Već godinama Bosna i Hercegovina stoji u mjestu, a posljednje tri ide unazad zbog ovdašnje političke elite koja se bori samo za svoje i interese stranaka na čijim su čelima. Zbog takvog ponašanja blokirani su i podijeljeni svi segmenti društva, a apeli koji dolaze iz međunarodnih krugova u ovoj zemlji ne pomažu i ne znače ništa.
Zbog toga su bh. analitičari skeptični da će i prijetnja nepriznavanjem izbora u BiH 2014., koju je u četvrtak izrekao Štefan File, evropski komesar za proširenje, a sve zbog neprovođenja presude Sejdić-Finci, bilo šta promijeniti kod bh. političara.
„Neće njih uplašiti ni drugi tipovi prijetnji. Njih mogu uplašiti samo podaci koje EU ili američka administracija imaju o njima pojedinačno o njihovim djelima i nedjelima u zadnjih pet, 10, 15, 20 godina, zavisno ko od njih koliko dugo traje. I samo na taj način ih se može privoljeti da promijene svoju retoriku i da promijene političke nastupe. Što se tiče prijetnji koje su upućene prema građanima ove zemlje - prijetnja nepriznavanja izbora je ta vrsta prijetnje - ne vjerujem da one mogu pasti na plodno tlo“, ocjenjuje Slavo Kukić, profesor na Mostarskom sveučilištu.
Provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci samo je kap u moru bosanskohercegovačkih problema. No, njena provedba bi značila da ovdašnje društvo počinje da liči na demokratsko, jer daje pravo građanima koji nisu pripadnici tri eskluzivna naroda - što trenutno jesu Bošnjaci, Srbi i Hrvati, da mogu biti birani.
Prema riječima Vehida Šehića, jednog od stručnjaka koji će na prijedlog američkog ambasadora u BiH pripremati prijedlog ustroja Federacije BiH, za to će, ipak, biti potrebna veća uloga međunarodne zajednice.
"Tako da će predstavnici međunarodne zajednice morati drugačije nastupati prema političarima u BiH, i ne samo prijetiti nepriznavanjem izbora 2014. ukoliko se ne implementira ova odluka, nego preduzimati i druge vrste sankcija, pa i one finansijske, na što su političari u BiH najosjetljiviji. Mislim da će se tada stvoriti prinuđena politička volja da konačno počnu implementirati sve one uslove koji stoje u Mapi puta, među kojima je i odluka o implementaciji presude Sejdić-Finci“, kaže Šehić.
Ustavna prepreka
Za razliku od Šehića, Lamija Tanović, profesorica na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu, bez ustezanja kaže kako nimalo nema povjerenja u međunarodnu zajednicu. Ona navodi da je osnovni problem Bosne i Hercegovine ovdašnji Ustav, kojeg su stranci izradili i nametnuli kao rješenje. Da se, kako kaže Tanović, ovakav kakav jeste primijeni u bilo kojoj evropskoj državi, na isti način bi unazadio njene građane, kao što unazađuje Bosnu i Hercegovinu:
„Međunarodna zajednica zadnjih otprilike sedam, osam godina je toliko beskrvna, toliko bezvoljna i toliko neangažovana na našem problemu, toliko uzaludno nam govore da smo mi ti koji moramo to uraditi, a oni svejedno postoje tu. Oni imaju mandat koji ne koriste. Prema tome, ja nemam puno povjerenja u to nešto što se zove međunarodna zajednica. I kad pričate sa diplomatama, sa ljudima iz međunarodne zajednice, oni vas sasvim razumiju, ali jednako kao papagaji ponavljaju onu floskulu: ’To vi morate uraditi.’ Zaključali su vam ruke, jer su oni pravili Dejton između ostalog, a onda kažu:’Eh vi sad nešto uradite s tim rukama.’“
Ako međunarodna zajednica nije ta koja bi mogla pomoći raspetljavanju bosanskohercegovačkog ćorskokaka, nameće se pitanje ko bi to onda mogao biti. Tim prije, jer u ovoj zemlji nekoliko hiljada nevladinih organizacija ne radi skoro ništa, sindikati u Federaciji BiH su priklonjeni vlasti, a u Republici Srpskoj im vlastodršci prijete, mediji su podijeljeni, dok među građanima vlada tolika apatičnost da i psiholozi ostaju bez teksta.
Evo kako to objašnjava Adis Arapović iz Centara civilnih inicijativa:
„Odgovor je pravi zašto se promjena ne dešava. Ne dešava su upravo zato što se jednim perfidnim sistemom konzumerizma gdje se značajan broj ljudi dotira iz budžeta, ti ljudi su socijalni korisnici, zaposleni u administraciji, veliki broj kompanija koje su bliske sa vlastodršcima, što na neki način održava minimum socijalnog mira.“
„Nevladin sektor se nije pokazao sposobnim da animira ljude, građani nemaju mogućnosti samooragnizovanja, tako sda sam veoma uplašen i ne bih želio da budem potpuno pesimističan, ali ja mislim da je definitivno jasno da smo u pat poziciji koja najmanje odgovara građanima, a koja najviše odgovara svima ostalima.“
I dok sve ankete u Bosni i Hercegovini pokazuju da bi građani u Evropsku uniju, a međunarodna zajednica poručuje da su ovdašnji narodi taoci svojih političara, jedno je sigurno: praksa govori upravo suprotno. U suprotnom, ovdašnji ljudi ne bi se služili uzrečicama: „samo nek ne puca“, „ne talasaj“ ili „izdržao je Mujo i gore“, zaključuje Aleksandar Trifunović, glavni urednik on line magazina „Buka“.
