Nezaposlenost je jedan od najvećih problema sa kojima se godinama bh. građani bore. Prema podacima zvaničnih institucija, više od pola miliona osoba je nezaposleno. Politike zapošljavanja krajnje su neefikasne, a budžetski novci jedva da su dovoljni za finansiranje ogromnog aparata bh. administracije. Nezaposleni su stjerani u kut i protestom ispred zgrade Parlamenta FBiH pokušali su i u srijedu upozoriti vlasti da krenu sa promjenama Ustava.
Indira Smajlović studira na postdiplomskom studiju u Sarajevu. Iako je više puta pokušavala, do sada, kako kaže, nije mogla naći posao:
„Apliciram na sve moguće javne pozive koje dobijem, ali vrlo je teško – vjerovatno zbog toga što u našoj zemlji obično poslove dobivaju podobni a ne sposobni ljudi. Broj visoko obrazovnih osoba na birou za zapošljavanje vam je pokazatelj koliko, ustvari, podobni dobivaju više mogućnosti nego stvarni kvalitet“, tvrdi Indira Smajlović.
Na bilo kakav posao već 15 godina čeka i Ismir Hodžić. Jedan je od 550.000 nezaposlenih u BiH. Zajedno sa bolesnim bratom, živi od očeve penzije:
„Moram se brinuti o svom bratu, koji je relativno narušenog mentalnog zdravlja, živimo od očeve penzije. Deveramo. Pokušavao sam tražiti posao, ali to je sve uzalud. To su samo poslovi na neke dnevnice“, priča Ismir Hodžić.
Za razliku od Indire i Ismira, radno iskustvo prije rata u UNIS-u stekla je Nermina Kozak. Nakon rata firma je uništena lošom privatizacijom, a ona je, kao i mnoge njene kolege, ostala na ulici:
„Super sam imala posao. Poslije rata radila sam u privatnim firmama - tri, četiri sam promijenila, ali to je bilo ne plaćaju vam doprinose, plate, tako da nisam uspjela ostvariti uslove za raniju penziju, tako da moram čekati starosnu, da napunim 65 godina. Znači, osam godina još treba da čekam. A ova država nije ništa riješila za ljude kao što je moj slučaj, a takvih je puno. Nisam svojom krivicom ostala bez posla. Moraš živjeti, a od čega? Socijalni program nije uopšte riješen, a od čega da živiš?“, pita Nermina Kozak.
Bez socijalnih programa
Iako se bh. političari stalno prepiru koji je od entiteta uspješniji i bolji za život, činjenica je da građani niti u jednom dijelu zemlje ne žive baš dobro. Trećina ih je na rubu siromaštva. Na hiljade radnika otjerano je iz firmi, koje su prodate za sitne novce. Da je to tako potvrđuju i građani Banje Luke:
Još jedan od problema nezaposlenih jeste i nepostojanje nikakvih socijalnih programa koji bi im pomogli u periodu dok ne nađu posao. Iako to nije slučaj u BiH, u svim uređenim državama nezaposleni koji su u stanju socijalne potrebe i duže na birou imaju novčanu naknadu koja je zagarantovana.
Primjera radi, Hrvatska daje novčanu pomoć sve dok osoba ne nađe posao, dok istovremeno subvencionira troškove za komunalije. U BiH radnici nemaju prava ni na što, tvrdi sekretar Udruženja nezaposlenih BiH Hasan Sejdić:
„Nezaposlene osobe su kategorija najugroženijih ljudi u BiH. Pod broj jedan, nemaju mogućnosti da uskoro dobiju posao. Pod broj dva, nemaju vize da idu raditi u inostranstvu. Pod broj tri, nemaju naknadu sa biroa iako su godinama nezaposleni ljudi i nijedan supružnik ne radi. Možete misliti kakav je apsurd da je vlast svojevremno donijela kupone GRAS-ove besplatno nekim penzionerima, a nije nezaposlenima. Kaže mali im penzija. Pa, zaboga dragog, 300 maraka ima penziju, a ovaj nezaposleni nema ništa“, kaže Sejdić.
Svjesni da trećina budžetskog novca ide na finansiranje administracije, nezaposleni iz BiH traže od vlasti izmjene Ustava, kojima bi se ukinuli kantoni i na taj način smanjila administracija.
„Ako uspijemo izjednačiti realni i nerealni sektor, tj. administraciju sa realnim sektorom, mi ćemo dobiti enormna sredstva koja ćemo uštedjeti od toga i ta sredstva preusmjeriti na poticaj zapošljavanja, tj. u strategiju zapošljavanja bar 100.000 nezaposlenih u Federaciji“, kaže predsjednik Udruženja nezaposlenih Amir Spaho.
