Autori teksta u Foreign Affairsu poručuju "ne bojte se muslimanske imigracije". U tekstu su apostrofirali sve veću islamofobiju Zapada, izjednačavanje migranata i terorista, te istraživanja koja pokazuju diskriminaciju umjesto integracije muslimana u EU i SAD.
Svjedočimo ne radikalizaciji islama, već islamizaciji radikalizma.
Odmah nakon napada u San Bernadinu prošlog decembra (mladi bračni par, muslimani, osumnjičeni sa ubistvo 15 ljudi) republikanski predsjednički kandidat, Donald Trump, pozvao je da se svim muslimanima zabrani ulazak u zemlju.
U intervju koji je nakon napada dao za Fox Business, Trump je eksplicitno povezao neuspješnu asimilaciju muslimana imigranata sa terorizmom.
Iako su većina političara, i iz Republikanske i Demokratske stranke, kao i širom svijeta, osudili Trumpov prijedlog, sva istraživanja su pokazala da te stavove podržava više od jedne trećine Amerikanaca i više od polovine republikanaca.
Trump je tako zakucao na vrata duboko ukorijenjenog straha. Istog straha koji je obezbijedio popularnost brojnim strankama ekstremne desnice širom Evrope, od francuskog Nacionalnog fronta do grčke Zlatne zore.
Stoga je, navode u analizi autori teksta, legitimno postaviti pitanje – da li nedavni talas imigracije u Evropu i SAD iz dominantno muslimanskih zemalja ugrožava sigurnost domaće populacije. Istovremeno, oni odgovaraju na ovo pitanje, ali i nude dokaze za tvrdnje u odgovoru:
"Svi dokazi govore da su strahovi pogrešni. Liberalne demokratije ne otvaraju vrata terorizmu kada dozvoljavaju ulazak imigracijama muslimana", napisali su Claire L. Adida, David D. Laitin i Marie - Ann Vlafort.
Integracija i diskriminacija
Tokom prošle godine, rijeka imigranata u brojevima bez presedana, napustila je muslimanske zemlje da bi došla u Evropu, bježeći od pokolja u Siriji i nereda širom Sjeverne Afrike.
No, ti se migranti ne intergrišu najbolje, navode autori, dodajući da su u svojoj knjizi "Zašto je muslimanska imigracija neuspješna u društvima sa hrišćanskim nasljeđem" ("Why Muslim Intergration fails in Christian Heritage Societies", u izdanju Harvard University Press-a 2016.), još detaljnije dokumentovali neuspjeh integracije muslimanske imigracije u Francuskoj, ali i širom Evrope.
Dvoje imigranata koji su slični u svakom pogledu osim njihovog religijskog identiteta integrisaće se na potpuno različit način u zajednicu zemlje domaćina – ističe se u istraživanju.
Proučavajući populaciju hrišćana iz Senegala, kao i muslimanskih imigranata iz religijski miješnih zajednica Serers i Jola (uglavnom Senegalci, muslimani), koji su emigrirali u Francusku pod identičnim uslovima, uočili su da se muslimanska imigracija susretala sa većom diskriminacijom na tržištu rada, da su zarađivali manje mjesečne plate i pokazivali mnogo manje veza sa zemljom domaćinom, a mnogo više sa svojom domovinom za razliku od pripadnika hrišćanske zajednice iz Senegala.
I ta praksa se nije popravljala u sljedećim generacijama. Razlog neuspjeha integracije je dvosmjeran: islamofobija francuskog društva sa jedne i tendencija muslimanskih imigranata da se više identifikuju sa svojom zajednicom iz zemlje porijekla kao odgovor na to. Kao rezultat toga, u Evropi se stvara klasa imigranata koji rade loše plaćene poslove i koji osjećaju malu ili nikakvu vezu sa svojom zemljom domaćinom.
