Željka Prša, povratnica u selo Peći, opština Bosansko Grahovo, jedna je od malobrojnih osoba koje su se nakon povratka uspjele zaposliti. Iako je na taj trenutak čekala punih 10 godina, Željka – danas službenica u opštinskoj administraciji, tvrdi da je vrijedilo čekati i ostati u selu za koje kaže da je „naljepše na svijetu“.
Prša: Vratila sam se 1999. godine, u kuću koja je bila totalno srušena. Nije imala ni krova, ni prozora, nigdje ništa, čak je i zapaljena. Od tada do 2008. sam čekala posao, da počnem raditi, jer u Bosanskom Grahovu povratnici nemaju posla. Nezaposlenost je 98 posto. Ovih dva posto koji rade – uglavnom su se zaposlili u Opštini. Inače, u policiji, u pošti, u Elektru, u Šumariji – rade ljudi iz Livna, Knina, Srednje Bosne, a povratnici ne rade.
Prša: Mislim da su svi povratnici u Bosni i Hercegovini, neovisno koje su nacije, fenomen-ljudi, njih treba ispitivati, njima se treba nauka baviti, jer ne raditi, ne imati ništa a živjeti – to je stvarno umjetnost. A ovdje, u našem Bosanskom Grahovu, najveći procenat ljudi drži jednu-dvije krave, svinju, sije krompir, sije nešto, i tako preživljava. To nije život, to je preživljavanje. Privatizacija je urađena kako ne treba, sve je u Grahovu privatizovano, porušeno - porušenost Grahova je 95 posto – i tako porušeno i privatizovano stoji, niti se šta obnavlja, niti radi. Počela je raditi ciglana, radila je dvije i po godine, pa je i ona prestala raditi.
Prša: Oko 45 posto objekata. Mi imamo još zahtjeva povratnika da se obnovi još 1.180 kuća – bez stanova i drugih objekata. Dolaskom novog načelnika urađeno je jako puno, tako da je u 2009. godini obnovljeno oko 100 privatnih kuća, obnovljene su tri stambene zgrade sa 84 stana. Za 2010. imamo opet naznake da ćemo dobiti oko sto kuća za obnovu. Na tri zgrade je već počela obnova, projekti su završeni, zatvorena je finansijska konstrukcija i čim ovo nevrijeme i snijeg dozvoli, krenuće se u obnovu.
Prša: Načelnik je Makić Uroš. On je jako puno doprinio. Mi imamo još četiri – pet sela gdje su povratnici, a deset godina nemaju struje. Jedna smo od rijetkih opština gdje su se povratnici vratili prije deset godina, a još nemaju struju. Za ovu godinu načelnik i njegovi saradnici su se potrudili da naprave projekte za naselja Preodac, Tičevo, Peulje, Tiškovac, Stožošta, Duler – to su sve naselja koja još nemaju struju. Prošle godine je uvedena struja u Isjek, u Jarugu, jednim dijelom u Crnom Lugu, tako da je prošle godine načelnik dosta uradio na obnovi i da dođe struja. Nadamo se da ćemo u ovoj godini zatvoriti konstrukciju i da će ljudi dobiti struju.
Prša: On je deset godina radio u Savezu izbjeglih, čovjek koji se ovamo vratio sa svojom porodicom. Znači, opredijelio se za povratak, svoj i svoje porodice, i živi ovdje. Samim tim ima veliko razumijevanje za povratnike i za njihovu muku.
Prša: Ima jako puno udruženja jer ljudi, kad vide nekog da radi, misle da će i njima to lako ići, međutim, kada registruju udruženje i krenu, vide da to ne ide. Treba napraviti 20-30 projekata da jedan mali projekat prođe. Vi znate kako to ide u našoj državi koja nema mjerila ni za šta. Mi imamo registrovano nekih 14 udruženja, ali ne rade. Imamo udrugu koja se registrovala djelimično za povratak, a dijelom za ekologiju. Predsjednik tog udruženja je Jakšić Petar, koji također nema posla, koji je odlučio da živi tu, sa porodicom. Nije dobio donacije, ali je ovih deset godina uspio doći do broja od stotinu ovaca i nekoliko krava. Svi se zapravo mučimo. Ima jako puno onih koji nemaju struju, vodu, nemaju obnovljenu kuću, nemaju donacije za stočni fond, a moraju da žive. Onda je to snalaženje.
