U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o saradnji regija Srbije i Hrvatske. Sagovornici su bili Bojan Pajtić, predsednik vlade Vojvodine i, Božo Galić, vukovarsko-srijemski župan.
Bilo je reči o tome kako se prevazilaze traume koje je rat ostavio u odnosima Hrvata i Srba koji žive u Podunavlju, kakav je danas položaj Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Vojvodini, kakve su šanse da se reši spor koji se tiče srpsko-hrvatske granice na Dunavu, zbog čega Srbi i Hrvati najčešće prelaze granicu, o mešovitim brakovima, o povraku izbeglih Srba i Hrvata, o tome koliko nerešeno pitanje povrata stanarskog prava Srbima izbeglim iz Hrvatske opterećuje međusobne odnose, kao i o zajedničkoj razvojnoj strategiji opština sa srpske i hrvatske strane Dunava.
Bojan Pajtić: Ima mnogo vezivnih faktora. Povezuju ih dugogodišnje prijateljske i mnogobrojne rodbinske veze. Povezuje ih, svakako, i potreba da zajednički konkurišu za fondove Evropske unije. Povezuje ih vrlo intenzivna trgovina. Ljudi često kupuju u susednoj državi zbog razlike u cenama. Primera radi, u Srbiji su jeftiniji prehrambeni proizvodi, a Hrvatskoj tehnička roba. Uostalom, povezuje ih i to što i sa jedne i sa druge strane Dunava žive dva srodna naroda, žive u velikom broju i živeli su vekovima.
Božo Galić: Pored prijateljskih, rodbinskih i gospodarstvenih veza, najviše ih povezuje potreba da granicane bude zid koji razdvaja nego da to bude otvorena granica. Rijeka Dunav bi nas trebala spajati, a ne razdvajati.
Bojan Pajtić: Rat jeste ostavio duboke tragove u ljudima na prostoru bivše Jugoslavije. Vojvodina je, međutim, nešto drugačija od većine multietničkih delova bivše Jugoslavije. Ovde nije bilo oružanih međuetničkih sukoba. Vojvodina je jedina regija u Evropi sa šest službenih jezika i mi vrlo intenzivno negujemo multietničnost i multikulturalnost. To je ono što nas obogaćuje i što je prava suština Vojvodine.
Vukovar, septembar 1992Božo Galić: Za razliku od Vojvodine, na našem prostoru su se dogodili rat i agresija. Vukovarsko-srijemska županija je najviše stradala i po broju poginulih i nestalih i po broju raseljenih. Ogromna su bila razaranja i stambenih zgrada i ukupne infrastrukture. Veliki broj objekata je obnovljen jer je vlada Hrvatske za sanaciju ratnih šteta u našoj županiji uložila oko 4,5 miljarde eura, ali ljudski životi se ne mogu vratiti. Ono što ovdje ljude najviše boli je to što svi zločinci nisu izvedeni pred sud. Kada bi pravda bila efikasnija, kada bi bila utvrđena sudbina nestalih, kada bi se svi Vukovarci vratili svojim kućama, lakše bi išao proces ponovnog uspostavljanja suživota na ovom prostoru. Ali, s obzirom na ono što nam se ovdje događalo, možemo biti zadovoljni međunacionalnim odnosima koje imamo u našoj županiji.
Bojan Pajtić: Multietnički karakter Vojvodine ne ogleda se samo kroz odnos hrvatskog i srpskog naroda. Vojvodina je regijau kojoj oko 35 posto stanovnika nisu pripadnici većinskog naroda. Hrvata ima 2.7 posto, znači, negde oko 55.000. Tu su i Mađari, Rumuni, Slovaci, Rusini, čiji su jezici, pored srpskog i hrvatskog, službeni na teritoriji Vojvodine. Sve nacionalne zajednice imaju mogućnost školovanja na maternjem jeziku u osnovnim i srednjima školama. Nacionalne manjine imaju na novosadskom univerzitetu katedre za svoj jezik i književnost, imaju i svoje programe na TV Vojvodine. Većina manjinskih zajednica, uključujući i hrvatsku, imaju i svoja pozorišta. U pokrajinskoj administraciji od 18 članova čak dvoje su Hrvati, što je više od 10 posto. Dakle, Hrvati su procentualno mnogo više zastupljeni u pokrajinskoj administraciji nego u ukupnom stanovništvu.
