Sedmog marta 2010. godine emitovana je posljednje izdanje emisije Radija Slobodna Evropa „Neću tuđe – hoću svoje“, posvećene izbjeglim, raseljenim, i povratnicima. Prva emisija o povratku ljudi i o povratu njihove imovine, emitovana je 27. novembra 1996. godine, a urednik je bio Omer Karabeg. O tome kako je nastala emisija, Karabeg kaže:
"Ideju, odmah po završetku rata, ne za tu emisiju, nego uopšte za taj ogromni problem koji će nastati po završetku rata, dao mi je moj prijatelj, advokat Rizah Pašalić. Kad smo pričali, on je rekao: „Jeste, strašne su žrtve, strašna su razaranja, ali jedan problem se javlja koji će strašno dugo trajati. Naime, za vrijeme rata izgubio se osjećaj vlasništva, izgubio se osjećaj imovine. Kada možeš da prisvojiš tuđi auto, prisvojiš stan, prisvojiš kuću, namještaj, skidaš mu s kuće prozore, vrata, odnosiš, e, dok se to vrati na svoje mjesto, to će godine i godine da prođu.“ Onda sam ja shvatio da bi apsolutno trebalo napraviti neku emisiju u tom smislu, da se ljudima vrati nekakvo povjerenje da će što je bilo njihovo ponovo biti njihovo. Kad sam čuo da je formirana Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, to je bilo negdje ujesen 1996. godine, predložio sam da se pokrene emisija koja bi se bavila povratom imovine i koja bi bila direktno vezana za tu komisiju.
Karabeg: U to vrijeme je u Pragu, na RSE, honorarno radio kolega iz Sarajeva, novinar Elvir Bucalo. Mislim da je sad u Briselu. Od prve emisije mi smo zajedno radili. Nismo odmah u prvoj imali naslov. Mislim da je prilikom nekog intervjua ili ankete neko izgovorio to „neću tuđe, hoću svoje“, a Bucalo je onda rekao da bi to bio odličan naslov za emisiju i to smo prihvatili. Ja sam razmišljao zašto je to dobar naslov i shvatio da je dobar zato što je suprotan onom što se poslije rata raširilo, a što su govorili pljačkaši: „Ko je šta jamio, jamio je“. Ovo je baš suprotno: e neću da jamim ničije, ali hoću da vratim svoje. Moram da kažem da je u početku, kad smo krenuli i kad se pročulo za emisiju – pošto je to bila jedina emisija tog tipa u BiH – da je bilo zaista veliko interesovanje, da smo bili zasuti pismima. Prve dvije godine stiglo je, mislim, oko dvije hiljade pisama. Ta pisma smo proslijeđivali Komisiji za imovinske zahtjeve, naravno, u originalu, jer su se ljudi potpisivali, davali svoje adrese, svoje brojeve telefona. U to vrijeme portparol Komisije bila je Dijana Ilić. Ona bi se, nakon što bi pročitala pisma, konsultovala sa pravnicima – Komisija je imala svoje odjeljenje i pravnike – i onda bi ona sastavila odgovor. U emisiji ja bih pročitao pismo, a ona odgovor. U svakoj emisiji je bilo desetak pitanja i odgovora. Kasnije je to radila Vanesa Zečević, koja je poslije Dijane Ilić bila portparol Komisije. Naravno, mi smo u emisiji imali i druge stvari, govorili smo o povratku izbjeglica, obrađivali smo neke karakteristične slučajeve otete imovine, pa bismo pronašli tog izbjeglicu, negdje u Norveškoj, Švedskoj, Njemačkoj, pa bismo razgovarali s njim, on bi pričao svoju sudbinu, pa smo i sa zvaničnicima razgovarali o povratu imovine, o zakonima, o svemu. Ako je emisija napravila neki mali pomak, ako je neku malu nadu vratila ljudima – naravno, najvažnije je bilo da su bili donijeti zakoni, a mislim da je najveći dio imovine i vraćen ljudima – eto, i mi smo neki mali kamenčić u to ugradili.
Karabeg: To je lijepo čuti, jer Elvir je radio na prvim emisijama „Neću tuđe, hoću svoje“ i raduje me što će sarađivati u novoj emisiji koja je, da kažem, evropski nastavak ove prve poratne emisije.