Ali, naglašavaju autori teksta u Foreign Affairsu, povezivati muslimansku imigraciju sa terorizmom je greška. Liberalna društva ne smiju osuđivati ljude samo zato što imaju isto nasljeđe kao ubice i zločinci (bilo bi to jednako suludo kao i kriviti sve Italo-Amerikance za mafijaška ubistva).
Osim toga, opsesija sa muslimanskom imigracijom fokusirana je na pogrešne mete. Teroristi uglavnom nijesu siromašni, neobrazovani, ili čak, u mnogim slučajevima, ni sa muslimanskim korijenima.
Oliver Roy, stručnjak za islam, koristio je bazu podataka Francuske, konkretno, vladinu aniterorističku listu za nadgledanje, da bi formirao portret francuskog džihadiste, baziran na konkretnim dokazima.
Francuski džihadisti su najčešće ili druga generacija državljana Francuske, djeca relativno nereligioznih imigranata, koja su rođena i odrasla u Francuskoj ili rođeni Francuzi koji čak nemaju migrantsko porijeklo, a koji su primili islam.
Ono što ujedinjuje te dvije grupe nije islam, već osjećaj generacijskog revolta.
Slično tome, među regrutima sa Zapada koji su se pridružili Islamskoj državi Iraka i Levanta (IDIL) disproporcionalan je broj onih koji su konvertirali u islam. To je razlog zbog kojeg Roy opisuje aktuelnu prijetnju, ne kao radikalizaciju islama, već kao islamizaciju radikalizama.
Liberalne demokratije ne otvaraju vrata terorizmu kada dozvoljavaju ulazak muslimanskih imigranata.
Današnji teroristi najčešće nijesu ni nezaposleni niti neobrazovani religiozni muslimanski imigranti koji su upravo sišli sa broda iz Sjeverne Afrike i Blikog istoka.
"Današnji teroristi, osim toga, najčešće nijesu ni nezaposleni niti neobrazovani religiozni muslimanski imigranti koji su upravo sišli sa broda iz Sjeverne Afrike i Blikog istoka. Umjesto toga, sve češće dolaze iz obrazovanih i relativno veoma uglednih porodica, i često imaju inžinjerske diplome. Obično dolaze iz sekularnih sredina i pridružuju se grupama – ekonomisti ih zovu 'klubovi' koji im obezbjeđuju snažan osjećaj povezanosti sa ostalim članovima", ističe se u istraživanju, te dodaje:
"Kroz muslimanski svijet, ovi selafistički klubovi daju svojim članovima materijalne i emocijalne nagrade ako demonstriraju apsolutnu lojalnost. Jedini način na koji članovi mogu dokazati odanost, pak, je da bude potpuno osigurano da je za njih nemoguće da se vrate svojim sekularnim životima. Onda ih mogu ubijediti da učine posljednju žrtvu za grupu, uključujući i bombaški samoubilački akt."
Ipak, ostaje nejasno zašto bi se relativno stabilan i dobro obrazovan mlad čovjek pridružio takvoj grupi.
Istaživanje autora teksta i knjige koja obrađuje ovu temu, Adidae, Laitina i Valforta u Francuskoj, ukazuju na jedno relevantno objašnjenje. Poslali su slične biografije tri osobe za posao u francuskim firmama. Svo troje su bili francuski državljani sa diplomom srednje škole i nekoliko godina iskustva na poslovima za srednju klasu.
Prema njihovim imenima, poslodavci su mogli zaključiti da je jedan hrišćanin – Senegalac, jedan musliman – Senegalac, a treći je bio rođeni Francuz.
Rezulat je bio jasan. Poslodavci su nekoliko puta više na intervju za posao slali poziv hrišćaninu nego muslimanu.
U eksperimentalnoj igri provedenoj u pariskom okrugu 19 gdje se Serersi i Jolasi susreću i komuniciraju sa rođenim Francuzima, još jednom su pronašli da su Francuzi starosjedioci iskazali jasnu nenaklonjenost muslimanima i to mnogo veću nego što su pokazali prema Senegalcima hrišćanima.