Bojan Pajtić
Božo Galić: Pripadnicima srpske zajednice garantirano je, pored prosvjetne i kulturne autonomije, i pravo da, bez obzira na izborni rezultat, imaju zamjenika župana u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji, kao i visoke pozicije u rangu državnih tajnika i pomoćnika ministara u vladi Hrvatske. U Vukovarsko-srijemskoj županiji Srbima je zagarantirano osnovno i srednje obrazovanje na vlastitom jeziku, imaju dvije radio stanice i izdaju svoje novine.
Bojan Pajtić: Istini za volju, taj spor nije u nadležnosti regionalnih vlasti nego državnih, ali nama, koji živimo na ovom području, je u interesu da se sporazum o granici što pre podpiše. Zbog toga sam izuzetno zadovoljan što se krenulo u intenzivnije rešavanje ovog pitanja. Naše se pozicije razlikuju utoliko što se srpska strana zalaže da granica bude na sredini Dunava i poziva se na zakone koji su doneseni u bivšoj zajedničkoj državi, dok je Hrvatska za to da se poštuju granice katastarskih opština. Ali taj spor ne ometa saradnju između Srbije i Hrvatske koja je poslednjih meseci krenula uzlaznom linijom. Najvažnije je da se razgovara i da se pokuša naći rešenje koje će biti konzistentno i pravedno.
Božo Galić: Naravno da će međudržavne komisije riješiti problem granice, međutim, mi koji živimo s jedne i s druge strane Dunava ne možemo samo da čekamo kada će se to dogoditi. Mi smo već i bez sporazuma o granici uspjeli da se dogovorimo o korišćenju Vukovarske ade, ljudi i sa jedne i sa druge strane Dunava je koriste, odmaraju se, kupaju se. Očekujemo da će tako biti i sa Šarengradskom adom. Šteta je što je ona zapuštena, što se takva prirodna ljepota ne koristi. Ništa nas ne spriječava da se dogovorimo, da je uredimo i da zajednički gospodarimo tim prostorom. A, kada se definira granica, onda treba razgovarati o zajedničkim projektima, da Dunav doista bude rijeka koja spaja. Evropska unija bi iduće godina trebala donijeti Dunavsku strategiju i to je prilika da se i mi u nju uključimo zajedničkim projektima korišćenja Dunava i zajedničkom turističkom ponudom.
Božo Galić: Ima i takvih slučajeva. Inače, granicu najviše prelaze oni koji imaju rodbinu na drugoj strani ili imovinu. Mnogi ulažu novac i razvijaju male biznise na drugoj strani.
Bojan Pajtić: Moje prve komšije su Srbi koji su 90-ih godina došli u Novi Sad sa područja Vukovara. Oni svakog vikenda odlaze tamo. Prekogranični promet je vrlo razvijen zato što hiljade ljudi, koji su rođeni na području Vukovarsko-srijemske županije, danas živi na teritoriji Vojvodine. Oni odlaze u Hrvatsku da kupuju robu koja je tamo jeftinija, dok Hrvati sa vukovarskog područja dolaze ovde da kupe one proizvode koji su kod nas jeftiniji. Nisu retki slučajevi da autoprevoznici, taksisti, čak i neki prosvetni radnici rade na jednoj, a žive na drugoj strani granice.
Bojan Pajtić: Tako je.
Božo Galić
Bojan Pajtić: Iz Vojvodine je otišlo oko tridesetak hiljada Hrvata. Nije bilo većeg odliva hrvatskog stanovništva sa područja Podunavlja i severne Bačke, ali je izuzetno mnogo Hrvata otišlo iz Srema. Znamo šta se tamo dešavalo za vreme rata, kakvim su pritiscima bili izloženi, uostalom jedna od optužnica protiv Vojislava Šešelja u Haškom tribunalu odnosi se upravo na te događaje. Mi smo nastojali da stvorimo uslove da se ti ljudi vrate jer oni i svojim rođenjem i kulturološki pripadaju Vojvodini.