Tuđina - tuga golema
Tokom ratnih godina, sa svojih predratnih adresa stanovanja, pomjerilo se 2.200 000 stanovnika, koji su se zatim, našli u statistikama kao izbjegli (koji su napustili BiH) i raseljeni, (koji su ostali u BIH ali ne u svojim mjestima stanovanja). Kad su se počeli vraćati, bili smo s njima, između ostalog da zabilježimo njihove probleme, ali i radosti nakon povratka. U našim emisijama su izjavljivali :
„U tuđoj kući je tuga golema – ne osjećeš svoj prag. Na svome je čovjek ipak najslobodniji.“
„Kad čovjek iz svoje kuće ode, kad nema svoga krova, to je vrlo loše.“
„U svom stanu stvarno čovjek može biti sretan. Presretan. Svoj prag, svoja kašika, svoj tanjir – to je najbolje. Sad treba ova Vlada da malo zakone sredi i da bude bolje. Svaki dan prolazi u nadi, pa valjda će biti nešto bolje.“
„Sedam puta sam zahtjev predavao za obnovu kuće, pa onda obnavljao. Uvijek kad dođem, neko drugi upadne, a ja nemam pojma. Obećaju mi, ja uzajmim dvadeset maraka da dođem, dođem – i vratim se. Nema ništa. Živim, cijepam ljudima drva, krompire vadim...“
„Ja nemam bojlera, da se kao čovjek imam gdje okupati. Stara kuća. Ta je kuća neuslovna, ali ja nemam druge. Ja nemam gdje drugdje biti. Tu sam primoran biti.“
„Kad odete negdje u goste dan-dva, dosadi ti, a ne u tuđoj kući. Ja već jedanaest godina u tuđoj kući. Vazda živiš pod nekom strepnjom kad će ti doći da izađeš. Znaš da moraš izaći.“
„Ova vlast sve ima, njima je fino. Oni su sebi ubrali. Ja da sam imao pare, pa da sam dao nekome gore u vlasti, možda bi i moja kuća bila urađena. Ali ja nisam imao para i nisam mogao dati. Bože moj.“
„Kada sam napustio svoje imanje, meni je u mojoj duši ostalo da se vratim. To sam uporno godinama tražio. Jednostavno mogu da kažem da su me varali. Razne su cake radili, ali ja sam potpisao da hoću da se vratim i od toga ne mogu nikako odustati.“
„Bili smo svukud. Bilo je dobro, ali tuđina – tuga golema. Na svojem je najbolje. Ovo je moje najmilije mjesto. Osjećali smo se grozno i svakako, a ovdje se osjećam super. Lijepo svoje ognjište. Tuđe, ko tuđe. Ovdje sam provela i bračne, i medene, i slatke, i svakakve dane. Ovo je moje najmilije mjesto.“
Nemaština
Ubrzo nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, raseljene osobe počele su se vraćati, prvo neorganizovano. Kako nisu mogli u svoje kuće koje su, ili bile srušene ili su njima živjeli neki drugi ljudi, nicala su šatorska naselja u kojim su se smještali ljudi bez domova. Najpoznatije naselje pod šatorima je bilo u Kopačima kod Goražda, gdje je živjelo preko 300 ljudi. Evo riječi Džemile Hujdur koje smo zabilježili prije dvanaest godina:
„Sada sam, nakon toliko godina, umjesto u svojoj kući, u šatorskom naselju. Odmah preko Drine gledam u svoju kuću. Ja tako hladna, a moja kuća tako topla. Ona gleda mene, ja gledam nju. Poslije dvanaest sati šatori su veoma hladni. A niko nema osjećaja. Provizorni su šatori, nije to namijenjeno za zimske dane. Mi stavimo kišobrane u šatore pa tako spavamo. I čekamo taj naš povratak. I to naše jedino, jedino ljudsko pravo, koje nam svi kažu da ga imamo, ali mi se čini da ga nemamo. Premijer Vlade Federacije došao je u Praču, isti kanton, Goraždanski, da otvori
Arhivska fotografija
neku pumpicu, a nije našao za shodno da dođe tu, u ovo šatorsko naselje, da vidi šta nam fali i kako nam je u ovom naselju. Imamo i mi makaze, imamo špage, daćemo mu da otvori put prema Kopačima, da mi idemo, a i oni ljudi, Srbi, neka idu u Goražde.“
Nešto povoljnija varijanta je smještanje ljudi u takozvane kolektivne centre ili izbjeglička naselja. U Dujama kod Doboja, gdje su bili smješteni u većem broju i povratnici iz Makedonije, Razija Mitić nam je povjerila svoju tugu:
„Nemam kuće. Ja sam sama, matora žena. Sedamdeset mi je. Ja sam iz Srebrenice, bila udata u Skelanima. I čo'ek mi umro, ako si čula za Makedoniju. Moj čo'ek bio star i umro. Nisam djece rađala. Sad sam sama. Dobijam malo socijalnog, šezdeset maraka. I eto ti.“
RSE: Vi ste bili u Makedoniji?
Razija: Jesmo svi bili, moja ti, živa nama bila. Kažu, 'oće tamo rata, a mi – bjež'mo
RSE: Kako vam je sada ovdje?
Razija: Lijepo, samo nema hrane. Nema, jadna. Slabo ko dotjeruje. Upravnik, jadnik, nema ni on para. Bori se za nas, a nema. Nije struja plaćena, pa hljeb. Evo nemamo grijanja, moja ti, po cijelu noć drhtim od zime. Neki dan – kako ono – štrajkovali. Ne znam da li su nam šta dali, makar za struju. Moja ti, živa bila, nemamo ništa. Lijekove plaćam sve. Pritisak 'oće, uguši me.
