Ago Hasica, povratnik u dobojsko selo Miljkovac, punih 18 godina traga za ocem Begom i bratom Seadom koji su zajedno ubijeni 19.07.1992. godine u garnizonu Miljkovac, nedaleko od kuće iz koje su iz odvele srpske snage. Ago je za njihovu smrt saznao u srpskom zatvoru u Doboju, gdje je bio zarobljen sa jos 80 stanovnika Miljkovca. Želja mu je da posmrtne ostatke najmilijih nađe kako bi ih bar dostojno sahranio.
"Ja sam Ago Hasica, sin Bege koji je ubijen za vrijeme rata. Ja tražim svoga oca Begu Hasicu i svoga rođenog brata Seada Hasicu. To su moji najbliži koji su nastradali.
Otac je imao 81 godinu, bio penzioner, a brat je imao 49 godina. Bio je zaposlen u Izboru, trgovinsko preduzeće u Doboju. Radio je do pred rat, do zadnjeg dana. Otac je bio sam, živio u zajedničkom kućanstvu sa tim bratom Seadom, a Sead je imao suprugu i dvoje djece, koja su kasnije otišla u Ameriku, djeca, a supruga u Njemačku, tako da se porodica komplet rasturila. Nema gore više nikoga. Tako je to završilo.
Ja trenutno živim u Miljkovcu, gdje sam i rođen, u svojoj kući. Povratnik sam. 2001. sam se vratio, a ovi ljudi o kojima sam vam ja pričao, oni su nastradali u garnizonu zvanom Miljkovac, blizu moje kuće, eto, nema 200 metara. Oni su ubijeni 19.07.1992. Pohapsili su ih naveče, oko šest sati, vojna policija, nasumice su zašli kroz selo, koga su vidjeli u avliji, njega su potjerali.
I tako, kada su ih doveli u garnizon, to je sad priča za sebe – šta su od njih radili. Znam zato što su dvojica od njih devet ostali živi. To je Hazim Hasica i Salih Buljubašić. Lično mi je Hazim pričao – kad su došli dolje, onda su ih po trojicu u grupe, i odvedu tamo, iza garnizona, na kraj, i tamo su ih tukli. U prvoj grupi bio u mene brat, i bio Hazim i bio Smail Jacić. U drugoj grupi je bio moj otac, Mehemed, rođak i komšija, i Mustafa, rođak i komšija. Njih su odveli. U prvoj grupi, vratili su se svi, nisu ih potpuno ubili, a u drugoj grupi nije se vratio ni otac moj, ni Mehemed, ni Mustafa.
A onda su rekli: „Daj sad da oni iz prve grupe da idu ponovo“ . Onda je moj burazer ustao, on i Smail Jacić. Njih su tamo odveli, njih su tamo ubili, više se nisu vratili. Ubijali su ih krampama, nekim šipkama. To je bilo svirepo ubistvo. To bi bila sreća da je bilo rafalom ili metkom.
Kad sam se vratio u svoju kuću, dolazila je komisija iz Tuzle i uzimali su krv za DNK analizu od ovih koji su ostali, preživjeli, a kome je neko iz familije nastradao.
Od nestanka naših oca i brata i ostalih prošlo je, evo, punih 18 godina, da se još ne zna ni gdje su posmrtni ostaci niti se pokreće bilo kakva istraga.
E, sad očekujemo, vjerovatno da će se nešto početi raditi oko toga, da se i u Doboju raščiste stvari. Da je jednom tačno da definicija koliko je, ko je nastradao i zbog čega da je nastradao. Zna se da tu povratka nema, ali da se zna gdje je ko sahranjen, gdje je ko ukopan, i da se može to obaviti, ono – ljudski – što se kaže.
Eto, puno bi značilo. Volio bih da se to jednom riješi. Ipak se to nosi – jedno veliko opterećenje. Jedna neizvjesnost. Jedna sumnja."
*****
Još jedna priča o nestalima: Sretko Malić iz Gornjih Vijačana kod Prnjavora
Više priča o nestalima možete naći OVDJE
Ukoliko nešto znate o sudbini neke od osoba o kojima govore naše priče, molimo da javite na redakcijski mail: slobodnaevropa@rferl.org
Linkovi za stranice organizacija koje se bave nestalima:
* Međunarodna organizacija za traženje nestalih
* Documenta iz Zagreba
* Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva
* Fond za humanitarno pravo iz Beograda
"Ja sam Ago Hasica, sin Bege koji je ubijen za vrijeme rata. Ja tražim svoga oca Begu Hasicu i svoga rođenog brata Seada Hasicu. To su moji najbliži koji su nastradali.