Bojan Pajtić: Kao i kada je u pitanju povratak Srba, sve zavisi od toga kako se ko snašao u novom okruženju. I kao što se ogromna većina Srba, koji su izbegli u Srbiju, ne vraća u Hrvatsku, takav je slučaj i sa većinom Hrvata koji su otišli iz Vojvodine i koji su našli svoj dom na primorju, u Zagrebu ili na nekom drugom mestu. Veliki broj ljudi se snašao, našao nove domove, nova zaposlenja, nove porodice, nove prijatelje u nekom novom zavičaju. Rekao bih da su se svi oni, koji su nameravali da se vrate, uglavnom vratili. I po mojoj proceni mi smo, 15 godina nakon rata, vrlo blizu kraja procesa povratka i Srba u Hrvatsku i Hrvata u Srbiju.
Božo Galić: Ja se slažem sa gospodinom Pajtićem da je vrijeme učinilo svoje. Djeca su odrasla, navikla se na nove sredine. Nije riječ samo o Hrvatima koji su izbjegli iz Srbije, dosta ljudi sa našeg područja je za vrijeme rata izbjeglo u Zagreb, Istru, u Dalmaciju, gdje su najprije bili privremeno smješteni, ali su se vremenom uklopili u nove sredine i ne vraćaju se. Naša županija je pred rat imala 230.000 stanovnika danas ih je 205.000, znači 25.000 manje, što poginulih, što nestalih, što raseljenih osoba. Ali ja mislim da će u budućnosti. kada ojača saradnja između naše dvije države, ekonomija i potraga za radnim mjestima učiniti da dođe do češćih migracija sa jedne na drugu stranu. Neka nova mladost, neopterećena ratnim događanjima, tražiće šansu i na jednoj i na drugoj strani.
Sedište vojvođanske Vlade Novom Sadu, arhivBojan Pajtić: Niste odavno bili u Vojvodini, pa vas pozivam da dođete kod nas. U Vojvodini su mešoviti brakovi svakodnevica. Multietnički karakter Vojvodine se ogleda kroz odnose 26 različitih nacija, a odnos između Srba i Hrvata je samo jedan od mnogobrojnih segmenata te slike. Kod nas su mešoviti brakovi čak više pravilo nego izuzetak. Evo, u mojoj široj porodici su poslednjih godina sklopljena tri ili četiri braka - svi su u mešoviti. To je prosto nešto što je način života u Vojvodini, što je potpuno prirodno i uobičajeno. U nekim vojvođanskim opštinama i većim gradovima, kao što je Subotica, u nekim periodima bilo više mešovitih brakova nego brakova između pripadnika iste nacije.
Božo Galić: Činjenica je da je toga bilo manje u ratno vrijeme kada su odnosi bili zategnuti. Prije rata - toga je bilo puno. Međutim, kako se odnosi poboljšavaju, kako su kontakti između mladih sve češći, ljubav čini svoje. Tako da sada ima i mješovitih brakova, a sigurno je da će ih biti i više.
Bojan Pajtić: To je sigurno jedno od pitanja na koje treba da se nađe što brži i što efikasniji odgovor. Nama se tim povodom svakodnevno obraća veliki broj Srba koji su izbegli iz Hrvatske, a njih najviše ovde živi. Od oko 400.000 Srba, koji su u različitim trenucima od 1990. godine naovamo dolazili u Srbiju, većina se naselila na teritoriji Vojvodine, što zbog geografske bliskosti, što zbog porodičnih veza sa stanovništvom koje je ovde bilo kolonizovano nakon Drugog svetskog rata. Oni od nas traže da posredujemo u rešavanju tog problema koji je za njih zaista egzistencijalni. Vratiti svoju imovinu je sigurno prioritet svakog onog ko je otišao sa područja na kome je živeo i ostao bez krova nad glavom.
Božo Galić: Prema zakonskim rješenjima Hrvatska je to na neki način zatvorila, ali mislim da, ako su neke stvari urađene nekorektno, ako je nekome nanijeta nepravda zato što nisu poštovani zakonski propisi, onda te stvari treba ispraviti i donijeti drugačije odluke.
