Refleksija Haga: Presude kolektivitetima ili pojedincima

Iako se u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju ne sudi narodima za počinjene ratne zločine, presude Tribunala se u BiH i drugim zemljama regiona ipak najčešće doživljavaju kao presude kolektivitetima, a ne pojedincima.

Tako razmišlja i većina građana Doboja:

„Više kolektivno nego individualno. Tako ja to vidim.“

„Tu ima i jednog i drugog – da se može okrakterisati i kao presuda pojedincu, ali i kao i presuda narodu, zato što smo svjedoci u zadnjih mjesec dana da Srbima sude neke kazne koje su doživotne, dok ostali bivaju pušteni na slobodu“, rekao je jedan od građana Doboja za RSE.

Advokat haških i optuženika za ratne zločine pred bosanskohercegovačkim sudovima Miodrag Stojanović iz Bijeljine smatra da ovakvi stavovi građana prema presudama Haškog tribunala proizlaze iz optužnica za udruženi zločinački poduhvat:

„Kroz udruženi zločinački poduhvat ja bih rekao da se ide ka kolektivitetu, a ne ka individualizaciji krivične odgovornosti. To kažem jer ne mogu da se otmem utisku da to forsiraju žrtve, pa čak i politike koje stoje iza tih žrtava - jer oni instrumentalizuju žrtve. Koliko god nekoga konkretno, individaulno osudili i ta presuda treba da dovede do pomirenja, ona to ne radi. Nego, naprotiv, produbljuje jaz između naroda“, kaže Miodrag Stojanović.

Na suđenjima za ratne zločine u Haškom tribunalu optuženici koji se brane sami ili njihovi branioci forsiraju upravo tu priču o suđenju kolektivitetu, a ne o postupku po individualnoj krivičnoj odgovornosti, kaže Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava u RS:

„Nego se to isključivo veže za etnicitet, za kolektivitet, za vojne formacije, koje se opet doživaljavju kao nešto etničko i nacionalno, tako da suština leži u tom opasnom poluznanju o tome šta se dešava pred tim sudovima i posebno pred odjelima za ratne zločine. To stvara taj protor da se tiha solidarnost osjeća prema optuženom ukoliko on dolazi iz sopstvene etničke zajednice, a da ta solidarnost, koji bi primarno i prirodno trebala biti usmjerena prema žrtvama tih zločina, čak u cijelosti izostane.“

Ovako razmišlja i ekspert za tranzicijsku pravdu u BiH Goran Šimić, koji takođe ističe da je dominantan i pogrešan stav o presudama kolektivitetima umjesto pojedincima posljedica toga što građani u BiH, odnosno u zemljama bivše Jugoslavije, ne saosjećaju sa žrtvama iz druge etničke skupine nego sa zločincima iz vlastitog naroda:

„Ljudi jednostavno ne čitaju presude. Drugo, nas i naše kolektivitet u kojima živimo apsolutno ne zanima istina. Nas zanimaju samo oni drugi, oni njihovi zločini - ’mi smo bili eksluzivne žrtve, a oni su bili eksluzivni počinitelji’. I kad krenete sa te početne pozicije, onda sve postaje izvrnuto. Evo vam nekoliko primjera: presuda Rasimu Deliću kaže da Rasim Delić nije kriv za ono što se dogodilo, ali je, kaže, Armija RBiH počinila niz zločina u srednjoj Bosni itd. Drugo, recimo presuda Lukićima – koji normalan čovjek ne može suosjećati sa ljudima koji su bili živi zapaljeni u kući? Sad da to vidite na televiziji u Bangladešu, zgrozili biste se. A kada se to dogodilo vašim komšijama, onda vas živo boli briga zato što su oni bili Bošnjaci, a nisu bili Srbi i onda možda da je i dobro da im se to dogodilo! Dakle, mi polazimo sa pogrešnih početnih osnova, a to je da ne suosjećamo kao ljudska bića za patnje drugih. A kad je to tako, onda dobivamo to što dobivamo“, navodi Šimić.

Presude Haškog tribunala nisu postigle svoju osnovnu svrhu jer većina političara na području bivše Jugoslavije svojim izjavama o negiranju genocida, genocidnom narodu, presudama samo jednom narodu ili izjednačavanju krivice doprinosi mišljenjima o kolektivnoj, a ne o individualnoj odgovornosti, kaže predsjednica Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH Vera Jovanović:

„Mislim da će javnosti trebati jako mnogo. Sve dotle dok se s njom manipuliše, dotle će to trajati. A političari, zbog svojih dnevno-političkih potreba, zbog potreba da se zadrže na vlasti, da praktično vladaju ljudima, diktiraju to. Taj proces tzv. tranzicione pravde nažalost je jako spor i on u nekim segmentima i na nekim područjima uopšte nije ni počeo.“

Bez obzira na sve, naslijeđe Haškog tribunala je od neprocjenjivog značaja za sve narode koji žive na području bivše Jugoslavije, kaže ekspert za tranzicijsku pravdu u BiH Goran Šimić:

„Nijemci mogu prihvatati ili ne prihvatati nirnberške presude, ali Aušvic, Dahau i svi ostali zločini njihovi ostaju. Ono što mi griješimo, a što su Nijemci uspjeli nakon 20, 30 godina nakon Drugog svjetskog rata je to da se mi moramo suočiti sa našim najstrašnijim demonima. Presude Haškog tribuinala i presude naših sudova će ostati kao dio naše kolektivne historije. Mi se možemo pretvarati da oni ne postoje, mi ih možemo zanemarivati, možemo pljuvati po njivom radu, međutim tu ništa ne pomaže.“

*****************

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).

Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.