Mjesto okupljanja
U našoj emisiji bili smo svjedoci masovnog procesa zamjene kuća i stanova. Desilo se to da povratnici nisu željeli u svoja prijeratna mjesta, iz različitih razloga, a prije svega zbog svega tragičnog što su doživjeli. Javljajući se na jedan od brojnih oglasa, čuli smo i ovo:
„Ja imam kuću u Foči... Ulica u kojoj se nalazi, prije se zvala „8. mart“ a sad „Srpskih sestara“, šta ja znam. A dobra je, čim čovjek stanuje u njoj... Ima avlija. ..Ima šupa, samo je šupa srušena. Bila naša ljetna kuhinja, srušeno je, ali se može popraviti. Malo izbetonirati. Ima gvozdena kapija. Fina kuća, bogami. Ja sam, sinko, sretna u njoj bila, ali šta ću. U mene su sva djeca u Sarajevu i zaposlena su. Ja sama ne mogu da se vratim. A nikad je ne bih zamijenila, kada bih imala s kime se vratiti. Jedna mi se kćerka mora iseliti, dobila deložaciju, pa znaš kako ti je, nema gdje da stanuje. Pa bih ja radi toga mijenjala. Ako čujete negdje da bi neko mjenjo makar i mali stan ili kuću u Sarajevu za Foču, molila bih Vas da mi javite!“
Najpozitivnija je atmosfera, ipak, prilikom dodjele novčanih sredstava za pomoć povratnicima – ili donacija.
„Ja sam Karčić Jusuf iz Višegrada. Došao sam ovamo po donaciju. Opština Novi Grad Sarajevo mi je odobrila pet hiljada maraka da kupim motokultivator, jer mi je do sad život bio nesnošljiv. Godine su me izdale, ja moram sve na leđima da donosim. Ja sam se vratio zvanično 2002. godine, a vraćao sam se i 2001. godine. Sada sam stvarno došao. Ni puta. Struju smo dobili tek ove godine. Skupština Opštine Novi Grad je raspisala konkurs, na koji sam se javio i odobrili mi pet hiljada. I baš im hvala.“
„Ja sam Rahman Selimović, iz Bijeljine sam. Dobio sam donaciju – frezu za plasteničku proizvodnju. Bavim se plasteničkom proizvodnjom već četiri godine. Povratnik sam u Bijeljinu. Super je jer te freze nemam. Sve se radilo ručno, tako da sada mogu dalje napredovati. Imam četiri plastenika, dva su donacija, a dva sam kupio svojim sredstvima. Prvu pomoć sam dobio od Luteranskog svjetskog saveza iz Tuzle, jedan plastenik i rasad, a onda sam od njih dobio još jedan, uz povoljan kredit. Tako da sad nastavljam dalje raditi.“
Mirhunisa ZukićKroz naše emisije tokom 13 i po godina ili u više od 700 emisija govorilo je nekoliko hiljada ljudi. Među njima je često bila Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih, koji se transformisao u Uniju za održivi povratak i integracije:
„U našem radu bilo je dosta radikalnih promjena – u samom našem nazivu, u pristupu rada i naravno u implementaciji projekata. Po prvi put smo uspjeli da obiđemo pedeset opština, gdje smo napravili analizu održivog povratka kroz obilazak oko 2.700 mjesnih zajednica. Ti susreti i te informacije su od dragocjene vrijednosti i značaja za buduće planiranje, ne samo Ministarstva za ljudska prava, nego i uopšte države, koja bi konačno trebala da završi proces održivog povratka. Dakle, radno smo proveli. S druge strane bili smo veoma aktivni u donošenju jedne važne odluke, a to je da se usvoji Revidirana strategija za implementaciju Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma i Okvirni plan za dovršetak procesa povratka. Također smo imali jako puno intervencija na terenu zbog nepoštivanja ljudskih prava – ljudi koji su po deset godina u svojim domovima, koji nisu mogli ni kreirati svoje radno mjesto niti imati bilo koju vrstu pomoći. To breme problema ćemo prenijeti u nadi da će se primijeniti zakoni koji nas izuzetno dobro štite, posebno kad su u pitanju manjinski povratci.“
Priče pune optimizma
Među onima koji su se, također, uvijek odazivali da učestvuju u ovoj emisiji je i Fadil Banjanović Bracika, poznat kao jedan od predvodnika povratka:
„Povratak ljudi svojim kućama je jedna velika pobjeda samih ljudi. Da nije bilo povratka, sigurno bi te nacionalističke snage podijelile Bosnu. Povratak je ipak ulio nadu svom građanstvu. Ljudi su se vraćali svojim kućama, svojim avlijama, da se ipak spriječe određene malverzacije, određene mahinacije. Danas imamo slučajeve da jedan član komisije sebi dodijeli traktor, bratu frezu, majci kravu, svojoj ženi štalu, tako da jedna porodica dobije stotinjak hiljada maraka, dok više stotina građana ne može da primiriše, ne može da konkuriše. Lično smatram da monitoring državnog ministarstva, da kontrola na lokalnom nivou mora biti maksimalna. Ja nisam protiv da i član komisije dobije nešto, ali ne mora on zadovoljiti svoje unuče. Mi tražimo da komisija bude transparentna, da bude pod lupom svih povratnika, tako da se ne može u jedno selo dodijeliti četrdeset freza, da se ne može desiti da se jedna donacija dodijeli familijarno jednoj porodici, da komisija sama sebi dodijeli određenu mehanizaciju, a da druga domaćinstva, da drugih desetak, petnaest sela, nema tu korist. U ovom procesu povratka jedan veliki broj ljudi se aktivno bogati, pljačka, dok drugi ljudi ne mogu ni na škrge da dišu.“
Govorili su i drugi brojni predstavnici udruženja povratnika.
