Pejić: Terorizam i bosanski rašomon

Nenad Pejić

U petak, 29. oktobra, 23-godišnji Mevlid Jašarević otvorio je vatru na američku ambasadu u Sarajevu. Učinio je to sa tramvajske stanice koja je 10-ak metara udaljena od ograde ambasade i oko 20-25 metara od same ambasade.

Njegovo je putovanje počelo tog jutra kada je prešao granicu između Srbije i BiH. Stigavši u Sarajevo u rano poslijepodne ušao je u tramvaj br. 3. Kada je došao do tramvajske stanice blizu ambasade, izvadio je iz ruksaka kalašnjikov vičući na ljude:

¨Bježite! Bježite!¨

Počeo je zatim pucati na ambasadu, ranjavajući policajca. Pucao je oko 20-25 minuta kada ga je pogodio metak iz snajpera nakon brze akcije policije. Imao je sa sobom dvije bombe ali nije pokušao da ih aktivira. Čitavo vrijeme ovog terorističkog napada nije napuštao tramvajsku stanicu i nije pokušao potražiti zaklon.

Mi smo se već navikli na ideološki motivirane teroriste na samoubilačkim misijama gdje su civilne žrtve ne samo prihvatljive nego i poželjne. Širenje straha je jedan od ciljeva takvih samoubica.

Ali, ništa se od toga nije dogodilo u Sarajevu.

Teroristički napad nije za cilj imao civile niti je bio samoubilački. Umjesto straha građani Sarajeva su snažno osudili napad. Nekoliko njegovih posjeta Maoči ga je teško moglo napraviti radikalnim islamistom, Jašarević je sa svojim kriminalnim dosijeom bio laka meta za vrbovanje.

Uhvaćen je u pljački u Austriji, bio je sumnjiv policiji kada su ga krajem prošle godine primjetili blizu ulaza u zgradu Općine Novi Pazar u trenutku kada su u zgradu ulazili ambasadori SAD, Japana i osam evropskih zemalja. Odbio je da bude legitimisan, pa je priveden. Kod njega je pronađen poveliki nož ali nije uhapšen.

Jedini uspjeh koji je Jašarević uspio postići jeste rasprava o tome da li je država sposobna da se obračuna sa islamskim radikalnim grupama. Ko god to htio postići, istraga je u toku, taj će uspjeh ubrzo morati zamijeniti u neuspjeh, sudeći po tome kako brzo djeluju policije u BiH (gdje se napad dogodio) i Srbiji (gdje je počeo).

Političari u BiH su na terorizam reagirali posve očekivano. U Sarajevu kažu, s pravom, da je to ¨napad na BiH¨ ali zaboravljaju da dijele odgovornost radi nedjelovanja ili bolje rečeno nedovoljnog djelovanja protiv grupa koje nameću islamizaciju BiH i onima koji su muslimani i onima koji to nisu.

Balansiranje

Oni također dijele odgovornost za toleriranje života u selu Maoči koji se ne odvija po lokalnim nego radikalnim islamskim zakonima. Nakon terorističkog napada u Bugojnu, 27. juna 2010. godine, kada je jedan policajac poginuo, a šestorica ranjena država nije, očigledno, poduzela efikasnu akciju.

Ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović neposredno nakon napada na Ambasadu SAD u BiH rekao je u intervjuu za naš radio slijedeće: "Mi smo predložili poslije napada u Bugojnu niz mjera. Nažalost, pola tih mjera je naišlo na prepreke u Parlamentu i na osude pojedinih predstavnika Islamske zajednice u BiH do pojedinih medija i nekih nevladinih organizacija koje kažu da se bore za ljudska prava".

Lideri bosanskohercegovačkih Srba upiru prstom na njihove bošnjačke kolege optužujući ih da toleriraju vehabije. Jučer, Milorad Dodik ide i korak dalje: "Nemamo razloga sumnjati u namjere da se realizira projekat islamske države na prostoru BiH".

U isto vrijeme, Dodik sponzorira odlazak građana srpske nacionalnosti na Kosovo da ¨brane srpsku zemlju¨ protiv KFOR-a!

U svom govoru mržnje on tvrdi u intervjuu za naš radio da su ¨Muslimani sebe deklarisali narodom 1993-e godine¨ te da oni ¨ne mogu izgraditi svoj identitet bez uništavanja identiteta drugih nacija!?¨

Iz intervjua Milorada Dodika za RSE

Ta vrsta govora mržnje podstiče radikalizam kod Muslimana i ima isti efekat kao i nedovoljne mjere koje poduzima vlast u Sarajevu. Jedan dio BiH radikalizira muslimane govorom mržnje, drugi to čini nametanjem islamskih pravila koje sa BiH baš nemaju puno dodira.

