Bio je petak, jedanaesti u mjesecu avgustu. Oko podne stigla je vijest da je muškarac pretukao svoju partnericu i da je njeno ubistvo prenosio uživo. Sumnja da se radi o lažnoj informaciji ubrzo se pokazala neosnovanom.
Uznemirujući prizori u kojima Nermin Sulejmanović u Gradačcu uživo na Instagramu ubija Nizamu Hećimović bili su stvarni. Tokom pet sati bijega po bosanskohercegovačkom gradu od 41.000 stanovnika Sulejmanović će ubiti još dvije osobe, a potom sebe. Bio je "od ranije poznat policiji".
Narednih mjeseci u Bosni i Hercegovini se dogodilo još nekoliko ubistava koji su stanovnicima donijeli strah za sigurnost i nepovjerenje u sistem.
Pravdu i odgovornost za ugašene živote tražili su članovi njihovih porodica. Tražili su je i građani na protestima. Koliko su građani sigurni? Da li nadležni organi preuzimaju odgovornost? Šta se dešava sa bosanskohercegovačkom svakodnevnicom? Odgovore smo potražili u podcastu Mozaik života.
Slušajte i pratite Mozaik života
►Spotify ►Apple Podcast ►YouTube ►RSE
Krug (ne)odgovornosti
"Kada ovako sada sagledam, svi su krivi", kaže u podcastu Radija Slobodna Evropa Zijada Vuković Pamuković, tetka ubijene Nizame Hećimović koja se kod nje skrivala u posljednjim satima svog života.
"To je jedan krug. Kad smo mi zvali, na taj svaki poziv, da su oni odradili svoje mogli su ga zaustaviti da tog jedanaestog osmog ne počini ta tri ubistva."
Desetak dana ranije Nizama ga je prijavila za nasilje u porodici, ali kako je ostala bez pomoći nadležnih institucija, skrivala se u tetkinoj kući. Sedam mjeseci nakon ubistva, njena tetka Zijada kaže da Nizami iz "različitih razloga" niko nije pomogao.
"Obratila se socijalnom rad, objasnila im je situaciju, zamolila da neko ode kod njih, da neko nazove njega da mu kaže da je dijete kod nje, da on može dijete da vidi, međutim, to niko nama nije odradio to što je trebao da odradi, Sud vidjeli ste šta je uradio, policija... nama faktički u tom trenutku niko nije uradio šta je trebalo."
No, Sulejmanović je, prvo ranio tetkinog sina Nedima, a onda uz prijetnju pištoljem odveo, a potom i ubio Nizamu. Zijada Vuković Pamuković kaže da je Nizamu, koja joj je bila kao drugo dijete skoro "iščupao iz ruku".
"Nju mi odvede ne mogu ništa da preduzmem. Sina mi rani, ne znam ni da li je živ, mislim u tom trenutku, ne vidiš ni šta se desilo. Tu malu bebicu Lenu kad je uzeo, kad je ubaci u auto, kao da ubacuješ nešto bezveze", priča Vuković Pamuković, koja se pita kako je moguće da je Sulejmanović pušten pet sati da kruži po gradu.
U svom pohodu, ubio je i oca i sina, Đengiza i Denisa Ondera, te teško ranio Harisu Onder, njihovu majku i suprugu, nakon čega je počinio samoubistvo.
"Ja ne želim da osudim na silu nekog i da kažem taj i taj, valjda postoji krivac u ovome svemu", dodaje tetka ubijene Nizame koja je samo nekoliko dana prije smrti tražila od suda i policije izricanje mjera i zabranu prilaska i uznemiravanja.
Administrativno 'klupko'
Sulejmanoviću nije zabranjen prilazak ubijenoj jer nije bilo dokaza, rekli su iz suda. Zijada kaže da su Nizami u socijalnoj službi su rekli da je osoba koja radi na njenom slučaju na odmoru, a sigurna kuća u Tuzli, bez dokumentacije nije mogla primiti Nizamu i tako je zaštititi.
"Možda i griješim, ali da su svi uticali, da je recimo policija otišla kod njega popričala sa njim, da je Sud stavio tu zabranu, da mu je socijalni rad objasnio situaciju i rekao mu da se žena smiri, evo ti možeš vidjeti dijete, vjerovatno do toga ne bi došlo."
Nekoliko dana nakon trostrukog ubistva, oglasio se Opštinski sud iz Gradačca. Predsjednica tog suda Slobodanka Kojić na konferenciji za medije je rekla kako nije bilo dokaza na osnovu kojih je sutkinja trebala Nerminu Sulejmanoviću izreći zabranu uznemiravanja i uhođenja.