Prša: Mi imamo zakone, ali ih naša država neće da sprovodi. Što se papirologije tiče – mi tu ne oskudijevamo. A za ovu strategiju nije nikad kasno. Mi imamo oko 1.100 kuća i trenutno imamo preko 400 zahtjeva individualnih povratnika koji žele da se vrate, ali nemaju gdje. Zahtjevi su u bazi podataka, dostavili smo ih Federalnom ministarstvu još prošle godine. Ljudi se moraju vratiti, a ova recesija i kriza nije pogodila samo Ameriku ili Evropu, nego i nas - ovakve siromašne još više. Ljudi ne mogu živjeti u Beogradu, Banjaluci ili Splitu, a da nemaju od čega da žive. Ovdje im je ipak lakše. Naša država i naša ministarstva su se ovim trebala baviti mnogo ranije, ali išlo je trapavo, svako je vukao na svoju stranu, za svoj narod, druge narode zapostavljao. Žalosno je da u Bosanskom Grahovu, toliko srušenom, deset godina od povratka još uvijek ima sela, nabrojala sam ih, koja nemaju struju, a imala su je prije rata. Nije se vodilo računa i ne radi se. I ovo sad što se radi oko sprovođenja Aneksa VII - ako se ne budu sada svojski prihvatili i to odradili, od tog opet nema ništa.
Prša: Zbog jako puno prirodnih ljepota, zbog šume, vode, jezera, zbog pećine koja je ljepša od Postojne - a tako je proglašena još prije rata. U mom selu ima 60 živih izvora vode. I Grahovo dobija vodu iz Peći. Sa vozarenjem je još veliki problem. Imamo ljekara opšte prakse, a za neke nalaze najbliže nam je Drvar, 32 kilometra. Za specijalističke preglede moramo ići u Livno udaljeno 75 km. Mi apsolutno nemamo javni prevoz, tako da, ako je neko bolestan i mora u Livno, on se mora snaći kako će otići. Imali smo posjete mi od strane ministara, podministara, vlada, predsjednika... Oni nas lijepo obiđu, vide da smo živi, da se krećemo. Mi nismo nikad bili agresivni jer mi nemamo nacionalnih problema – za Grahovo se nikad nije čulo da je neko imao na nacionalnoj liniji neki problem. Oni nas lijepo pogledaju, vide da smo mi u redu, obećaju svašta, odu i nikad ništa ne urade. Tako to traje deset godina. Vrlo često mi postave pitanje – pošto se ja krećem u tim krugovima: „Zašto vam Dodik ne pomogne?“. A mi ne pripadamo Republici Srpskoj. Kad bi Dodik nama pomogao, onda bi njemu skočili za oči i rekli: „Zašto ti pomažeš Srbe u Federaciji? Imaš ti svoje Srbe.“. Znači, svako ima „svoje“ Srbe, „svoje“ Bošnjake, „svoje“ Hrvate. A narod ispašta.
U selu Grapska kod Doboja obnovljeno je oko 500 u ratu porušenih kuća ali tu posao na obnovi nije završen.
