U zemlji koja odavno stoji na klimavim nogama i bez ikakvog kompasa koji bi je vodio ka opštem prosperitetu, studentski standard je među posljednjim temama na agendi ovdašnjih političara. Dok studenti susjedstva uživaju puno bolje uslove studiranja, bh. studenti ne mogu se izboriti ni za najosnovnije. I kako bi došlo do ikakvih promjena, ukazuju stručnjaci, ako ova populacija ne pokazuje nimalo interesa da se izbori za svoja prava.
Zeničanin Emir Hibić trenutno živi u Sarajevu i brucoš je studija kriminologije.
„Trenutno živim u Studentskom domu Nedžarići i samo imam reći: od 20 sati struje u domu nema, a od 21.30 nema ni grijanja. Kako ću ja da učim? Ostane mi da se zamotam u deke i legnem spavati jer je nemoguće učiti u zimskim danima“, ističe Hibić.
Raskošne menze, cijelodnevno grijanje ili hlađenje prostorija, topla voda, pristup internetu na svakom ćošku studentskog doma, uređene biblioteke, sportske dvorane, brojne studentske olakšice, a konačno i moderniji pristup učenja od klasičnog ex cathedra - odlika su studentskog standarda u Turskoj. Emir Hibić prošle godine je boravio u Istanbulu gdje je izučavao jezike.
„Kada bi Bosna i Hercegovina ovog momenta krenula da se mijenja, mislim da za 50 godina ne bi mogla stići tamošnji studentski život“, pojašnjava on.
Još jedan sarajevski student, Alen Duspara, boravio je u češkom gradu Brnu kao stipendista Erasmus Mundus programa. On je jedan od malobrojnih studenata koji je nedavno izašao na protest pred zgradom Parlamenta BiH tražeći od bh. političara da omoguće ovoj zemlji učešće u Erasmus plusu - novom obrazovnom programu Evropske komisije.
Alen Duspara
„Ja sam bio u Češkoj kao Erasmus Mundus stipendista. Moj kolega je, takođe, bio stipendista istog programa. Mi znamo šta Bosna i Hercegovina gubi neprihvatanjem programa Erasmus plus. Zato smo i pokrenuli ovaj protest, da mladi znaju šta gube ovim neprihvatanjem. Cilj je zajednički - bolji student za sve nas i na tome, prije svega, trebamo graditi državu, a ne na policiji“, kaže Duspara.
„U Evropi imate istraživačke centre, a u BiH nemamo nijedan. Imamo i druge probleme, naprimjer, one sa studentskim domovima - tu su uslovi kao u brazilskim favelama. Imamo i 'neandertalski' sistem predavanja. Šta ćemo kad završimo fakultet? Tržište rada je neusklađeno sa upisivanjem na fakultete, i milion drugih problema“, tvrdi Duspara.
U Republici Srpskoj od 2008. godine djeluje Zakon o studentskom standardu. Budući da drugi bh. entitet još nije donio takav zakon, studentski standard u Federaciji BiH nikad nije bio lošiji, kaže za RSE direktor Studentskog centra u Sarajevu Emir Kadrić.
„Da bi bilo dobro neophodno je da se usvoji zakon o studentskom standardu. U ovom trenutku odgovorno tvrdim da se za ovaj sektor - u smislu održavanja, izgradnje i poboljšanja studentskih objekata - od rata do danas nijedan fening nije izdvojio. Smatram da izdvajanje u studentski standard treba da pripada razvojnoj komponenti budžeta, a nikako socijalnoj. Očigledno, nekome nije jasno da što je više obrazovanih ljudi da je to razvojna stvar jedne države. Ako nemate obrazovanih, džaba nam sve ostalo raditi ako nemamo obrazovanih kadrova“, ističe Kadrić.
Dubravko Lovrenović
Međutim, kako da dođe do ikakvih promjena ukoliko studenti ne žele sami ukazati političarima na svoje probleme? Ilustracije radi - na nedavnom studentskom protestu u bh. prijestolnici, od 40.000, koliko ih studira na sarajevskom Univerzitetu, pojavilo se njih 150. Vrijeme je, ističe za RSE univerzitetski profesor Dubravko Lovrenović, da se studenti probude iz zimskog sna.
„Studentima poručujem ovo - vezano za studentski standard - nemojte nikada pristati na floskule 'Nema para!'. Para ima i previše ih ima, pitanje je samo tko drži skretnicu i preusmjerava pare. Studenti neće dobiti ništa od onoga ni što im zakonski pripada dok to ne budu zatražili na jedan način koji će rezultirati ispunjenjem njihovih uvjeta. Šutnjom i hibernacijom studenti neće postići ništa“, kaže Lovrenović za naš radio.
Koliko je studentski i uopše standard u Bosni i Hercegovini loš, svjedoči i činjenica da sve više ovdašnje omladine odlazi u svijet na obrazovanje, a samo pojedini se, po okončanju školovanja, vrate kući.