"Od tog materijala ona je imala zahtjev za izricanje zaštitne mjere, imala je službenu zabilješku od policije da je događaj prijavljen, da je patrola policije našla Nermina Sulejmanovića, obavila sa njim razgovor, da je on negirao izvršenje krivičnog djela i imale je njenu izjavu gdje je ona koristila blagodet svjedočenja, Znači rekla je da ne želi da svjedoči. To je njeno zakonsko pravo i rekla je da je bilo nasilja ali nije opisala nasilje detaljno ništa, da ne želi više da živi s Nerminom Sulejmanovićem. Ali u toj izjavi nema kako se to nasilje desilo."
Predsjednica suda je tada rekla i da policija nije skupila sve potrebne dokaze na osnovu koji bi se mogla izreći zaštitnu mjeru.
"Sutkinja nije uopšte znala za podeblji taj dosje Nermina Sulejmanovića jer u spisu ne postoji evidencija. Jer ona nije imala pojma. Ali i da je znala sudac ne može donijeti odluku na osnovu onoga šta priča grad, čaršija, javnost. Ljudi, sudac mora imati dokaze."
Protiv sutkinje Opštinskog suda u Gradačcu Lejle Numanović kasnije je podignuta disciplinska tužba, rečeno je iz Kancelarije disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. A propuste ni nekoliko mjeseci kasnije nije uvidjelo Tužilaštvo Tuzlanskog kantona u kojem se nalazi Gradačac.
Kako je početkom novembra prošle godine rekao Tomislav Ljubić, glavni kantonalni tužilac Tuzlanskog kantona, protupravnog djelovanja nije bilo.
"Niti ovlaštenih službenih osoba iz Policijske uprave Gradačac, niti protupravnog djelovanja suca koji je radio na ovom predmetu u okviru ovoga što sam rekao."
Postupajući tužilac u predmetu Dalibor Bingas na istoj konferenciji za novinare rekao je kako su na osnovu 40 iskaza svjedoka i drugih dokaza došli do zaključaka da "ništa ne ukazuje da je neko sarađivao sa Nerminom Sulejmanovićem i da nije bilo potrebe da se sa njim sarađuje i da mu se dostavljaju lokacije".
"Da je bio slučaj da se Nizama Hećimović skrivala na nekom drugom mjestu van Gradačca ili na nekoj adresi koja nije bila poznata Sulejmanoviću pa onda hajde da kažemo neko je morao da mu saopšti tu informaciju, da mu oda to. Ali ona se nije sakrivala na nepoznatoj adresi, ona se sakrivala u Rakijama, kod svoje tetke, na adresi koja je bila prvi izbor Nermina Sulejmanovića."
Nizamina porodica i neformalna grupa građana uputila je zahtjev Ministarstvu unutrašnjih poslova FBiH i Federalnoj upravi policije očekujući istragu o postupanju policije Tuzlanskog kantona uoči i nakon njenog ubistva. Traže da se utvrdi odgovornost i da se otvori unutrašnja istraga povodom nepostupanja i neblagovremenog postupanja policije.
'Relativizacija nasilja nad ženama'
Podaci Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine pokazuju da je tokom 2022. godine prijavu za nasilje u porodici podnijelo 2.290 osoba. Od toga optuženo, odnosno osumnjičeno je bilo 2.009 muškaraca.
Da li su sumnje porodice i građana opravdane u slučaju trostrukog ubistva u Gradačcu koje je potreslo ne samo BiH već i cijeli region?
"Potpuno je neprihvatljivo da jedan pomahnitali ubica šeta se po gradu, voza se po gradu, a da policija dakle ne odreaguje osobito jer u malim gradovima svako svakog poznaje, osobite one osobe koje su sklone kriminogenom ponašanju", kaže u podcastu Sandi Dizdarević, kriminalistički psiholog.
On također opravdava sumnje građana u policijsko postupanje tog avgustovskog dana. Tužilaštvo je, smatra on, napravilo previd zato što je ostavilo da MUP Tuzlanskog kantona radi na slučaju, a ne u saradnji s Federalnom upravom policije.
Propuste pravosuđa u ovom slučaju uvidio je sociolog i profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka Samir Forić.
"Zašto u društvu koje je konzervativno, patrijarhalno, koje relativizira nasilje nad ženama, koja relativizira žene kao žrtve nasilja, zašto je sud kao institucija zaštite ljudskih prava, dostojanstva i vrijednosti to odbacio.
Naša vrijednosti društvena je žena i ljudski život. To jednostavno mi moramo da prihvatimo. I kad god od tog odstupamo, mi smo krivi i trebamo da se gledamo u ogledalo i treba neko da snosi kaznu zbog toga."
