U subotu uveče u Mostaru je započeo 53. po redu MESS, vjerovatno najveći regionalni festival pozorišne umjetnosti. Prvi put od kada MESS postoji, otvaranje se desilo izvan Sarajeva, a prostor ispod Starog mosta učinio se kao izuzetna pozornica za međunarodni projekt Harisa Pašovića pod naslovom 'Osvajanje sreće'. O Festivalu koji traje do 7. oktobra, za RSE govori direktor Festivala Dino Mustafić.
Mustafić: Mi smo veoma sretni što se otvaranje 53. izdanja festivala MESS dogodilo u Mostaru, ne samo zato što je to prvi put u istoriji ovog festivala da se on otvara u gradu na Neretvi, nego i zbog toga što predstava, Osvajanje sreće, jedna velika međunarodna koprodukcija, BiH, Irske i Slovenije, sa velikim brojem učesnika. Čak više od dvije stotine ljudi je učestvovalo u spektaklu otvaranja. Predstava je inspirisana sjajnim tekstom Bernanda Rasela, nobelovaca i jednog od najvećih umova XX vijeka, mirovnog aktiviste i matematičara koji je postavio jedno temeljno pitanje - Ko ima pravo na sreću? Da li stanovnici BiH, Sjeverne Irske takođe imaju to pravo na sreću? Šta je tu tek sa Slovenijom, Kambodžom, Belgijom, Sijera Leonom, Čileom, Italijom? Premijera ovog spektakla bila je 20. septembra u ovogodišnjoj britanskoj prestonici kulture, a ne treba ni podsjećati kolika postoji analogija i zbog čega je upravo izabran Mostar kao grad koji je ugostio ove umjetnike. On je odabran između ostalog i zbog toga što smo željeli da tim simboličkim otvaranjem festivala progovorimo i o našim problemima, podjeljenom društvu, etičke distance, onoga protiv čega se kultura u svom biću odupire i bori.
Mustafić: Jeste, jer je jedna od misija festivala širenje scenske umjetnosti i odlazak u one gradove i centre gdje nema tokom godine kontinuiranog prisustva pozorišnih predstava. Svakako, posebno treba istaći da je tu akcenat na naše najmlađe sugrađane, dakle za najmlađu publiku. Govorimo o predstavama iz sekcije Children MESS, dječijim predstavama, a ove godine predstave u toj sekciji dolaze čak i iz Čilea i Norveške.
Mustafić: Predstave dolaze iz cijelog svijeta. Mislim da čak 18 zemalja učestvuje ove godine, od Latinske Amerike do nekih zemalja koje učestvuju tradicionalno, kao Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italije, Švicarske, kao i mnoge zemlje iz regiona. Ovog puta imamo zanimljiva gostovanja iz Bolivije i Kolumbije. Učestvovaće više od 300 umjetnike, izvešćemo čak 34 festivalske izvedbe. Radi se o velikom tehnološkom i organizacijskom projektu koji, i pored svog glavnog programa i programa koji smo spomenuli, Children MESS, ima i svoje vrlo važne programe edukacije. U okviru MESS workshops, ove godine će master class za plesačice držati jedan od najvećih koreografa svijeta, koji će gostovati po prvi put na MESS-u sa predstavom. Zatim ćemo imati radionice za glumce koje će voditi Margari Bek Ana. Mi i dalje razvijamo da se i neke druge profesije i zanati profiliraju u okviru MESS-a, tako da ćemo imati program iza scene, British council-a, koji će govoriti o odnosu reditelja i dizajnera. Naravno, biće i veliki broj promocija knjiga i časopisa. Akcentirao bih sedam drama BiH, koje su prvi put prevedene na makedonski jezik, zatim nekoliko zanimljivih predstava koje su temeljene na bazi improvizacije i scenskih čitanja tekstova Srđana Sandića i razgovor sa autorom.