Fadil Banjanović Bracika
Gojko Pantić, povratnik u Mostar :
„ Ja bih svakome preporučio da se javi, da traži da mu se kuća popravi i da se vrati da svoju imovinu obrađuje i na njoj da živi. To će biti najpreči izlaz, jer drugog puta neće biti. Najteže će biti ljudima ako ostanu u tuđini i ostave svoje buduće potomstvo u tuđoj kući. Moja je poruka svima: tražite da vam se kuća obnovi i vratite se da tamo živite! To će biti jedni izlaz i jedino rješenje. Kad čovjek ima kuću onda on može ići po bijelom svijetu da zaradi i da donese porodici ručak. Bez kuće on će stalno biti beskućnik. I stalno će skitati, a to je najgora opcija po čovjeka.“
Mate Grubišić, povratnik u Derventu:
„U Derventi nažalost nema izbjeglica. Izbjeglice su nestale 1992. godine. Otišli su i treba ih tražiti diljem svijeta. Najviše ih je u Hrvatskoj, ali ih ima i na Islandu, kao i u južnoj Americi. U derventskoj Općini su povratnici. O njima najmanje vodi računa država. Kao da ti građani nisu ni postojali. Više se ni političari pred izobre ne bave tom populacijom. Samo najuporniji uspiju da budu povratnici. Samo oni koji su imali uvjete vratili su se. Neki obrađuju okućnicu i vrt, a neki se bave i krupnijom poljoprivredom. Mi smo ponudili brojne projekte. Za sada imamo obećanje iz Opštine da će se poslati donatorska sredstva, ali je najviše Vlada Republike Hrvatske pomogla u obnovi. Pomogla nam je i Opština sa 120 000 konvertibilnih maraka. A Derventa je najporušenija Općina! Povratak mora planski da se uradi i sa zajedničkim snagama. Moram da kažem da moćnici rade koliko mogu da nam povratak zagorčaju, a treba da poboljšaju!“
Jedna od najupečatljivijih priča u našem programu je ona koju je jednog ljeta ispričala Zilka Džabija iz Omačine kod Rudog. Nažalost, ona više nije među živima ali ostao je zauvijek zabilježen njen životni optimizam i radost zbog obnovljene kuće.
Nana Zilka: „Vratila sam se, četvrta je godina kako sam se vratila. Napravila mi, bogami ovo donacija, Bog im dao! Pa me pitaju: jesi li nano zadovoljna? Ma sine, prezadovoljna, da je i samo pola! I da vidiš, i 'vamo imam, i da vidiš, bona, što mi je lijepo! Bog im dao, ko je god učestvov'o pola dinara, što se rekne! E vidi što mi je lijepo u mojoj kućici ! Spavala en' anamo, u djevera, u podrumu. I sada mi djever u podrumu. Moja lijepa šćero, pa ja molim njiha da dadnu mu kol'ko pa bilo, pa ako baš ne mognu praviti, nek mu dadnu mat'rijal. H.... ga, izlijepićemo nečim. Eto ti. Kažu moja djeca : “jel’ te, mama, strah?“. Ma nije me strah kad su moja vrata. Nisu tuđa, da ja čekam kad će mi doći na vrata da me oćeraju... A sad će nama, ako Bog da, struja. Što će me biti strah kad bude struja!? Eh, evo da ti pokažem fenjer, s njim pletem „nastolnice“, ono da se sjeda. Ovo mi je noćni rad, a heklanje mi je danski rad. Ondar kerice ispletem, pa deset maraka, meni dosta. Ja morem kupiti šta god hoću namirnica. Nema mi ko ni jesti. Imam svega, zaradim nešto rukama. A meni je šteta što ja nemam ni krave, pa mi šteta što ja nemam ni ovaca. Ja sam to sve držala: i konja, i ovce, i krave. Da mi je čo'ek živ, ihh, nabavila bi ja. A bio mi dobar. Svi mi dolaze u ovu moju kućicu. Ono, jest pomalehno, a ja njima 'vako kažem: nemojte zajedno ni dolaziti, rasporedite se. Vi šćeri ne radite, vi dođite prije nedelje i subote, a sinovi i snahe neka dođu neđeljom i subotom. Jel to fino? E, pa da. Što će meni nešto veliko, a sutra ću možda umrijeti. Ali, gladan je narod. Jest’ Boga mi. Ja sam mislila da će ovo malo popuštat u naroda poslije rata, ali jok. Sve gori.“
U našim emisijama često smo govorili o bh. dijaspori, o uspješnim zemljacima, predstavljali knjige i književnike koji stvaraju daleko od domovine. Između ostalog, zabilježili smo stihove Ismeta Bekrića, Banjalučanina u dijaspori:
„Pritislo sjeverno nebo, vjetar pahulje vije,
U meni ipak sunce, dom me daleki grije.
