Mohamed: Amnezija društva nakon rata

Nadifa Mohamed, somalijsko-britanska spisateljica, bila je gošća festivala književnosti u Sarajevu – Bookstana. Rođena Somalijka koja je većinu života provela u Londonu nagrađivana je autorica dvaju romana „Black Mamba Boy“ i „Voćnjak izgubljenih duša“. Osim književno-umjetničkog rada, Mohamed piše za The Guardian, New York Times, Lithub i Freeman’s.

Kako su centralna tema ovogodišnjeg Bookstana bile „Granice i ograničenja“, Mohamed je za RSE govorila o tome gdje su one danas u stvarnom i književnom svijetu, zatim o neslobodi, o muslimanskom svijetu za koji Mohamed kaže da je veliki, a opet jako intiman i povezan, o tome koliko je potrebno stvoriti prostor za ženske glasove, ne samo u Somaliji nego u cijelom svijetu, ali i o tome kako u Somaliji za razliku od BiH i Sarajeva uspomena na građanski rat skoro da nema, što Mohamed objašnjava „funkcionalnom amnezijom“.

RSE: Centralna tema ovogodišnjega Bookstana bile su Granice i ograničenja. Gdje su one danas, prema Vašem mišljenju, ne samo u kreativnom smislu, već u stvarnom svijetu. Svjedočimo izbjegličkoj i migrantskoj krizi, podizanju ograda i zidova na granicama... Kako gledate na to?

Mohamed: Mislim da je prvo ograničenje koje je važno ono psihološko. Svjedočimo stvarnom zaoštravanju stavova, čak i u etičkom smislu i onome kakvo društvo ljudi žele, kako žele živjeti. Sve je to postalo jako teško i kruto, tvrdolinijaško. A onda postoje i fizičke prepreke, granice. Mogućnost da određeni ljudi putuju slobodno ne postoji. Neki ljudi imaju tu slobodu kretanja, dok drugi nemaju. I upravo je broj tih koji nemaju slobodu zapravo jako velik, i kazna zbog pokušavanja probijanja tih granica i ograničenja je ekstremno velika. I sve se to pogoršava. Tako da smatram da je ovo vrijeme ograničenja, nije vrijeme slobode.

RSE: Je li moguće promijeniti takvu situaciju?

Mohamed: Nejednakost o kojoj najprije treba govoriti jeste ekonomska nejednakost. S jedne strane imate bogati svijet koji postaje sve više bogat, a unutar njega su mali džepovi, i ne samo geografski. Bogate zemlje poput recimo Ujedinjenog Kraljevstva i dalje imaju jako velike razlike u tome kako ljudi žive. Imate dijelove svijeta koji nemaju ništa. I ja mislim da ideja da ljudi trebaju ograde, zidove i granice potječe od toga da zaštite to što imaju zato što ne mogu zamisliti nikakav pravedan poredak u kojem dijele svoje resurse. I to je dugačak proces, problem koji traje godinama, ali smatram da, kako se situacija pogoršava, to su rješenja koja bi obje strane svijeta mogle prihvatiti sve ekstremnija i opcije su sve više ekstremne.

RSE: Vi ste muslimanka i imigrantica. Kako je to utjecalo na Vaše pisanje?

Mohamed: Da, mnogi pisci su autsajderi na različite načine, bilo da su migrirali s jednog mjesta na drugo kao djeca ili u odrasloj dobi. Mislim da to pomaže da postanemo pisci zato što kulture onda gledate iz šire perspektive, pokušavate ih shvatiti, primjećujete stvari koje drugi ne primjećuju. Ali i politički, u smislu ideja i konteksta moga rada, mislim da je to utjecalo na mene. To što pišem o Somalijcima, a većina Somalijaca su muslimani, nekako završim pišući u muslimanskom svijetu.

Razgovarala sam a Johnom Freemanom o tome kako religija opisuje neke stvari, pakao ili raj, i čitav sistem vjerovanja je zapravo jako živopisan i jako snažan. Ali je i poetičan ponekad. I to također pomaže kad pišemo.

RSE: Kako gledate na muslimanski svijet danas?

