Privatizacija je proces transformacije imovine, kapitala, iz javne, državne, u privatnu svojinu. Nove političke elite u državama regije, dolaskom na vlast, željele su pobrisati sve ono što se događalo u prethodnom sistemu, pa i ono što je bilo dobro.
Naravno da su nacionalizacije poslije Drugog svjetskog rata bile nepravedne, a da se državnom imovinom loše i neefikasno upravljalo, ali da li se mogla izbjeći nova otimačina i nova nepravda – odgovor je jednostavan – morala se izbjeći.
U sve što se politika dotaknula, to je gotovo do savršenstva i uništila. Privatizacija je bila pljačka na legalan način, na temelju zakona. Stvorena je nova društvena kasta – tajkuni, bliski vladajućim strankama.
Od devedesetih do danas nestale su velike firme, uništene pojedine industrije, ljudi ostali na cesti. Ako bi bilo moguće poništiti takve privatizacije, da li bi se u uvjetima krize, moglo početi tamo gdje se stalo prije dvadesetak godina? Tko bi radnicima koji su ostali bez posla trebao vratiti izgubljene godine, plaće, pa i ljudsko dostojanstvo?
U svijetu poznati bosanskohercegovački privredni giganti, poput Energoinvesta, Šipada, Famosa, Hidrogradnje, Vranice, UPI-ja, TAS-a, više ne postoje. Ostale su tek u tragovima upravne zgrade i zaboravljeni natpisi. Ove, nekada velike privredne sisteme, sa lica zemlje nije zbrisao rat, nego kriminalna privatizacija.
Stotine tisuća radnika ostalo je bez posla a ove kompanije bez imovine - kako u BiH, tako i širom svijeta. Novac je završio na privatnim računima pojedinaca. Štete nastale ratnom i poslijeratnom privatizacijom u BiH mjere se milijardama, ali zbog toga još niko nije odgovarao. Iako postoje zakoni o reviziji privatizacije , za sada ne daju nekog rezultata, navodi u tekstu Preispitivanje privatizacije samo na papiru Žana Kovačević.
U Srbiji je državna Agencija za privatizaciju poništila 25 posto privatizacija, što samo po sebi govori o transparentnosti i zakonitosti promjene vlasničke strukture državnih i društvenih poduzeća. Slučajevi Luka Beograd, C market, Novosti, Nacionalna štedionica, Sartid - ponovno su na listi Evropske komisije koja traži preispitivanje privatizacije.
Sve raskinute privatizacije u Srbiji, pokazala su istraživanja nezavisnih tijela, sadrže elemente krivičnog djela, dok se nadležni državni organi za sada „mudro“ ne izjašnjavaju, piše Radovan Borović u tekstu Revizija privatizacije strpala bi elitu u zatvor.
Vlasti u Crnoj Gori nastoje relativizirati neuspjeh privatizacijskog procesa. Činjenice ipak govore da se radi o potpunom debaklu.
Privatizirana poduzeća su uglavnom, ili propala, ili obilježena korupcionaškim aferama, a Vlada ne poduzima nikakve mjere ekonomske politike kojima bi sanirala štetu i posrnulu privredu stavila na noge, ocjena je iz teksta Esada Krcića Vlast ne želi priznati debakl privatizacije.
Šteta koja je učinjena nemoralnom privatizacijom u Hrvatskoj, nikad se neće popraviti. Većina tvrtki nepovratno je uništena.
Zakon o nezastarijevanju kriminala u toj „legaliziranoj pljački stoljeća“, samo je bacanje prašine u oči osiromašenim i prevarenim građanima - ocjenjuju analitičari, ekonomisti, bivši radnici i sindikalni čelnici u tekstu Ankice Barbi-Mladinović Ništa od revidiranja privatizacije.
Privatizacija društvenih poduzeća na Kosovu počela je 2002. godine. Danas, deset godina kasnije, mnogi upozoravaju da su Kosovari bili samo promatrači, dok je međunarodna zajednica bila ta koja je držala stvari u svojim rukama, piše Amra Zejneli u tekstu Privatizacija nije dovela strane investitore.
