Nasljeđe Haškog tribunala: Dostignuća i kritike

Rachel Irwin i Aida Đugum

Haški tribunal je ustanovio da ne može doći do mira dok prije toga ne dođe do ostvarivanja pravde. Istovremeno, odluke Suda kada je u pitanju tretiranje seksualnog mučenja i silovanja, kao djela ratnog zločina, ukazuju na važnost njegovog rada.

Ovo je rečeno na konferenciiji pod nazivom "Globalno nasljeđe Haškog tribunala", koja je održana u Hagu. Oko 400 osoba iz cijelog svijeta istraživalo je uticaj rada ovog suda na međunarodno humanitarno pravo i krivični postupak.

Prema mišljenju Navi Pillay, visoke povjerenice UN-a za ljudska prava, Haški tribunal je napravio velike pomake u mnogim oblastima, uključujući i način na koji se tretiraju žene žrtve rata.

„Dok su Tribunali za Nuremberg i Tokyo silovanje i seksualno iskorištavanje smatrali neizbježnom i donekle zanemarivom popratnom pojavom u svakom ratu, Haški tribunal i Međunarodni krivični sud za Ruandu uočili su težinu ovih zločina i pomogli da se više pažnje pokloni iskustvima žena u ratu“, navela je ona

Pillay, koja je radila i kao sudija pri Tribunalu za Ruandu, napomenula je da je hapšenjem Ratka Mladića i Gorana Hadžića Haški tribunal uhapsio i posljednje dvije osobe osumnjičene za ratne zločine sa svoje liste optuženih.

„Kad je izvršenje naloga za hapšenje u pitanju, jedno od najvećih postignuća Tribunala vjerovatno je činjenica da je svaki nalog za hapšenje koji je ovaj sud izdao na kraju i izvršen. Čak ni Mladić i Karadžić nisu pobjegli od ruke međunarodne pravde“, ocjenjuje Pillay.

S ovim se slaže i Stephen Rapp, bivši državni tužilac, a trenutno američki ambasador za pitanja ratnih zločina.

„Nikad ranije nisam vidio da svi optuženici sa neke liste budu izvedeni pred lice pravde. Uvijek je bilo onih koji su uspjeli umaći. Činjenica da je Haški tribunal to postigao je izuzetna. Ako još dodamo to je da ovo učinjeno na međunarodnom nivou, te da pritom Tribunal sam po sebi nije imao ovlaštenje da hapsi, već se oslanjao isključivo na saradnju država u regionu, taj uspjeh je još veći. To je veoma važna poruka cijelom svijetu, a to je da zločinci ne mogu izmaći pravdi“, kaže Stephen Rapp.

Žrtve nezadovoljne kaznama

Pillay je navela i to da je Tribunal tokom godina svog rada bio izložen i brojnim kritikama:

„Govoriti o naslijeđu Haškog tribunala znači govoriti i o njegovim manama, a Tribunal ih je itekako imao. Globalna pravda mora imati i lokalni uticaj, a za Haški tribunal i Međunarodni krivični sud za Ruandu često se govorilo da nisu uspjeli u punoj mjeri doprijeti do ljudi koji su preživjeli zločine.“

Ona dodaje da i sama smatra da je ICTY-jeva “outreach” strategija isprva bila neadekvatna.

„Iz svog vlastitog iskustva mogu reći da smo čekali predugo da uspostavimo kontakt sa ljudima na terenu i objasnimo im svoj rad, jer su se u međuvremenu percepcije koje su ti ljudi imali o nama postepeno pretvarale u čvrsta uvjerenja, koja je poslije teško promijeniti“, navodi Pillay.

Spomenula je i to da su mnoge žrtve frustrirane prekratkim kaznama za osuđene zločince, koji često budu oslobođeni i prijevremeno:

„Haški tribunal je izazvao mnogo negativnih reakcija među žrtvama koje su smatrale da je prerano oslobodio osuđene zločince poput Biljane Plavšić, posebno zbog toga što je Sud za Ruandu odbio ijednog od svojih osuđenika osloboditi prije vremena.“

Diane Orenlicher, profesorica prava koja trenutno radi kao zamjenik u američkom Ministarstvu za pitanja ratnih zločina, provela je studiju o uticaju Haškog tribunala na region. Kaže da, uprkos potpori advokata i aktivista u Srbiji, ovaj sud nikad nije visoko kotirao u tamošnjoj javnosti.

„Teško je tvrditi da je Tribunal imao transformacijski učinak kojem su se njegove pristalice u Srbiji nadale i kojem se na izvjestan način i danas nadaju, i to u kontekstu ustanovljavanja odgovornosti ove države za ratna zbivanja“, smatra Diane Orenlicher.

Ali, ona dodaje da je ovo negativno mišljenje o Tribunalu zapravo pomoglo boljem prihvatanju domaćih sudova za ratne zločine u Srbiji:

„Nacionalisti u Srbiji koji su bili protiv Tribunala smatrali su da bi bilo bolje da se optuženima za ratne zločine sudi pred domaćim sudovima nego u omraženom Hagu. Ironično je to što je netrpeljivost prema Tribunalu pomogla da javnost bolje prihvati procese za ratne zločine pred domaćim sudovima, što bi u protivnom išlo mnogo teže.“

Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, ona kaže da se žrtve često žale na Tribunal, te da su posebno nezadovoljne kratkima kaznama i prijevremenim oslobađanjem zločinaca, te činjenicom da mnoge žrtve moraju gledati zločince ponovo na slobodi.

„Ono što je doslovce svako koga sam intervjuirala u Bosni i Hercegovini rekao jeste da je najvažniji učinak Tribunala to što je zadovoljio pravdu, a to je nešto što im je najviše trebalo“, zaključuje Diane Orenlicher.

*****
Svi prilozi iz ovosedmičnog programa Pred licem pravde:
Šta koči BiH da dovrši potragu za nestalima
Nasljeđe Haškog tribunala: Dostignuća i kritike
Istoriografija opterećena nacionalističkim zabludama
Suđenje Župljaninu: Svjedok obrane o svom zatočenju