Bojan Pajtić: Već dve-tri godine imamo odličnu saradnju sa Vukovarsko-srijemskom županijom pre svega kroz projekte Evropske unije. Dalje, računamo na saradnju u izradi prostornog plana Pokrajine jer treba da zajednički sa susednim regijama osmišljavamo strategiju u privredi i turizmu. Planiramo također da se malogranični prelazi pretvore u granične. Dakle, imamo velike planove i programe. Uzgred budi rečeno, Vojvodina još od 2001. godine imala vrlo intenzivnu saradnju sa Istrom, dakle, nije samo Vukovarsko-srijemska županija, koja nam je izuzetno važna, jedina regija sa kojom sarađujemo. Mi smo i do sada regionalnu saradnju sa Hrvatskom uvek držali veoma visoko na listi naših prioriteta čak i onda kada odnosi između naše dve države nisu bili na ovako uzlaznoj putanji, a sada će ta saradnja biti još bolja.
Božo Galić: Što su bolji odnosi između naših država, nama je lakše surađivati mada nam za to nije potreban poticaj sa državnog nivoa. Nama je jedino važno da ti odnosi ne budu kočnica našoj suradnji, da ne moramo, kada su ti odnosi zategnuti, raditi, kako se to kaže, sa prigušivačem. A kada su odnosi dobri, kao što je to sada slučaj, onda se stvaraju uslovi za još bolju suradnju.
Bilo je reči o tome kako se prevazilaze traume koje je rat ostavio u odnosima Hrvata i Srba koji žive u Podunavlju, kakav je danas položaj Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Vojvodini, kakve su šanse da se reši spor koji se tiče srpsko-hrvatske granice na Dunavu, zbog čega Srbi i Hrvati najčešće prelaze granicu, o mešovitim brakovima, o povraku izbeglih Srba i Hrvata, o tome koliko nerešeno pitanje povrata stanarskog prava Srbima izbeglim iz Hrvatske opterećuje međusobne odnose, kao i o zajedničkoj razvojnoj strategiji opština sa srpske i hrvatske strane Dunava.
Omer Karabeg: Šta je to što najviše povezuje ljude sa srpske i hrvatske strane Dunava?
Bojan Pajtić: Ima mnogo vezivnih faktora. Povezuju ih dugogodišnje prijateljske i mnogobrojne rodbinske veze. Povezuje ih, svakako, i potreba da zajednički konkurišu za fondove Evropske unije. Povezuje ih vrlo intenzivna trgovina. Ljudi često kupuju u susednoj državi zbog razlike u cenama. Primera radi, u Srbiji su jeftiniji prehrambeni proizvodi, a Hrvatskoj tehnička roba. Uostalom, povezuje ih i to što i sa jedne i sa druge strane Dunava žive dva srodna naroda, žive u velikom broju i živeli su vekovima.
Božo Galić: Pored prijateljskih, rodbinskih i gospodarstvenih veza, najviše ih povezuje potreba da granica
Vojvodina je jedina regija u Evropi sa šest službenih jezika i mi vrlo intenzivno negujemo multietničnost i multikulturalnost. To je ono što nas obogaćuje i što je prava suština Vojvodine
Omer Karabeg: Rat je ostavio duboke traume u odnosima Srba i Hrvata, posebno u nacionalno mešovitim područjima kakva su Vojvodina i Vukovarsko-srijemska regija. U kojoj meri su zaceljene rane rata?
Bojan Pajtić: Rat jeste ostavio duboke tragove u ljudima na prostoru bivše Jugoslavije. Vojvodina je, međutim, nešto drugačija od većine multietničkih delova bivše Jugoslavije. Ovde nije bilo oružanih međuetničkih sukoba. Vojvodina je jedina regija u Evropi sa šest službenih jezika i mi vrlo intenzivno negujemo multietničnost i multikulturalnost. To je ono što nas obogaćuje i što je prava suština Vojvodine.
