(Preneseno sa portalanalitika.me)
Jorge Luis Borges je tvrdio da se pravi džentlmen uvijek bori za unaprijed izgubljenu stvar. Ukoliko ste u porazi za pristojnom, savremenom, unaprijed izgubljenom stvari, naći ćete je u Ukrajini – dođe li do rata, bez obzira ko pobijedi, većina običnih ljudi biće gubitnici, piše crnogorski publicista i književnik Andrej Nikolaidis za britanski list Guardian.
U tekstu Nikolaidis pravi paralelu između dešavanja u Bosni tokom 90-ih godina i aktuelnih dešavanja u Ukrajini. Tekst prenosimo u cjelini.
Mi iz Bosne i Hercegovine možemo vam reći ponešto o tome šta znači biti gubitnik. Bio je april, godina 1992, prvi dani opsade Sarajeva. Bio sam dugokosi tinejdžer, odjeven u pohabane farmerice i „Joy Division: Unknown Pleasures“ majicu. Sa prozora svog prigradskog stana gledao sam kako topovi JNA ispaljuju projektile na Sarajevo. Ta armija bila je pod kontrolom Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije.
Radio je prenosio raspravu bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića i JNA generala Milutina Kukanjca. Izetbegović je tražio da armija prekine bombardovanje. Kukanjac je tvrdio da sa pozicija njegove vojske niti jedan projektil nije ispaljen. Sjećam se čaše sa mlijekom - kako je u ritmu projektila koji „nisu ispaljeni“ skakutala po stolu.
Kada se obični ljudi nađu u središtu geopolitičke oluje – kao građani Ukrajine danas, ili moja porodica onda – dilema „je li ova čaša dopola prazna ili dopola puna“ je irelevantna: čaša će uskoro biti slomljena.
Ljudi u Bosni bili su tako puni optimizma u prvim danima, čak i mjesecima rata. Susjedi su govorili kako Zapad nikada neće dozvoliti rat kod nas, jer “mi smo Evropa”. Moja rođaka je otišala u Beograd, ali odbila savjet da sa sobom ponese novac iz sarajevske banke. Sve će biti gotovo za nedjelju dana, brzo se vraćamo, rekla je. Predsjednik Izetbegović je u TV obraćanju narodu poručio: “Mirno spavajte: neće biti rata”.
Probudili smo se poslije četvorogodišnjeg košmara.
Za nas Bosance, zbivanja Ukrajini su užasavajući Déjà vu. Paralele između Ukrajine danas i Bosne 1992. su očite. Ruska je armija agresivno krenula na Ukrajinu, kao što je i Miloševićeva učinila u Bosni. Putin ima snažnu podršku u djelovima Ukrajine, kao što je i Milošević imao u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Sada Kijev ima podršku EU i SAD, kao što je Sarajevo onda imalo. Mi smo čak imali i Bona i Pavarottija, koji su pjevali o Miss Sarajevo. Pa ipak, svi muzički telegrami podrške iz slobodnog svijeta nisu zaustavili etničko čišćenje u istočnoj Bosni, blizu granice sa Srbijom.
Iza krvave zavjese bosanskog i ostalih skorih ratova na Balkanu, odvijala se tranzicija iz jugoslovenske verzije socijalizma u kapitalizam, kojom je dirigovala Trojka (Evropska komisija, MMF i ECB). Iza baleta masa na kijevskim trgovima i ruskih vojnih manevara stoji jasna ekonomska logika. Brisel je od Kijeva tražio da sa EU potpiše pakt o slobodnoj trgovini. Taj je sporazum bio dobar za EU, ali očito ne i za Ukrajinu. Tada, Moskva nudi pomoć koja bi Ukrajinu nevidljivim nitima primakla Rusiji: 9 milijardi funti pomoći, smanjenje cijene plina do 30 posto i poslove za ukrajinsku industriju. Viktor Yanukovych odbija evropsku ponudu. Euro-Maidan pokret se počinje...
