Socijalna pravda, jednakost i pravičnost čine temeljne vrijednosti svakog društvenog života. Svakog, ali ne i bosanskohercegovačkog. U ovoj državi radnička klasa je uništena, a građani dovedeni na rub siromaštva. Procjenjuje se da u BiH ima oko 890.000 siromašnih, a da preko 20.000 građana svaki dan se hrani u narodnim kuhinjama. Sistem socijalne pravde naopačke je okrenut, tako da veća socijalna primanja imaju oni kojima ne treba. Posljednjih deset dana u BiH svjedočimo socijalnom buntu građana, koji se taložio godinama.
Na pitanje postoji li socijalna pravda u BiH, više od 40 odsto nezaposlenih građana reći će da ne postoji jer im nije omogućeno jedno od osnovnih prava - pravo na rad, a već godinama popunjavaju liste službi za zapošljavanje. Među njima je mnogo mladih, ali obrazovanih ljudi:
Socijalne pravde nema ni za 20 odsto radnika koji su formalno zaposleni, ali koji godinama ne primaju ni plaću, ni bilo kakve naknade:
Kriminalne privatizacije koje su na ulicama ostavile na stotine radnika, korupcija i loš socijalni okvir razlozi su za tvrdnje direktora Inicijative za bolju i humaniju inkluziju BiH Žarka Papića da socijalna pravda u BiH ne postoji:
„Sam sistem socijalne zaštite u BiH je socijalno nepravedan. Od ukupnih transfera iz budžeta za socijalnu zaštitu najsiromašnija petina stanovništva dobijala je 17 posto, a najbogatija je, to je paradoks, dobijala 20 posto. Dakle, potpuno je socijalno nepravdeno. Oni kojima treba ne dobijaju, a oni kojima definitivno ne treba dobijaju.“
Papić kaže kako se u državama poput BiH razvio novi oblik siromaštva. Tim oblikom, smatra on, obuhvaćeni su nekadašnji radnici koji su sada penzioneri, a koji ne mogu živjeti od mizernih penzija:
„Da nije nečega što ću nazvati sivom socijalnom zaštitom, dakle, to su doznake dijaspore - hoću reći, mladi bračni par koji je ostao u Njemačkoj svojim roditeljima koji su se vratili i široj rodbini u BiH šalje novac da bi preživjeli. 13 do 14 posto društvenog proizvoda BiH je novac iz dijaspore. Da nije toga, u BiH bi se masovno umiralo od gladi.“
Potvrđuje to i jedan od sarajevskih penzionera:
„Penzioner sam, imama minimalnu penziju od 310 maraka. Ne mogu dati djetetu kiflu, nemam odakle da uzmeme djetetu kiflu. Od 310 maraka platim dažbine, struja, voda, telefon, sve mi je na vratu.“
Prema podacima raznih domaćih i stranih organizacija, oko 18 odsto stanovništva BiH živi ispod granice kritičnog siromaštva, dok se 48 odsto nalazi na rubu siromaštva ili socijalne isključenosti. Reforma socijalnog sistema je neophodna. Taj proces iziskivat će mnogo vremena, ali postoji nešto što bi se, da postoji politička volja, moglo za relativno kratko vrijeme uraditi, smatra Žarko Papić:
„Ono što se može napraviti u veoma kratkom vremenu je preraspodjela postojećeg. U BiH u administraciji na svim nivoima - država, entiteti, kantoni, opštine - radi 182.000 službenika. Oni na godišnjem nivou troše preko šest milijardi KM. Ukidanje privilegija, smanjivanje plata, smanjivanje administracije bi otvorilo prostor – tu bi se mogla napraviti preraspodjela.“
Na kraju, umjesto zaključka, podsjetićemo vas na riječi Winstona Churchilla: „Ono društvo je dobro koje ima sigurnu socijalnu mrežu kroz koju se ne propada u vrtlog beznađa i siromaštva, ali ima stepenice kojima se sposobni, bez partijskih tutora, slobodno penju ka vrhu socijalne piramide.“
Na pitanje postoji li socijalna pravda u BiH, više od 40 odsto nezaposlenih građana reći će da ne postoji jer im nije omogućeno jedno od osnovnih prava - pravo na rad, a već godinama popunjavaju liste službi za zapošljavanje. Među njima je mnogo mladih, ali obrazovanih ljudi:
Socijalne pravde nema ni za 20 odsto radnika koji su formalno zaposleni, ali koji godinama ne primaju ni plaću, ni bilo kakve naknade:
Kriminalne privatizacije koje su na ulicama ostavile na stotine radnika, korupcija i loš socijalni okvir razlozi su za tvrdnje direktora Inicijative za bolju i humaniju inkluziju BiH Žarka Papića da socijalna pravda u BiH ne postoji:
„Sam sistem socijalne zaštite u BiH je socijalno nepravedan. Od ukupnih transfera iz budžeta za socijalnu zaštitu najsiromašnija petina stanovništva dobijala je 17 posto, a najbogatija je, to je paradoks, dobijala 20 posto. Dakle, potpuno je socijalno nepravdeno. Oni kojima treba ne dobijaju, a oni kojima definitivno ne treba dobijaju.“
Papić kaže kako se u državama poput BiH razvio novi oblik siromaštva. Tim oblikom, smatra on, obuhvaćeni su nekadašnji radnici koji su sada penzioneri, a koji ne mogu živjeti od mizernih penzija:
„Da nije nečega što ću nazvati sivom socijalnom zaštitom, dakle, to su doznake dijaspore - hoću reći, mladi bračni par koji je ostao u Njemačkoj svojim roditeljima koji su se vratili i široj rodbini u BiH šalje novac da bi preživjeli. 13 do 14 posto društvenog proizvoda BiH je novac iz dijaspore. Da nije toga, u BiH bi se masovno umiralo od gladi.“
Potvrđuje to i jedan od sarajevskih penzionera:
„Penzioner sam, imama minimalnu penziju od 310 maraka. Ne mogu dati djetetu kiflu, nemam odakle da uzmeme djetetu kiflu. Od 310 maraka platim dažbine, struja, voda, telefon, sve mi je na vratu.“
Prema podacima raznih domaćih i stranih organizacija, oko 18 odsto stanovništva BiH živi ispod granice kritičnog siromaštva, dok se 48 odsto nalazi na rubu siromaštva ili socijalne isključenosti. Reforma socijalnog sistema je neophodna. Taj proces iziskivat će mnogo vremena, ali postoji nešto što bi se, da postoji politička volja, moglo za relativno kratko vrijeme uraditi, smatra Žarko Papić:
„Ono što se može napraviti u veoma kratkom vremenu je preraspodjela postojećeg. U BiH u administraciji na svim nivoima - država, entiteti, kantoni, opštine - radi 182.000 službenika. Oni na godišnjem nivou troše preko šest milijardi KM. Ukidanje privilegija, smanjivanje plata, smanjivanje administracije bi otvorilo prostor – tu bi se mogla napraviti preraspodjela.“
Na kraju, umjesto zaključka, podsjetićemo vas na riječi Winstona Churchilla: „Ono društvo je dobro koje ima sigurnu socijalnu mrežu kroz koju se ne propada u vrtlog beznađa i siromaštva, ali ima stepenice kojima se sposobni, bez partijskih tutora, slobodno penju ka vrhu socijalne piramide.“