Zbog toga su bh. analitičari skeptični da će i prijetnja nepriznavanjem izbora u BiH 2014., koju je u četvrtak izrekao Štefan File, evropski komesar za proširenje, a sve zbog neprovođenja presude Sejdić-Finci, bilo šta promijeniti kod bh. političara.
„Neće njih uplašiti ni drugi tipovi prijetnji. Njih mogu uplašiti samo podaci koje EU ili američka administracija imaju o njima pojedinačno o njihovim djelima i nedjelima u zadnjih pet, 10, 15, 20 godina, zavisno ko od njih koliko dugo traje. I samo na taj način ih se može privoljeti da promijene svoju retoriku i da promijene političke nastupe. Što se tiče prijetnji koje su upućene prema građanima ove zemlje - prijetnja nepriznavanja izbora je ta vrsta prijetnje - ne vjerujem da one mogu pasti na plodno tlo“, ocjenjuje Slavo Kukić, profesor na Mostarskom sveučilištu.
Provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci samo je kap u moru bosanskohercegovačkih problema. No, njena provedba bi značila da ovdašnje društvo počinje da liči na demokratsko, jer daje pravo građanima koji nisu pripadnici tri eskluzivna naroda - što trenutno jesu Bošnjaci, Srbi i Hrvati, da mogu biti birani.
Prema riječima Vehida Šehića, jednog od stručnjaka koji će na prijedlog američkog ambasadora u BiH pripremati prijedlog ustroja Federacije BiH, za to će, ipak, biti potrebna veća uloga međunarodne zajednice.
"Tako da će predstavnici međunarodne zajednice morati drugačije nastupati prema političarima u BiH, i ne samo prijetiti nepriznavanjem izbora 2014. ukoliko se ne implementira ova odluka, nego preduzimati i druge vrste sankcija, pa i one finansijske, na što su političari u BiH najosjetljiviji. Mislim da će se tada stvoriti prinuđena politička volja da konačno počnu implementirati sve one uslove koji stoje u Mapi puta, među kojima je i odluka o implementaciji presude Sejdić-Finci“, kaže Šehić.
Ustavna prepreka
Za razliku od Šehića, Lamija Tanović, profesorica na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu, bez ustezanja kaže kako nimalo nema povjerenja u međunarodnu zajednicu. Ona navodi da je osnovni problem Bosne i Hercegovine ovdašnji Ustav, kojeg su stranci izradili i nametnuli kao rješenje. Da se, kako kaže Tanović, ovakav kakav jeste primijeni u bilo kojoj evropskoj državi, na isti način bi unazadio njene građane, kao što unazađuje Bosnu i Hercegovinu:
„Međunarodna zajednica zadnjih otprilike sedam, osam godina je toliko beskrvna, toliko bezvoljna i toliko neangažovana na našem problemu, toliko uzaludno nam govore da smo mi ti koji moramo to uraditi, a oni svejedno postoje tu. Oni imaju mandat koji ne koriste. Prema tome, ja nemam puno povjerenja u to nešto što se zove međunarodna zajednica. I kad pričate sa diplomatama, sa ljudima iz međunarodne zajednice, oni vas sasvim razumiju, ali jednako kao papagaji ponavljaju onu floskulu: ’To vi morate uraditi.’ Zaključali su vam ruke, jer su oni pravili Dejton između ostalog, a onda kažu:’Eh vi sad nešto uradite s tim rukama.’“
Ako međunarodna zajednica nije ta koja bi mogla pomoći raspetljavanju bosanskohercegovačkog ćorskokaka, nameće se pitanje ko bi to onda mogao biti. Tim prije, jer u ovoj zemlji nekoliko hiljada nevladinih organizacija ne radi skoro ništa, sindikati u Federaciji BiH su priklonjeni vlasti, a u Republici Srpskoj im vlastodršci prijete, mediji su podijeljeni, dok među građanima vlada tolika apatičnost da i psiholozi ostaju bez teksta.
Evo kako to objašnjava Adis Arapović iz Centara civilnih inicijativa:
„Odgovor je pravi zašto se promjena ne dešava. Ne dešava su upravo zato što se jednim perfidnim sistemom konzumerizma gdje se značajan broj ljudi dotira iz budžeta, ti ljudi su socijalni korisnici, zaposleni u administraciji, veliki broj kompanija koje su bliske sa vlastodršcima, što na neki način održava minimum socijalnog mira.“
„Nevladin sektor se nije pokazao sposobnim da animira ljude, građani nemaju mogućnosti samooragnizovanja, tako sda sam veoma uplašen i ne bih želio da budem potpuno pesimističan, ali ja mislim da je definitivno jasno da smo u pat poziciji koja najmanje odgovara građanima, a koja najviše odgovara svima ostalima.“
I dok sve ankete u Bosni i Hercegovini pokazuju da bi građani u Evropsku uniju, a međunarodna zajednica poručuje da su ovdašnji narodi taoci svojih političara, jedno je sigurno: praksa govori upravo suprotno. U suprotnom, ovdašnji ljudi ne bi se služili uzrečicama: „samo nek ne puca“, „ne talasaj“ ili „izdržao je Mujo i gore“, zaključuje Aleksandar Trifunović, glavni urednik on line magazina „Buka“.