Otac je imao 81 godinu, bio penzioner, a brat je imao 49 godina. Bio je zaposlen u Izboru, trgovinsko preduzeće u Doboju. Radio je do pred rat, do zadnjeg dana. Otac je bio sam, živio u zajedničkom kućanstvu sa tim bratom Seadom, a Sead je imao suprugu i dvoje djece, koja su kasnije otišla u Ameriku, djeca, a supruga u Njemačku, tako da se porodica komplet rasturila. Nema gore više nikoga. Tako je to završilo.
Ja trenutno živim u Miljkovcu, gdje sam i rođen, u svojoj kući. Povratnik sam. 2001. sam se vratio, a ovi ljudi o kojima sam vam ja pričao, oni su nastradali u garnizonu zvanom Miljkovac, blizu moje kuće, eto, nema 200 metara. Oni su ubijeni 19.07.1992. Pohapsili su ih naveče, oko šest sati, vojna policija, nasumice su zašli kroz selo, koga su vidjeli u avliji, njega su potjerali.
Očekujemo, vjerovatno da će se nešto početi raditi oko toga, da se i u Doboju raščiste stvari. Da je jednom tačno da definicija koliko je, ko je nastradao i zbog čega da je nastradao. Zna se da tu povratka nema, ali da se zna gdje je ko sahranjen, gdje je ko ukopan, i da se može to obaviti, ono – ljudski – što se kaže
I tako, kada su ih doveli u garnizon, to je sad priča za sebe – šta su od njih radili. Znam zato što su dvojica od njih devet ostali živi. To je Hazim Hasica i Salih Buljubašić. Lično mi je Hazim pričao – kad su došli dolje, onda su ih po trojicu u grupe, i odvedu tamo, iza garnizona, na kraj, i tamo su ih tukli. U prvoj grupi bio u mene brat, i bio Hazim i bio Smail Jacić. U drugoj grupi je bio moj otac, Mehemed, rođak i komšija, i Mustafa, rođak i komšija. Njih su odveli. U prvoj grupi, vratili su se svi, nisu ih potpuno ubili, a u drugoj grupi nije se vratio ni otac moj, ni Mehemed, ni Mustafa.
A onda su rekli: „Daj sad da oni iz prve grupe da idu ponovo“ . Onda je moj burazer ustao, on i Smail Jacić. Njih su tamo odveli, njih su tamo ubili, više se nisu vratili. Ubijali su ih krampama, nekim šipkama. To je bilo svirepo ubistvo. To bi bila sreća da je bilo rafalom ili metkom.
Kad sam se vratio u svoju kuću, dolazila je komisija iz Tuzle i uzimali su krv za DNK analizu od ovih koji su ostali, preživjeli, a kome je neko iz familije nastradao.
Od nestanka naših oca i brata i ostalih prošlo je, evo, punih 18 godina, da se još ne zna ni gdje su posmrtni ostaci niti se pokreće bilo kakva istraga.
E, sad očekujemo, vjerovatno da će se nešto početi raditi oko toga, da se i u Doboju raščiste stvari. Da je jednom tačno da definicija koliko je, ko je nastradao i zbog čega da je nastradao. Zna se da tu povratka nema, ali da se zna gdje je ko sahranjen, gdje je ko ukopan, i da se može to obaviti, ono – ljudski – što se kaže.
Eto, puno bi značilo. Volio bih da se to jednom riješi. Ipak se to nosi – jedno veliko opterećenje. Jedna neizvjesnost. Jedna sumnja."
*****
Još jedna priča o nestalima: Sretko Malić iz Gornjih Vijačana kod Prnjavora
Priče o nestalima
Serijalom Priče o nestalima, Radio Slobodna Evropa pridružuje se naporima organizacija koje se bave pitanjem nestalih u regionu, kako bi njihove porodice konačno saznale istinu o svojim najmilijima.Više priča o nestalima možete naći OVDJE
Ukoliko nešto znate o sudbini neke od osoba o kojima govore naše priče, molimo da javite na redakcijski mail: slobodnaevropa@rferl.org
Linkovi za stranice organizacija koje se bave nestalima:
* Međunarodna organizacija za traženje nestalih
* Documenta iz Zagreba
* Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva
* Fond za humanitarno pravo iz Beograda