Doboj
„Na obnovu čeka još 200 kuća čiji vlasnici mahom žive u inostranstvu, tako da ne ispunjavaju kriterije prema kojima se u Opštini Doboj dijeli pomoć u građevinskom materijalu“ – kaže sekretar Mjesne zajednice Grapska, Ferid Hurtić. Dodaje da je donacija sve manje:
„Ima interesa za povratak, ali radi se uglavnom o mladim porodicama koje će vjerovatno ostati tamo gdje im je materijalna situacija bolja. Vjerovatno. Ali, ima naroda koji je zainteresovan, ali kod obnove ne može proći zato što ne ispunjava uslove. Čim je u inostranstvu, ne može dobiti donaciju.“
U Grapskoj živi više od hiljadu povratnika. Uglavnom su nezaposleni. Neki se bave poljoprivredom. Mlađi povratnici odlaze na privremeni rad u Sloveniju. Muriz Hurtić u ovom dobojskom selu ima pekarsku radnju:
„Nije mi loše. Dobro mi je, sa porodicom sam ovdje. Imam troje djece, ženu, snahu. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Zimi je svaki posao težak pa i pekarstvo. Ljeti je dobro. Najvažnije je da nismo nikom dužni. Ali, da vam kažem, tu su porezi, tu su socijalno, penziono, inspekcije - znaju i one „oguliti“ da ti oči stanu. Pogotovo nas povratnike često obilaze.“
Povratnici kažu da su nezadovoljni odnosom predstavnika vlasti prema njima. Adnan Karalić je na čelu Centra za razvoj, koji je u Grapskoj osnovan prije šest mjeseci:
„Mislim da se daleko više moglo uraditi – za sva povratnička mjesta, ne samo za Grapsku. U Doboju trećinu stanovništva čine Bošnjaci, a tri posto dobijaju iz budžeta – pa gledajte gdje smo mi i šta smo.“
Ipak, nije sve tako crno, dodaje Karalić:
„Ne želim da ovaj razgovor završim negativnom porukom iz Grapske. Bujrum, dođite u Grapsku, ima i lijepih stvari: u posljednje vrijeme dva velika entuzijaste – bivši igrač Sloge, Nedžad Krdžalić, koji je karijeru prekinuo zbog ozljede, i bivši igrač Mladosti iz Ključa, Amir Hurtić, koji se sa porodicom vratio – osnovali su školu fudbala koju pohađa tridesetak djece. Vjerujte, milina je doći i gledati – to više nisu djeca, to su profesionalci. Ja se nadam da će jednom iz Grapske neko da krene stazama bivših fudbalera Sloge iz Doboja, Buljubašića ili velikih asova sa područja opštine Doboj. Treba doći i vidjeti, ali isto tako molim da se pronađe način da se tim ljudima pomogne.“
U budžetu RS-a za ovu godinu odobreno je 17 miliona i 244 hiljade KM kao namjenska sredstva za rješavanje problema izbjeglica, raseljenih i povratnika, što je za 178 indeksnih poena više u odnosu na dostignuti nivo utvrđen rebalansom budžeta za 2009., saopšteno je iz Vlade RS.
Za zdravstveno osiguranje biće utrošeno 450.000, za rješavanje problema izbjeglica i raseljenih osoba pet i po miliona, interno raseljenih oko milion i šesto hiljada, za infrastrukturu izbjegličkih naselja tri miliona, dok će za finansiranje povratka u Republiku Srpsku biti utrošeno skoro pet miliona KM.
Namjenska izdvajanja za finansiranje povratka u Federaciji BiH iznose oko milion i četiri stotine hiljada, za smještaj sadašnjih korisnika kolektivnih centara i alternativnih vidova stanovanja planirano je 144 hiljade, a za program “socijalno stanovanje u BiH“ - 210.000 KM.
Ustavni sud Slovenije ukinuo je spornu odredbu po kojoj su bili zamrznuti svi postupci u kojima su štediše Ljubljanske banke izvan Slovenije tražile vraćanje svojih uloga.
To znači da se svi postojeći postupci mogu nastaviti, ali nije do kraja jasno što će biti sa mogućim novim tužbama za vraćanje ušteđevine. Slovenačka vlada je 1993. osnovala Novu ljubljansku banku i na nju prenijela svu aktivu Ljubljanske banke, a ostavila joj sve dugove.
Kada su sa tužbama počele da se javljaju štediše Ljubljanske banke izvan Slovenije i da traže natrag svoju ušteđevinu, slovenački Parlament je izglasao zakonsku odredbu po kojoj sve te tužbe zamrzava dok se to pitanje ne riješi u postupku sukcesije bivše jugoslavenske federacije.
Slovenački Ustavni sud je tu zakonsku odredbu sada ukinuo, sa obrazloženjem da je štedišama do sada bilo uskraćeno pravo na sudsku zaštitu jer je rješenje njihovog problema prebačeno u buduće, neodređeno, vrijeme.
"Pravo da se u razumnom vremenu sudskom zaštitom ostvare vlastita prava, jedan je od ključnih uvjeta za učinkovito ispunjavanje svih drugih ljudskih prava," stoji u odluci Ustavnog suda Slovenije.