I vidim - kao na dlanu, baštu nam grli rijeka,
A klupa ispred kuće samuje i na nas čeka.
Uz kuću puže bršljan, viri kroz mutna stakla.
Oh, dugo ga, dugo, nije dječja ruka takla.
List me bršljanov dirnu – dom me daleki grije.“
"Ideju, odmah po završetku rata, ne za tu emisiju, nego uopšte za taj ogromni problem koji će nastati po završetku rata, dao mi je moj prijatelj, advokat Rizah Pašalić. Kad smo pričali, on je rekao: „Jeste, strašne su žrtve, strašna su razaranja, ali jedan problem se javlja koji će strašno dugo trajati. Naime, za vrijeme rata izgubio se osjećaj vlasništva, izgubio se osjećaj imovine. Kada možeš da prisvojiš tuđi auto, prisvojiš stan, prisvojiš kuću, namještaj, skidaš mu s kuće prozore, vrata, odnosiš, e, dok se to vrati na svoje mjesto, to će godine i godine da prođu.“ Onda sam ja shvatio da bi apsolutno trebalo napraviti neku emisiju u tom smislu, da se ljudima vrati nekakvo povjerenje da će što je bilo njihovo ponovo biti njihovo. Kad sam čuo da je formirana Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, to je bilo negdje ujesen 1996. godine, predložio sam da se pokrene emisija koja bi se bavila povratom imovine i koja bi bila direktno vezana za tu komisiju.
RSE: Međutim, prve emisije nisu imale naziv „Neću tuđe, hoću svoje“. Kako je i kada program dobio ovaj „sjajni“ naslov i čime su se bavile prve emisije?
Karabeg: U to vrijeme je u Pragu, na RSE, honorarno radio kolega iz Sarajeva, novinar Elvir Bucalo. Mislim da je sad u Briselu. Od prve emisije mi smo zajedno radili. Nismo odmah u prvoj imali naslov. Mislim da je prilikom nekog intervjua ili ankete neko izgovorio to „neću tuđe, hoću svoje“, a Bucalo je onda rekao da bi to bio odličan naslov za emisiju i to smo prihvatili. Ja sam razmišljao zašto je to dobar naslov i shvatio da je dobar zato što je suprotan onom što se poslije rata raširilo, a što su govorili pljačkaši: „Ko je šta jamio, jamio je“. Ovo je baš suprotno: e neću da jamim ničije, ali hoću da vratim svoje. Moram da kažem da je u početku, kad smo krenuli i kad se pročulo za emisiju – pošto je to bila jedina emisija tog tipa u BiH – da je bilo zaista veliko interesovanje, da smo bili zasuti pismima. Prve dvije godine stiglo je, mislim, oko dvije hiljade pisama. Ta pisma smo proslijeđivali Komisiji za imovinske zahtjeve, naravno, u originalu, jer su se ljudi potpisivali, davali svoje adrese, svoje brojeve telefona. U to vrijeme portparol Komisije bila je Dijana Ilić. Ona bi se, nakon što bi pročitala pisma, konsultovala sa pravnicima – Komisija je imala svoje odjeljenje i pravnike – i onda bi ona sastavila odgovor. U emisiji ja bih pročitao pismo, a ona odgovor. U svakoj emisiji je bilo desetak pitanja i odgovora. Kasnije je to radila Vanesa Zečević, koja je poslije Dijane Ilić bila portparol Komisije. Naravno, mi smo u emisiji imali i druge stvari, govorili smo o povratku izbjeglica, obrađivali smo neke karakteristične slučajeve otete imovine, pa bismo pronašli tog izbjeglicu, negdje u Norveškoj, Švedskoj, Njemačkoj, pa bismo razgovarali s njim, on bi pričao svoju sudbinu, pa smo i sa zvaničnicima razgovarali o povratu imovine, o zakonima, o svemu. Ako je emisija napravila neki mali pomak, ako je neku malu nadu vratila ljudima – naravno, najvažnije je bilo da su bili donijeti zakoni, a mislim da je najveći dio imovine i vraćen ljudima – eto, i mi smo neki mali kamenčić u to ugradili.
Omer Karabeg
RSE: Kad ste pomenuli Elvira Bucala, evo da kažem kako će on biti naš stalni saradnik u emisiji koja će zamijeniti ovu nedeljom u 15 sati, a biće okrenuta evropskim integracijama, tako da je to dobra veza kad završavamo jedan i počinjemo drugi program.
Karabeg: To je lijepo čuti, jer Elvir je radio na prvim emisijama „Neću tuđe, hoću svoje“ i raduje me što će sarađivati u novoj emisiji koja je, da kažem, evropski nastavak ove prve poratne emisije.