'Ako izgubite stid, gubite i samokontrolu'
Slučajevi ubistava, ranjavanja i agresije nastavili su se i nakon gradačačkog trostrukog ubistva. Početkom februara ove godine u Tuzli je u tržnom centru ubijena Amra Kahrimanović. Ubio ju je policajac, redovan gost kafića čija je vlasnica bila.
Ubio ju je sa šesnaest metaka iz službenog pištolja, kojeg je, jer je bio na odmoru, prema pravilima trebao odložiti.
"Vjerujte da ne znam odakle je izvadio pištolj, potrčao za njom. Odgurnula sam ga, a on se ponovo vratio dok je Amra na ulazu u piceriju, vjerujem da je pokušala da uđe u piceriju jer je tamo bilo nekih ljudi.
Opalio je hitac prvi u leđa, dok je padala približio se skroz i ispucao sve metke koje je imao," ispričala je na jednom od protesta uposlenica i svjedokinja ubistva Amra Hamzić.
Policajac koji je izvršio ubistvo, uhapšen je u svom stanu.
Nakon ubistva održana je Skupština Tuzlanskog kantona, porodica i građani tražili su smjene ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, ali kantonalni poslanici taj zahtjev nisu podržali. FUP je preuzeo istragu u ovom predmetu. Iz istrage je isključen MUP TK.
Klupko odgovornosti se još uvijek odmotava tako što se prebacuje iz ruke u ruku, kaže sociolog Samir Forić. Kako kaže, to se najbolje vidi na slučaju Tuzlanskog kantona.
"Gdje je situacija apsolutno poražavajuća, gdje su i konferencije za javnost koje su održane u Gradačcu nekad krajem augusta prošle godine i sada konferencija koja se održala nakon ubistva Amre Kahrimanović pokazala izuzetno neosjetljivo, kameno i izuzetno bezobzirno lice javne vlasti koja nije ni u jednom momentu preuzela niti zrno odgovornosti."
Ne znači i ako je policija prisutna na ulicama da je sve uredu, policija kad je prisutna, policija treba da radi.
Osim u Tuzlanskom kantonu, slučajevi nasilja dešavaju se širom zemlje, a nedavni slučaj ubistva devetnaestogodišnjeg učenika u Sarajevu Faris Pendek, zbog nesporazuma u saobraćaju, šokirao je javnost.
Pucnjem iz pištolja ubio ga je dvadesetčetverogodišnji Adem Šuman koji je od "od ranije bio poznat policiji".
Ovakvi slučajevi nasilja, agresije zgrožavaju javnost, jer su upereni protiv osnovnih vrijednosti i moralnih uvjerenja, ocjenjuje Forić. Slučajevi nisu identični, ali su slični, jer je riječ o nasilnim zločinima i o hladnokrvnijim ubistvima.
Šta se to dešava u društva, šta je uticalo da se na ulicama vidimo ono što smo gledali nekada u filmovima? Jesu li društvene mreže doprinijele tome ili posttraumatski sindrom nakon 30 godina nakon rata? Forić pojašnjava da porast društvenih mreža jeste indikator društvenog razvoja.
"Ukoliko imamo brže automobile, brži internet, onda također ljudi koji su iz kriminalnog milja imaju pristup istim resursima i koriste ga na nelegalan način za ostvarivanje nelegitimnih ciljeva."
Slušajte:
- 'Sve ovo što se nama dešava je jedna vrsta kolektivne traume'
- 'Podgrijavani' posttraumatski stresni poremećaj
- 'Nema osobe koja nije doživela neki oblik traume'
No, dodaje moramo se vratiti i na rat i posttraumatski sindrom. Kako pojašnjava, rat slama društveni poredak. A njegovo slamanje je vidljivo u izostanku efektivnih krivičnih sankcija, društvene kontrole.
"Slom društvenog poretka slama porodice. Vi kada slomite porodicu, slomili ste primarni okvir socijalizacije, dakle, preuzimanja dominantnih obrazaca kulture uključujući i temeljne vrijednosti i moralno uvjerenje. Ukoliko to izgubite, vi gubite osjećaj stida. Vi ukoliko izgubite osjećaj stida, u teoriji, a i empirijska istraživanja su dokazala da se gubi zapravo samokontrola i mogućnost za kriminal se puno više realizira."
'Strožije kazne'
Povećan je broj krivičnih djela u Federaciji BiH za 94, više od osam posto, podaci su FUP-a. Ti podaci pokazuju stanje sigurnosti samo za mjesec februar, ako se uporedi ova i prošla godina.
Ni za prvog čovjeka Federalne uprave policije Vahidina Munjića sigurnosna situacija nije na zadovoljavajućem nivou. Posebno u Sarajevskom i Tuzlanskom kantonu.
