Umiveni fašizam je još uvek fašizam

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o ultradesničarskim pokretima u Srbiji i Hrvatskoj. Sagovornici su bili Goran Miletić, aktivista nevladine organizacije Branioci građanskih prava iz Srbije, i Eugen Jakovčić iz Centra za suočavanje sa prošlošću “Dokumenta” iz Hrvatske.

Bilo je reči o tome koliko u ultradesničarskim pokretima ima elemenata fašizma, u čemu se moderni fašizam razlikuje od klasičnog, kako je poslednji rat na prostoru bivše Jugoslavije uticao na oživljavanje fašizma, ko daje podršku fašističkim idejama, kakav je odnos vlasti prema ultradesničarima, kako su hrvatski antifašisti naterali vladu za zabrani međunarodni fašistički skup u Zagrebu, kakva je pozicija antifašizma u Srbiji, koliko jačanju desnog ektremizma doprinosi rehabilitacija četnika u Srbiji i izjednačavanje Jasenovca i Blajburga u Hrvatskoj, koliko su ultradesničarske ideje raširene među mladima, zašto su ratni zločinci iz poslednjeg jugoslovenskog rata heroji modernog fašizma, kao i o tome da li treba zabraniti fašističke organizacije u Srbiji i Hrvatskoj.

Omer Karabeg: Koliko su jaki ultradesničari? Ima li među njima fašista?

Goran Miletić: Mi smo to pitanje u Srbiji postavljali još 2002. i 2003. godine kada je ubijen premijer Đinđić. Tada smo govorili da oni predstavljaju opasnost, ali situacija se do danas nije popravila. Može se reći da su oni i ojačali. Zato se s pravom može tvrditi da je ekstremna desnica vrlo jaka u Srbiji, da ima i fašista. Oni nisu brojčano veliki, ali svakako postoje. Ultradesničarske grupe su veoma aktivne. Oni pribegavaju nasilju i u javnosti se ustvari dokazuju putem nasilja.

Eugen Jakovčić: Mi u Hrvatskoj baštinimo tradiciju 90-tih, kada su desni radikalizam i profašističke tendencije dobile potpuno drugačije mjesto i značenje nego što ih imaju u razvijenijim demokratijama. Taj desni radikalizam nalazio je opravdanje u slomu socijalizma i agresiji na Hrvatsku i on je još uvijek važan čimbenik koji ometa uspostavljanje suživota u Hrvatskoj. Ekstremni profašistički nacionalizam je po broju pristaša marginalan, ali on djeluje, ne samo u domaćim, nego i u međunarodnim
okolnostima. Ono što je najveći problem i što je opasnije od mladića sa ustaškim znakovljem je što su tijekom devedestih u javnom mnijenju dominirale najprimitivnije predrasuda koje su ušle u oficijelna dokumenta, naobrazbu, u cijeli sustav. Ustaška ideologija se nerijetko smatrala obrambenom strategijom hrvatstva. HDZ i Franjo Tuđman ostavili su nam u naslijeđe jedan potpuno neosviješten odnos prema fašizmu. Kada su se ovih dana građani okupljeni u inicijativi “Ujedinjeni protiv fašizma“ borili za zabranu internacionalog profašitičkog skupa u Zagrebu susretali su se sa ravnodušnošću jednog dijela javnosti, prije svega medija, koji su naprosto njihovu poziciju htjeli staviti u istu ravan sa onom koju su zastupale profašističke organizacije. Međutim, osjećaju se neki novi vjetrovi prvenstveno kroz inicijativu “Ujedinjeni protiv fašizma“ koja u sebi sublimirala svu frustraciju velikog dijela hrvatskih građana zbog politike tolerancije prema neofašizmu.

Omer Karabeg: Koliko je poslednji rat na prostoru bivše Jugoslavije uticao na oživljavanje fašizma za koji smo mislili da je odavno sahranjen na ovim prostorima?

