Nepostojanje plenuma, podijeljeni građani i radnici, tek malobrojni učesnici protesta koji se sporadično organizuju - zbir je osam mjeseci nakon velikih februarskih demonstracija širom Bosne i Hercegovine. Vratimo li se unazad, teško je bilo očekivati da će šaroliki sastav i plenuma i građana odoljeti snažnom političkom pritisku, uticaju novca, ali, kako neki kažu, i strahu od policije i procesuiranja nakon što su u februaru širom države paljene i rušene zgrade kantonalnih institucija. Da se građanski i radnički bunt pokrenut u februaru potpuno razvodnjava već mjesecima, bilo je jasno i danas kada je pred Zgradu državnih institucija došlo tek 50 građana okupljenih u neformalnu grupu pod nazivom Vijeće građana u Bosni i Hercegovini, proisteklu iz nekadašnjih plenuma.
Većina plenuma, proisteklih nakon velikih demonstracija u BiH u februaru, više ne funkcioniše. Radnici koji su počeli najveći socijalni bunt od rata su podijeljeni, neki su se priključili političkim partijama i danas su na izbornim listama za predstojeće izbore zakazane za oktobar. Malo ko je vjerovao prije osam mjeseci da će pokret, tada zasnovan na nestranačkim i nenacionalnim principima, doživjeti potpuni kolaps i da će rezultati višemjesečnih protesta biti skoro pa zanemarljivi. Pritisci i zastrašivanja, politički ili policijski svejedno, još jednom su se pokazali mnogo organizovanijim od građana u BiH. Rezultat svega je tek nekoliko desetina građana koji povremeno izlaze na proteste sa istim zahtjevima. Ono što su nekada nazvali plenumom, danas se zove Vijeće građana u BiH, no u tom Vijeću nisu svi oni koji su se zdušno zalagali za velike promjene u državi. Nekada jedinstveni, danas su podijeljeni čak i po principu ko je bio u nekoj od NVO, a ko nije.
Hasna Ljubović i dalje izlazi na proteste i tvrdi da su se plenumi raspali zbog uticaja politike, različitih vidova zastrašivanja, ali i novca:
„U Tuzli i u svim gradovima, kao i u Sarajevu, policija je odradila svoj posao. Mi smo nemoćni u tom kontekstu da im pariramo. Plenumi su dočekani od političkih opcija, pokupili su one koje su mogli da pokupe i stavili ih na kandidatske liste, potkupili ih, zaposlili ih itd..“
Sa tvrdnjom da je politički uticaj nakon demonstracija bio veliki slaže se i profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić i podsjeća da su građani u februaru potpuno prevazišli etničke podjele na kojima veliki broj političkih partija u BiH egzistira:
„Politika jeste utjecala. Bilo je tu i neformalnih pritisaka i prijetnji prema ljudima baš iz te srednje klase koji su imali simpatije – naprosto, ljudi su se plašili za svoje poslove. Uglavnom, pritisaka je bilo. Pri tome su se političari služili najnižim mogućim arsenalom - od optužbi za narkomaniju, terorizam - u čemu su i mediji, nažalost - što opet govori o medijima koji za sebe vole reći da su nezavisni - očito djelovali uglavnom kao advokati političkih stranaka i njihovih elita.“
Učesnik februarskih demonstracija i aktivista Emir Hodžić upravo u odbacivanju nacionalizma vidi najveći rezultat februarskih demonstracija:
„Protesti su pokazali dosta toga. Po meni, javni diskurs je zauvijek promijenjen, sada se otvoreno govori o socijalno-ekonomskim problemima. Znači, nacionalna, etnička pitanja nisu jedina politička pitanja o kojima se u ovoj zemlji priča, sada se govori otvoreno o socijalno-ekonomskim problemima koja ova zemlja ima.“
Sarajevo - Mirno okupljanje nezadovoljnih građana
Veliki uticaj na skromne rezultate proistekle iz februarskih demonstracija imalo zastrašivanje i montirane optužnice, vjeruje aktivista iz Mostara Robert Jandrić:
„S druge strane, plenumi su bili jedan dobar oblik organizacije i formulacije zahtjeva u početku, dobar način za donošenje odluka na brzinu, na licu mjesta, međutim, to nije forma za dugotrajno aktivističko djelovanje, a sami protesti su se odužili na nekoliko mjeseci. U Mostaru i dan-danas traju svakodnevno. Potrebno je razmisliti o strategiji i uopšte o načinu organiziranja za ubuduće - jer ovi protesti nekako su sve iznenadili, pa i same aktiviste.“
Neki od građana i dalje vjeruju da se građanski i radnički bunt može ponovo probuditi. No pred Zgradom državnih institucija danas je na proteste došlo tek 50 građana. Među njima je bio i Drenko Koristović, koji kaže da je u BiH zakazala, prije svega, akademska zajednica:
„Akademska zajednica, Dekanat Sarajevskog Univerziteta je izdao naredbu studentima da ne smiju izlaziti. A možete misliti onda šta se radi po institucijama gdje su ljudi zaposleni - kakav se na njih vrši pritisak!“
Ono što se zakotrljalo u februaru najprije demonstracijama, a onda plenumima u svim većim gradovima u BiH, razvodnilo se, između ostalog, i zbog činjenice da se svemu nije priključio veliki broj pripadnika takozvane srednje klase, među njima najprije članova akademske zajednice. Još jednom profesor Asim Mujkić:
„Akademska zajednica, ne samo na području BiH nego i širom ex Jugoslavije, je tradicionalno, nažalost, najjača bastilja bilo kojeg poretka koji je trenutno na snazi. Dakle, veći broj pripadnika akademske zajednice su, ustvari, ne samo djelomično u politici, ne samo da su sami stranački kandidati i kreatori stranaka, nego tu služe i da legitimiraju dominantni poredak, tako da ja ne vjerujem da ćemo ikada imati akademsku zajednicu stavljenu drugačije nego - kao i crkva - uvijek na strani jačeg, nažalost.“
