Iako je rat u BiH završen prije 17 godina, u Domu penzionera u Doboju, koji se nalazi u blizini centra grada, alternativni smještaj koristi oko 260 raseljenih i izbjeglih Srba. U ovom kolektivnom centru stanuje i desetak porodica koje su do početka 90-ih i ratova na području bivše Jugoslavije živjele u Hrvatskoj.
Desanka Međedović i njena majka Zorka prije 21 godinu izbjegle su iz Osijeka gdje više ne žele da se vrate.
„Zato što smo tamo maltretirani, ranjeni smo - psihički strah jednostvno za bezbjednost svoje djece. Hrvatska je prodala naš stan u kojem smo mi živjeli prije rata. U Hrvatskoj su nam jasno rekli da može nam dati stan, ali bez prava na otkup. Znači samo da živimo. I onda smo odustali i tražimo nadoknadu za taj stan ili zamjenu, povrat ne. Ne vjerujem da se išta izmijenilo što se tiče toga, kao ni ovdje. Ljudi još uvijek prave razliku između ljudi. Ne osjećam se jednostavno bezbjedno tamo“, priča Desanka.
Desanka je kao petnaestogodišnja djevojčica izgubila oko, dok je njenoj majci granata, koja je tada pala ispred zgrade u kojoj su živjele u Osijeku, teško oštetila sluh. Desanka je danas majka troje djece. Ovi ljudi žive u malom apartmanu od desetak kvadratnih metara:
„Živimo od moje invalidnine od 160 maraka. Preživljavamo, ne živimo.“
„Nemam nikakva primanja, a ja ne mogu sama živjeti. S njom sam, pa kako-tako.“
Sudbina ovih ljudi s druge strane postaje neizvjesna i u kolektivnom centru. Desanka Međedović ističe da ne zna koliko će još moći da borave u alternativnom smještaju:
„Sad nam prave problem. Traže da ja dostavim od Hrvatske potvrdu da mi ne posjedujemo taj stan, da nije vraćen nama. Međutim, za tu potvrdu nemam mogućnosti da odem, sa svojim primanjem ne mogu da izdvojim uopšte novac za kartu, a kamoli za šta drugo. Ovdje iz Banjluke su mi obećali pomoć, pa sad, vidjećemo. Kao izgubili bismo prava ako ne bismo dostavili tu potvrdu.“
U ovom kolektivnom centru stanuje i Stana Birzer koja je prije rata živjela u Milinom selu u opštini Lukavac. Svoju kuću je napustila polovinom septembra 1995. godine nakon povlačenja Vojske RS pred Armijom RBiH. Kaže da je njena kuća srušena i da se na to područje nije vratio gotovo niko od predratnih stanovnika srpske nacionalnosti. Prema njenoj evidenciji, smještaj u Domu penzionera joj je šezdesto privremeno mjesto boravka nakon odlaska iz Milinog sela.
„Tamo nemam perspektive za život. Sve što je perspektivno bilo to je otišlo. Nema ništa, ostali stari ljudi, a ja se ne osjećam još starom da mi je mjesto da samo sjedimi u jednoj sobi. Šta ću ja od tih straca? To me ubilo i razočaralo da ja više nemam interesa ni da mi neko napravi, ni obnavlja. To je ostavilo ružnu sliku na mene kad sam vidjela ono sve“, kaže Stana Birzer.
Stana živi sa kćerkom koja se nakon porođaja razboljela. Pazi na njenog trogodišnjeg sina kako njena kćerka ne bi izgubila starateljstvo nad djetetom. Njen muž je prije šest godina počinio samubistvo skočivši sa krova Doma penzionera jer, prema njenim riječima, nije mogao da se navikne na život u jednoj sobi sa troje ženske djece:
„Uvijek kažu da će praviti. Sad su i meni rekli prije mjesec dana da će praviti neku zgradu, da je ovo privremeno, ali me odavdje niko neće dirati, neću plaćati strujum vodu i smeće. Živim od 81 marku tuđe njege na Zoricu. Zorica mi se razboljela.“
U alternativnom smještaju već 12 godina stanuje i Borivoje Todorović iz sela Skipovac, koje je i prije rata u BiH bilo podijeljeno na dijelove koji su pripali opštinama Doboj i Gračanica. U septembru 1992. godina u Skipovcu mu je poginula žena, dok je on iste godine ranjen kao pripadnik Vojske RS. Borivoje je imao 60 godina kada je bio u vojsci.
„Imam nešto penzije i nešto invalidnine. Penzija je 220 maraka, imam invalidnine 25 maraka, i za ženu dobivam 150 maraka pošto je poginula, mada nije priznato ono što je trebalo priznati, jer ona je bila na liniji, hranila nas. To su bili bunkeri sa po šest do osam ljudi“, priča Borivoje Todorović.
Iako mu je danas 80 godina, Borivoje Todorović spada među rijetke stanovnike Doma penzionera u Doboju koji želi da se vrati u predratni dom:
„Jer sam bio veliki poljoprivrednik. Imam oko 300 duluma zemlje. I to je sve propalo. Zemlja zarasla. Vratio bih se da mi se naprave kuća i štala – da mogu držati nešto.“
S obzirom da su stanovnici kolektivnog centra u Doboju uglavnom sa sela koja se nalaze na padinama planine Ozren, Borivoje kaže da nije iznenađen njihovom nezainteresovanošću za povratak jer se radi uglavnom o starijim i teško pokretnim osobama:
„Znaš šta, ljudi koji su sa Ozrena, oni su takorekući sa planine. I on nema šta gore ni tražiti.“
**************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Desanka Međedović i njena majka Zorka prije 21 godinu izbjegle su iz Osijeka gdje više ne žele da se vrate.
