Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoj Africi ulazi u završnicu. Milijarde ljudi pred TV ekranima, milijarde dolara u igri, veliki biznis, velika prevara, velika ljubav. Nogomet otkriva naše ružnije i ljepše strane.
Ovo sam časna riječ ja osobno, navijačica. Pa dobro, nije snimljeno ovih dana, nego 2008. kada je Hrvatska igrala u Austriji, a sada je nije bilo u Južnoj Africi. Ali, kao i da jest. Mi smo najbolji, neka pati koga smeta! Sjećam se dobro, Slaven Bilić mi je bio genije, misleći tip, fantazista, uvijek je išao na pobjedu, znao je s igračkim zvijezdama i zvjezdicama.... a onda onaj gol Turske 30 sekundi prije kraja. Kreten, tupan, plašljivac... Tako je to s nama navijačima. Osobito s onima na kauču.
A počela sam stvarno od rođenja, onako splitski. Otac me vodio na utakmice na stari „Hajdukov“ plac kod Plinare (Split je zamislite imao i plinaru, više nema), dizao na rame da bolje vidim Vukasove i Matošićeve golove. Nepogrešivo bi pogodio kad će pasti gol. A nije da ih nije bilo. Vidjela sam i legendarnog beka Ljubu Kokezu kako se baca na zemlju i grize travu kada bi ga protivnički igrač predriblao. A to je bilo rijetko. Jednom je u našu potleušicu u splitskom polju (danas su tu, naravno, urbane vile, ali ne moje niti moje obitelji) navratio Beara, Veliki Vladimir. Da bi skratio put, skočio je s jednog zidića ravno pred mene, svojim karakterističnim skokom pantere i baletana u jednoj osobi. Beara u mojoj kući, trenuci čiste sreće!
Išla sam i prije osnovne škole kamionom u Mostar na utakmicu s „Veležom“, vozili smo se prašnjavim cestama po dalmatinskom i hercegovačkom kamenjaru cijeli dan, na ulicama opsadno stanje, prvi put sam doživjela kamenice i osjetila što znače i drugi isto tako žestoki navijači. Vikala sam onako dječje na njih, otac me podučavao – i mi se tako deremo, ali doma smo u gomili, zbijeni, zaštićeni i hrabri. Mujić je tada šutom s dvadesetak metara pogodio igrača tako snažno da je ovaj pao u nesvjest. Ne sjećam se rezultata, bit će da smo izgubili.
Slavilo se i tugovalo
Krenuo je život, počela sam sa svojim društvom ići na utakmice, pristigli su novi junaci. Jurica Jerković stanovao je u istoj kući, dva ulaza od mojega, isto genijalac, obožavala sam Holcera, Oblaka, onako sportski. Nastavila sam u Zagrebu, išla sa studentskom klapom u Ljubljanu, u Beograd, u Sarajevo gledati obožavanog „Hajduka“. Slavilo se i tugovalo.
Bila sam na stadionu na Poljudu 4. svibnja 1980. na utakmici „Hajduk“ – „Crvena zvezda“ kada je objavljena Titova smrt. Doživjela plač i pjesmu 40-tak tisuća ljudi. Pjesma je krenula sa sjevera, s tribine Torcide, odande gdje se par minuta ranije čulo gromko „Cigani, Cigani...“
Bila sam i na maksimirskom stadionu 1982. godine kada je „Dinamo“ nakon sušnih decenija osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Cijeli je Zagreb bio na nogama. Čestitala sam u Plavom salonu Ćiri Blaževiću, naglašavajući da sam „hajdukovac“ i - dobila bijeli šal.
I tako su prolazile godine. Prorijedila sam odlaske na stadione. Politike je bilo sve više, nogometa sve manje. Postala sam tipični kauč-navijač. O utakmici „Dinamo“ – „Zvezda“ 13. svibnja 1990. sam već na ovim stranicama pisala. Nisam na njoj bila, ali sam kao televizijska urednica smatrala da se ne smiju prešutjeti divljanja „naše strane“.