Prša: Vratila sam se 1999. godine, u kuću koja je bila totalno srušena. Nije imala ni krova, ni prozora, nigdje ništa, čak je i zapaljena. Od tada do 2008. sam čekala posao, da počnem raditi, jer u Bosanskom Grahovu povratnici nemaju posla. Nezaposlenost je 98 posto. Ovih dva posto koji rade – uglavnom su se zaposlili u Opštini. Inače, u policiji, u pošti, u Elektru, u Šumariji – rade ljudi iz Livna, Knina, Srednje Bosne, a povratnici ne rade.
RSE: Od čega povratnici žive?
Prša: Mislim da su svi povratnici u Bosni i Hercegovini, neovisno koje su nacije, fenomen-ljudi, njih treba ispitivati, njima se treba nauka baviti, jer ne raditi, ne imati ništa a živjeti – to je stvarno umjetnost. A ovdje, u našem Bosanskom Grahovu, najveći procenat ljudi drži jednu-dvije krave, svinju, sije krompir, sije nešto, i tako preživljava. To nije život, to je preživljavanje. Privatizacija je urađena kako ne treba, sve je u Grahovu privatizovano, porušeno - porušenost Grahova je 95 posto – i tako porušeno i privatizovano stoji, niti se šta obnavlja, niti radi. Počela je raditi ciglana, radila je dvije i po godine, pa je i ona prestala raditi.
RSE: Koliko je objekata do sada obnovljeno?
Mi imamo još zahtjeva povratnika da se obnovi još 1.180 kuća – bez stanova i drugih objekata. Dolaskom novog načelnika urađeno je jako puno, tako da je u 2009. godini obnovljeno oko 100 privatnih kuća, obnovljene su tri stambene zgrade sa 84 stana.
RSE: Kako se zove načelnik?
Prša: Načelnik je Makić Uroš. On je jako puno doprinio. Mi imamo još četiri – pet sela gdje su povratnici, a deset godina nemaju struje. Jedna smo od rijetkih opština gdje su se povratnici vratili prije deset godina, a još nemaju struju. Za ovu godinu načelnik i njegovi saradnici su se potrudili da naprave projekte za naselja Preodac, Tičevo, Peulje, Tiškovac, Stožošta, Duler – to su sve naselja koja još nemaju struju. Prošle godine je uvedena struja u Isjek, u Jarugu, jednim dijelom u Crnom Lugu, tako da je prošle godine načelnik dosta uradio na obnovi i da dođe struja. Nadamo se da ćemo u ovoj godini zatvoriti konstrukciju i da će ljudi dobiti struju.
RSE: Uroš Makić je poznat kao borac za povratak.
Prša: On je deset godina radio u Savezu izbjeglih, čovjek koji se ovamo vratio sa svojom porodicom. Znači, opredijelio se za povratak, svoj i svoje porodice, i živi ovdje. Samim tim ima veliko razumijevanje za povratnike i za njihovu muku.
RSE: Postoji li još uvijek udruženje povratnika u Bosanskom Grahovu?
Prša: Ima jako puno udruženja jer ljudi, kad vide nekog da radi, misle da će i njima to lako ići, međutim, kada registruju udruženje i krenu, vide da to ne ide. Treba napraviti 20-30 projekata da jedan mali projekat prođe. Vi znate kako to ide u našoj državi koja nema mjerila ni za šta. Mi imamo registrovano nekih 14 udruženja, ali ne rade. Imamo udrugu koja se registrovala djelimično za povratak, a dijelom za ekologiju. Predsjednik tog udruženja je Jakšić Petar, koji također nema posla, koji je odlučio da živi tu, sa porodicom. Nije dobio donacije, ali je ovih deset godina uspio doći do broja od stotinu ovaca i nekoliko krava. Svi se zapravo mučimo. Ima jako puno onih koji nemaju struju, vodu, nemaju obnovljenu kuću, nemaju donacije za stočni fond, a moraju da žive. Onda je to snalaženje.
RSE: Dugo ste u ovoj izbjegličko-raseljeničko-povratničkoj oblasti. Šta mislite – da li kasno stiže apel za usvajanje Revidirane strategije za provođenje Aneksa VII Dejtonskog sporazuma i da li je proces povratka trebalo da prati usvajanje određenih zakona koji bi olakšali život povratnicima?