Omer Karabeg: Gospodine Pajtiću, kakav je danas položaj Hrvata u Vojvodini? Da li su im obezbeđena sva prava koja po evropskim standardima pripadaju manjinama?
Bojan Pajtić: Multietnički karakter Vojvodine ne ogleda se samo kroz odnos hrvatskog i srpskog naroda. Vojvodina je regija
U pokrajinskoj administraciji od 18 članova čak dvoje su Hrvati, što je više od 10 posto. Dakle, Hrvati su procentualno mnogo više zastupljeni u pokrajinskoj administraciji nego u ukupnom stanovništvu.
Problem granice
Omer Karabeg: Gospodine Galiću, u kojoj mjeri su predstavnici Srba zastupljeni u organima vlasti u vašoj županiji?
Božo Galić: Pripadnicima srpske zajednice garantirano je, pored prosvjetne i kulturne autonomije, i pravo da, bez obzira na izborni rezultat, imaju zamjenika župana u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji, kao i visoke pozicije u rangu državnih tajnika i pomoćnika ministara u vladi Hrvatske. U Vukovarsko-srijemskoj županiji Srbima je zagarantirano osnovno i srednje obrazovanje na vlastitom jeziku, imaju dvije radio stanice i izdaju svoje novine.
Omer Karabeg: Kakve su šanse da se reši spor koji se tiče srpsko-hrvatske granice na Dunavu?
Bojan Pajtić: Istini za volju, taj spor nije u nadležnosti regionalnih vlasti nego državnih, ali nama, koji živimo na ovom području, je u interesu da se sporazum o granici što pre podpiše. Zbog toga sam izuzetno zadovoljan što se krenulo u intenzivnije rešavanje ovog pitanja. Naše se pozicije razlikuju utoliko što se srpska strana zalaže da granica bude na sredini Dunava i poziva se na zakone koji su doneseni u bivšoj zajedničkoj državi, dok je Hrvatska za to da se poštuju granice katastarskih opština. Ali taj spor ne ometa saradnju između Srbije i Hrvatske koja je poslednjih meseci krenula uzlaznom linijom. Najvažnije je da se razgovara i da se pokuša naći rešenje koje će biti konzistentno i pravedno.
Mi koji živimo s jedne i s druge strane Dunava ne možemo samo da čekamo da se riješi granični spor. Mi smo već i bez sporazuma o granici uspjeli da se dogovorimo o korišcenju Vukovarske ade.
Omer Karabeg: Čini mi se da je glavnji predmet spora Šarengradska ada na Dunavu. Kakve su šanse da se tu nađe pravedno rešenje?
Božo Galić: Naravno da će međudržavne komisije riješiti problem granice, međutim, mi koji živimo s jedne i s druge strane Dunava ne možemo samo da čekamo kada će se to dogoditi. Mi smo već i bez sporazuma o granici uspjeli da se dogovorimo o korišćenju Vukovarske ade, ljudi i sa jedne i sa druge strane Dunava je koriste, odmaraju se, kupaju se. Očekujemo da će tako biti i sa Šarengradskom adom. Šteta je što je ona zapuštena, što se takva prirodna ljepota ne koristi. Ništa nas ne spriječava da se dogovorimo, da je uredimo i da zajednički gospodarimo tim prostorom. A, kada se definira granica, onda treba razgovarati o zajedničkim projektima, da Dunav doista bude rijeka koja spaja. Evropska unija bi iduće godina trebala donijeti Dunavsku strategiju i to je prilika da se i mi u nju uključimo zajedničkim projektima korišćenja Dunava i zajedničkom turističkom ponudom.
Omer Karabeg: Zbog čega Srbi i Hrvati najčešće prelaze granicu? Ima li slučajeva da ljudi žive u jednoj, a rade u drugoj državi?
Božo Galić: Ima i takvih slučajeva. Inače, granicu najviše prelaze oni koji imaju rodbinu na drugoj strani ili imovinu. Mnogi ulažu novac i razvijaju male biznise na drugoj strani.
