Muselimović: Otrgnuti od zaborava velikane Mostara

„Mostarski dragulji - za sva vremena'' knjiga je autora Josipa Muselimovića, uglednog mostarskog odvjetnika i predsjednika Matice hrvatske Mostar koja je nedavno predstavljena u Sarajevu.

Knjiga je posvećena sportskim i glumačkim velikanima, umjetnicima i književnicima iz Mostara koji su obilježili drugu polovicu 20. stoljeća, poput sportista Duška Bajevića, Muhameda Mujića, Envera Marića, Dražena Dalipagića, ali i umjetnika i književnika Predraga Matvejevića, Juse Nikšića, Ante Vicana.

Muselimović kroz knjigu vraća sjećanja na vrijeme kad se u Mostaru živjelo za kulturu, umjetnost i sport i kada se s ponosom isticala ljubav prema ovom gradu.

RSE: Knjiga „Mostarski dragulji - za sva vremena“ sadrži 14 intervjua sa poznatim Mostarcima i Mostarkama koji su ime ovog grada na najljepši način predstavili svijetu. Izišla je u vrijeme kad Mostar preživljava vjerovatno najtežu političku i ekonomsku krizu, ali i krizu identiteta grada, kao što ste rekli jednom prilikom. Da li je to bio motiv za pisanje ove knjige?

Muselimović: Jedne prigode stajao sam na Rondou i promatrao Muhameda Mujića, čija je kuća preko ceste, kako uređuje svoj vrt. Tu sam stajao par minuta i vidio da ljudi prolaze u jednom i drugom pravcu, a da na tog čovjeka nitko ne obraća pažnju. Moj dojam je bio da su ljudi koji su prolazili u jednom i drugom pravcu mislili da je došao jedan najamni radnik da uredi vrt nekom čovjeku. Nitko nije znao da je to jedna planetarna zvijezda, čovjek za kojim su godine mladosti ludovale. Leo Messi prije Messija – isto tako sam ga nazvao u ovoj knjizi, jer on zaista tako jeste. U posljednje vrijeme počelo se na sve strane pisati kako postoji neki bolji nogometaš na prostorima naše zemlje, a to zaista nije tako. To je ono što pripada Muhamedu Mujiću i tu nema priče. Tako kažu svi, od Ivice Osima do njegovih suigrača. On mi je bio inspiracija da krenem u pisanje ove knjige s jednom jedinom željom da te dragulje koji su pronijeli slavu grada Mostara otrgnem od zaborava. Ja sam odabrao četrnaest dragulja s pokrićem.

RSE: Je li bilo teško ograničiti taj izbor, uslovno rečeno, na četrnaest osoba?

Muselimović: Ako govorimo o Predragu Matvejeviću, najprevođenijem bh. i hrvatskom piscu, sve je rečeno. Amila Bakšić, za koju mi je svojevremeno veliki majstor Šutej rekao da je jedina šteta što pjeva u malom pozorištu i malom gradu, što nije u nekoj velikoj Operi, berlinskoj, minhenskoj, bečkoj. Kako možemo komentirati izbor Dražena Dalipagića - kako je u Kući slavnih. Kako možemo komentirati izbor Jasne Merdan koja je danas najbolja rukometašica svijeta? Kako komentirati Ivicu Ćurkovića, nositelja tri odličja predsjednika Republike Francuske? Duška Bajevića? Tu su veliki slikari, veliki glumci, ljudi koji su obilježili drugu polovicu prošlog stoljeća u Mostaru.

RSE: U uvodu sam rekla da ova knjiga može poslužiti kao podsjetnik, posebno onima koji ne poznaju Mostar, zbog čega je ovaj grad vrijedan truda.To namjerno kažem, jer se Mostar danas nalazi u kaotičnom stanju. Nemogućnost političkih dogovora dovela je do paralize svih procesa. Kako vi, prije svega kao Mostarac, kao intelektualac, koji cijeli svoj život radi i živi u ovom gradu, gledate na ovo?

Muselimović: Ja bih vam jednim primjerom objasnio stanje u gradu Mostaru. Dakle, početkom ove godine ja sam imao promociju knjige u hotelu Ero. Tamo je, a to možete provjeriti, bilo pet stotina ljudi, svih profila. Nitko nikog nije smetao, svak se svakom radovao, a onda je Marjanović u Oslobođenju i rekao: Može se ako se hoće. Mostar doživljava vrlo teška vremena, ima krivnje na domaćoj političkoj sceni, ali zaista mislim da ima velike odgovornosti i na međunarodnoj zajednici koja bi jednostavno morala prekinuti ovo stanje i omogućiti da ljudi žive onako kako su živjeli oduvijek. Moj dojam je da ljudi nemaju mogućnosti izjasniti se o najaktualnijim pitanjima. Sve je nekako prepušteno akutalnoj političkoj sceni, što nije dobro. Nisam siguran da se u dogledno vrijeme neće pojaviti neka alternacija koja će progovoriti glasom razuma.

RSE: Gospodine Muselimović, Vi ste idejni pokretač Dana Matice hrvatske, Mostarsko proljeće, odnosno međunarodne kulturne manifestacije.

Muselimović: Prije petnaest godina ja sam imao sreću da upoznam jednog velikog čovjeka i velikog prijatelja Mostara, to je pokojni maestro Šutej. On je prvi put dirigirao u Mostaru, imao je jednu ljubav u Mostaru, silno je bio vezan za Mostar, za njegove ulice, aleje, za Neretvu. On je meni jedne prigode rekao: Mostaru se mora pomoći – a on je u to vrijeme bio ravnatelj muzičke produkcije Dubrovačkih igara. Tad smo se bili dogovorili da naš centar suradnje mora biti prije svega Sarajevo, sarajevski umjetnici. I to je tako bilo. Mi smo počeli i surađujemo sa gradom Sarajevom, ovo je petnaesta godina, a u posljednje tri godine grad Sarajevo je bio domaćin i on je uvijek otvarao Mostarsko proljeće. Dakle, na toj manifestaciji, Mostarsko proljeće ili Dani Matice hrvatske, nastupili su bez ikakvog ograničenja svi umjetnici grada Mostara, svi umjetnici Bosne i Hercegovine i svi umjetnici s prostora bivše države.

RSE: Na kraju jedno neuobičajeno pitanje: Vi ste čovjek koji je mogao birati grad u kojem će živjeti. Ipak ste izabrali i ostali u Mostaru. Zbog čega?

Muselimović: Dok smo mi razgovarali, vi to niste primijetili, pored nas je prošao dr. Sejo Mulahasanović, slavni neurokirurg sa berlinske klinike. To je čovjek kojem su otvorena vrata svih klinika ovog svijeta. U jednom času je rekao: Koji Hauptstadt, koja Strasse, koja ne-štrase, gdje je meni Blagaj, gdje je Neretva, gdje su šipci? On se vratio. Ja sam zaista imao alternaciju, i mogao sam, ali, nije to – to.