Mustafić: Uvijek je nezahvalno o tome govoriti, ali mislim da će najveću pažnju izazvati ponovno gostovanje jednog od najvećih evropskih reditelja, Christopha Marthalera, koji će zatvoriti MESS sa predstavom, King size. To je jedna vrlo zanimljiva predstava koja nam dolazi iz Švicarske. Izdvojio bih i jednu slobodnu verziju Hamleta od Vilijema Šekspira u bolivijskoj interpretaciji, kao i trilogiju koja nam dolazi iz Kolumbije. Svakako bih skrenuo pažnju na trupu Angora, koja dolazi iz Italije, sa njihovom predstavom.
Iz regije će doći predstave koje su izazvale veliku pažnju, kao što je, Toni Janežić sa predstavom Galeb, koja traje punih sedam sati. L’innocente je adaptacija čuvenog Viscontijevog filma. Andrej Nosov dolazi sa JDP-om i predstavom Hinkeman: šta mora neka bude. Ne treba zaboraviti bosansko-hercegovačke predstave od Osvajanja sreće do sjajnih predstava Selme Spahić, Tajna džema od malina i Grebanje, Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice i predstava Aleša Kurta po tekstu Dževada Karahasana, Koncert ptica.
Ovogodišnji festival se bavi osvajanjem sreće, odnosno pitanjima našeg prava na sreću i nadu. To će zaokružiti gostovanje čuvene engleske trupe Forced Entertainment, sa njihovom predstavom koja se zove Tomorrow’s Parties. To je njihova najnovija predstava koja istražuje mogućnost i klišee nade. Predstava se bavi optimističnim pričama i idejama utopijskih i distopijskih projekcija.
Najbolji od svih svjetova
Mustafić: Mi smo mišljenja da pozorište vrlo hrabro postavlja pitanja o podijeljenim i izoliranim društvima. Govori o nekim novim vrijednostima koje su prodaja i kupovina svega što kida i dušu i poeziju scenske umjetnosti. Zato nam je MESS i ove godine važan jer propituje tu sreću, prije svega kroz poeziju slobode i filozofije koja treba da obogati naše živote sa pravdom i osjećanjem. Vidjećemo ove godine malo intimnije predstave, komornijeg tipa, vrlo emotivne, koje iskustveno vjeruju u istrajnost nade. Siguran sam da će razviti interakciju i dijalog kroz svoje autorske poetike sa publikom kao participantima. Zaista smatramo da je ovogodišnji festival jedna vrsta avanture, potrage za najboljim od svih svjetova, a taj svijet je svijet pozorišta. U mnogim predstavama je provejavala tema sreće i nade, sa sviješću da pozorište nije medij koji može mijenjati stvarnost, ali sasvim sigurno da je to medij koji nas može učiniti radoznalim i svježim u otkrivanju svijeta. Onda je i svako otkrivanje svijeta jedna svojevrsna životna radost, a možda i optimizam koji je iščezao sa naših lica, ulica i gradova.
Mustafić: Jeste, ove godine smo se selekcijom i konceptualnim izborom selektora vratili ka tim nekim vrijednostima, a to je tendencija uopšte u savremenom pozorištu, da se više računa na jedan bliski kontakt aktera, performera i publike na priče koje su tu, koje su socijalno i društveno angažirane, koje traže da ih publika na neki način i kreira, modelira i oblikuje.
Mustafić: Festival MESS i ove godine dijeli sudbinu svih kulturnih institucija i festivala u BiH. Pokazatelji su jasni, budžet festivala je u prošlih pet godina pao čak za 73%, a da se festival po svom volumenu, obimu i broju izvođenih predstava nije smanjio. Naravno da iza festivala MESS stoji jedna velika strast, entuzijazam i ljubav uposlenika i tima koji radi na ovom festivalu, koji u trenutku realizacije festivala dostiže i do 250 ljudi. To je festival koji je sasvim sigurno jedan od naših najvećih kulturnih projekata. Jeste uznemirujuće da mnogi internacionalni festivali, poput festivala MESS, nisu uspjeli stabilizirati svoje finansiranje i uvijek strepimo nad njihovim kontinuitetom. Mi smo zemlja koja često, upravo zbog prekida kontinuiteta, počinje uvijek iz ničega, iz nule, zemlja koja nema često mogućnost i priliku da se sjeća onih stvari koje su i te kako bile važne. Jer da se sjećamo onoga što je bio MESS nekada, i uopšte kultura, nikada ne bi ni dovodili u pitanje takve manifestacije.