Mohamed: To je tako veliki svijet, govorimo o milionima ljudi, ali s druge strane, kad sam došla u Sarajevo, koje je u Evropi a ja sam iz Istočne Afrike, bila sam iznenađena koliko mi je stvari poznato, blisko, posebno zato što je moj rodni grad Hargeisa bio u opsadi tokom građanskoga rata, i tu je stvarna sličnost sa stvarima ovdje. Bosna i Hercegovina se na određeni način također identificira s ljudima iz Afrike ili drugih zemalja gdje je dugo prisutno iskorištavanje, sukobi. Razgovarala sam u Sarajevu sa ženom koja prodaje u maloj radnji, i ona me pitala: „Jesi li muslimanka, Esselamu alejkum...“, i zaista je postojala prava povezanost između nas dvije jer imamo tu jednu zajedničku stvar.

S jedne strane, to je tako veliki svijet, ali također prilično intiman svijet. Ako odete ovdje u džamiju, to je isto, poznato vam je kao i negdje drugdje. Znam kako to sve funkcionira, kako sistem funkcionira, i to je tako diljem svijeta.

RSE: Često navodite da je najveća inspiracija za Vaše stvaranje Somalija, prvi roman Black Mamba Boy je zapravo inspiriran pričom Vašeg oca, dok je drugi roman Voćnjak izgubljenih duša donekle priča Vaše bake. S druge strane, negdje sam vidjela da ste kazali da želite pričati priče o Londonu, onako kako ga Vi vidite, a živite tamo najveći dio života?

Mohamed: Mene nikada nije inspirirala Somalija, mene su najviše inspirirali Somalijci, ljudi... moj otac, moja baka, ljudi, obični ljudi... Oni su mogli biti bilo odakle, ali slučajno su Somalijci, što daje određenu teksturu svemu, detalje, kontekst. Nisam posebno zainteresirana da pišem o Somaliji, ali sam itekako zainteresirana da pišem o Somalijcima. Posebno zato što veliki broj Somalijaca živi u Londonu. Tako da mogu raditi obje stvari u isto vrijeme.

U Londonu sam živjela najveći dio života, i ja ga volim i mrzim u isto vrijeme. Mislim da postoji dio Londona koji ne vidimo u književnosti prečesto, i tako ostaje velika praznina, kulturna, društvena i kreativna praznina. Trebalo bi ispričati sve te priče. Iduća knjiga koju ću pisati bit će smještena u Londonu.

RSE: Kad je možemo očekivati?

Mohamed: Odlučila sam da ću pokušati napisati četiri romana dok ne napunim 40. godina. Ostaju mi tri godine.

RSE: Spomenuli smo Vaša dva romana. Jedan je priča o dječaku, Vašem ocu, a drugi prati priče tri žene?

Mohamed: Ideja, sjeme za drugi roman „Voćnjak izgubljenih duša“ došla je od nečega što se desilo mojoj baki. Tokom rata ona je već bila nepokretna, tako da kad je došlo vrijeme da svi bježe, svi su pobjegli, isto kao što su ljudi bježali iz Sarajeva... I bilo ko ko je bio nepokretan, star ili jednostavno bolestan je ostavljen. To se desilo i mojoj baki. Tako da sam ja htjela da mislim o tome, sjela sam i razmišljala... šta je njoj to značilo, žena u kasnim godinama, koja je vjerovatno mislila da će kraj života dočekati u miru... To je bila ideja. Onda sam intervjuirala moju majku jer je ona živjela u Hargeisi skoro cijeli svoj život, prije dolaska u Englesku. Tako da je ona razumjela grad na način na koji ja nisam. Ona je vidjela promjenu od malog mjesta pod britanskom kontrolom, potom nezavisnosti i svo uzbuđenje u vezi s tim – 1970-ih kad je sve bilo dobro, kad se rađao osjećaj nacionalnosti, pa i optimizma, a zatim 1980-ih kad se sve srušilo. Ona nije lik iz romana, ali priče koje je podijelila sa mnom su kulisa romana.

RSE: Koliko Vam je važna „ženska perspektiva“. Na samo kad je riječ o ženama iz Somalije, nego generalno?

Mohamed: Ponekad čitam o tome šta se ženama dešava širom svijeta, u različitim društvima, mjestima, religijama, kulturama... Ogromna je količina nasilja nad ženama i to je zapanjujuće. Nije važno gdje se dešava – u Indiji, Istočnoj Africi, Sjedinjenim Američkim Državama, Somaliji... Tu mora postojati solidarnost s tim ženama, jer to može biti svaka od nas. Kao žena, bilo gdje da ste, morate biti svjesni prostora, svoga tijela, noći... svih tih stvari za koje mislim da pisci muškarci o njima ne misle na isti način.