Prša: Mi imamo zakone, ali ih naša država neće da sprovodi. Što se papirologije tiče – mi tu ne oskudijevamo. A za ovu strategiju nije nikad kasno. Mi imamo oko 1.100 kuća i trenutno imamo preko 400 zahtjeva individualnih povratnika koji žele da se vrate, ali nemaju gdje. Zahtjevi su u bazi podataka, dostavili smo ih Federalnom ministarstvu još prošle godine. Ljudi se moraju vratiti, a ova recesija i kriza nije pogodila samo Ameriku ili Evropu, nego i nas - ovakve siromašne još više. Ljudi ne mogu živjeti u Beogradu, Banjaluci ili Splitu, a da nemaju od čega da žive. Ovdje im je ipak lakše. Naša država i naša ministarstva su se ovim trebala baviti mnogo ranije, ali išlo je trapavo, svako je vukao na svoju stranu, za svoj narod, druge narode zapostavljao. Žalosno je da u Bosanskom Grahovu, toliko srušenom, deset godina od povratka još uvijek ima sela, nabrojala sam ih, koja nemaju struju, a imala su je prije rata. Nije se vodilo računa i ne radi se. I ovo sad što se radi oko sprovođenja Aneksa VII - ako se ne budu sada svojski prihvatili i to odradili, od tog opet nema ništa.
RSE: Vi ste se vratili u selo Peći i svakodnevno putujete 11 kilometara do radnog mjesta. Kažete da su Peći najljepše selo, ne samo u Bosni i Hercegovini. Zbog čega?
Prša: Zbog jako puno prirodnih ljepota, zbog šume, vode, jezera, zbog pećine koja je ljepša od Postojne - a tako je proglašena još prije rata. U mom selu ima 60 živih izvora vode. I Grahovo dobija vodu iz Peći. Sa vozarenjem je još veliki problem. Imamo ljekara opšte prakse, a za neke nalaze najbliže nam je Drvar, 32 kilometra. Za specijalističke preglede moramo ići u Livno udaljeno 75 km. Mi apsolutno nemamo javni prevoz, tako da, ako je neko bolestan i mora u Livno, on se mora snaći kako će otići. Imali smo posjete mi od strane ministara, podministara, vlada, predsjednika... Oni nas lijepo obiđu, vide da smo živi, da se krećemo. Mi nismo nikad bili agresivni jer mi nemamo nacionalnih problema – za Grahovo se nikad nije čulo da je neko imao na nacionalnoj liniji neki problem. Oni nas lijepo pogledaju, vide da smo mi u redu, obećaju svašta, odu i nikad ništa ne urade. Tako to traje deset godina. Vrlo često mi postave pitanje – pošto se ja krećem u tim krugovima: „Zašto vam Dodik ne pomogne?“. A mi ne pripadamo Republici Srpskoj. Kad bi Dodik nama pomogao, onda bi njemu skočili za oči i rekli: „Zašto ti pomažeš Srbe u Federaciji? Imaš ti svoje Srbe.“. Znači, svako ima „svoje“ Srbe, „svoje“ Bošnjake, „svoje“ Hrvate. A narod ispašta.
Grapska kod Doboja: Na obnovu čeka još 200 kuća
Autor: Arnes GrbešićU selu Grapska kod Doboja obnovljeno je oko 500 u ratu porušenih kuća ali tu posao na obnovi nije završen.