Tako smatram i danas.
Što me ponukalo na ovoliku arheologiju?
Tekst kolege Keme Kurspahića na ovom istom portalu prije nekoliko tjedana, kada se prisjetio Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine, zadnjeg nastupa reprezentacije Jugoslavije, gorljivog navijanja i atmosfere u Sarajevu u predvečerje sveopćeg raspada.
Ostala sam osupnuta! Ustanovila sam da se svega toga uopće ne sjećam! A umišljam da kao pratim nogomet. I evo, pokušala vam nešto od toga i ispričati. Jedino čega se sjećam s tog prvenstva je prvi koncert tri tenora, Pavarottija, Dominga i Carrerasa, u Karakalinim termama u Rimu. Još čuvam izblijedjelu VHS snimku toga koncerta. Nisam htjela kupiti DVD surogat. Čuvam svoj original koji više nemam na čemu reproducirati.
Potom je Ivica Osim u intervjuima podsjetio na te dane, pa mi se nešto mutno počelo vraćati. I Piksi Stojković, i Tomislav Ivković koji je Maradoni obranio jedanaesterac.
Nogomet je uvijek bio i politika. I ne samo na ovim prostorima. Devedesetih je naprosto postao jedan od nacionalnih identifikacijskih markera i tako je nastavio živjeti u ovdašnjim državama. Hrvatskoj je trebala brza homogenizacija i totalni raskid s Jugoslavijom i olako je prepustila svu svoju sportsku prošlost u kolektivnim sportovima kao tradiciju koja nije njezina. Odrekla se olimpijskih medalja, svjetskih i europskih prvenstava. Kao država sljednica je SFRJ, a nogometni, košarkaški, vaterpolo, rukometni i drugi savezi, što znači i rezultati – nisu. Prepušteni su tada ostatku Jugoslavije, a danas ih je preuzela Srbija.
Bit će da se tu krije razlog moje amnezije o svjetskom prvenstvu iz 1990-te godine. Uzeto mi je nešto što sam doživljavala svojim. Pri tome ne mislim na državu, nego na ukupnost ljudskih sjećanja koji formiraju i obilježavaju pojedinca i kolektive. Politika je u njih grubo intervenirala.
Nogomet okuplja i -veseli
Nogomet je, naravno, nastavio živjeti. Nastavila sam i ja navijati. Za „Hajduk“ i za Hrvatsku, ali samo za vrijeme utakmice. Volim lijepu igru, sve ono prije i poslije mi je mučno. Nogomet su preuzele nove nacionalne i „poduzetničke“ elite, sve divljak do divljaka, od kojih su neki već u zatvorima, a još je mnogima tamo mjesto. Ljudi se huškaju na navijanje. Tužno gledam kada se u Republici Srpskoj ili u Mostaru navija protiv Bosne i Hercegovine, a u nekim dijelovima Federacije za svaku reprezentaciju koja igra protiv Srbije ili Hrvatske.
Htjela sam navijati za Srbiju u Južnoj Africi, ali kada je Boris Tadić sa političkog skupa u Sarajevu pozvao da to učinimo, prošla me volja. Pustite me da navijam za koga hoću! A i nije se imalo za što navijati.
„Bolje da se nismo plasirali u Južnu Afriku, sada bi političari trošili još više naših para da se tamo daleko naslikaju“ – čula sam proteklog tjedna u Splitu prolazeći plažom na Bačvicama.
„Pamtim samo sretne dane“, pjevala je jednom Gabi Novak. Tada mi je to bio samo pjesmuljak.
O fenomenu nogometa napisane su gomile knjiga. Spadam u one koji drže da je sport poput umjetnosti, kreativna ljudska djelatnost. Kada se prestanemo igrati, prestanemo i misliti.
I pored svih brutalnosti, komercijalizacije i političkih zloupotreba, nogomet okuplja. I veseli.
