Privatna konverzacija je nešto što apsolutno više ne postoji. To bi najprije morali na umu imati političari. Ipak je doba WikiLeaks-a, mobilnih telefona, skrivenih i zaboravljenih mikrofona...
O tome, u posljednje vrijeme nisu vodili računa američki i francuski predsjednici, ove sedmice u Cannesu. Ne znajući da su još uvijek aktivni mikrofoni s kojima su povezane slušalice simultanih prevodilaca, Barack Obama je predbacio Nicholas Sarkozyju zato što Francuzi nisu upozorili Amerikance da će glasati u korist palestinskog prijema u UNESCO. Time je započela „privatna“ konverzacija, koju su prisluškivali novinari.
Dio razgovora koji je izazvao najviše pažnje odnosio se na izraelskog premijera Benjamina Netanjahua. „Ne podnosim ga, on je lažov“, kazao je Sarkozy, a Obama odmah uzvratio: „Ti si ga sit? A ja? Ja se moram s njim nositi svakog dana!“
E sad, ko je od ove dvojice napravio veći gaf – Sarkozy koji je ionako poznat po neodmjerenim izjavama, ili Obama koji otkriva svoju ličnu odbojnost prema lideru zemlje koja slovi jednim od najvećih američkih prijatelja. I to usred kampanje za novi predsjednički mandat!
Logično bi bilo da najviše bude zabrinut čovjek koji nije bio prisutan tokom razgovora, osim kao objekat. Benjamin Netanjahu, za prijatelje Bibi, kojeg vođe dviju ( ionako malobrojnih) saveznica, ne samo da ne vole, nego mu ni ne vjeruju.
Nije ovo nova stvar. Prije skoro osamnaest mjeseci, Barack Obama je bijesan izletio iz sobe za sastanke, i u pokrajnjoj prostoriji ostavio izraelskog premijera da sjedi sat vremena sam, dok je američki predsjednik večerao s porodicom.
Barack Obama i Benjamin Netanjahu nakon konferencije za novinare, Washington, septembar 2010.
Među diplomatima, koji su službovali u Izraelu, potiho se prepričava kako Obama „zakoluta“ očima kad god dobije poziv iz Jeruzalema. Posljednjih se godina iskristaliziralo, čak i u SAD, da je Netanjahu, ne dio rješenja, nego povelik komad problema.
Iako se Izrael, iz različitih povijesnih i geografskih razloga, navikao brinuti sam za sebe, pod Netanjahuovim vođstvom, otišli su u drugu krajnost – skoro u samoizolaciju. Kao da se iz premijerova kabineta čuje pjesmica „baš nas briga što nas niko ne voli“.
No, Izrael nije u situaciji da si može dozvoliti luksus samostojnosti bez saveznika. Dapače. Izraelu trebaju prijatelji. Izrael mora, ne samo čuvati stare, nego i osvajati nove prijatelje. Posebno sada kada je objavljeno da se Iran približava svojoj prvoj atomskoj bombi.
Zato razgovor u Cannesu ne treba posmatrati kao politički gaf, nego kao mjerilo popularnosti Benjamina Netanjahua, i analizu njegove politike. Neko bi se u Izraelu ozbiljno morao zapitati treba li toj državi baš takav vođa.