Mustafić: Potpuno ste u pravu. Mi smo potpisnici i članovi Evropske teatarske konvencije i na našem festivalu su međunarodni žiri i kritike. To su određeni standardi, od broja izvedbi predstava, do kvaliteta. Mi, ako želimo da budemo dio evropske kulturne scene, moramo držati taj internacionalni nivo, a to je jako važno za domaće autore i domaću produkciju jer su festivali prilika naše komparacije, konfrontacije i kompeticije sa najvišim dostignućima u evropskom i svjetskom teatru. MESS je sasvim sigurno naš prozor u svijet, koji afirmira i promovira domaći autorski potencijal. Siguran sam da svi oni koji znaju šta u strukovnom i obrazovnom smislu znači ovaj festival, nikada ga ne bi dovodili u pitanje. Uspjeli smo da ga održavamo u njegovim najtežim godinama kroz produkcije i neke najznačajnije predstave u istoriji teatra, pa do sada, a od 1997. godine sa novim ruhom, novim predznakom, novim atributom. To je festival koji su u proteklih 15 godina pohodila neka od najvećih teatarskih imena. Zbog svega toga, niko ozbiljan ne bi trebao dovodio u pitanje opstanak ovog festivala.
RSE: Odakle takvo rješenje i odakle premijerna predstava ispod Starog mosta?
Mustafić: Mi smo veoma sretni što se otvaranje 53. izdanja festivala MESS dogodilo u Mostaru, ne samo zato što je to prvi put u istoriji ovog festivala da se on otvara u gradu na Neretvi, nego i zbog toga što predstava, Osvajanje sreće, jedna velika međunarodna koprodukcija, BiH, Irske i Slovenije, sa velikim brojem učesnika. Čak više od dvije stotine ljudi je učestvovalo u spektaklu otvaranja. Predstava je inspirisana sjajnim tekstom Bernanda Rasela, nobelovaca i jednog od najvećih umova XX vijeka, mirovnog aktiviste i matematičara koji je postavio jedno temeljno pitanje - Ko ima pravo na sreću? Da li stanovnici BiH, Sjeverne Irske takođe imaju to pravo na sreću? Šta je tu tek sa Slovenijom, Kambodžom, Belgijom, Sijera Leonom, Čileom, Italijom? Premijera ovog spektakla bila je 20. septembra u ovogodišnjoj britanskoj prestonici kulture, a ne treba ni podsjećati kolika postoji analogija i zbog čega je upravo izabran Mostar kao grad koji je ugostio ove umjetnike. On je odabran između ostalog i zbog toga što smo željeli da tim simboličkim otvaranjem festivala progovorimo i o našim problemima, podjeljenom društvu, etičke distance, onoga protiv čega se kultura u svom biću odupire i bori.
RSE: Osim Mostara, planirane su predstave i u Goraždu, Visokom, razmišljate i o Zenici. Festival nastavlja sa svojom tradicijom da se širi izvan Sarajeva?
Mustafić: Jeste, jer je jedna od misija festivala širenje scenske umjetnosti i odlazak u one gradove i centre gdje nema tokom godine kontinuiranog prisustva pozorišnih predstava. Svakako, posebno treba istaći da je tu akcenat na naše najmlađe sugrađane, dakle za najmlađu publiku. Govorimo o predstavama iz sekcije Children MESS, dječijim predstavama, a ove godine predstave u toj sekciji dolaze čak i iz Čilea i Norveške.
RSE: Odakle nam sve predstave dolaze, koliko će ih ukupno biti, koliko interpretatora dolazi?
