstvuje. Idu isplate, ali sporo i jadno. Ali bar ide, desetak osoba mjesečno dobije neku isplatu.

RSE: Gdje rade ostali povratnici?

Suhonjić: Ne rade nigdje. Imaju dvije krave i bore se za goli život. Idu po nadnicama i to je to. Kako djeca rastu, odlaze. Školovana djeca odlaze, starci ostaju, senilne osobe drže još fotelje. E, tako, to je naša slika života. Mi imamo ured za povratnike. Ono što se dodijeli za renoviranje kuća, to se radi svake godine, ali što se tiče našeg udruženja – nemam pojma. Nijednog feninga nismo dobili. Mi to i ne tražimo. Mi to možemo sami. Mi to i hoćemo, i možemo, i želimo. To je jako bitno za naš opstanak. Moj je zahtjev i svih povratnika da se zbilja na Predsjedništvu BiH donesu svi ti gorući zakoni kojima možemo da riješimo svoja prava, a koji će biti objedinjeni za oba entiteta. Da se stvarno jednom obilježi da mi postojimo, da smo živi.

RSE: Dakle, vi posebno naglašavate potrebu donošenja krovnih zakona?

Suhonjić: Mi možemo samo pričati prazne priče, jesti se, jednostavno ići od vrata do vrata, beskrajno pisati – nekih sedam godina pišemo i obraćamo se, nekih efekata nema. Nema. Dakle, glavna zamjerka je: zašto se nisu donijeli krovni zakoni za povratnike, zašto se nisu donijeli krovni zakoni iz ostvarenja osnovnih ljudskih prava, za sve državljane. Svugdje gdje je manjina – isto je problematično stanje. Nije važno koje je mjesto, koji je grad, ni koja je nacija. Mi više ne postojimo. Ja ne mogu reći da je samo nama teško. Teško je i tamo gdje ima druge manjine, u drugim mjestima. Ostaje nam ili da se ujedinimo svi koji smo ugroženi, da nešto napravimo, ili da država još jednom preuzme da bude stvarna država. Ili da jednostavno ne postojimo. Šta će država bez naroda?

"DA DEJTON NE BUDE VIŠE PROJEKAT ZA KRIMINALIZACIJU"

Kako se povratak, 14 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, vidi u Tuzlanskom kantonu? Evo šta kaže Milivoj Milić, potpredsjednik Srpskog građanskog vijeća TK

Poslije Dejtona, sve političke stranke su zloupotrebile mirovni ugovor, koji im je postao bojno polje za materijalno bogaćenje, tako da smo mi, obični građani, došli do prosjačkog štapa, a izbjeglice žive ispod tog prosjačkog štapa, tj. prema njima se odnose diskriminatorski. Jednostavno rješenje sa terena je da se udružimo i registrujemo i da tražimo upravo primjenu ovog Dejtona. Rješenje je jednostavno, pa molim novinare da ga odradimo u 2010. godini. S obzirom da sam ja čovjek iz privrede, mislim da smo jedna od najbogatijih zemalja u Evropi po prirodnim resursima. Nekome je bio cilj da naše privredne resurse opljačkaju, privredne gigante unište, a sve na račun , izbjeglih i raseljenih lica. Rješenje je jednostavno i prosto: da se oglasimo i pozovemo sve građane, narode države BiH i da podnesemo inicijativu da se ukinu paušali, od opštine do nivoa države, ta sredstva usmjerimo za socijalno ugrožene, povratak i održivi povratak. S obzirom da je američka administracija i Evropska unija garant Dejtona, tražimo od njih da imenuju svog specijalnog izaslanika za primjenu Dejtona, da Dejton ne bude više projekat za kriminalizaciju. Svi ovi koji rade, njihov je projekat u duši: „Bosna cijela iz tri dijela“. Da se to ne bi desilo, mi ćemo ovo da pokrenemo i da tražimo testiranje građana, jer vidite – počeli su izbori, počela se stvarati ponovo mržnja. Tu mržnju ćemo razbiti. Vjerujem i tvrdim da možemo da živimo kao pravi Evropljani jer imamo sve uslove. Tada više nećemo gledati na političkoj pozornici onog koji tobože zastupa svoj narod u ime naroda, samo da bi što duže ostao na političkoj pozornici, a što taj narod nema šta da jede i što nema strukturalno uređene svoje države, to ga nije briga. Na sceni je tiho etničko čišćenje. Mi udaramo sada tamo gdje je najžešće. Nema drugoga. Ako 14 godina treba eksperimentisati s nama i mućkati s običnim ljudima, onda stvarno, javno ovdje kažem, u ime svih građana, ako bude htjela američka administracija da uradi što sam predložio – da imenuje specijalnog izaslanika za primjenu Dejtona, a za njegovog prvog zamjenika da imenuje naše ljude iz BiH, pa da se vidi na terenu ko su oni, onda ćete tačno znati na terenu šta je i kako je. Postavite sami sebi pitanje: otkuda danas ovoliko novopečenih bogataša?!