"Oni jesu dva najveća kantona. Što se tiče druge vrste krivičnih dijela, ovdje je smanjeni broj krivičnih dijela, a ovaj dio ubistava i saobraćaj sigurno je ona zabrinjavajuća i tu se nešto mora poduzeti. Moraće se uraditi duboka analiza, morat ćemo promijeniti metodologiju rada."
Osjećaj sigurnosti, ističe Munjić, ne daje prisustvo policije na ulicama gradova.
"Ne znači i ako je policija prisutna na ulicama da je sve uredu, policija kad je prisutna, policija treba da radi. Ovdje je glavni problem što, možemo slobodno da kažemo da policija ne radi: možda ne sva, ali policija mora u svakom momentu da zna posebno te osobe koje su sklone izvršenju raznih krivičnih djela gdje se kreću, gdje se nalaze i slično. To im je na kraju krajeva i posao."
Kako kaže Munjić, građani su sve više razočarani u sigurnosnu situaciju, a povjerenje u policiju je poljuljano.
Profesor kriminalističke psihologije Sandi Dizdarević kaže da mi ipak trebamo vjerovati policiji jer je ona zadužena za našu sigurnost, ali da propusti postoje.
"Upravo je to taj subjektivni osjećaj nesigurnosti koji se javlja kod svakog racionalnog građanina u BiH osobito ako se sagleda nekoliko godina unazad i brojna ubistva koja su ostala neriješena ali i ona koja su riješena ali čiji je način i modus izvršenja zaista brutalan," kaže Dizdarević.
Prema ocjeni vršioca dužnosti direktora FUP-a Vahidina Munjića, u instituciji koju vodi na ključnim mjestima su najstručniji ljudi, a u kantonalnim policijama nedostaje kadra. No, cijelu situaciju otežava i rascjepkanost sistema.
"To je jedan po meni od ključnih uzroka, posebno ovdje u Federaciji, gdje je deset kantona i niko nikome ne odgovara."
Kako onda doći do pravde? Prema riječima sociologa Forića, kaznena politika treba da bude strožija.
"Da sudije prilikom odmjeravanja kazni ili prilikom utvrđivanja odgovornosti ne traže isključivo ne gledaju u pozitivne ili olakotne okolnosti, već da budu strogi suci."
Kazna, ističe Forić, može biti kao melem, jer je bh. društvo trenutno ranjeno.
Dizdarević kaže da policija treba da napusti trenutnu "filozofiju rada iz kancelarije i auta" i da se vrati radu u zajednici. Ali, prije svega, naglašava sociolog Forić, treba ojačati porodicu i obrazovanje.
"Mi moramo uvesti sa Zapada principe zbog koji su zapadne zemlje razvijene. A to su principi brige za druge, brige za sebe, samosvijesti i moralne osjećanju i solidarnost. Dakle, tu su osnovne stvari iz kojih onda izlazi povjerenje, transparentnost, demokratičnost i drugi politički princip i rast. Dakle, ajde da preuzmemo ono što je pozitivno", kaže Forić i dodaje "život neće stati s našim političarima, život neće stati ni s našim unucima, život se nastavlja".
Da, život neće stati sa nama, ali život je stao za 75 žena koje su ubijene u Bosni i Hercegovini u periodu od 2015. do 2022. kako kažu iz Sarajevskog otvorenog centra. U godinama koje su uslijedile ubijeno je još nekoliko, a među njima i tridesetosmogodišnja Nizama Hećimović.
Nizamina tetka Zijada danas kaže da od borbe za pravdu odustati neće.
"Dokle god ima nade da nešto mogu ja ću da se borim, borim se za Nizamu i za ovo dvoje drugih što su (ubijeni) mislim jedna je majka ostala bez muža, ostala bez djeteta, uništena je i njoj komplet porodica."
Njeno ubistvo podstaklo je proteste širom BiH, ali i pozive za izmjenu zakonodavstva i usklađivanja sa Istanbulskom konvencijom, sporazumom Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama.
Nasilje nad ženama
Kakvi ožiljci ostaju nakon nasilja? Kako porodice i žrtve nasilja nastavljaju dalje sa životima zauvijek obilježenim traumom?
Uprkos Istanbulskoj konvenciji i zakonskim okvirima rodno uslovljeno nasilje je i dalje sveprisutno u zemljama Zapadnog Balkana.
U "Ženskim sjenkama" pronađite priče onih koji su preživjeli rodno zasnovano nasilje, kao i svjedočenja porodica žena kojih više nema.
Saznajte i kako prijaviti nasilje u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji.
Facebook Forum