Mustafić: Predstave dolaze iz cijelog svijeta. Mislim da čak 18 zemalja učestvuje ove godine, od Latinske Amerike do nekih zemalja koje učestvuju tradicionalno, kao Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italije, Švicarske, kao i mnoge zemlje iz regiona. Ovog puta imamo zanimljiva gostovanja iz Bolivije i Kolumbije. Učestvovaće više od 300 umjetnike, izvešćemo čak 34 festivalske izvedbe. Radi se o velikom tehnološkom i organizacijskom projektu koji, i pored svog glavnog programa i programa koji smo spomenuli, Children MESS, ima i svoje vrlo važne programe edukacije. U okviru MESS workshops, ove godine će master class za plesačice držati jedan od najvećih koreografa svijeta, koji će gostovati po prvi put na MESS-u sa predstavom. Zatim ćemo imati radionice za glumce koje će voditi Margari Bek Ana. Mi i dalje razvijamo da se i neke druge profesije i zanati profiliraju u okviru MESS-a, tako da ćemo imati program iza scene, British council-a, koji će govoriti o odnosu reditelja i dizajnera. Naravno, biće i veliki broj promocija knjiga i časopisa. Akcentirao bih sedam drama BiH, koje su prvi put prevedene na makedonski jezik, zatim nekoliko zanimljivih predstava koje su temeljene na bazi improvizacije i scenskih čitanja tekstova Srđana Sandića i razgovor sa autorom.
RSE: Šta direktor festivala smatra mogućim vrhovima?
Mustafić: Uvijek je nezahvalno o tome govoriti, ali mislim da će najveću pažnju izazvati ponovno gostovanje jednog od najvećih evropskih reditelja, Christopha Marthalera, koji će zatvoriti MESS sa predstavom, King size. To je jedna vrlo zanimljiva predstava koja nam dolazi iz Švicarske. Izdvojio bih i jednu slobodnu verziju Hamleta od Vilijema Šekspira u bolivijskoj interpretaciji, kao i trilogiju koja nam dolazi iz Kolumbije. Svakako bih skrenuo pažnju na trupu Angora, koja dolazi iz Italije, sa njihovom predstavom.
Iz regije će doći predstave koje su izazvale veliku pažnju, kao što je, Toni Janežić sa predstavom Galeb, koja traje punih sedam sati. L’innocente je adaptacija čuvenog Viscontijevog filma. Andrej Nosov dolazi sa JDP-om i predstavom Hinkeman: šta mora neka bude. Ne treba zaboraviti bosansko-hercegovačke predstave od Osvajanja sreće do sjajnih predstava Selme Spahić, Tajna džema od malina i Grebanje, Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice i predstava Aleša Kurta po tekstu Dževada Karahasana, Koncert ptica.
Ovogodišnji festival se bavi osvajanjem sreće, odnosno pitanjima našeg prava na sreću i nadu. To će zaokružiti gostovanje čuvene engleske trupe Forced Entertainment, sa njihovom predstavom koja se zove Tomorrow’s Parties. To je njihova najnovija predstava koja istražuje mogućnost i klišee nade. Predstava se bavi optimističnim pričama i idejama utopijskih i distopijskih projekcija.
Najbolji od svih svjetova
RSE: Direktor MESS-a se nikada nije previše oslanjao na sreću, nego je uvijek radio, tragao, istraživao i uvijek osvajao nove prostore, otvarao nova pitanja, a sad pitanje sreće?
Mustafić: Mi smo mišljenja da pozorište vrlo hrabro postavlja pitanja o podijeljenim i izoliranim društvima. Govori o nekim novim vrijednostima koje su prodaja i kupovina svega što kida i dušu i poeziju scenske umjetnosti. Zato nam je MESS i ove godine važan jer propituje tu sreću, prije svega kroz poeziju slobode i filozofije koja treba da obogati naše živote sa pravdom i osjećanjem. Vidjećemo ove godine malo intimnije predstave, komornijeg tipa, vrlo emotivne, koje iskustveno vjeruju u istrajnost nade. Siguran sam da će razviti interakciju i dijalog kroz svoje autorske poetike sa publikom kao participantima. Zaista smatramo da je ovogodišnji festival jedna vrsta avanture, potrage za najboljim od svih svjetova, a taj svijet je svijet pozorišta. U mnogim predstavama je provejavala tema sreće i nade, sa sviješću da pozorište nije medij koji može mijenjati stvarnost, ali sasvim sigurno da je to medij koji nas može učiniti radoznalim i svježim u otkrivanju svijeta. Onda je i svako otkrivanje svijeta jedna svojevrsna životna radost, a možda i optimizam koji je iščezao sa naših lica, ulica i gradova.