Goran Miletić: Balkanske devedesete su donele umivanje fašizma. U socijalističkoj Jugoslaviji svi smo bili vaspitani da se gnušamo fašizma, u školi nam je objašnjeno šta je to fašizam, šta je doneo Evropi i svima nama. Svi smo mi u porodicama imali po nekoga kome je fašizam naneo zlo. Sa dolaskom gospodara rata počelo je umivanje fašizma. Što se tiče Srbije, kod nas je skuvana supa tog novog umivenog fašizma koji danas zovemo desni ekstremizam. U Srbiji nisu omiljene klasične fašističke organizacije kao što su skinhedsi. U javnosti mnogo bolje prolaze umivene fašističke organizacije kao što je, recimo, Obraz. Te organizacije se u suštini ne razlikuje od fašističkih grupa, ali su prilično primamljive za mlade ljude. Za njih čak i poneki predstavnici vlasti kažu - ipak su to naša deca. Neverovatna je ravnodušnost prema pojavama desnog ekstremizma koja danas postoji u Srbiji.

Eugen Jakovčić: Hrvatski desni radikalizam očituje se kroz apsolutiziranje samostalne hrvatske države, kroz teritorijalni ekspanzionizam, kroz šovinističke i ksenofobične ideologije o prirodnim neprijateljima Hrvata, a znamo tko su to - najprije Srbi, a nakon toga i muslimani. Desni radikalizam u Hrvatskoj ima dvije velike frustracije. Prva je sukob sa nadmoćnim nacionalizmima susjednih naroda, prije svega mađarskim i talijanskim, a u 20. stoljeću i sa srpskim nacionalizmom. Međutim, najveća frustracija proizlazi iz sučeljavanja sa snažnim antifašističkim pokretom koji je u Hrvatskoj bio pokret Hrvata i Srba i koji je stvorio političke pretpostavke za istinsko državno osamostaljenje Hrvatske i time na neki način desnom radikalizmu potpuno oduzeo razlog njegova postojanja.

Omer Karabeg: Ko daje podršku ultradesničarima?

Eugen Jakovčić: Osim radikalnih političkih skupina ne vidim nekakve veće podržatelje tih ideja. Ono što je danas najveći problem u Hrvatskoj - to je jedna potpuno šizofrena situacija gdje, s jedne strane, imamo vrijednosti antifašizma zapisane u preambuli našeg ustava, a, s druge strane, svjedoci smo svakodnevnog negiranja antifašizma. Zato mi je drago što se pojavila ova velika inicijativa “Ujedinjeni protiv fašizma“ koja je izvršila pritisak na vladu da zabrani profašistički skup u Zagrebu.

Goran Miletić: Ultradesničarima najviše daju podršku desne političke partije. Uostalom, i bivši predsednik Savezne Republike Jugoslavije Vojislav Koštunice pisao je za časopis “Obraz“. Postoji veliki broj intelektualaca desne orijentacije koji im daju podršku što u svojim tekstovima, što direktno. Međutim, po meni, značajnija je ona podrška koju ultradesničarskim grupama daju partije na vlasti i pravosuđe neadekvatnim reagovanjem na njihovo nasilje. Rekao bih da su ultradesničari vrlo zadovoljni odnosom sudova prema njima. To je potpuno ruganje pravdi i svima onima koji su žrtve njihovog nasilja.

Omer Karabeg: Gospodin Miletić kaže da je vlast u Srbiji dosta ravnodušna kada su u pitanju ispadi ultradesničara, da je pravosuđe dosta tolerantno prema njima. Kakav je odnos vlasti u Hrvatskoj prema ultradesničarskim ispadima?

