Povratnici u BiH još uvijek se nalaze pred velikim izazovima.Tvrde da je lakše bilo u poslijeratnim, devedesetim godinama početi graditi iznova kuće nego danas. To potvrđuje i priča koju donosimo iz Liplja.
Devetnaest mališana iz Liplja kod Zvornika svako jutro 12 kilometara kamionom idu u školu. Prijevoz za ovu djecu nije osiguran već, zahvaljujući organizaciji roditelja i dobrim ljudima, ukrcaju se u kamion u kojem ima tek pet mjesta. No za njih ni snijeg ni tijesan kamion nisu razlog da od kuće do škole ne idu s pjesmom.
Zbog visokih nanosa snijega nisu obeshrabreni ni roditelji djece. Ispred kamiona oni se voze na traktoru kako bi put do škole bio što čišći pod njihovom težinom.
„U školu je bilo upisano šestero djece, sad ide 20 i neko dijete. Ove godine imamo desetero djece samo u prvom razredu. Međutim, odozgo se sve sile slomile ovdje. Ovaj kamiončić je vozio i 1999. i 2000. godine djecu u Zvornik. Tad je bilo to normalno, poslijeratno stanje, i nismo tome puno davali pažnje. Išli smo, radili smo“, priča Muharem Sinanović, vozač kamiona.
Roditelji i njihovi mališani povratnici su u RS. Vratili su se u Liplje 1999. godine. No od tada do danas malo toga je za njih učinjeno - izolirani od svih sami kroje svoje živote.
„Ovo je jedna velika tortura vlasti u RS nad djecom. Ja imam velikih obaveza, živim ni od čega. Bavim se poljoprivredom, nemam gdje prodati svoje proizvode. Skoro smo napravili jednu akciju - dali smo u tuzlanski Merhamet krompira, luka, graha, ko je šta imao, sakupili smo da ne bismo bacali jer nemamo kome da prodamo. Svi su nas zaboravili, pogotovo Vlada RS. Na ovom području, gdje gravitira negdje oko 1.600 stambenih objekata, možda su dvije kuće urađene. Sve što je urađeno, urađeno je od strane međunarodne zajednice, federalnog i državnog ministarstva i Vlade Tuzlanskog kantona“, kazao je Hajrudin Okanović, predsjednik Mjesne zajednice Liplje.
Rahman Nukić, jedan od roditelja, kaže da je u Liplju jasno vidljiva diskriminacija nad djecom, ne samo zbog prijevoza već i zbog neuvjeta u kojima djeca rade.
„Imamo urušene plafone, škole bez grijanja u kojima mokri čvorovi ne rade. Mislim da je to katastrofalno. Od socijalnih kategorija ljudi skupljali smo marku da bi se napravila vrata ili u sali popravila nešto, grijanje pokušavali uraditi“, priča Nukić.
Lijep osmijeh i volja za rad
Ali roditelji su odlučni u povratničkoj borbi za neko bolje sutra u Liplju, kaže Muharem Sinanović.
„Ovo će kratkoročno jako loše da utiče na nas, odnosno na našu djecu, ali dugoročno, akobogda, mi ćemo se iskristalisati i ova djeca kad porastu, kad budu u našim godinama oni će biti vrsni ljudi i znaće sigurno da raspoređuju bolje nego ovi sadašnji ljudi u našoj vlasti. Moja djeca već idu u Austriju da rade, ali ja se borim da napravim da mojoj djeci ovdje bude Austrija, Švajcarska. To mi je želja“, rekao je on.
Gorivo za ovaj kamion plaćaju donatori, dobri ljudi iz Podrinja. Njih je pronašla učiteljica ove djece Elvisa Perhatović.
„Prijevoz je uplaćen za cijelu školsku godinu, tako da ova djeca neće osjetiti sve one probleme i nedaće koji su ih prethodnih godina pratili, a to su mokra obuća, smrzavanje u ranim jutarnjim satima, neprohodni putevi. Sami ste svjedoci kolika je visina snijega. Postoje učenici koji su pješačili po osam kilometara u jednom pravcu, sad zamislite taj uzrast – od šest do 11 godina“, kaže učiteljica Perhatović.
Djeca koja idu u Zvornik u školu od šestog do osmog razreda i u srednju školu, od prve autobusne stanice do kuće pješače po pet kilometara u večernjim satima, po dubokom snijegu.
„Oni su stvarno puni energije, volje za radom, za učenjem, za knjigom, bez obzira što nekad se desi da nemamo ni lopte da se poigramo. Sa tako lijepim osmijehom i sa voljom za rad, spremna sam ako treba u četiri krenuti na posao“, rekla je učiteljica Alisa Čivić.
U Općini Zvornik pokušali smo od načelnika Zorana Stevanovića potražiti odgovore na brojna pitanja o povratnicima Bošnjacima u Zvornik. Međutim, rekao nam je da je na putu. I bez obzira na to, povratnike u Liplje ništa ne može obeshrabriti.
Vratili su se i tu žele ostati. Zato očekuju da će i nakon ove priče političari koji vode Zvornik zanemariti makar na trenutak svoju političku pripadnost i probuditi onu ljudsku vrlinu, koja, vjerujemo, negdje duboko spava u njima.
