BiH je još uvijek daleko iza evropskih ali i ljudskih standarda kada je u pitanju položaj djece s umanjenim sposobnostima i odraslih s nekim od tjelesnih oštećenja. Diskriminacija na djelu vidljiva je na svakom koraku, što potvrđuju i primjeri iz Srednjobosanskog kantona.
Diskiriminacija u obrazovanju samo je jedan od problema sa kojima se suočavaju djece sa poteškoćama u razvoju. Kao i decenijama prije, ona uglavnom pohađaju tzv. specijalna odjeljenja, te su i dalje odvojena od svojih školskih vršnjaka. Uz sve to, roditelji svakodnevno moraju pronaći način kako financirati sve što je neophodno kako bi mogla funkcionirati.
Luka Ilinković iz Novog Travnika otac je devetero djece. Jedno od njih ima poteškoće u razvoju i nakon završene osnovne škole počeli su problemi sa nastavkom obrazovanja, kada je diskriminacija postala očigledna.
“Srednja škola i Ministarstvo nisu ga htjeli upisati. Rekli su da za njega nemaju prilagođen program i asistente. Međutim, odlučio sam da ću se boriti svim sredstvima, pisao sam dopise, žalio se i bio sam spreman i na proteste. Na kraju su mi odobrili da upišem dijete, da će dobiti asistenta, da će raspisati natječaj za njegovog asistenta. Meni je uspjelo, ali znam da to nije sistemsko rješenje koje će se odnositi na svu djecu”, kaže Luka.
Predsjednica kantonalnog Udruženja roditelja djece sa poteškoćama u razvoju Vesna Mehić kaže da su, u odnosu na Kanton Sarajevo, roditelji u Srednjobosanskom kantonu prepušteni sami sebi.
“Oni su stvarno daleko ispred nas. Imaju beneficije - i na komunalne usluge, i na struju i grijanje. Nama je ovdje stvarno katastrofalno i prepušteni smo sami sebi”, naglašava ona.
Zbog skromnih financijskih mogućnosti, a velikih potreba djece, roditelji se za pomoć često obraćaju Centru za socijalni rad, čije su mogućnosti također skromne.
“Imali smo dijete kojem su trebala posebna kolica, a koštala su više od 4.000 KM, Prikupljali smo novac, a Zavod za zdravstveno osiguranje je odobrio nekih 500 KM. Sve ostalo su namirili roditelji”, navodi direktorica Centra za socijalni rad u Novom Travniku Mirjana Mehičić.
Oko stotinu osoba s poteškoćama u razvoju svakodnevno pohađa Edukacijsko-rehabilitacijski centar “Duga” u Novom Travniku, koji je zaslužan za njihovu socijalizaciju i samopouzdanje. Međutim, direktorica ovog centra, Sonja Nikolić Jurišić, pokušala je otići i korak dalje, te je u nekoliko navrata upućivala apele poslodavcima da zaposle štićenike ovog centra.
“Naš bivši štićenik Josip Adžaip, veteran u sportskim uspjesima, sada ima radno mjesto. Radi puno radno vrijeme. On jeste jedini takav slučaj, ali se nadam da je to početak za mnoge druge”, kaže Nikolić Jurišić.
Ibrahimu Ćoriću iz Bugojna oštećenje sluha je procijenjeno na 90 posto. To ga ne sprječava da se bavi brojnim aktivnostima, da uspješno predvodi udruženje gluhih i nagluhih osoba i da objavi priručnik znakovnog jezika. Međutim, posao ne može pronaći još od 1999. godine.
“Zašto ja ne bih mogao raditi ako sam sposoban. Zašto mene neko pravi budalom i kaže da nisam sposoban. Ja sam pjevač, tekstopisac i kompozitor, pišem knjige i imam časopis ‘Sluh tišine’, a nikada još nisam mogao dobiti ni marke… Ne znam šta se ovo više događa, ovo je najgori kanton. Dok mi ne možemo ostvariti neka svoja prava, mi smo fukara”, kaže Ibrahim.
O tome da poslodavci zaziru od osoba sa tjelesnim oštećenjima svjedoči i Zekija Gasal koji ima 70 postotni invaliditet. Zbog toga je on odlučio pokrenuti vlastiti obrt i zaposliti osobe sa invaliditetom, ali mu je za to potrebna podrška federalnog Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
“Problem je jednostavno što poslodavci smatraju da mi ne možemo da radimo. Ja mogu raditi jer sam kao i svaka normalna osoba i ne smeta mi što sam amputirac, što sam bez noge i imam protezu. Ništa mi to ne smeta”, naglašava on.
Zakon obavezuje poslodavce da na svakih 16 radnika zaposle i jednu osobu sa invaliditetom, a oni koji to ne urade dužni su uplaćivati mjesečnu naknadu federalnom Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
Direktor ovog fonda Ahmet Baljić kaže da mnogi poslodavci nisu svjesni koristi koju mogu imati ukoliko zaposle osobu s invaliditetom, poput poreznih olakšica i novčanih stimulansa koji iznose od 7.000 do 15.500 KM.
„Za osobu koju zapošljava, koja je 60 postotni invalid i koja se zapošljava na određeno vrijeme, izdvoji se 6.000 KM, a ukoliko se ta ista osoba zapošljava na neodređeno radno vrijeme, ukupan ovaj iznos uvećava se za dodatnih 50 posto“, navodi Ahmet.
O tome koliko se poslodavci pridržavaju zakona govori podatak da je u Federaciji BiH zaposleno tek nešto više od 1.100 osoba sa invaliditetom, a od toga samo 42 u Srednjobosanskom kantonu, u kojem su poslodavci pokazali najmanje razumijevanja za osobe sa invaliditetom.