Kako piše ekonomista Michael Roberts, “narod Ukrajine nalazi se pred Hobsonovim izborom: hoće li prihvatiti KGB-ovski crony kapitalizam Rusije ili će prihvatiti ponudu jednako korumpiranih pro-evropskih “demokrata””.
Roberts predviđa da će spoljni dug Ukrajine uskoro biti udvostručen, “zbog novih zajmova od MMF-a, te zbog rasta cijene duga u dolarima i eurima, usljed pada ukrajinske hryvnie”. Nas iz bivše Jugoslavije to ne iznenađuje. Na početku raspada zemlje, jugoslovenski spoljni dug iznosio je 9,5 milijardi funti. Danas, nakon sve ekspertske pomoći koju smo dobili od Troike, države nastale raspadom Jugoslavije duguju više od 107 milijardi funti.
Dok se narod Ukrajine bori da prevaziđe rusku okupaciju i preživi sve Trojanske konje koje mu šalju institucije globalnog kapitalizma, treba vjerovati da su Ukrajinci neučili lekciju iz rata u Bosni – deus ex machina sa zapada neće sletjeti, riješiti sve probleme i odvesti ih u obećanu zemlju, Evropsku uniju.
Bosna je danas siromašna i podijeljena zemlja, možda i više nego 1992. Nekadašnji vojnici, gladni i bolesni, okupljaju se i protestvuju. “Dok smo mi krvarili, oni su krali”, kaže jedan od njih. U prošlosti, bili su spremni umrijeti za svoju naciju i njenu blistavu budućnost. Neki Bosanci svoju su budućnost vidjeli pod zastavama BiH i EU, neki pod zastavama Hrvatske i EU, a neki pod zastavom Velike Srbije. Mnogo zastava, ali samo jedno siromaštvo za sve.
Sada znaju: zastava je samo krpa na vjetru. I da, jedina istinska gospoda su uvijek gubitnici.
Jorge Luis Borges je tvrdio da se pravi džentlmen uvijek bori za unaprijed izgubljenu stvar. Ukoliko ste u porazi za pristojnom, savremenom, unaprijed izgubljenom stvari, naći ćete je u Ukrajini – dođe li do rata, bez obzira ko pobijedi, većina običnih ljudi biće gubitnici, piše crnogorski publicista i književnik Andrej Nikolaidis za britanski list Guardian.
U tekstu Nikolaidis pravi paralelu između dešavanja u Bosni tokom 90-ih godina i aktuelnih dešavanja u Ukrajini. Tekst prenosimo u cjelini.
Mi iz Bosne i Hercegovine možemo vam reći ponešto o tome šta znači biti gubitnik. Bio je april, godina 1992, prvi dani opsade Sarajeva. Bio sam dugokosi tinejdžer, odjeven u pohabane farmerice i „Joy Division: Unknown Pleasures“ majicu. Sa prozora svog prigradskog stana gledao sam kako topovi JNA ispaljuju projektile na Sarajevo. Ta armija bila je pod kontrolom Slobodana Miloševića, predsjednika Srbije.
Radio je prenosio raspravu bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića i JNA generala Milutina Kukanjca. Izetbegović je tražio da armija prekine bombardovanje. Kukanjac je tvrdio da sa pozicija njegove vojske niti jedan projektil nije ispaljen. Sjećam se čaše sa mlijekom - kako je u ritmu projektila koji „nisu ispaljeni“ skakutala po stolu.
Kada se obični ljudi nađu u središtu geopolitičke oluje – kao građani Ukrajine danas, ili moja porodica onda – dilema „je li ova čaša dopola prazna ili dopola puna“ je irelevantna: čaša će uskoro biti slomljena.