Srbi odlaze u Hrvatsku da kupuju robu koja je tamo jeftinija, dok Hrvati sa vukovarskog područja dolaze ovde da kupe one proizvode koji su kod nas jeftiniji. Nisu retki slučajevi da autoprevoznici, taksisti, čak i neki prosvetni radnici rade na jednoj, a žive na drugoj strani granice.
Bojan Pajtić: Moje prve komšije su Srbi koji su 90-ih godina došli u Novi Sad sa područja Vukovara. Oni svakog vikenda odlaze tamo. Prekogranični promet je vrlo razvijen zato što hiljade ljudi, koji su rođeni na području Vukovarsko-srijemske županije, danas živi na teritoriji Vojvodine. Oni odlaze u Hrvatsku da kupuju robu koja je tamo jeftinija, dok Hrvati sa vukovarskog područja dolaze ovde da kupe one proizvode koji su kod nas jeftiniji. Nisu retki slučajevi da autoprevoznici, taksisti, čak i neki prosvetni radnici rade na jednoj, a žive na drugoj strani granice.
Omer Karabeg: A granica se prelazi samo sa ličnom kartom.
Bojan Pajtić: Tako je.
Proces povratka
Omer Karabeg: Gospodine Pajtiću, da li se vratila većina Hrvata koja je za vreme rata izbegla iz Vojvodine?
Bojan Pajtić: Iz Vojvodine je otišlo oko tridesetak hiljada Hrvata. Nije bilo većeg odliva hrvatskog stanovništva sa područja Podunavlja i severne Bačke, ali je izuzetno mnogo Hrvata otišlo iz Srema. Znamo šta se tamo dešavalo za vreme rata, kakvim su pritiscima bili izloženi, uostalom jedna od optužnica protiv Vojislava Šešelja u Haškom tribunalu odnosi se upravo na te događaje. Mi smo nastojali da stvorimo uslove da se ti ljudi vrate jer oni i svojim rođenjem i kulturološki pripadaju Vojvodini.
Omer Karabeg: U kojoj meri su se oni vratili?
Bojan Pajtić: Kao i kada je u pitanju povratak Srba, sve zavisi od toga kako se ko snašao u novom okruženju. I kao što se ogromna većina Srba, koji su izbegli u Srbiju, ne vraća u Hrvatsku, takav je slučaj i sa većinom Hrvata koji su otišli iz Vojvodine i koji su našli svoj dom na primorju, u Zagrebu ili na nekom drugom mestu. Veliki broj ljudi se snašao, našao nove domove, nova zaposlenja, nove porodice, nove prijatelje u nekom novom zavičaju. Rekao bih da su se svi oni, koji su nameravali da se vrate, uglavnom vratili. I po mojoj proceni mi smo, 15 godina nakon rata, vrlo blizu kraja procesa povratka i Srba u Hrvatsku i Hrvata u Srbiju.
Ja mislim da će u budućnosti. kada ojača saradnja između naše dvije države, ekonomija i potraga za radnim mjestima učiniti da dođe do češćih migracija sa jedne na drugu stranu. Neka nova mladost, neopterećena ratnim događanjima, tražiće šansu i na jednoj i na drugoj strani.
Božo Galić: Ja se slažem sa gospodinom Pajtićem da je vrijeme učinilo svoje. Djeca su odrasla, navikla se na nove sredine. Nije riječ samo o Hrvatima koji su izbjegli iz Srbije, dosta ljudi sa našeg područja je za vrijeme rata izbjeglo u Zagreb, Istru, u Dalmaciju, gdje su najprije bili privremeno smješteni, ali su se vremenom uklopili u nove sredine i ne vraćaju se. Naša županija je pred rat imala 230.000 stanovnika danas ih je 205.000, znači 25.000 manje, što poginulih, što nestalih, što raseljenih osoba. Ali ja mislim da će u budućnosti. kada ojača saradnja između naše dvije države, ekonomija i potraga za radnim mjestima učiniti da dođe do češćih migracija sa jedne na drugu stranu. Neka nova mladost, neopterećena ratnim događanjima, tražiće šansu i na jednoj i na drugoj strani.
Omer Karabeg: Gospodine Pajtiću, da li se u Vojvodini i danas sklapaju mešoviti brakovi ili to pripada prošlosti?