Imam prijatelja koji je pisao o tome kako je hodati ulicama Londona noću i danju. Kad bih ja pisala tu knjigu, ona bi bila potpuno drukčija.

Tako da mora postojati mnogo prostora, posebno za žene koje inače ne čujemo – Somalijke, muslimanke uopće... One moraju ispričati svoje priče. Mi moramo ispričati svoje priče.

RSE: U svojim knjigama bavite se pričama o ratu, patnji, stradanju, sukobu generalno, ali i posljedicama sukoba, onim što ostaje godinama kasnije... Mislite li da je važno da postoje pisci koji će pisati o ratu, dok se on dešava ili kasnije. Mogu li na neki način pisci „uvesti red“ u ove događaje, kroz pisanje. Mislite li da je to moguće u simboličkom i psihološkom smislu, ne historijskom.

Mohamed: Naravno. Mislim da moramo probati. I sve više ljudi to radi u Bosni i Hercegovini. Tu je Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović. U Hargeisi, u Somaliji, nema mnogo ljudi koji pišu. Čak i kad pišu, ne pišu o ratu. Ono što je još zanimljivo jeste to kako u Sarajevu još uvijek ima mnogo tragova rata, na zgradama i slično. U Hargeisi toga nema. Sve je nanovo izgrađeno. I skoro je nemoguće reći da je tu nedavno bio rat. Mislim da tu nije riječ samo o praktičnosti, nego o psihološkom učinku. Čuvajući ove tragove, također muzeje, posjetila sam Galeriju Srebrenica, i imate još neke muzeje o genocidu... U Somaliji nema ničega sličnog.

RSE: Zašto je to tako?

Mohamed: Zato što je to način oporavka. Gotovo kao da se pravite da se nije ni desilo. Kao amnezija. Funkcionalna amnezija. Imate ljude koji su na vlasti, a koji vjerovatno ne bi trebali biti na vlasti zbog onoga što su uradili. Ali društvo funkcionira na način – ne pitaj, ne pričaj... Svi su uradili nešto loše, nemojte „kopati“ po tome. I to funkcionira. Zato je sada država bolja nego ranije. Ljudi su koncentrirani na budućnost više nego što se okreću prošlosti. Naravno, ovo ostavlja mnoge stvari neriješenima. Nema pravde, posebno za ljude koji su poginuli, nema čak ni spomenika tim ljudima.

RSE: Jeste li čitali neke balkanske pisce?

Mohamed: Nisam, i to je šteta. Definitivno ću čitati nešto od Aleksandra Hemona, a David Mitchell mi je rekao da je čitao Miljenka (Jergovića) i da je oduševljen. Ja već godinama imam prijateljicu iz Hrvatske koju znam od moje 18. godine. Ona je nekako moja veza s ovim područjem. Prvi put sam došla u Hrvatsku, bilo je to 2003. godine, i zaista osjećam povezanost, ali mislim da moram i čitati o tome. Moram znati što se desilo ovdje.

RSE: Pišete kolumne i komentare za nekoliko magazina. Koliko Vam je važan taj dio pisanja, razmišljate li o reakcijama, komentarima? O čemu pišete?

Mohamed: Važno mi je, i to me umara u isto vrijeme. Jer o čemu god da pišete, kultura je sada takva, ljudi to poriču, sve što pišete, i to bez valjanih argumenata. I sve se vrti o lažnim vijestima. Ako ste mlada crnkinja ili muslimanka, vi lažete. Ili se žalite previše, ili nešto izmišljate. To je specifično za magazine. Toga naravno nema u fikciji. Ljudi vam to ne govore kad pišete fikciju. U medijima vlada veliki cinizam i sve je prisutnija agresija.

RSE: Pišete na engleskom jeziku, no biste li voljeli jednom pisati na somalijskom, svom maternjem jeziku?

Mohamed: Govorim somalijski, i drago mi je da je tako i da ga razumijem. Somalijski jezik u pisanoj je upotrebi tek od 1970-ih, ranije je bio samo govorni jezik. Tako da riječ je mladom jeziku koji se još razvija. Željela bih jednom pisati na somalijskom jeziku, ali to još nije moguće. Možda nekad, zaista bih voljela pisati, ali i prevoditi sa somalijskog na engleski ili obrnuto.