Sedamdeset godina od AVNOJ-a: Od neznanja do nostalgije

Na današnji dan prije 70 godina u Jajcu je održano historijsko zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, poznatije kao AVNOJ. Na tom zasjedanju, po mišljenju mnogih historičara, udareni su temelji modernim državama, nastalim raspadom bivše Jugoslavije.

Međutim, u godinama nakon njene disolucije, čini se da su AVNOJ i njegovo zasjedanje bačeni u drugi plan, pa i skoro zaboravljeni. Moderne generacije, čak, i ne znaju šta je to i nisu ni čuli za AVNOJ. Upućeni u historijska zbivanja na ovim prostorima, štaviše, tvrde da je AVNOJ, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, možda čak i značajniji od ZAVNOBIH-a.

Prije 70 godina, u jeku Drugog svjetskog rata i žestokih borbi na ovim prostorima, na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, u središtu Bosne i Hercegovine, napravljena je nova Jugoslavija.

„Da bismo napravili novu državu, moramo tu državnost preuzeti od nekoga, a to je obnovimo one srednjovjekovne države koje imamo i onda ćemo jedan dio njihove obnovljene državnosti preuzeti i prenijeti u Beograd, i formirati u novu državu koja će imati kompetencije u tim preuzetim parametrima državnosti", kaže historičar, prof. dr. Adnan Velagić, sa Fakulteta humanističkih nauka u Mostaru.

Na taj način je i Bosna i Hercegovina, slažu se historičari, upravo na Drugom zasjedanju AVNOJ-a obnovila državnost.

To zasjedanje AVNOJ-a je historijsko, jer su na njemu donesene daleko značajnije i dalekosežnije odluke za BiH nego na samom ZAVNOBIH-u, smatra historičar prof. dr. Enver Imamović. Naime, još od prije Drugog svjetskog rata bila je dilema šta uraditi sa BiH, koja je bila temeljno pitanje zbog tri naroda:

„Jedan dio partijskog rukovodstva, pretežno iz Srbije, a u isto vrijeme i Hrvatske, da Hrvatska, Srbija, Slovenija, Makedonija i Crna Gora budu republike, nacionalnog sastava – nacionalne republike, a da BiH bude autonomna pokrajina. Svi su se složili s time. Ali odmah se postavilo pitanje: ako je autonomna pokrajina, ne može biti samostalna, mora se vezati uz neku od republika", navodi Imamović.

Imamović kaže da je srpsko rukovodstvo tražilo da se BiH veže za Srbiju, a hrvatsko za Hrvatsku:

„Tada istupaju iz BiH Avdo Humo, Pašaga Mandžić i Rodoljub Čolaković. I oni su rekli: ’Nije pravilno to kako vi tražite. BiH od početka rata nosi teret ovoga rata. Hoćemo da bude ravnopravna republika.’ Njih su podržali Josip Broz Tito i Kardelj.“

Tako je BiH dobila status ravnopravne republike, kažu historičari. Međutim, prof. dr. Enver Imamović smatra da je i takav zaključak AVNOJ-a bio manjkav u pogledu muslimana Bošnjaka. S tim mišljenjem se slaže i Bogić Bogićević, ugledni bosanskohercegovački političar, koji se krajem osamdesetih suprotstavio namjerama svojatanja Bosne i Hercegovine:

„Kada govorimo da su predstavnici svih naroda bili na ZAVNOBiH-u, na AVNOJ-u, nažalost, muslimani nisu dobili jednakopravan status sa drugim narodima u Jugoslaviji iako je BiH ostala republika", konstatuje Imamović.

Bez obzira na to, kaže historičar prof. dr. Enver Imamović, AVNOJ je donio jednu važnu odluku za BiH:

„Slovenci žive u Slovenija, u Srbiji Srbi, u Hrvatskoj Hrvati, u Makedoniji Makedonci, u Crnoj Gori Crnogorci - svima su priznate nacionalne države, ovdje ne. Međutim, bez obzira na to, ipak je to ogroman događaj i ogroman značaj jer je na taj način BiH ušla u sastav FNRJ kao šesta republika.“

Prof. dr. Mile Lasić, sa Sveučilišta u Mostaru, ističe da je Drugo zasjedanje AVNOJ-a potvrdilo odluke ZAVNOBIH-a, gdje je BiH predložena kao država ravnopravnih naroda, i Srba i Hrvata i muslimana:

„To je spektakularno vidovita odluka. Značila je obnovu državnosti poslije silnih diskonuiteta koji se protežu od osmanlijske, preko austrougarske, do starojugoslavenske i endehazijske logike komadanja, i značila je element utemeljenja moderne državnosti BiH, koja će uslijediti šest decenija psolije", kaže Lasić.

A u Bosni i Hercegovini danas, AVNOJ je poznat u zavisnosti od toga kojoj generaciji se pripada. Oni mlađi čak i ne znaju šta je to; za one srednje, AVNOJ simbolizira bolji život, dok oni stariji tvrde da su svjesni značaja današnjeg datuma.