Stanovnici dobojskog prigradskog naselja Prisade koji danas žive u susjednoj Hrvatskoj, obišli su ovih dana rodni kraj koji još izgleda sablasno iako je rat u Bosni i Hercegovini završen prije skoro 21 godinu.
Odali su i počast ubijenim mještanima Prisada koji su ostali u svojim domovima nakon što su srpske vojne i paravojne formacije okupirale Doboj početkom maja 1992. godine
Među stotinjak nekadašnjih stanovnika naselja Prisade koji su obišli ruševine kuća u kojima su živjeli bio je i Drago Vrkašević. On ima 51 godinu i živi u Zagrebu. Kaže da ovo naselje koje je šest kilometara udaljeno od centra Doboja izgleda sablasno i tužno.
"Ali, opet se obiđe rodno mjesto, da se ne zaboravi, da se koliko-toliko podsjetimo na te naše dane iz mladosti, škole, posla. Bilo je lijepo živjeti ovdje. Žal za ovim još uvijek ne prestaje", kaže Vrkašević.
Pored uništene i opljačkane kuće, Vrkašević priča da je više puta podnosio zahtjeve za obnovu. Dodaje da je posljednji put prije dvije godine dokumentaciju poslao nadležnima u Sarajevu.
"Nekoliko smo puta predavali. Nikad niko ni odgovor nije poslao. Uvijek pred neke izbore se jave nekakvi i kažu 'biće obnova'. Prođu izbori i opet poslije četiri godine pokreće se akcija obnove i ništa", ističe Vrkašević.
Konkretnu pomoć nakon podnošenja zahtjeva za obnovu porušene kuće nije dobio ni Vinko Petrović. I on danas živi u Zagrebu.
"Bilo nas je osmero djece. Odselili smo odavde svi. Tražio sam obnovu dva puta. Nisam ništa dobio. Poslao sam u Zagreb, u Radničku 22. Odbili su. Poslao sam u Sarajevo sve papire, što god su tražili. Ništa nisam dobio. Odgovor sam dobio da su dobili, ali od obnove nema ništa", navodi Petrović.
Sredinom 1992. u Prisadama je potpuno uništeno oko 150 kuća od kojih je do danas tek desetak obnovljeno.
Predsjednik udruženja "Naše Prisade", Ante Babić, kaže da se ljudi koji podnose zahtjeve za dobijanje pomoći radi obnove porušenih domova nalaze u apsurdnoj situaciji.
"Jedan od osnovnih problema ja da vam traže da nemate nikakvu nekretninu, pa ne može neko ko živi 25 godina negdje biti beskućnik i da za 25 godina nije ostvario ništa ili dođete da ste imali priključak struje, a oni kažu da se donese zadnja uplatnica. Mislim, otkud da donesemo", kroz smijeh govori Babić.
U Prisadama je prije rata u Bosni i Hercegovini živjelo oko 400 ljudi. U ovom naselju danas stalno boravi tek desetak stanovnika – kaže Zlatko Grujić iz udruženja "Naše Prisade".
"Tu se vraćaju i dođu stariji, umirovljenici, bolesni. Oni kad umru nema više tu dima iz dimnjaka zimi", navodi Grujić.
Izbjegli stanovnici Prisada tokom boravka u rodnom kraju obišli su i spomen-obilježje koje je podignuto u znak sjećanje na dvadesetak ubijenih civila koji su ostali u svojim kućama nakon okupacije Doboja u maju 1992. godine. Tada je ubijen i otac Zlatka Grujića. Grujić kaže da se zbog toga obraćao policiji i Okružnom tužilaštvu u Doboju.
"Ostao je na Prisadama. Nije htio izaći iz sela kad su paravojne postrojbe i tzv. JNA ušle u selo. Podnosili smo kaznenu prijavu. Nikad se niko nije udostojio iz tog pravosuđa ni odgovoriti ni pozvati za neku dodatnu informaciju", priča Grujić.
Porijeklom iz Prisada je i jedan od predratnih rukovodilaca policije u Doboju, Karlo Grgić. Njegova supruga Anica kaže da su na spomen-obilježju koje je izgrađeno pored temelja potpuno srušene područne osnovne škole uklesana imena više članova njene porodice.
"Tu mi je muž, svekar, svekrva, brat, šogorica, stric. Muž je radio u policiji. Petog (maja 1992. op.a.) je izveden iz stana. Bila sam zajedno s njim. Tobože samo na informacijski razgovor. Znalo se. Traže Krla Grgića. Znači, naši Dobojlije su slali nama te nepoznate. Nije se vratio. Nestao je. Odveden je u nepoznatom smjeru. Nikad ni traga ni glasa o njemu. Ja za to nemam riječi", ističe Anica Grgić.
Među desetak stanovnika koji stalno žive u Prisadama je i Miro Grgić koji je sa svoje 43 godine najmlađi mještanin. Sredinom 1992. godine u ovom naselju ubijeni su Mirin otac i stric. Njihovi posmrtni još ostaci nisu pronađeni.
O životu u Prisadama i povremenim susretima sa starim komšijama koji danas žive u susjednoj Hrvatskoj Miro Grgić kaže: "Nije lože živjeti, ako neko ima od čega da živjeti. Ako ima penziju, neko primanje. Ja živim samo od dnevnica. Ovi ljudi odu sljedeći dan odmah i opet ostaje isto. Opet mi sami koji smo tu i tako dalje".