I da ne zaboravim – „kada umrem, umotan u bilo na Poljud odnosite mi tilo“.
Ovo sam časna riječ ja osobno, navijačica. Pa dobro, nije snimljeno ovih dana, nego 2008. kada je Hrvatska igrala u Austriji, a sada je nije bilo u Južnoj Africi. Ali, kao i da jest. Mi smo najbolji, neka pati koga smeta! Sjećam se dobro, Slaven Bilić mi je bio genije, misleći tip, fantazista, uvijek je išao na pobjedu, znao je s igračkim zvijezdama i zvjezdicama.... a onda onaj gol Turske 30 sekundi prije kraja. Kreten, tupan, plašljivac... Tako je to s nama navijačima. Osobito s onima na kauču.
A počela sam stvarno od rođenja, onako splitski. Otac me vodio na utakmice na stari „Hajdukov“ plac kod Plinare (Split je zamislite imao i plinaru, više nema), dizao na rame da bolje vidim Vukasove i Matošićeve golove. Nepogrešivo bi pogodio kad će pasti gol. A nije da ih nije bilo. Vidjela sam i legendarnog beka Ljubu Kokezu kako se baca na zemlju i grize travu kada bi ga protivnički igrač predriblao. A to je bilo rijetko. Jednom je u našu potleušicu u splitskom polju (danas su tu, naravno, urbane vile, ali ne moje niti moje obitelji) navratio Beara, Veliki Vladimir. Da bi skratio put, skočio je s jednog zidića ravno pred mene, svojim karakterističnim skokom pantere i baletana u jednoj osobi. Beara u mojoj kući, trenuci čiste sreće!
Išla sam i prije osnovne škole kamionom u Mostar na utakmicu s „Veležom“, vozili smo se prašnjavim cestama po dalmatinskom i hercegovačkom kamenjaru cijeli dan, na ulicama opsadno stanje, prvi put sam doživjela kamenice i osjetila što znače i drugi isto tako žestoki navijači. Vikala sam onako dječje na njih, otac me podučavao – i mi se tako deremo, ali doma smo u gomili, zbijeni, zaštićeni i hrabri. Mujić je tada šutom s dvadesetak metara pogodio igrača tako snažno da je ovaj pao u nesvjest. Ne sjećam se rezultata, bit će da smo izgubili.
Slavilo se i tugovalo
Krenuo je život, počela sam sa svojim društvom ići na utakmice, pristigli su novi junaci. Jurica Jerković stanovao je u istoj kući, dva ulaza od mojega, isto genijalac, obožavala sam Holcera, Oblaka, onako sportski. Nastavila sam u Zagrebu, išla sa studentskom klapom u Ljubljanu, u Beograd, u Sarajevo gledati obožavanog „Hajduka“. Slavilo se i tugovalo.
Bila sam na stadionu na Poljudu 4. svibnja 1980. na utakmici „Hajduk“ – „Crvena zvezda“ kada je objavljena Titova smrt. Doživjela plač i pjesmu 40-tak tisuća ljudi. Pjesma je krenula sa sjevera, s tribine Torcide, odande gdje se par minuta ranije čulo gromko „Cigani, Cigani...“
Bila sam i na maksimirskom stadionu 1982. godine kada je „Dinamo“ nakon sušnih decenija osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Cijeli je Zagreb bio na nogama. Čestitala sam u Plavom salonu Ćiri Blaževiću, naglašavajući da sam „hajdukovac“ i - dobila bijeli šal.
I tako su prolazile godine. Prorijedila sam odlaske na stadione. Politike je bilo sve više, nogometa sve manje. Postala sam tipični kauč-navijač. O utakmici „Dinamo“ – „Zvezda“ 13. svibnja 1990. sam već na ovim stranicama pisala. Nisam na njoj bila, ali sam kao televizijska urednica smatrala da se ne smiju prešutjeti divljanja „naše strane“.
Tako smatram i danas.