Tuđina - tuga golema
Tokom ratnih godina, sa svojih predratnih adresa stanovanja, pomjerilo se 2.200 000 stanovnika, koji su se zatim, našli u statistikama kao izbjegli (koji su napustili BiH) i raseljeni, (koji su ostali u BIH ali ne u svojim mjestima stanovanja). Kad su se počeli vraćati, bili smo s njima, između ostalog da zabilježimo njihove probleme, ali i radosti nakon povratka. U našim emisijama su izjavljivali :
„U tuđoj kući je tuga golema – ne osjećeš svoj prag. Na svome je čovjek ipak najslobodniji.“
„Kad čovjek iz svoje kuće ode, kad nema svoga krova, to je vrlo loše.“
„U svom stanu stvarno čovjek može biti sretan. Presretan. Svoj prag, svoja kašika, svoj tanjir – to je najbolje. Sad treba ova Vlada da malo zakone sredi i da bude bolje. Svaki dan prolazi u nadi, pa valjda će biti nešto bolje.“
„Sedam puta sam zahtjev predavao za obnovu kuće, pa onda obnavljao. Uvijek kad dođem, neko drugi upadne, a ja nemam pojma. Obećaju mi, ja uzajmim dvadeset maraka da dođem, dođem – i vratim se. Nema ništa. Živim, cijepam ljudima drva, krompire vadim...“
„Ja nemam bojlera, da se kao čovjek imam gdje okupati. Stara kuća. Ta je kuća neuslovna, ali ja nemam druge. Ja nemam gdje drugdje biti. Tu sam primoran biti.“
„Kad odete negdje u goste dan-dva, dosadi ti, a ne u tuđoj kući. Ja već jedanaest godina u tuđoj kući. Vazda živiš pod nekom strepnjom kad će ti doći da izađeš. Znaš da moraš izaći.“
„Ova vlast sve ima, njima je fino. Oni su sebi ubrali. Ja da sam imao pare, pa da sam dao nekome gore u vlasti, možda bi i moja kuća bila urađena. Ali ja nisam imao para i nisam mogao dati. Bože moj.“
„Kada sam napustio svoje imanje, meni je u mojoj duši ostalo da se vratim. To sam uporno godinama tražio. Jednostavno mogu da kažem da su me varali. Razne su cake radili, ali ja sam potpisao da hoću da se vratim i od toga ne mogu nikako odustati.“
„Bili smo svukud. Bilo je dobro, ali tuđina – tuga golema. Na svojem je najbolje. Ovo je moje najmilije mjesto. Osjećali smo se grozno i svakako, a ovdje se osjećam super. Lijepo svoje ognjište. Tuđe, ko tuđe. Ovdje sam provela i bračne, i medene, i slatke, i svakakve dane. Ovo je moje najmilije mjesto.“
Nemaština
Ubrzo nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, raseljene osobe počele su se vraćati, prvo neorganizovano. Kako nisu mogli u svoje kuće koje su, ili bile srušene ili su njima živjeli neki drugi ljudi, nicala su šatorska naselja u kojim su se smještali ljudi bez domova. Najpoznatije naselje pod šatorima je bilo u Kopačima kod Goražda, gdje je živjelo preko 300 ljudi. Evo riječi Džemile Hujdur koje smo zabilježili prije dvanaest godina:
„Sada sam, nakon toliko godina, umjesto u svojoj kući, u šatorskom naselju. Odmah preko Drine gledam u svoju kuću. Ja tako hladna, a moja kuća tako topla. Ona gleda mene, ja gledam nju. Poslije dvanaest sati šatori su veoma hladni. A niko nema osjećaja. Provizorni su šatori, nije to namijenjeno za zimske dane. Mi stavimo kišobrane u šatore pa tako spavamo. I čekamo taj naš povratak. I to naše jedino, jedino ljudsko pravo, koje nam svi kažu da ga imamo, ali mi se čini da ga nemamo. Premijer Vlade Federacije došao je u Praču, isti kanton, Goraždanski, da otvori
Nešto povoljnija varijanta je smještanje ljudi u takozvane kolektivne centre ili izbjeglička naselja. U Dujama kod Doboja, gdje su bili smješteni u većem broju i povratnici iz Makedonije, Razija Mitić nam je povjerila svoju tugu:
„Nemam kuće. Ja sam sama, matora žena. Sedamdeset mi je. Ja sam iz Srebrenice, bila udata u Skelanima. I čo'ek mi umro, ako si čula za Makedoniju. Moj čo'ek bio star i umro. Nisam djece rađala. Sad sam sama. Dobijam malo socijalnog, šezdeset maraka. I eto ti.“
RSE: Vi ste bili u Makedoniji?
Razija: Jesmo svi bili, moja ti, živa nama bila. Kažu, 'oće tamo rata, a mi – bjež'mo
RSE: Kako vam je sada ovdje?
Razija: Lijepo, samo nema hrane. Nema, jadna. Slabo ko dotjeruje. Upravnik, jadnik, nema ni on para. Bori se za nas, a nema. Nije struja plaćena, pa hljeb. Evo nemamo grijanja, moja ti, po cijelu noć drhtim od zime. Neki dan – kako ono – štrajkovali. Ne znam da li su nam šta dali, makar za struju. Moja ti, živa bila, nemamo ništa. Lijekove plaćam sve. Pritisak 'oće, uguši me.
