Izbjeglička kriza koja potresa Balkan tokom prošle sedmice pokazala je kako se rute ka Zapadnoj Evropi mijenjaju onako kako se mijenja i politika pojedinih država. Zatvaraju se granice, izbjeglice se napada, ne dopušta im se tranzit. BiH bi mogla uskoro biti nova tranzitna ruta.
O tome da li je spremna, naročito na humanitarnom polju, te koje su pripreme, ali i problemi pred njom, razgovaramo sa pomoćnikom ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Mariom Nenadićem.
RSE: Gospodine Nenadiću, svi pomno pratimo migrantsku krizu, koja je pred vratima BiH. Ranije procjene govore o 25 do 30 hiljada izbjeglica koje bi mogle ući u BiH pri pokušaju da se domognu Zapadne Evrope. Je li BiH spremna za to?
Nenadić: Te procjene su dale nadležne službe, vjerovatno Ministarstvo sigurnosti i drugi. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice nije zaduženo da daje procjene vezano za migrantsku krizu. Mi smo prema zaključcima Vijeća ministara odgovorni i zaduženi da prepoznamo odgovarajuće lokalitete na kojima bi se mogli osigurati određeni prihvatni kapaciteti za smještaj i, s druge strane, da u saradnji sa nadležnim entitetskim, domaćim i međunarodnim organizacijama osiguramo logističke pripreme u smislu ishrane i smještaja i prve pomoći putnicima na ovom putu, za ove napaćene ljude koji su prešli ogroman broj kilometara. Dakle, mi ulogu Ministarstva ovdje vidimo kao humanitarnu i u tom pravcu se spremamo.
RSE: Ministarstvo sigurnosti BiH navodi kako bi se mogli osigurati kapaciteti za do 5.000 izbjeglica, te da će nakon toga Bosna i Hercegovina zatvoriti granice. Ipak, stanje kakvo imamo u zemljama okruženja pokazuje da je to teško kontrolisati, ali i kanalisati njihov smještaj i kretanje, jer je njihov cilj da uđu u Evropsku uniju, čime se postojeći kapaciteti u Sarajevu i Mostaru isključuju, ako tako možemo reći, jer nisu u blizini granice s Hrvatskom. Kakve su Vaše procjene?
Nenadić: Uloga Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice jeste da osigura smještaj, ishranu, zbrinjavanje, određeni oblik zaštite. Naše procjene u tom smislu su da neće biti dugotrajnijeg zadržavanja ovih osoba u Bosni i Hercegovini. Mi se spremamo kao što su se spremale i druge zemlje, znači u smislu tranzitiranja. Svi koji rade vezano za izbjegličko pravo znaju da se odluke o zbrinjavanju u jednoj zemlji, o davanju određenog statusa, mogu temeljiti samo na volji aplikanta. Ti ljudi ne žele Bosnu i Hercegovinu kao konačno odredište, kao što nisu željeli ni Makedoniju, ni Srbiju, ni Mađarsku, ni Hrvatsku. Njihov konačni cilj je nešto dalje.
Nisu ovi centri nikada bili centri za zbrinjavanje migranata. Mi smo, svi skupa, samo uvijek govorili o tome šta država ima u smislu sličnih kapaciteta. Readmisioni centar služi u redovnim uvjetima za zbrinjavanje povratnika po osnovu sporazuma o readmisiji, jer Bosna i Hercegovina ima potpisane sporazume o readmisiji sa preko trideset zemalja. BiH je u proceduri liberalizacije viznog režima ispotpisivala sve te sporazume i osnovala readmisioni centar. I sad, gledajte situaciju – ako ste pratili izjave evropskih dužnosnika koji kažu da će svim osobama tražiteljima azila sa Balkana, ti zahtjevi biti u jednoj ubrzanoj proceduri odbijeni. Dakle, mi moramo očekivati povećani broj naših državljana koji se vraćaju iz evropskih zemalja po sporazumu o readmisiji i readmisioni centar moramo čuvati za takve namjene. Svaki dan se situacija mijenja, svaki dan stiže nešto novo. Ono za što smo prije petnaest dana mislili da može poslužiti readmisioni centar sad se već mijenja, ono za šta služi izbjeglički centar mijenja se, prilagođavamo se ovoj situaciji koja je potpuno ad hoc.
Ministarstvo odbrane zaduženo je da stavi na raspolaganje neperspektivnu vojnu imovinu, kasarne, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice zaduženo je da radi na utvrđivanju lokaliteta. To je ono što mi radimo. Ministrica je imala kontakte sa predstavnicima Brčko distrikta, predstavnicima Bijeljine, sa lokalnim zajednicama koje se nalaze na tom prostoru. Nakon toga smo imali sastanke sa domaćim i međunarodnim humanitarnim vladinim i nevladinim organizacijama, od kojih smo tražili da vrlo konkretno iskažu mogućnost za pružanje pomoći u ishrani, u liječenju, u odgovarajućem kapacitetu kreveta, cisterni za vodu. Objedinjujemo, da kažem, ponude odgovornih kompanija u BiH koje ovo nude. U tom pravcu se mi pripremamo.
RSE: S kolikim kapacitetima trenutno raspolažete?
Nenadić: Do ponedjeljka imamo obavezu izvjestiti o tome Vijeće ministara. Neću da kalkulišem brojevima, ali za jedan relativno veći broj. Tu su bile izjave nadležnih institucija, Crvenog križa, Merhameta, Caritasa i drugih nadležnih organizacija, UNHCR-a, OSCE-a. Radi se, dakle, o vrlo respektabilnim kapacitetima i u smislu humanitarnog zbrinjavanja, za što je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice zaduženo, mislim da mi možemo udovoljiti prvim talasima. Nitko ne zna hoće li noćas doći 30 ljudi na granicu ili će doći tri tisuće ili trinaest tisuća.