Što me ponukalo na ovoliku arheologiju?
Tekst kolege Keme Kurspahića na ovom istom portalu prije nekoliko tjedana, kada se prisjetio Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine, zadnjeg nastupa reprezentacije Jugoslavije, gorljivog navijanja i atmosfere u Sarajevu u predvečerje sveopćeg raspada.
Ostala sam osupnuta! Ustanovila sam da se svega toga uopće ne sjećam! A umišljam da kao pratim nogomet. I evo, pokušala vam nešto od toga i ispričati. Jedino čega se sjećam s tog prvenstva je prvi koncert tri tenora, Pavarottija, Dominga i Carrerasa, u Karakalinim termama u Rimu. Još čuvam izblijedjelu VHS snimku toga koncerta. Nisam htjela kupiti DVD surogat. Čuvam svoj original koji više nemam na čemu reproducirati.
Potom je Ivica Osim u intervjuima podsjetio na te dane, pa mi se nešto mutno počelo vraćati. I Piksi Stojković, i Tomislav Ivković koji je Maradoni obranio jedanaesterac.
Nogomet je uvijek bio i politika. I ne samo na ovim prostorima. Devedesetih je naprosto postao jedan od nacionalnih identifikacijskih markera i tako je nastavio živjeti u ovdašnjim državama. Hrvatskoj je trebala brza homogenizacija i totalni raskid s Jugoslavijom i olako je prepustila svu svoju sportsku prošlost u kolektivnim sportovima kao tradiciju koja nije njezina. Odrekla se olimpijskih medalja, svjetskih i europskih prvenstava. Kao država sljednica je SFRJ, a nogometni, košarkaški, vaterpolo, rukometni i drugi savezi, što znači i rezultati – nisu. Prepušteni su tada ostatku Jugoslavije, a danas ih je preuzela Srbija.
Bit će da se tu krije razlog moje amnezije o svjetskom prvenstvu iz 1990-te godine. Uzeto mi je nešto što sam doživljavala svojim. Pri tome ne mislim na državu, nego na ukupnost ljudskih sjećanja koji formiraju i obilježavaju pojedinca i kolektive. Politika je u njih grubo intervenirala.
Nogomet okuplja i -veseli
Nogomet je, naravno, nastavio živjeti. Nastavila sam i ja navijati. Za „Hajduk“ i za Hrvatsku, ali samo za vrijeme utakmice. Volim lijepu igru, sve ono prije i poslije mi je mučno. Nogomet su preuzele nove nacionalne i „poduzetničke“ elite, sve divljak do divljaka, od kojih su neki već u zatvorima, a još je mnogima tamo mjesto. Ljudi se huškaju na navijanje. Tužno gledam kada se u Republici Srpskoj ili u Mostaru navija protiv Bosne i Hercegovine, a u nekim dijelovima Federacije za svaku reprezentaciju koja igra protiv Srbije ili Hrvatske.
Htjela sam navijati za Srbiju u Južnoj Africi, ali kada je Boris Tadić sa političkog skupa u Sarajevu pozvao da to učinimo, prošla me volja. Pustite me da navijam za koga hoću! A i nije se imalo za što navijati.
„Bolje da se nismo plasirali u Južnu Afriku, sada bi političari trošili još više naših para da se tamo daleko naslikaju“ – čula sam proteklog tjedna u Splitu prolazeći plažom na Bačvicama.
„Pamtim samo sretne dane“, pjevala je jednom Gabi Novak. Tada mi je to bio samo pjesmuljak.
O fenomenu nogometa napisane su gomile knjiga. Spadam u one koji drže da je sport poput umjetnosti, kreativna ljudska djelatnost. Kada se prestanemo igrati, prestanemo i misliti.
I pored svih brutalnosti, komercijalizacije i političkih zloupotreba, nogomet okuplja. I veseli.
I da ne zaboravim – „kada umrem, umotan u bilo na Poljud odnosite mi tilo“.