U nekim vojvođanskim opštinama i većim gradovima, kao što je Subotica, u nekim periodima bilo više mešovitih brakova nego brakova između pripadnika iste nacije.
Omer Karabeg: Gospodine Galiću, ima li danas u vašoj županiji mešovitih brakova između Srba i Hrvata ili je rat učinio svoje?
Božo Galić: Činjenica je da je toga bilo manje u ratno vrijeme kada su odnosi bili zategnuti. Prije rata - toga je bilo puno. Međutim, kako se odnosi poboljšavaju, kako su kontakti između mladih sve češći, ljubav čini svoje. Tako da sada ima i mješovitih brakova, a sigurno je da će ih biti i više.
Omer Karabeg: Koliko nerešeno pitanje povrata stanarskog prava izbeglim Srbima iz Hrvatske opterećuje međusobne odnose?
Bojan Pajtić: To je sigurno jedno od pitanja na koje treba da se nađe što brži i što efikasniji odgovor. Nama se tim povodom svakodnevno obraća veliki broj Srba koji su izbegli iz Hrvatske, a njih najviše ovde živi. Od oko 400.000 Srba, koji su u različitim trenucima od 1990. godine naovamo dolazili u Srbiju, većina se naselila na teritoriji Vojvodine, što zbog geografske bliskosti, što zbog porodičnih veza sa stanovništvom koje je ovde bilo kolonizovano nakon Drugog svetskog rata. Oni od nas traže da posredujemo u rešavanju tog problema koji je za njih zaista egzistencijalni. Vratiti svoju imovinu je sigurno prioritet svakog onog ko je otišao sa područja na kome je živeo i ostao bez krova nad glavom.
Omer Karabeg: Gospodine Galiću, vlast u Hrvatskoj tvrdi da je to pitanje manje-više zatvoreno, ali ima li šanse da se, ipak, nešto u tom smislu uradi?
Božo Galić: Prema zakonskim rješenjima Hrvatska je to na neki način zatvorila, ali mislim da, ako su neke stvari urađene nekorektno, ako je nekome nanijeta nepravda zato što nisu poštovani zakonski propisi, onda te stvari treba ispraviti i donijeti drugačije odluke.
Nama je jedino važno da odnosi između naših država ne budu kočnica našoj suradnji, da ne moramo, kada su ti odnosi zategnuti, raditi, kako se to kaže, sa prigušivačem. A kada su odnosi dobri, kao što je to sada slučaj, onda se stvaraju uslovi za još bolju suradnju.
Omer Karabeg: Odnosi Hrvatske i Srbije su odnedavno krenuli uzlaznom linijom. Kako se to odražava na saradnju regija dveju država?
Bojan Pajtić: Već dve-tri godine imamo odličnu saradnju sa Vukovarsko-srijemskom županijom pre svega kroz projekte Evropske unije. Dalje, računamo na saradnju u izradi prostornog plana Pokrajine jer treba da zajednički sa susednim regijama osmišljavamo strategiju u privredi i turizmu. Planiramo također da se malogranični prelazi pretvore u granične. Dakle, imamo velike planove i programe. Uzgred budi rečeno, Vojvodina još od 2001. godine imala vrlo intenzivnu saradnju sa Istrom, dakle, nije samo Vukovarsko-srijemska županija, koja nam je izuzetno važna, jedina regija sa kojom sarađujemo. Mi smo i do sada regionalnu saradnju sa Hrvatskom uvek držali veoma visoko na listi naših prioriteta čak i onda kada odnosi između naše dve države nisu bili na ovako uzlaznoj putanji, a sada će ta saradnja biti još bolja.
Božo Galić: Što su bolji odnosi između naših država, nama je lakše surađivati mada nam za to nije potreban poticaj sa državnog nivoa. Nama je jedino važno da ti odnosi ne budu kočnica našoj suradnji, da ne moramo, kada su ti odnosi zategnuti, raditi, kako se to kaže, sa prigušivačem. A kada su odnosi dobri, kao što je to sada slučaj, onda se stvaraju uslovi za još bolju suradnju.