RSE: Pored hrane i smještaja neophodno je na neki način osigurati i bh granicu, te obezbijediti ljude koji će osiguravati pravnu pomoć tim ljudima, biti prevoditelji. Kakva su Vaša saznanja u vezi s tim koracima u Bosni i Hercegovini?
Nenadić: Ja imam saznanja o tome, uz napomenu da je za ta pitanja ponovo nadležno Ministarstvo sigurnosti BiH, ali ću vam reći da je UNHCR vrlo jasno i otvoreno rekao da će pružiti pravnu, stručnu, prevodilačku i drugu pomoć, kako bi se vodile odgovarajuće procedure u skladu sa međunarodnim izbjegličkim pravom. Gostujući u određenim emisijama sa predstavnicima tog ministarstva čuo sam također da su napravili upitnike na četiri, pet različitih jezika koje koriste potencijalni aplikanti, koji se koriste u zemljama odakle oni dolaze, i da se s te strane već stvaraju preduvjeti za njihov popis.
RSE: Važno je da napomenemo da je Bosna i Hercegovina potpisnica brojnih konvencija kojima se štite prava izbjeglica. Vidjeli smo šta se sve događa u našem okruženju. Kako postupati, a da se ne naruši to pravo? Vidimo da su u Evropskoj uniji pali brojni postulati, počev od humanog tretmana, pa nadalje.
Nenadić: Ono za što smo zaduženi, za što smo čvrsto opredijeljeni da ispoštujemo, jeste poštivanje međunarodnog humanitarodnog prava. BiH je potpisala konvencije o ljudskim pravima, o izbjegličkom pravu, dodatne protokole. Mi, u redovnim uvjetima na jednom visokom izbjegličkom standardu osiguravamo sva prava propisana međunarodnim i domaćim propisima. Ovo je jedna posebna situacija. Ono što mi želimo, što imamo zadaću, na čemu ministrica svakodnevno insistira, jeste poštovati sve odredbe međunarodnog humanitarnog prava, posebno ovih specifičnih, koje se ne nalaze u odredbama tog prava, jer ovdje se radi o tranzitu.
Ovdje se ne radi o međunarodnom pravu u smislu prihvata i zbrinjavanju stranaca. Ovo je jedan tranzit i s te strane je situacija veoma specifična. Želimo da osiguramo da se ti ljudi za vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini osjećaju kao ljudi, a u zemljama krajnjeg odredišta, oni će izražavati svoje namjere za azil ili namjere za nekom drugom vrstom statusa, isto kao što su naši ljudi prije više od dvadeset godina napuštali Bosnu i Hercegovinu, bili su raspoređeni na svim kontinentima, u preko sto zemalja i uživali su preko 40 različitih vrsta izbjegličkih statusa. To je jedna velika međunarodna priča. Ono što mogu definitivno potvrditi kao netko tko se dugi niz godina bavi izbjegličkim pravom jeste da je sistem azila koji je građen dvadeset godina u Evropi ozbiljno poljuljan.
On jednostavno nije primjenjiv na ovakvu situaciju zato jer nijedna zemlja, koliko god bila pravno moćna i na svaki drugi način institucionalno osigurana, ne može voditi azilantski postupak u isto vrijeme za deset, dvadeset, trideset tisuća azilanata. To je nešto potpuno posebno. Sada se čitav sistem azila na neki način ljulja. A da vam kažem, u svakoj od ovih zemalja već je taj sustav izbjegličkog i azilantskog prava narušen. Narušen je i sistem readmisionog prava, jer svaka od ovih zemalja morala je, bila je dužna vratiti stranca u zemlju iz koje je on došao, znači, Hrvatska u Srbiju, Srbija u Makedoniju, Makedonija u Grčku, Grčka u Tursku. Dakle, morate shvatiti da su i međunarodni sporazumi ovdje prekršeni, da se radi o jednoj vrlo, vrlo masovnoj neobičnoj pojavi. Vjerujem da će ovo biti i novo iskustvo za međunarodno izbjegličko, migraciono i humanitarno pravo uopće.
Da vas samo podsjetim da sve ovakve situacije, da bi se bolje razumijevao i politički, pravni i financijski i svaki drugi koncept, sve ovakve situacije ozbiljno ugrožavaju druge obveze Bosne i Hercegovine. U najjačoj fazi implementacije Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, nama se javljaju evo ovakve krizne situacije, bilo da su to poplave prošle godine, gdje smo za godinu dana asistirali na preko 31.000 stambenih jedinica. Prije dvanaest, trinaest godina mi smo preko Bosne i Hercegovine tranzitirali preko 83.000 izbjeglih osoba iz tadašnje Srbije i Crne Gore, Albanaca, Bošnjaka, Roma, Srba, koji su nakon NATO udara u tim zemljama prebjegli u druge evropske zemlje. Neki od njih su i danas u Bosni i Hercegovini, iako je većina tranzitirala.
Nemojte misliti da sve ove situacije značajno ne utječu na provedbu odgovornosti međunarodnih i domaćih institucija. Spomenuo sam sporazume o readmisiji. Mi, ako zaustavimo readmisiju na dva slučaja, a da ne govorim o dvije ili pet tisuća obveznih preuzimanja i prihvata po sporazumu o readmisiji, mi automatski ugrožavamo bezvizni režim i ugrožavamo druge napretke koje je Bosna i Hercegovina do sad ostvarila.