Kompleksni sistem vladavine onemogućuje u BiH provođenje nužnih reformi. Javna potrošnja dosegla je čak 50 posto BDP-a. Dugovanja se gomilaju, a primjerice, zbog dugovanja boračkoj populaciji, za zapošljavanje u Federaciji je prošle godine izdvojeno svega 600.000 eura.
Indira Smajlović studira na postdiplomskom studiju u Sarajevu. Iako je više puta pokušavala, do sada, kako kaže, nije mogla naći posao:
„Apliciram na sve moguće javne pozive koje dobijem, ali vrlo je teško – vjerovatno zbog toga što u našoj zemlji obično poslove dobivaju podobni a ne sposobni ljudi. Broj visoko obrazovnih osoba na birou za zapošljavanje vam je pokazatelj koliko, ustvari, podobni dobivaju više mogućnosti nego stvarni kvalitet“, tvrdi Indira Smajlović.
Na bilo kakav posao već 15 godina čeka i Ismir Hodžić. Jedan je od 550.000 nezaposlenih u BiH. Zajedno sa bolesnim bratom, živi od očeve penzije:
„Moram se brinuti o svom bratu, koji je relativno narušenog mentalnog zdravlja, živimo od očeve penzije. Deveramo. Pokušavao sam tražiti posao, ali to je sve uzalud. To su samo poslovi na neke dnevnice“, priča Ismir Hodžić.
Za razliku od Indire i Ismira, radno iskustvo prije rata u UNIS-u stekla je Nermina Kozak. Nakon rata firma je uništena lošom privatizacijom, a ona je, kao i mnoge njene kolege, ostala na ulici:
„Super sam imala posao. Poslije rata radila sam u privatnim firmama - tri, četiri sam promijenila, ali to je bilo ne plaćaju vam doprinose, plate, tako da nisam uspjela ostvariti uslove za raniju penziju, tako da moram čekati starosnu, da napunim 65 godina. Znači, osam godina još treba da čekam. A ova država nije ništa riješila za ljude kao što je moj slučaj, a takvih je puno. Nisam svojom krivicom ostala bez posla. Moraš živjeti, a od čega? Socijalni program nije uopšte riješen, a od čega da živiš?“, pita Nermina Kozak.
Bez socijalnih programa
Iako se bh. političari stalno prepiru koji je od entiteta uspješniji i bolji za život, činjenica je da građani niti u jednom dijelu zemlje ne žive baš dobro. Trećina ih je na rubu siromaštva. Na hiljade radnika otjerano je iz firmi, koje su prodate za sitne novce. Da je to tako potvrđuju i građani Banje Luke:
Još jedan od problema nezaposlenih jeste i nepostojanje nikakvih socijalnih programa koji bi im pomogli u periodu dok ne nađu posao. Iako to nije slučaj u BiH, u svim uređenim državama nezaposleni koji su u stanju socijalne potrebe i duže na birou imaju novčanu naknadu koja je zagarantovana.
Primjera radi, Hrvatska daje novčanu pomoć sve dok osoba ne nađe posao, dok istovremeno subvencionira troškove za komunalije. U BiH radnici nemaju prava ni na što, tvrdi sekretar Udruženja nezaposlenih BiH Hasan Sejdić:
„Nezaposlene osobe su kategorija najugroženijih ljudi u BiH. Pod broj jedan, nemaju mogućnosti da uskoro dobiju posao. Pod broj dva, nemaju vize da idu raditi u inostranstvu. Pod broj tri, nemaju naknadu sa biroa iako su godinama nezaposleni ljudi i nijedan supružnik ne radi. Možete misliti kakav je apsurd da je vlast svojevremno donijela kupone GRAS-ove besplatno nekim penzionerima, a nije nezaposlenima. Kaže mali im penzija. Pa, zaboga dragog, 300 maraka ima penziju, a ovaj nezaposleni nema ništa“, kaže Sejdić.
Svjesni da trećina budžetskog novca ide na finansiranje administracije, nezaposleni iz BiH traže od vlasti izmjene Ustava, kojima bi se ukinuli kantoni i na taj način smanjila administracija.
„Ako uspijemo izjednačiti realni i nerealni sektor, tj. administraciju sa realnim sektorom, mi ćemo dobiti enormna sredstva koja ćemo uštedjeti od toga i ta sredstva preusmjeriti na poticaj zapošljavanja, tj. u strategiju zapošljavanja bar 100.000 nezaposlenih u Federaciji“, kaže predsjednik Udruženja nezaposlenih Amir Spaho.
Kompleksni sistem vladavine onemogućuje u BiH provođenje nužnih reformi. Javna potrošnja dosegla je čak 50 posto BDP-a. Dugovanja se gomilaju, a primjerice, zbog dugovanja boračkoj populaciji, za zapošljavanje u Federaciji je prošle godine izdvojeno svega 600.000 eura.