Ljudi u Bosni bili su tako puni optimizma u prvim danima, čak i mjesecima rata. Susjedi su govorili kako Zapad nikada neće dozvoliti rat kod nas, jer “mi smo Evropa”. Moja rođaka je otišala u Beograd, ali odbila savjet da sa sobom ponese novac iz sarajevske banke. Sve će biti gotovo za nedjelju dana, brzo se vraćamo, rekla je. Predsjednik Izetbegović je u TV obraćanju narodu poručio: “Mirno spavajte: neće biti rata”.
Probudili smo se poslije četvorogodišnjeg košmara.
Za nas Bosance, zbivanja Ukrajini su užasavajući Déjà vu. Paralele između Ukrajine danas i Bosne 1992. su očite. Ruska je armija agresivno krenula na Ukrajinu, kao što je i Miloševićeva učinila u Bosni. Putin ima snažnu podršku u djelovima Ukrajine, kao što je i Milošević imao u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Sada Kijev ima podršku EU i SAD, kao što je Sarajevo onda imalo. Mi smo čak imali i Bona i Pavarottija, koji su pjevali o Miss Sarajevo. Pa ipak, svi muzički telegrami podrške iz slobodnog svijeta nisu zaustavili etničko čišćenje u istočnoj Bosni, blizu granice sa Srbijom.
Iza krvave zavjese bosanskog i ostalih skorih ratova na Balkanu, odvijala se tranzicija iz jugoslovenske verzije socijalizma u kapitalizam, kojom je dirigovala Trojka (Evropska komisija, MMF i ECB). Iza baleta masa na kijevskim trgovima i ruskih vojnih manevara stoji jasna ekonomska logika. Brisel je od Kijeva tražio da sa EU potpiše pakt o slobodnoj trgovini. Taj je sporazum bio dobar za EU, ali očito ne i za Ukrajinu. Tada, Moskva nudi pomoć koja bi Ukrajinu nevidljivim nitima primakla Rusiji: 9 milijardi funti pomoći, smanjenje cijene plina do 30 posto i poslove za ukrajinsku industriju. Viktor Yanukovych odbija evropsku ponudu. Euro-Maidan pokret se počinje...
Kako piše ekonomista Michael Roberts, “narod Ukrajine nalazi se pred Hobsonovim izborom: hoće li prihvatiti KGB-ovski crony kapitalizam Rusije ili će prihvatiti ponudu jednako korumpiranih pro-evropskih “demokrata””.
Roberts predviđa da će spoljni dug Ukrajine uskoro biti udvostručen, “zbog novih zajmova od MMF-a, te zbog rasta cijene duga u dolarima i eurima, usljed pada ukrajinske hryvnie”. Nas iz bivše Jugoslavije to ne iznenađuje. Na početku raspada zemlje, jugoslovenski spoljni dug iznosio je 9,5 milijardi funti. Danas, nakon sve ekspertske pomoći koju smo dobili od Troike, države nastale raspadom Jugoslavije duguju više od 107 milijardi funti.
Dok se narod Ukrajine bori da prevaziđe rusku okupaciju i preživi sve Trojanske konje koje mu šalju institucije globalnog kapitalizma, treba vjerovati da su Ukrajinci neučili lekciju iz rata u Bosni – deus ex machina sa zapada neće sletjeti, riješiti sve probleme i odvesti ih u obećanu zemlju, Evropsku uniju.
Bosna je danas siromašna i podijeljena zemlja, možda i više nego 1992. Nekadašnji vojnici, gladni i bolesni, okupljaju se i protestvuju. “Dok smo mi krvarili, oni su krali”, kaže jedan od njih. U prošlosti, bili su spremni umrijeti za svoju naciju i njenu blistavu budućnost. Neki Bosanci svoju su budućnost vidjeli pod zastavama BiH i EU, neki pod zastavama Hrvatske i EU, a neki pod zastavom Velike Srbije. Mnogo zastava, ali samo jedno siromaštvo za sve.
Sada znaju: zastava je samo krpa na vjetru. I da, jedina istinska gospoda su uvijek gubitnici.