Devetnaest mališana iz Liplja kod Zvornika svako jutro 12 kilometara kamionom idu u školu. Prijevoz za ovu djecu nije osiguran već, zahvaljujući organizaciji roditelja i dobrim ljudima, ukrcaju se u kamion u kojem ima tek pet mjesta. No za njih ni snijeg ni tijesan kamion nisu razlog da od kuće do škole ne idu s pjesmom.
Zbog visokih nanosa snijega nisu obeshrabreni ni roditelji djece. Ispred kamiona oni se voze na traktoru kako bi put do škole bio što čišći pod njihovom težinom.
„U školu je bilo upisano šestero djece, sad ide 20 i neko dijete. Ove godine imamo desetero djece samo u prvom razredu. Međutim, odozgo se sve sile slomile ovdje. Ovaj kamiončić je vozio i 1999. i 2000. godine djecu u Zvornik. Tad je bilo to normalno, poslijeratno stanje, i nismo tome puno davali pažnje. Išli smo, radili smo“, priča Muharem Sinanović, vozač kamiona.
Hajrudin Okanović, predsjednik Mjesne zajednice: Svi su nas zaboravili, pogotovo Vlada RS. Na ovom području, gdje gravitira negdje oko 1.600 stambenih objekata, možda su dvije kuće urađene.
Roditelji i njihovi mališani povratnici su u RS. Vratili su se u Liplje 1999. godine. No od tada do danas malo toga je za njih učinjeno - izolirani od svih sami kroje svoje živote.
„Ovo je jedna velika tortura vlasti u RS nad djecom. Ja imam velikih obaveza, živim ni od čega. Bavim se poljoprivredom, nemam gdje prodati svoje proizvode. Skoro smo napravili jednu akciju - dali smo u tuzlanski Merhamet krompira, luka, graha, ko je šta imao, sakupili smo da ne bismo bacali jer nemamo kome da prodamo. Svi su nas zaboravili, pogotovo Vlada RS. Na ovom području, gdje gravitira negdje oko 1.600 stambenih objekata, možda su dvije kuće urađene. Sve što je urađeno, urađeno je od strane međunarodne zajednice, federalnog i državnog ministarstva i Vlade Tuzlanskog kantona“, kazao je Hajrudin Okanović, predsjednik Mjesne zajednice Liplje.
Rahman Nukić, jedan od roditelja, kaže da je u Liplju jasno vidljiva diskriminacija nad djecom, ne samo zbog prijevoza već i zbog neuvjeta u kojima djeca rade.
„Imamo urušene plafone, škole bez grijanja u kojima mokri čvorovi ne rade. Mislim da je to katastrofalno. Od socijalnih kategorija ljudi skupljali smo marku da bi se napravila vrata ili u sali popravila nešto, grijanje pokušavali uraditi“, priča Nukić.
Lijep osmijeh i volja za rad
Ali roditelji su odlučni u povratničkoj borbi za neko bolje sutra u Liplju, kaže Muharem Sinanović.
Mještanin Muharem Sinanović: Moja djeca već idu u Austriju da rade, ali ja se borim da napravim da mojoj djeci ovdje bude Austrija, Švajcarska.
„Ovo će kratkoročno jako loše da utiče na nas, odnosno na našu djecu, ali dugoročno, akobogda, mi ćemo se iskristalisati i ova djeca kad porastu, kad budu u našim godinama oni će biti vrsni ljudi i znaće sigurno da raspoređuju bolje nego ovi sadašnji ljudi u našoj vlasti. Moja djeca već idu u Austriju da rade, ali ja se borim da napravim da mojoj djeci ovdje bude Austrija, Švajcarska. To mi je želja“, rekao je on.
Gorivo za ovaj kamion plaćaju donatori, dobri ljudi iz Podrinja. Njih je pronašla učiteljica ove djece Elvisa Perhatović.
„Prijevoz je uplaćen za cijelu školsku godinu, tako da ova djeca neće osjetiti sve one probleme i nedaće koji su ih prethodnih godina pratili, a to su mokra obuća, smrzavanje u ranim jutarnjim satima, neprohodni putevi. Sami ste svjedoci kolika je visina snijega. Postoje učenici koji su pješačili po osam kilometara u jednom pravcu, sad zamislite taj uzrast – od šest do 11 godina“, kaže učiteljica Perhatović.
Djeca koja idu u Zvornik u školu od šestog do osmog razreda i u srednju školu, od prve autobusne stanice do kuće pješače po pet kilometara u večernjim satima, po dubokom snijegu.
„Oni su stvarno puni energije, volje za radom, za učenjem, za knjigom, bez obzira što nekad se desi da nemamo ni lopte da se poigramo. Sa tako lijepim osmijehom i sa voljom za rad, spremna sam ako treba u četiri krenuti na posao“, rekla je učiteljica Alisa Čivić.
U Općini Zvornik pokušali smo od načelnika Zorana Stevanovića potražiti odgovore na brojna pitanja o povratnicima Bošnjacima u Zvornik. Međutim, rekao nam je da je na putu. I bez obzira na to, povratnike u Liplje ništa ne može obeshrabriti.
Vratili su se i tu žele ostati. Zato očekuju da će i nakon ove priče političari koji vode Zvornik zanemariti makar na trenutak svoju političku pripadnost i probuditi onu ljudsku vrlinu, koja, vjerujemo, negdje duboko spava u njima.