Prije samo nekoliko tjedana ¨Sigurnosna analiza¨ o mogućem obnavljanju konflikata u BiH na nacionalnoj osnovi, pripremljenoj za potrebe ¨Atlantske inicijative¨ iznosi po mom uvjerenju tačnu tezu da "neutemeljene priče o pojačanom riziku od terorizma u BiH bazirane na besmislenim tvrdnjama da oko 100.000 vehabija živi u zemlji nisu usmjerene na ukazivanje na opasnost nego radije da se Bošnjaci definiraju kao teroristi i time njihovi politički ciljevi pokušaju delegitimizirati".

U odgovoru na to bošnjačka strana, posebno Islamska zajednica, se zapetljala u uobičajeno odbijanje postojanja bilo kakvog sigurnosnog rizika, nazivajući takve opaske kao islamofobične i nedobrodošle.

Kao posljedica svega toga oni koji se bave sprovođenjem zakona su ostavljeni da balansiraju između te dvije podjednako pogrešne percepcije te se njihove analize i reakcije prilagođavaju potrebama političkih elita.

Lideri sve tri etničke grupe u BiH zajednički ne uspijevaju izgraditi funkcionalnu državu i, također zajedno, uspjevaju da radikaliziraju svoje etničke grupe. Oni čine sve što je moguće da situaciju učine još gorom.

Zatvoreni krug

Privreda je u kaosu, nezaposlenost na visini od 40%, godinu dana nakon izbora država nema funkcionalnu vladu. Republika Srpska čini sve što je moguće da blokira bilo kakav napredak u funkcioniranju države, dok se u Federaciji BiH ne umiju dogovoriti ni oko čega, a kamoli da se dogovore sa drugim entitetom.

Potvrđuje to u intervjuu za Radio Slobodna Evropa i Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH: ¨Konflikt je takav da ne možete da napravite Vladu,
konflikt je takav da odbija investitora, konflikt može prerasti i u fizičke obračune. Imamo već takvih problema na stadionima, počevši od navijača.¨

Ambasador SAD u Sarajevu, Patrick Moon, u petak, na dan terorističkog napada se nada: ¨Mi se nadamo da će se i ovaj incident iskoristiti da bi se građani BiH ujednili i krenuli ka zajedničkom ciju i onom što je neophodno da urade kako bi postali dijelom Evrope¨.

Nažalost, to neće biti slučaj. Već više od 20 godina političke vođe u BiH imaju samo jednu stvar zajedničku - brinu brigu o svojim osobnim interesima forsirajući građane da se dijele po nacionalnom porijeklu. 16 godina nakon rata strah još uvijek gotovo da dominira. Idealno tlo za manipulaciju i radikalizaciju svake etničke grupe.

Taj strah koji proizvode lideri bi morao biti zamijenjen sa sredstvima ¨vjerodostojnog obeshrabrivanja¨ citiram već pomenutu studija ¨Atlantske inicijative¨. To ne bi samo ¨spriječilo povratak na nasilne sukobe nego bi također i stvorilo potencijal sa iskorak naprijed na političkom i društvenom frontu time što bi se postojeća elita onemogućila da proizvodi strahove. Time bi se otvorio prostor za gradjane i stranke koje su spremne da do funkcionalne države dodju dogovorom. Obnavljanje prisile ¨vjerodostojnog obeshrabrivanja¨ je osnovni preduvjet političkog i društvenog progresa u BiH.¨

Problem je u tome što takvu vrstu prisile može nametnuti samo međunarodna zajednice. Ona ista koja se ¨slaže da se ne slaže¨ kako pristupiti rješavanju krize u BiH.

I tako je krug zatvoren. Jedni su slijepi od zaštite sopstvenih interesa (u Federaciji) drugima odgovara logika što gore po BiH to bolje za nas (u Republici Srpskoj). To što propadaju i jedni i drugi – nikome ništa.

Pročitao sam proteklog vikenda jednu poruku na Facebook-u: ¨Pakovanje za Sarajevo: kaput, džemper, kalašnjikov, pancir košulja, hlače, čizme….¨

Pisana je u tipičnom sarajevskom maniru crnog humora.

I trebala bi biti šala. Da ne bila 1992.