Dok desetine hiljada Bosanaca i Hercegovaca odlazi pronalazeći bolji život u nekoj od evropskih zemalja, čime se stvara novi val dijaspore, ima i onih koji se odlučuju da dio svog kapitala investiraju u zavičaj, iako su suočeni s brojnim barijerama.
Višegrađanin Jasmin Hajdarević postigao je sve što se u sportu postići moglo. Kao dijete je postao izbjeglica. U Danskoj se posvetio dizanju tegova, postao prvak te zemlje, a potom i evropski šampion. Jednako uspješan bio je i u disciplini strongman, u kojoj su tegove zamijenili vozovi, avioni i kamioni. Sport je napustio na vrhuncu karijere i posvetio se biznisu, a dio kapitala odlučio je uložiti u rodno selo Dobrun, na granici Bosne i Srbije, gdje je od neobrađenih i zaraslih livada napravio plantaže maline, aronije i jagode.
„Kultivišemo zemljište, čistimo te kuće koje su tokom rata izgorjele. To je strašno izgledalo kad sam ja došao. Zahtijevalo je veliku hrabrost da uđeš u sve to, ali zahvaljujući mojim prijateljima, narodu koji ovdje živi, koji su me prihvatili, domaće stanovništvo i naši povratnici, vidjeli su ono što ja želim da napravim od Dobruna, da ga vratim u neki stari sjaj. Ja sam se zarekao: to će u naredne tri, četiri godine biti jedno jako lijepo mjesto“, priča Hajdarević.
Halil Gegić je u SAD otišao nakon rata. Počeo je sakupljajući limenke i popravljajući automobile, uporedo učeći jezik. Prije dvadeset godina nije imao ništa, a danas je vlasnik transportne firme sa više od 200 radnika, više od 80 kamiona i dvaput toliko prikolica. U rodnoj Međeđi kod Višegrada izgradio je motel, ribnjak, kupio je i farmu u blizini Goražda.
„Ovdje sam se vratio jer sam baš odavde, iz Srpca, jer sam sa nekim ljudima, sa kojima imam gore saradnju, vidio da i oni imaju u vidu ovo što sam i ja napravio. Tu je i voda, i priroda, ja sam mic po mic sve organizovao, da bih se sad i ja mogao tim kolegama pohvaliti – da vide, tu, odakle sam došao, šta sam ja uradio“, kaže Gegić.
Priče poput ovih, nažalost, rijetke su u Bosni i Hercegovini. Armija mladih i školovanih Bosanaca i Hercegovaca u redovima je za vize pred stranim ambasadama. Vrata Evrope otvorena su u jednom pravcu, jer nazad u Bosnu dolazi vrlo malo njenih prognanih građana.
„To je trend koji se, nažalost, mogao pretpostaviti. Nije se dovoljno radilo da se taj trend spriječi, da se poduzmu mjere da se ne desi ono evidentno – da će svi koji nemaju posao, ili imaju posao za koji smatraju da su slabije plaćeni, pokušati da nađu posao u drugim državama. Ljudi jednostavno idu u potrazi za boljim životom, prije se odlučuju da ga pronađu u Njemačkoj, nego da čekaju da taj bolji život dođe ovdje, u Bosnu i Hercegovinu“, objašnjava Demir Imamović, ekonomista iz Goražda i učesnik niza projekata vezanih za evropske integracije.
Prof. dr. Izet Muratspahić već 25 godina živi i radi u Švedskoj. Prijeratni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, posvetio se uglavnom pisanju, u zemlji u kojoj bosanska zajednica služi kao primjer integracija izbjeglica u državu koja ih je primila.
„Naši ljudi su zapravo vrijedni ljudi, oni tamo dođu u uređeni sistem, gdje imaju jasne zakone, gdje se zna tačno radno vrijeme i gdje oni budu za svoj rad pristojno nagrađeni. Naravno, čim se ispune ti uvjeti, normalan čovjek se osjeća ponosnim na svoj rad“, kaže Muratspahić.
Loš imidž Bosne i Hercegovine odvraća uspješne Bosance u dijaspori, ali i druge investitore da ulažu novac u svoju zemlju, smatra Imamović, te dodaje kako je novi val odlaska iz Bosne i Hercegovine tek počeo i da će biti intenziviran.
„Ovaj val masovnog odlaska ljudi u inostranstvo koji je započet prije godinu, dvije, sada se tek vide rezultati, vidi se da su ljudi koji su otišli stvarno dobili posao, da su dobro plaćeni, da su njihove diplome u inostranstvu priznate. Oni sada prenose svoja iskustva drugima u Bosni i Hercegovini koji ne mogu da nađu posao. Mislim da će se ovaj trend intenzivirati. Još je više poražavajuće što se svi u Bosni i Hercegovini prave da se to ne dešava.“
Izet Muratspahić smatra da čak i u odlascima mladih ima nečeg pozitivnog:
„To su mladi ljudi koji su se školovali, koji čekaju na biroima više godina i naravno, imaju samo jedan život, oni žele da taj život nekako organiziraju i da dođu do nekih svojih ideala koje su željeli da ostvare, a to je, u njihovoj situaciji, jedino inostranstvo. I oni idu tim putem. Ja mislim da čak i u tome ima nečega pozitivnog, a to je da će se stvoriti jedna nova dijaspora, ta dijaspora će biti bogatija i za ove ljude, i ona će u nekoj budućnosti, kada se ovdje počiste neke stvari, i investirati u Bosni i vratiti se tu.“
Međunarodna zajednica ne pokazuje posebnu zabrinutost. Jedini lijek za stanje u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je bila ispred, a danas znatno zaostaje za susjedima na putu evropskih integracija, je strpljenje.
„Mislim da trebamo i dalje biti strpljivi, iako smo nekada suočeni sa nezainteresovanošću koja se vidi. Međutim, sve ovo što mi radimo, ne radimo radi političara u ovoj zemlji. U konačnici, to su izabrani dužnosnici koje su izabrali građani ove zemlje. Ono što radimo, radimo radi građana i upravo radi njih trebamo imati više strpljenja“, kaže Lars-Gunnar Wigemark, šef Delegacije EU u BiH.
Oslobađanje od nacionalizma, koji je uzrok većine problema u državi, ali i od vlasti koje ga već decenijama proizvode, jedini je put ka drugačijoj Bosni i Hercegovini, državi koju investitori neće zaobilaziti i iz koje mladi neće odlaziti, smatra profesor Izet Muratspahić.
„Trebao bi ih narod promijeniti, glasanjem, naravno. Međutim, oni su našli veoma dobre metode da obezbijede sebi glasove. Na primjer, iseljavanje ovih ljudi koji sad odlaze, oni su nezainteresirani za to, jer oni u tome, kako ja mislim, vide pozitivno za sebe – odlazi jedna garnitura koja se skida sa biroa za nezaposlene – i oni će to prikazati kao smanjenje nezaposlenosti.“
Facebook Forum