Mjesto okupljanja
U našoj emisiji bili smo svjedoci masovnog procesa zamjene kuća i stanova. Desilo se to da povratnici nisu željeli u svoja prijeratna mjesta, iz različitih razloga, a prije svega zbog svega tragičnog što su doživjeli. Javljajući se na jedan od brojnih oglasa, čuli smo i ovo:
„Ja imam kuću u Foči... Ulica u kojoj se nalazi, prije se zvala „8. mart“ a sad „Srpskih sestara“, šta ja znam. A dobra je, čim čovjek stanuje u njoj... Ima avlija. ..Ima šupa, samo je šupa srušena. Bila naša ljetna kuhinja, srušeno je, ali se može popraviti. Malo izbetonirati. Ima gvozdena kapija. Fina kuća, bogami. Ja sam, sinko, sretna u njoj bila, ali šta ću. U mene su sva djeca u Sarajevu i zaposlena su. Ja sama ne mogu da se vratim. A nikad je ne bih zamijenila, kada bih imala s kime se vratiti. Jedna mi se kćerka mora iseliti, dobila deložaciju, pa znaš kako ti je, nema gdje da stanuje. Pa bih ja radi toga mijenjala. Ako čujete negdje da bi neko mjenjo makar i mali stan ili kuću u Sarajevu za Foču, molila bih Vas da mi javite!“
Najpozitivnija je atmosfera, ipak, prilikom dodjele novčanih sredstava za pomoć povratnicima – ili donacija.
„Ja sam Karčić Jusuf iz Višegrada. Došao sam ovamo po donaciju. Opština Novi Grad Sarajevo mi je odobrila pet hiljada maraka da kupim motokultivator, jer mi je do sad život bio nesnošljiv. Godine su me izdale, ja moram sve na leđima da donosim. Ja sam se vratio zvanično 2002. godine, a vraćao sam se i 2001. godine. Sada sam stvarno došao. Ni puta. Struju smo dobili tek ove godine. Skupština Opštine Novi Grad je raspisala konkurs, na koji sam se javio i odobrili mi pet hiljada. I baš im hvala.“
„Ja sam Rahman Selimović, iz Bijeljine sam. Dobio sam donaciju – frezu za plasteničku proizvodnju. Bavim se plasteničkom proizvodnjom već četiri godine. Povratnik sam u Bijeljinu. Super je jer te freze nemam. Sve se radilo ručno, tako da sada mogu dalje napredovati. Imam četiri plastenika, dva su donacija, a dva sam kupio svojim sredstvima. Prvu pomoć sam dobio od Luteranskog svjetskog saveza iz Tuzle, jedan plastenik i rasad, a onda sam od njih dobio još jedan, uz povoljan kredit. Tako da sad nastavljam dalje raditi.“
„U našem radu bilo je dosta radikalnih promjena – u samom našem nazivu, u pristupu rada i naravno u implementaciji projekata. Po prvi put smo uspjeli da obiđemo pedeset opština, gdje smo napravili analizu održivog povratka kroz obilazak oko 2.700 mjesnih zajednica. Ti susreti i te informacije su od dragocjene vrijednosti i značaja za buduće planiranje, ne samo Ministarstva za ljudska prava, nego i uopšte države, koja bi konačno trebala da završi proces održivog povratka. Dakle, radno smo proveli. S druge strane bili smo veoma aktivni u donošenju jedne važne odluke, a to je da se usvoji Revidirana strategija za implementaciju Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma i Okvirni plan za dovršetak procesa povratka. Također smo imali jako puno intervencija na terenu zbog nepoštivanja ljudskih prava – ljudi koji su po deset godina u svojim domovima, koji nisu mogli ni kreirati svoje radno mjesto niti imati bilo koju vrstu pomoći. To breme problema ćemo prenijeti u nadi da će se primijeniti zakoni koji nas izuzetno dobro štite, posebno kad su u pitanju manjinski povratci.“
Priče pune optimizma
Među onima koji su se, također, uvijek odazivali da učestvuju u ovoj emisiji je i Fadil Banjanović Bracika, poznat kao jedan od predvodnika povratka:
„Povratak ljudi svojim kućama je jedna velika pobjeda samih ljudi. Da nije bilo povratka, sigurno bi te nacionalističke snage podijelile Bosnu. Povratak je ipak ulio nadu svom građanstvu. Ljudi su se vraćali svojim kućama, svojim avlijama, da se ipak spriječe određene malverzacije, određene mahinacije. Danas imamo slučajeve da jedan član komisije sebi dodijeli traktor, bratu frezu, majci kravu, svojoj ženi štalu, tako da jedna porodica dobije stotinjak hiljada maraka, dok više stotina građana ne može da primiriše, ne može da konkuriše. Lično smatram da monitoring državnog ministarstva, da kontrola na lokalnom nivou mora biti maksimalna. Ja nisam protiv da i član komisije dobije nešto, ali ne mora on zadovoljiti svoje unuče. Mi tražimo da komisija bude transparentna, da bude pod lupom svih povratnika, tako da se ne može u jedno selo dodijeliti četrdeset freza, da se ne može desiti da se jedna donacija dodijeli familijarno jednoj porodici, da komisija sama sebi dodijeli određenu mehanizaciju, a da druga domaćinstva, da drugih desetak, petnaest sela, nema tu korist. U ovom procesu povratka jedan veliki broj ljudi se aktivno bogati, pljačka, dok drugi ljudi ne mogu ni na škrge da dišu.“
Govorili su i drugi brojni predstavnici udruženja povratnika.