RSE: I to je jedna specifičnost. Kao da se festival posve vraća svom ishodištu. Sve više je malih i eksperimentalnih scena?
Mustafić: Jeste, ove godine smo se selekcijom i konceptualnim izborom selektora vratili ka tim nekim vrijednostima, a to je tendencija uopšte u savremenom pozorištu, da se više računa na jedan bliski kontakt aktera, performera i publike na priče koje su tu, koje su socijalno i društveno angažirane, koje traže da ih publika na neki način i kreira, modelira i oblikuje.
RSE: Naš prošlogodišnji prigodni razgovor uz MESS se završio rečenicom da je MESS pitanje kulturnog identiteta BiH. Da li baš svi u ovoj zemlji tako misle, prije svih, ovdje se pitam za ljude od čije volje i razumijevanja prioriteta zavisi finansiranje i ovog festivala?
Mustafić: Festival MESS i ove godine dijeli sudbinu svih kulturnih institucija i festivala u BiH. Pokazatelji su jasni, budžet festivala je u prošlih pet godina pao čak za 73%, a da se festival po svom volumenu, obimu i broju izvođenih predstava nije smanjio. Naravno da iza festivala MESS stoji jedna velika strast, entuzijazam i ljubav uposlenika i tima koji radi na ovom festivalu, koji u trenutku realizacije festivala dostiže i do 250 ljudi. To je festival koji je sasvim sigurno jedan od naših najvećih kulturnih projekata. Jeste uznemirujuće da mnogi internacionalni festivali, poput festivala MESS, nisu uspjeli stabilizirati svoje finansiranje i uvijek strepimo nad njihovim kontinuitetom. Mi smo zemlja koja često, upravo zbog prekida kontinuiteta, počinje uvijek iz ničega, iz nule, zemlja koja nema često mogućnost i priliku da se sjeća onih stvari koje su i te kako bile važne. Jer da se sjećamo onoga što je bio MESS nekada, i uopšte kultura, nikada ne bi ni dovodili u pitanje takve manifestacije.
RSE: Vi ste na neki način obavezni održavati visoki rejting i ovaj nivo koji moraju imati institucije koje su članice evropske teatarske asocijacije?
Mustafić: Potpuno ste u pravu. Mi smo potpisnici i članovi Evropske teatarske konvencije i na našem festivalu su međunarodni žiri i kritike. To su određeni standardi, od broja izvedbi predstava, do kvaliteta. Mi, ako želimo da budemo dio evropske kulturne scene, moramo držati taj internacionalni nivo, a to je jako važno za domaće autore i domaću produkciju jer su festivali prilika naše komparacije, konfrontacije i kompeticije sa najvišim dostignućima u evropskom i svjetskom teatru. MESS je sasvim sigurno naš prozor u svijet, koji afirmira i promovira domaći autorski potencijal. Siguran sam da svi oni koji znaju šta u strukovnom i obrazovnom smislu znači ovaj festival, nikada ga ne bi dovodili u pitanje. Uspjeli smo da ga održavamo u njegovim najtežim godinama kroz produkcije i neke najznačajnije predstave u istoriji teatra, pa do sada, a od 1997. godine sa novim ruhom, novim predznakom, novim atributom. To je festival koji su u proteklih 15 godina pohodila neka od najvećih teatarskih imena. Zbog svega toga, niko ozbiljan ne bi trebao dovodio u pitanje opstanak ovog festivala.
