Korona virus donio je i stigmatizaciju zaraženih. Stigmatizacija se dešava zbog straha i neznanja, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) psihologinja Nermina Vehabović Rudez i dodaje da se ljudi moraju staviti u situaciju onih koji su bolesni, jer niko ne zna kada može biti zaražen ovim virusom.
RSE: Zašto se stigmatiziraju zaraženi korona virusom?
Korona virus u svijetu, iz minuta u minut
Vehabović Rudez: Iz neznanja i straha mi obilježavamo druge, jer nam nedostaju informacije kako se širi virus, šta trebamo raditi, i od čitave konfuzije napisa koji idu preko medija, što pisanih, što elektronskih.
RSE: Zbog čega dođe do situacije da se ti ljudi krive što su bolesni?
Vehabović Rudez: Opet kažem – iz neznanja. To je poznato uopšte da, kad ne želim da preuzmem odgovornost za ono što se dešava, ja optužujem druge i okrivljujem druge, da su oni krivi. U ovom slučaju, naša jedina odgovornost je da pratimo zdravstvene mjere koje su preporučene za samozaštitu i zaštitu drugih.
Znači, dovoljno rastojanje, ne okupljati se na javnim mjestima, rastojanje između dvije osobe je dva metra, nositi zaštitnu masku i rukavice. Iako je sad, vidite, dosta konfuznih informacija pa vjerujem da će i one izazvati dosta konfuzije kod ljudi, ali, evo, dovoljno je da se mi pridržavamo i onda nećemo imati potrebu da druge krivimo da smo došli do virusa i da nas je neko drugi zarazio. Ovdje svakako ne govorim o onim neodgovornim pojedincima koji ne poštuju tu mjeru.
Faktor društvene mreže
RSE: Koliko su društvene mreže, mediji, ali i ljudi koji nisu poštovali samoizolaciju, doprinijeli stigmatizaciji ljudi koji su zaraženi korona virusom?
Vehabović Rudez: Informacije su se vrlo brzo širile, ljudi su mislili da rade pravu stvar što objavljuju na društvenim mrežama imena, to su uradili čak i neki internetski portali, pa su neke opštinske vlasti, civilna zaštita, objavljivali imena – to znači totalno kršenje ljudskih prava, iako ćete vidjeti da će mnogi reći da postoje neke situacije kad se prave iznimke. Da, ali to nisu propisane mjere za Bosnu i Hercegovinu, još uvijek.
Puno se uradilo iz neznanja, od neke potrebe da spasimo jedni druge, iako smo samim objavljivanjem jako puno ugrozili ljude koji su oboljeli, ugrozili smo njihovo psihičko zdravlje i fizički oporavak time. I njihove porodice smo ugrozili. Ja sam imala primjere da su mi se obraćali ljudi koji su, kad se saznalo da su samo testirani, bili stigmatizirani.
Od poziva do prijetnji
RSE: Na kakve oblike stigmatizacije su se žalili ti ljudi? Šta im se dešavalo?
Vehabović Rudez: Ljudi su mi pričali o tome da su zaista stigmatizirani – od poziva, od prijetnji. Ako je išao na testiranje, imala je porodica poteškoće samim tim što je osoba išla, iako je dokazano da je test negativan. Ili, recimo, ponašalo se prema oboljelim kao da su zaista samoinicijativno poželjeli da se zaraze i da su to uradili, a onda su zarazili ostale. I ti su se ljudi osjećali ugroženim, kao da su linčovani. Do sada su imali neku poziciju, odjednom su postali najveći zločinci. To je velika otežavajuća okolnost za oporavak ljudi. Ono što mi moramo probuditi u sebi jeste da se počnemo informisati, da moramo početi stajati u cipelama nekog drugog. To se može naučiti. Neki ljudi kažu: 'Ja to ne znam', ili 'Ne mogu ja sad suosjećati'.
Pa stani! Pa niko ovdje nije zaštićen od toga, da neće oboljeti. Niko od nas to ne zna pouzdano. Mi smo ovdje svi isti. I na planeti smo čak svi isti. Ne možemo mi sad govoriti iz neke ugodne pozicije, mene zdrave, i govoriti 'Ja sam sasvim zdrava, a vi ste tamo neki bolesni, vi ste grozni, a ja sam super'. Znači, fali nam malo suosjećanja, fali nam razumijevanje, i, naravno, informacija. Onda se razvija taj ogromni strah koji tjera da napadamo druge i da tražimo krivca.
Posttraumatski sindrom
RSE: Može li korona virus probuditi posttraumatski sindrom?
Vehabović Rudez: Pa, može, svakako, kod ljudi koji su oboljeli, i koji nisu oboljeli u ovom trenutku, će se i to dešavati, pogotovo kod ljudi koji nisu razradili svoja traumatska iskustva. Desit će se povrat u prošlost, u ove neugodne situacije, kad smo imali neke događaje koje su kod nas izazvale traumu, povratak na te događaje, i negdje osjećaj nesigurnosti, temeljne. Znači, više nemam ponovo sigurnost, ne mogu svojim životom da rukovodim na kvalitetan način. Javit će se simptomi.
Zato mi i radimo preventivno, psiholozi, psihoterapeuti, da radimo što više na osvještavanju, na davanju uputa kako da se zaštitimo, prije nego što – ne bih ni voljela da dođe do toga – bude neki scenarij kao što je u Italiji, Španiji. Nadam se da neće biti. Znači, mi radimo na preventivnoj zaštiti ljudi od onoga što bi se moglo desiti nakon svega kad ovo prođe.
Zašto podaci ne pokazuju cijelu sliku?
Dnevna kompilacija slučajeva zaraženih korona virusom koje objavljuje Univerzitet Johns Hopkins je najkompletnija na svijetu, ali se oslanja na informacije koje dostavljaju vlade pojedinih država.
U mnogim zemljama postoje restrikcije o objavljivanju takvih informacija ili drugi razlozi zašto se ne želi prikazati puna slika.
Metodologija, direktnost, transparentnost i kvalitet ovih podataka može dramatično varirati od zemlje do zemlje.