Gojko Pantić, povratnik u Mostar :
„ Ja bih svakome preporučio da se javi, da traži da mu se kuća popravi i da se vrati da svoju imovinu obrađuje i na njoj da živi. To će biti najpreči izlaz, jer drugog puta neće biti. Najteže će biti ljudima ako ostanu u tuđini i ostave svoje buduće potomstvo u tuđoj kući. Moja je poruka svima: tražite da vam se kuća obnovi i vratite se da tamo živite! To će biti jedni izlaz i jedino rješenje. Kad čovjek ima kuću onda on može ići po bijelom svijetu da zaradi i da donese porodici ručak. Bez kuće on će stalno biti beskućnik. I stalno će skitati, a to je najgora opcija po čovjeka.“
Mate Grubišić, povratnik u Derventu:
„U Derventi nažalost nema izbjeglica. Izbjeglice su nestale 1992. godine. Otišli su i treba ih tražiti diljem svijeta. Najviše ih je u Hrvatskoj, ali ih ima i na Islandu, kao i u južnoj Americi. U derventskoj Općini su povratnici. O njima najmanje vodi računa država. Kao da ti građani nisu ni postojali. Više se ni političari pred izobre ne bave tom populacijom. Samo najuporniji uspiju da budu povratnici. Samo oni koji su imali uvjete vratili su se. Neki obrađuju okućnicu i vrt, a neki se bave i krupnijom poljoprivredom. Mi smo ponudili brojne projekte. Za sada imamo obećanje iz Opštine da će se poslati donatorska sredstva, ali je najviše Vlada Republike Hrvatske pomogla u obnovi. Pomogla nam je i Opština sa 120 000 konvertibilnih maraka. A Derventa je najporušenija Općina! Povratak mora planski da se uradi i sa zajedničkim snagama. Moram da kažem da moćnici rade koliko mogu da nam povratak zagorčaju, a treba da poboljšaju!“
Jedna od najupečatljivijih priča u našem programu je ona koju je jednog ljeta ispričala Zilka Džabija iz Omačine kod Rudog. Nažalost, ona više nije među živima ali ostao je zauvijek zabilježen njen životni optimizam i radost zbog obnovljene kuće.
Nana Zilka: „Vratila sam se, četvrta je godina kako sam se vratila. Napravila mi, bogami ovo donacija, Bog im dao! Pa me pitaju: jesi li nano zadovoljna? Ma sine, prezadovoljna, da je i samo pola! I da vidiš, i 'vamo imam, i da vidiš, bona, što mi je lijepo! Bog im dao, ko je god učestvov'o pola dinara, što se rekne! E vidi što mi je lijepo u mojoj kućici ! Spavala en' anamo, u djevera, u podrumu. I sada mi djever u podrumu. Moja lijepa šćero, pa ja molim njiha da dadnu mu kol'ko pa bilo, pa ako baš ne mognu praviti, nek mu dadnu mat'rijal. H.... ga, izlijepićemo nečim. Eto ti. Kažu moja djeca : “jel’ te, mama, strah?“. Ma nije me strah kad su moja vrata. Nisu tuđa, da ja čekam kad će mi doći na vrata da me oćeraju... A sad će nama, ako Bog da, struja. Što će me biti strah kad bude struja!? Eh, evo da ti pokažem fenjer, s njim pletem „nastolnice“, ono da se sjeda. Ovo mi je noćni rad, a heklanje mi je danski rad. Ondar kerice ispletem, pa deset maraka, meni dosta. Ja morem kupiti šta god hoću namirnica. Nema mi ko ni jesti. Imam svega, zaradim nešto rukama. A meni je šteta što ja nemam ni krave, pa mi šteta što ja nemam ni ovaca. Ja sam to sve držala: i konja, i ovce, i krave. Da mi je čo'ek živ, ihh, nabavila bi ja. A bio mi dobar. Svi mi dolaze u ovu moju kućicu. Ono, jest pomalehno, a ja njima 'vako kažem: nemojte zajedno ni dolaziti, rasporedite se. Vi šćeri ne radite, vi dođite prije nedelje i subote, a sinovi i snahe neka dođu neđeljom i subotom. Jel to fino? E, pa da. Što će meni nešto veliko, a sutra ću možda umrijeti. Ali, gladan je narod. Jest’ Boga mi. Ja sam mislila da će ovo malo popuštat u naroda poslije rata, ali jok. Sve gori.“
U našim emisijama često smo govorili o bh. dijaspori, o uspješnim zemljacima, predstavljali knjige i književnike koji stvaraju daleko od domovine. Između ostalog, zabilježili smo stihove Ismeta Bekrića, Banjalučanina u dijaspori:
„Pritislo sjeverno nebo, vjetar pahulje vije,
U meni ipak sunce, dom me daleki grije.
I vidim - kao na dlanu, baštu nam grli rijeka,
A klupa ispred kuće samuje i na nas čeka.
Uz kuću puže bršljan, viri kroz mutna stakla.
Oh, dugo ga, dugo, nije dječja ruka takla.
List me bršljanov dirnu – dom me daleki grije.“