Tragedija na Paris Air Showu prije 50 godina označila je početak kraja putovanja nadzvučnim avionima.

Dok su avioni nadlijetali tokom Paris Air Showa 3. juna 1973., 12-godišnja Marianne igrala se sa rodicom i sestrom u gradu Goussainvilleu.

Tog poslijepodneva u 3:39 sati sovjetski nadzvučni putnički mlažnjak Tu-144 zaronio je nosom iznad djece i raspao se.

"Vidjela sam apsolutno sve", ispričala je kasnije Marianne francuskom novinaru, "gledala sam kako avion pada, vrti se, eksplodira u plamenu i pada na školu i kuće."

Djevojčičina sestra, Martine, poginula je ispred Marianne od pada krhotina, dok je njihova rodica zadobila teške povrede.

Uz 11-godišnju Martine, još sedmero ljudi u gradu poginulo je u nesreći, kao i svih osam članova posade sovjetskog mlažnjaka.

Tragedija se dogodila pred više od 250.000 gledatelja koji su se okupili kako bi promatrali letove Tu-144 i Concordea, jedinog nadzvučnog putničkog aviona na svijetu.

Od 1950-ih, nadzvučni transport (SST) naširoko se smatrao sljedećom granicom za putovanja avionom.

Velika Britanija i Francuska zajednički su počele razvijati tehnologiju 1960-ih, a slijedile su ih Sjedinjene Države, koje su se bojale da bi njihova dominacija u proizvodnji mlaznih aviona mogla biti izgubljena ako se tehnologija SST-a počne naširoko koristiti.

Projekt SST koji je financirala američka vlada, na kraju je otkazan, djelomično kao rezultat višemjesečnih "testova letjelice" iznad Oklahome 1964. Kao nuspojava nadzvučnih preleta zabilježeni su slučajevi "zveckanja" živaca i razbijanje prozora.

U Sovjetskom Savezu, dok je svemirska utrka još bila u toku, potraga za hiperbrzim putničkim avionom viđena je kao nova prilika da se potencijalno pokaže tehnička nadmoć nad Zapadom, kao i način da se učinkovito smanji ogromno prostranstvo SSSR-a.

S razvojem francusko-britanskog projekta Concorde koji je već bio u toku, sovjetsko vodstvo je početkom 1960-ih odobrilo vlastiti plan za stvaranje prvog nadzvučnog putničkog aviona.

Kremlj je naredio da prvi mlažnjak poleti do 1968. godine.

I Sovjetski Savez i zemlje Zapada imali su svoje vojne nadzvučne mlažnjake, ali tehničke poteškoće u stvaranju aviona koji leti brže od metka, a opet dovoljno udoban i siguran za redovnu putničku upotrebu, bile su ogromne.

Valerij Benderov, sin glavnog inženjera leta na neuspjelom Tu-144, ruskom novinaru je rekao, "otvoreno govoreći, letjelica je napravljena ubrzanim tempom".

Dodao je da su se "1965. pojavili prvi planovi. Avion je poletio tri godine kasnije. Tri godine je veoma kratko vrijeme za jednu takvu mašinu".

Kada je nadzvučni avion krenuo na Paris Air Show 1973., Olga Benderov, kćerka inženjera leta Vladimira Benderova, prisjetila se, "on je znao da avion nije dovršen kako treba, još je bio 'sirov'".

"Otac je mom polubratu rekao: 'Valeri, čuvaj Olgu'. Nikad ranije to nije rekao pred poslovni put", priča ona.

Uzrok nesreće iz 1973. godine još nije potvrđen.

Jedna od teorija je da je francuski mlažnjak Mirage letio preblizu Tupoljeva, koji je izbjegao manju letjelicu i potom izgubio kontrolu.

Jedan francuski očevidac potvrdio je da je osuđeni Tupoljev "bio u pratnji malog Miragea koji je krenuo prema gradu kada se Tupoljev 144 zaustavio".

Drugi stručnjaci pripisuju nesreću agresivnom manevriranju aviona "koje je premašilo dopuštene granice opterećenja".

Usprkos nesreći 1973., Tu-144 dvije godine kasnije je letio, prevozeći poštu između Moskve i Alma-Ate (danas Almati) u sovjetskom Kazahstanu.

Do novembra 1977. prevozio je putnike na istoj ruti, koja je odabrana zbog svoje rijetko prometne putanje.

Let je trajao dva sata, manje od polovice vremena u odnosu na ostale putničke avione, mada su novinari u avionu primijetili da je "let bio bučan".

"Razgovor možete voditi samo s mukom", naveli su.

Nakon još jedne nesreće Tu-144 tokom probne godine 1978., u kojoj su poginula dva inženjera leta, njegov putnički let je zatvoren, a cijeli program Tu-144 okončan 1983.

Posljednja misija nadzvučnog mlažnjaka bila je zajedničko rusko-američko istraživanje projekta o nadzvučnom putovanju koji je trajao do 1999.

U julu 2000. Air France Concorde srušio se nedugo nakon polijetanja, nekoliko kilometara od mjesta pada Tu-144 1973.

Godine 2003. program Concorde također je zaključen, označavajući kraj nadzvučnog putničkog putovanja.