Naravno da su nacionalizacije poslije Drugog svjetskog rata bile nepravedne, a da se državnom imovinom loše i neefikasno upravljalo, ali da li se mogla izbjeći nova otimačina i nova nepravda – odgovor je jednostavan – morala se izbjeći.
U sve što se politika dotaknula, to je gotovo do savršenstva i uništila. Privatizacija je bila pljačka na legalan način, na temelju zakona. Stvorena je nova društvena kasta – tajkuni, bliski vladajućim strankama.
Od devedesetih do danas nestale su velike firme, uništene pojedine industrije, ljudi ostali na cesti. Ako bi bilo moguće poništiti takve privatizacije, da li bi se u uvjetima krize, moglo početi tamo gdje se stalo prije dvadesetak godina? Tko bi radnicima koji su ostali bez posla trebao vratiti izgubljene godine, plaće, pa i ljudsko dostojanstvo?
U svijetu poznati bosanskohercegovački privredni giganti, poput Energoinvesta, Šipada, Famosa, Hidrogradnje, Vranice, UPI-ja, TAS-a, više ne postoje. Ostale su tek u tragovima upravne zgrade i zaboravljeni natpisi. Ove, nekada velike privredne sisteme, sa lica zemlje nije zbrisao rat, nego kriminalna privatizacija.
Stotine tisuća radnika ostalo je bez posla a ove kompanije bez imovine - kako u BiH, tako i širom svijeta. Novac je završio na privatnim računima pojedinaca. Štete nastale ratnom i poslijeratnom privatizacijom u BiH mjere se milijardama, ali zbog toga još niko nije odgovarao. Iako postoje zakoni o reviziji privatizacije , za sada ne daju nekog rezultata, navodi u tekstu Preispitivanje privatizacije samo na papiru Žana Kovačević.
U Srbiji je državna Agencija za privatizaciju poništila 25 posto privatizacija, što samo po sebi govori o transparentnosti i zakonitosti promjene vlasničke strukture državnih i društvenih poduzeća. Slučajevi Luka Beograd, C market, Novosti, Nacionalna štedionica, Sartid - ponovno su na listi Evropske komisije koja traži preispitivanje privatizacije.
Sve raskinute privatizacije u Srbiji, pokazala su istraživanja nezavisnih tijela, sadrže elemente krivičnog djela, dok se nadležni državni organi za sada „mudro“ ne izjašnjavaju, piše Radovan Borović u tekstu Revizija privatizacije strpala bi elitu u zatvor.
Vlasti u Crnoj Gori nastoje relativizirati neuspjeh privatizacijskog procesa. Činjenice ipak govore da se radi o potpunom debaklu.
Privatizirana poduzeća su uglavnom, ili propala, ili obilježena korupcionaškim aferama, a Vlada ne poduzima nikakve mjere ekonomske politike kojima bi sanirala štetu i posrnulu privredu stavila na noge, ocjena je iz teksta Esada Krcića Vlast ne želi priznati debakl privatizacije.
Šteta koja je učinjena nemoralnom privatizacijom u Hrvatskoj, nikad se neće popraviti. Većina tvrtki nepovratno je uništena.
Zakon o nezastarijevanju kriminala u toj „legaliziranoj pljački stoljeća“, samo je bacanje prašine u oči osiromašenim i prevarenim građanima - ocjenjuju analitičari, ekonomisti, bivši radnici i sindikalni čelnici u tekstu Ankice Barbi-Mladinović Ništa od revidiranja privatizacije.
Privatizacija društvenih poduzeća na Kosovu počela je 2002. godine. Danas, deset godina kasnije, mnogi upozoravaju da su Kosovari bili samo promatrači, dok je međunarodna zajednica bila ta koja je držala stvari u svojim rukama, piše Amra Zejneli u tekstu Privatizacija nije dovela strane investitore.