Priča iz Konjica: Posljedice života sa nasilnikom

Od problema nasilja u porodici ljudi su skloni da okreću glavu. O posljedicama života sa nasilnikom, ali i o dobrim ljudima govorimo kroz priču jedne konjičke porodice.

Nasilje u porodici sve je prisutnija pojava i u općini Konjic. Munevera Plavčić bila je prinuđena napustiti svoj dom boreći sa sa pitanjem kako prehraniti sedmero djece:

„Ja se samo borim za djecu, ne borim se za se. Ali stvarno sam vazda u nekoj tuzi, u nekoj brizi da se ne mogu osjećati dobro.“

Muamer, Alemdina, Amela, Amel, Anela, Mirela i Miralem krenuli su sa majkom bukvalno u neizvjesnost, ali što dalje od problema alkoholizma i nasilja u porodici:

„Nismo mogli ni učiti, ni ništa - zato što je majku tukao i nije ništa radio.“
„Najteže mi je u životu što nemam kuće.“

Direktor Centra za socijalni rad u Konjicu Senad Kraljušić kaže kako problem ove porodice prate već dvije, tri godine:

„Porodica je opterećena brojnim problemima, prevashodno brojnošću svojom, nezaposlenošću, materijalnom neobezbjeđenošću, neadekvatno riješenim stambenim pitanjem. Međutim, pored svih nedaća koje su zadesile ovu porodicu, imali su jednog nasilnika u porodici. Porodica je izašla iz tog doma u kojem je živjela unazad pola godine.“

SA 17 GODINA NA POSAO DA BI PREŽIVJELI

Najstariji Muneverin sin Miralem, koji ima 17 godina, kako bi olakšao tešku porodičnu situaciju, zaposlen je u komunalnom preduzeću u Konjicu:

„Da bih pomogao svojoj porodicu, tako da bismo imali od čega živjeti. Situacija je takva da smo ostali, da se moramo sami snalaziti, mora se živjeti, boriti se. Moram da bih preživio, ja i majka mi i moje sestre i braća. Takva je sudbina, i gotovo.“

Nažalost, Miralem nije imao priliku da ide u srednju školu:

„Nisam mogao dalje, morao sam početi raditi.“

RSE: Je li ti žao što ne ideš u srednju školu?

Miralem: Pa nije. Bolje mi je ovako što radim da bih donio kući da bismo imali hran, obuće, odjeće, drva za grijanje. Šta ću, ne znam.

DOBROTOM LJUDI KROV NAD GLAVOM

Dobrih ljudi ima u Konjicu, a među njima je i Nusret Điver, koji je kao volonter pokrenuo akciju „Srcem za djecu Plavčića“:

„Kada sam vidio ženu sa sedmero djece nisam mogao ostati ravnodušan da im na neki način ne pomognem. S obzirom da sam čuvao vikendicu od Mustafe Sudžuke, zamolio sam gospodina da ustupi tu kući ovoj porodici da bi našla krov nad glavom. Osim toga, kad sam vidio da je porodica baš u velikoj nevolji, pokušao sam preko svojih prijatelja i preko volontera da im obezbijedimo određene količine prehrambenih artikala, odjeće, obuće, ogrjeva, kao i dio kućanskih aparata i namještaja.“

„Zahvaljujem se svima koji su nam pomogli da ne budemo goli i bosi, da ne budemo sada na ulici", kaže Munevera.

Za nju i njenu djecu krov nad glavom bio je veliki, ali tek privremeni spas:

„Evo imamo sad smještaj ovi. Ne znam dokle, kako. Nego čovjek ovu kuću prodaje. Čim je on proda danas, sjutra, ili rekne na priliku da iselim, ja moram to. Ja shvaćam da je ovo tuđe. Ja kad sam preživjela one trenutke, one dane, one mjesece na betonu sa svojom djecom ležajući, ne bih više dala nikom nijedno dijete od sebe. Ko bi mi gođ dijete ijedno oduzeo, oduzeo je i moj život.“

Volonteri grada Konjica idu korak dalje, a cilj je Muneveri i njenoj djeci obezbijediti siguran krov nad glavom:

„U ovom gradu je bilo humanih ljudi, i uvijek će biti. Želja nam je da u ovoj drugoj fazi obezbijedimo im krov nad glavom i da budu sretni u svome domu.“

Upravo to jeste želja Munevere i njene djece:

„Volio bih da imam kuću.“
„Isto kao što je brat rekao - da imam krov nad glavom.“
„Da imam kuću ’na glavi’.“
„Ja bih volio da mi naprave kuću.“