Siromaštvo ne vodi u selafističke klubove, već nedosegnute ambicije
Posljedice te netrpljivosti su znakovite. U anketi sa 511 muslimana i hrišćana Serersi i Jola koji žive u Francuskoj, utvrdili su da prosječne muslimanske porodice Serers i Jola zarađuju oko 400 eura ili oko 15 posto manje od prosječne francuske plate, nego njihovi zemljaci hrišćani.
Drugim riječima, zaključuju autori istraživanja, postoji jasna antimuslimanska diskriminacija prilikom konkurisanja za poslove namijenje srednjoj klasi, što ima značajne posljedice na perspektivu muslimana da sebi obezbijede životni stil srednje klase.
U istraživanju je uočena nečuvena diskriminacija na francuskom tržištu rada. Takva diskriminacija vodila je do toga da muslimanski učesnici ankete na francuske institucije gledaju sa većim nepovjerenjem nego hrišćanski ispitanici. Čak su mulimanski ispitanici u mnogo većem broju iskazali spremnost za povratak u Senegal.
"Siromaštvo ove muslimane ne vodi u selafističke klubove, ali nedosegnute ambicije da", konstatuju autori.
Naravno da diskriminacija na tržištu rada ne pretvara ljude sa diplomom u ubice.
Stvaran broj članova selafističkih klubova je jako mali (kao i procenat ukupne populacije potencijalnih regruta), tako da onemogućava bilo kakav pokušaj da se utvrdi šta nekoga čini sumnjivim.
Ali, obrazovanje je u korelaciji sa političkim aktivizmom. Gdje obrazovanje ne ispuni životne ciljeve, religiozni klubovi obezbjeđuju alternativu kojoj se teško oduprijeti.
Mali koraci, kao što su objavljivanje ovakvog nivoa diskriminacije, mogu skrenuti pažnju i smanjiti diskriminaciju.
U međuvremenu, muslimanske zajednice mogu i trebaju učiniti više da podrže rodnu ravnopravnost i druge norme u zemljama domaćinima kao što je, na primjer, posramljivanje članova tih zajednica koje odbijaju primiti naredbe od žena.
Zabrana imigracije – jedina stvar koja se ne smije učiniti
Na makro novu, firme treba da revidiraju svoju praksu zapošljavanja. Takođe, treba da razmotre zapošljavanje konsultanata koji će im pomoći da smanje tenzije koje se podižu na radnom mjestu zbog konflikata koje proizvodi religija.
Jedina stvar koju zemlje ne smiju učiniti je da zabrane imigraciju. Takve su politike usmjerene na pogrešne mete, a pritom su i kontraproduktivne. One se ne hvataju u koštac sa diskriminacijom sa kojom se muslimani suočavaju kada pokušavaju da se integrišu u društva država u koja su došli, a mogu čak i pogoršati neuspjeh integracije tako što bi ohrabrili muslimane da se povlače.
Ekonomisti Eric Gould i Esteban Klor su na primjer pokazali da više od deset godina nakon 11. septembra i napada na SAD, muslimani koji žive u toj zemlji svjedoče većem rastu islamofobije, i sve manje se integrišu u američko društvo i kulturu: povećana je tendencija rađanja što više djece, smanjen je nivo učešća žena na tržištu rada i sve slabije usavršavanje engleskog jezika.
Trumpovi prijedlozi će, bez dileme, dodatno udaljiti upravo onu zajednicu na koju američka vlada treba da se osloni u identifikaciji i zaustavljanju potencijalnih terorista.
Nakon napada na Pariz 13. novembra u kojem je 130 ljudi ubijeno, francuska vlada je zatvorila granice i započela potragu za mozgom cijele operacije, Abdelhamidom Abaaoudom.
Pronašli su ga i ubili nekoliko dana kasnije. Ko je dojavio i obavijestio francuske vlasti o njegovoj lokaciji? Njegov zemljak, musliman.
