U bosanskohercegovačkom društvu još je mnogo nasilja nad ženama i djecom. Iako država ima adekvatne zakone kroz koje bi problemi mogli efikasno da se rješavaju, nasilje u porodici nažalost često ostaje „privatna stvar“ koju bi kako većina vjeruje trebalo rješavati „unutar četiri zida“.
Pomaci ipak postoje kada je riječ o kontinuiranom radu na podizanju svijesti javnosti o značaju ovog problema. Zbog toga je i veći broj žena danas spreman prijaviti nasilnike. Sada im, pored podrške društva, najviše treba snažna podrška policije i sudova, da se ne bi dešavalo da žrtve moraju izaći iz kuće, a da djeca ostati sa nasilnikom.
Širom Bosne i Hercegovine u Centre za socijalni rad svakodnevno dolaze žene koje trpe različite oblike nasilja. Jedna od njih je i naša sagovornica, majka troje maloljetne djece, koja je godinama trpjela i fizičko i psihičko zlostavljanje. Kao i većina žena, vjerovala je da tako čini dobro prije svega svojoj djeci da porodica ostane na okupu. A onda je odlučila da nasilnika prijavi.
„Sad želim samo da spasim djecu toga. Djeca godinama poprimaju taj obrazac nasilničkog ponašanja. Nose ga u svojim glavama. Trpila sam i fizičko, ali je psihičko nasilje mnogo gore. Sada sa 30 godina shvatam da to ne treba kriti i da o tome treba javno razgovarati“, kaže ona.
Svaka peta žena u Bosni i Hercegovini tokom svog života, proživjela je neki oblik nasilja. One trpe nasilje o kojem, najčešće ne govore. Prema podacima Agencije za ravnopravnost polova 52,8% žena je od svoje petnaeste godine pretrpjelo neki oblik nasilja, no o egtzaktnim podacima, bez obzira na veliki broj istraživanja teško je govoriti jer je mnogo veći broj slučajeva koji ostaju neprijavljeni.
Slučajevi nasilja u porodici na sudovima često završe oslobajućim presudama nasilnicima. Podaci kažu da tek osam posto slučajeva na sudovima u Federaciji BIH završilo zatvorskim kaznama za nasilnike. Sutkinja kantonalnog Suda u Sarajevu Adisa Zahiragić kaže da veliki problem predstavlja i činjenica da čak i tužioci i sudije često nasilje u porodici ne shvataju ozbiljno.
“Ja ću navesti jedan primjer jednog tužioca iz Tuzlanskog kantona koji je rekao 'joj toliko se priča o tom nasilju u porodici, stvarno je to postala toliko dosadna tema, jer sada vi hoćete mene da ubijedite da je jedan šamar muža ženi, nasilje u porodici', i on to sa podsmjehom govori”, dodaje ona.
Krivični zakon Federacije BIH u članu koji govori o nasilju u porodici propisuje kazne za izvršioce. U zavisnosti od načina izvršenja i posljedice koja je nastupila kazne za izvršioce se kreću od deset godina do kazne dugotrajnog zatvora.
U Bosni i Hercegovini postoji nekoliko zakona, na državnom nivou i na nivou entiteta, koji uređuju ovu oblast. Uspostavljeno je i devet sigurnih kuća i SOS telefonske linije koje su besplatne i povjerljive.
Fatima Bećirović koordinatorica Sigurne kuće Vive žene iz Tuzle kaže da je ranije pitanje nasilja u porodici bilo pitanje privatnog problema, problema jedne porodice ili pojedinca, no da se stvar polako mijenjaju.
“Danas je odnos prema tom problem znatno drugačiji. Danas je problem nasilja u porodici priznat kao problem društva, problem države, problem zajednice. Jako puno napora ulažemo u to da taj problem postane vidljiviji u društvu”, dodaje ona.
Sa ženama u sigurnoj kući se radi individualno i grupno. Ukoliko žena izrazi želju i vidi mogućnost pomirenja sa suprugom, a i on izrazi isto, s njima se radi paralelan terapijski tretman i nakon određenog razdoblja oni se pomire. Postoje i žene koje se odlučuju na prekid bračne zajednice. Prema analizi, u posljednjih pet godina gotovo 60 posto žena se vratilo suprugu.