„Zato što smo tamo maltretirani, ranjeni smo - psihički strah jednostvno za bezbjednost svoje djece. Hrvatska je prodala naš stan u kojem smo mi živjeli prije rata. U Hrvatskoj su nam jasno rekli da može nam dati stan, ali bez prava na otkup. Znači samo da živimo. I onda smo odustali i tražimo nadoknadu za taj stan ili zamjenu, povrat ne. Ne vjerujem da se išta izmijenilo što se tiče toga, kao ni ovdje. Ljudi još uvijek prave razliku između ljudi. Ne osjećam se jednostavno bezbjedno tamo“, priča Desanka.
Desanka je kao petnaestogodišnja djevojčica izgubila oko, dok je njenoj majci granata, koja je tada pala ispred zgrade u kojoj su živjele u Osijeku, teško oštetila sluh. Desanka je danas majka troje djece. Ovi ljudi žive u malom apartmanu od desetak kvadratnih metara:
„Živimo od moje invalidnine od 160 maraka. Preživljavamo, ne živimo.“
„Nemam nikakva primanja, a ja ne mogu sama živjeti. S njom sam, pa kako-tako.“
Sudbina ovih ljudi s druge strane postaje neizvjesna i u kolektivnom centru. Desanka Međedović ističe da ne zna koliko će još moći da borave u alternativnom smještaju:
„Sad nam prave problem. Traže da ja dostavim od Hrvatske potvrdu da mi ne posjedujemo taj stan, da nije vraćen nama. Međutim, za tu potvrdu nemam mogućnosti da odem, sa svojim primanjem ne mogu da izdvojim uopšte novac za kartu, a kamoli za šta drugo. Ovdje iz Banjluke su mi obećali pomoć, pa sad, vidjećemo. Kao izgubili bismo prava ako ne bismo dostavili tu potvrdu.“
U ovom kolektivnom centru stanuje i Stana Birzer koja je prije rata živjela u Milinom selu u opštini Lukavac. Svoju kuću je napustila polovinom septembra 1995. godine nakon povlačenja Vojske RS pred Armijom RBiH. Kaže da je njena kuća srušena i da se na to područje nije vratio gotovo niko od predratnih stanovnika srpske nacionalnosti. Prema njenoj evidenciji, smještaj u Domu penzionera joj je šezdesto privremeno mjesto boravka nakon odlaska iz Milinog sela.
„Tamo nemam perspektive za život. Sve što je perspektivno bilo to je otišlo. Nema ništa, ostali stari ljudi, a ja se ne osjećam još starom da mi je mjesto da samo sjedimi u jednoj sobi. Šta ću ja od tih straca? To me ubilo i razočaralo da ja više nemam interesa ni da mi neko napravi, ni obnavlja. To je ostavilo ružnu sliku na mene kad sam vidjela ono sve“, kaže Stana Birzer.
Stana živi sa kćerkom koja se nakon porođaja razboljela. Pazi na njenog trogodišnjeg sina kako njena kćerka ne bi izgubila starateljstvo nad djetetom. Njen muž je prije šest godina počinio samubistvo skočivši sa krova Doma penzionera jer, prema njenim riječima, nije mogao da se navikne na život u jednoj sobi sa troje ženske djece:
„Uvijek kažu da će praviti. Sad su i meni rekli prije mjesec dana da će praviti neku zgradu, da je ovo privremeno, ali me odavdje niko neće dirati, neću plaćati strujum vodu i smeće. Živim od 81 marku tuđe njege na Zoricu. Zorica mi se razboljela.“
U alternativnom smještaju već 12 godina stanuje i Borivoje Todorović iz sela Skipovac, koje je i prije rata u BiH bilo podijeljeno na dijelove koji su pripali opštinama Doboj i Gračanica. U septembru 1992. godina u Skipovcu mu je poginula žena, dok je on iste godine ranjen kao pripadnik Vojske RS. Borivoje je imao 60 godina kada je bio u vojsci.
„Imam nešto penzije i nešto invalidnine. Penzija je 220 maraka, imam invalidnine 25 maraka, i za ženu dobivam 150 maraka pošto je poginula, mada nije priznato ono što je trebalo priznati, jer ona je bila na liniji, hranila nas. To su bili bunkeri sa po šest do osam ljudi“, priča Borivoje Todorović.
Iako mu je danas 80 godina, Borivoje Todorović spada među rijetke stanovnike Doma penzionera u Doboju koji želi da se vrati u predratni dom:
„Jer sam bio veliki poljoprivrednik. Imam oko 300 duluma zemlje. I to je sve propalo. Zemlja zarasla. Vratio bih se da mi se naprave kuća i štala – da mogu držati nešto.“
S obzirom da su stanovnici kolektivnog centra u Doboju uglavnom sa sela koja se nalaze na padinama planine Ozren, Borivoje kaže da nije iznenađen njihovom nezainteresovanošću za povratak jer se radi uglavnom o starijim i teško pokretnim osobama:
„Znaš šta, ljudi koji su sa Ozrena, oni su takorekući sa planine. I on nema šta gore ni tražiti.“
**************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.