„Na obnovu čeka još 200 kuća čiji vlasnici mahom žive u inostranstvu, tako da ne ispunjavaju kriterije prema kojima se u Opštini Doboj dijeli pomoć u građevinskom materijalu“ – kaže sekretar Mjesne zajednice Grapska, Ferid Hurtić. Dodaje da je donacija sve manje:
„Ima interesa za povratak, ali radi se uglavnom o mladim porodicama koje će vjerovatno ostati tamo gdje im je materijalna situacija bolja. Vjerovatno. Ali, ima naroda koji je zainteresovan, ali kod obnove ne može proći zato što ne ispunjava uslove. Čim je u inostranstvu, ne može dobiti donaciju.“
U Grapskoj živi više od hiljadu povratnika. Uglavnom su nezaposleni. Neki se bave poljoprivredom. Mlađi povratnici odlaze na privremeni rad u Sloveniju. Muriz Hurtić u ovom dobojskom selu ima pekarsku radnju:
„Nije mi loše. Dobro mi je, sa porodicom sam ovdje. Imam troje djece, ženu, snahu. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Zimi je svaki posao težak pa i pekarstvo. Ljeti je dobro. Najvažnije je da nismo nikom dužni. Ali, da vam kažem, tu su porezi, tu su socijalno, penziono, inspekcije - znaju i one „oguliti“ da ti oči stanu. Pogotovo nas povratnike često obilaze.“
„Mislim da se daleko više moglo uraditi – za sva povratnička mjesta, ne samo za Grapsku. U Doboju trećinu stanovništva čine Bošnjaci, a tri posto dobijaju iz budžeta – pa gledajte gdje smo mi i šta smo.“
Ipak, nije sve tako crno, dodaje Karalić:
„Ne želim da ovaj razgovor završim negativnom porukom iz Grapske. Bujrum, dođite u Grapsku, ima i lijepih stvari: u posljednje vrijeme dva velika entuzijaste – bivši igrač Sloge, Nedžad Krdžalić, koji je karijeru prekinuo zbog ozljede, i bivši igrač Mladosti iz Ključa, Amir Hurtić, koji se sa porodicom vratio – osnovali su školu fudbala koju pohađa tridesetak djece. Vjerujte, milina je doći i gledati – to više nisu djeca, to su profesionalci. Ja se nadam da će jednom iz Grapske neko da krene stazama bivših fudbalera Sloge iz Doboja, Buljubašića ili velikih asova sa područja opštine Doboj. Treba doći i vidjeti, ali isto tako molim da se pronađe način da se tim ljudima pomogne.“
Preko 17 miliona za rješavanje problema izbjeglih
U budžetu RS-a za ovu godinu odobreno je 17 miliona i 244 hiljade KM kao namjenska sredstva za rješavanje problema izbjeglica, raseljenih i povratnika, što je za 178 indeksnih poena više u odnosu na dostignuti nivo utvrđen rebalansom budžeta za 2009., saopšteno je iz Vlade RS.
Za zdravstveno osiguranje biće utrošeno 450.000, za rješavanje problema izbjeglica i raseljenih osoba pet i po miliona, interno raseljenih oko milion i šesto hiljada, za infrastrukturu izbjegličkih naselja tri miliona, dok će za finansiranje povratka u Republiku Srpsku biti utrošeno skoro pet miliona KM.
Namjenska izdvajanja za finansiranje povratka u Federaciji BiH iznose oko milion i četiri stotine hiljada, za smještaj sadašnjih korisnika kolektivnih centara i alternativnih vidova stanovanja planirano je 144 hiljade, a za program “socijalno stanovanje u BiH“ - 210.000 KM.
Odmrznute tužbe štediša Ljubljanske banke u Sloveniji
Ustavni sud Slovenije ukinuo je spornu odredbu po kojoj su bili zamrznuti svi postupci u kojima su štediše Ljubljanske banke izvan Slovenije tražile vraćanje svojih uloga.
To znači da se svi postojeći postupci mogu nastaviti, ali nije do kraja jasno što će biti sa mogućim novim tužbama za vraćanje ušteđevine. Slovenačka vlada je 1993. osnovala Novu ljubljansku banku i na nju prenijela svu aktivu Ljubljanske banke, a ostavila joj sve dugove.
Kada su sa tužbama počele da se javljaju štediše Ljubljanske banke izvan Slovenije i da traže natrag svoju ušteđevinu, slovenački Parlament je izglasao zakonsku odredbu po kojoj sve te tužbe zamrzava dok se to pitanje ne riješi u postupku sukcesije bivše jugoslavenske federacije.
Slovenački Ustavni sud je tu zakonsku odredbu sada ukinuo, sa obrazloženjem da je štedišama do sada bilo uskraćeno pravo na sudsku zaštitu jer je rješenje njihovog problema prebačeno u buduće, neodređeno, vrijeme.
"Pravo da se u razumnom vremenu sudskom zaštitom ostvare vlastita prava, jedan je od ključnih uvjeta za učinkovito ispunjavanje svih drugih ljudskih prava," stoji u odluci Ustavnog suda Slovenije.