Eugen Jakovčić: Mi smo godinama gledali paničan strah hrvatskih vlada, neovisno da li se radi o vladama HDZ-a ili o onoj socijaldemokratskoj od 2000. do 2003. godine, da se zauzme jasan stav prema desnim radikalnim skupinama i neoustaškim pojavama. U isto vrijeme, kada je u pitanju antifašizam postojala je, kao što sam rekao, figa u džepu, to jeste dvostruko ponašanje. Antifašizam je zvanično temeljna vrijednost ovoga društva koja se nalazi u preambuli ustava, a, s druge strane, otvoreno se negira. Podsjetio bih da je pune tri godine, za vrijeme socijaldemokratske vlade premijera Račana, u Slunju stajao spomenik ustaškom zločincu Juri Francetiću iako su cijelo to vrijeme antifašisti bezuspješno tražili da se taj spomenik ukloni. Ne moram spominjati da je to tek učinila Sanaderova vlada, ali bez ikakve javne rasprave o tome što su temeljne vrijednosti ovoga društva i u ime čega se zapravo taj spomenik miče. Tvrdim da ne bi bilo zabrane ni ovog profašističkog skupa u Zagrebu da nije bilo pritiska javnosti i civilnog društva.

Omer Karabeg: Kakva je pozicija antifašizma u Srbiji? Ima li antifašističkih inicijativa kao što je ova koju smo nedavno videli u Hrvatskoj?

Goran Miletić: Svakako da ima, ali one uvek nailaze na otpor. Okruženje ne ide na ruku antifašistima. Kada se suprostavite fašizmu, jasno ga označite i kažete da se protiv njega treba boriti, obično sledi odgovor da toga ima svugde - i u Hrvatskoj i u Mađarskoj i u mnogim evropskim zemljima, dakle, da je to nešto normalno. A kada fašizam proizvede konkretno nasilje, onda se često može čuti - ma nije bitan fašizam, bitan je ugled Srbije. Dakle, nećemo o tome govoriti zbog ugleda Srbije u svetu. Poslednji takav slučaj bio je kada su ekstremisti u Novom Sadu za vreme Evropskog prvenstva u rukometu, demolirali vozila hrvatskih navijača. To je trajalo nekoliko dana, a reakcija vlasti bila je verbalna i sve se svelo na to da nam to nije potrebno jer šteti ugledu Srbije.

Omer Karabeg: Da li se u Hrvatskoj još uvek tolerišu koncerti Marka Perkovića Tomsona na kojima su često isticani ustaški simboli, a te je koncerte prenosila i državna televizija?

Eugen Jakovčić: Još uvijek ima takvih pojava. Mi u “Dokumenti”, zajedno sa drugim kolegama i kolegicama iz civilnog društva, pokušavamo ukazati na neofašističke i neonacističke pojave, neovisno o tome da li se radi o koncertima na kojima se pozdravalja ustaškim pozdravima ili je riječ o sramnoj interpretaciji onoga što se događalo tijekom posljednjeg rata gdje su izvršeni zločin nad brojnim nevinim civilima za šta je podloga bio upravo taj desni radikalizam. On je dao legitimitet barabama i kriminalcima da ubijaju nedužne starce, neovisno o tome da li se radilo o Oluji ili nekoj drugoj akciji.

Omer Karabeg: Koliko oživljavanju fašističkih ideja doprinosi izjednačavanje četnika i partizana u Srbiji i prećutna rehabilitacija nedićevaca i ljotićevaca?

Goran Miletić: Tu se postavlja pitanje šta je čemu prethodilo - da li je prvo došlo do uspona ekstremnih desničara u Srbiji, kao što su organizacije Obraz i 1389, pa onda do rehabilitaciju kvislinga, ili je rehabilitacija četnika, nedićevaca i ljotićevaca dovela do jačanja ultradesničara. U svakom slučaju reč je o prilično otvorenoj rehabilitaciji sve te tri fašističke grupe.

Omer Karabeg: Kakve su posledice izjednačavanja Jasenovca i Blajburga?

Eugen Jakovčić: To je teška rasprava u hrvatskom društvu. Ipak, u posljednje vrijeme stvari se stavljaju na svoje mjesto. Od ove godine, recimo, nema više službenog pokroviteljstva hrvatskog Sabora nad manifestacijom u Blajburgu. Međutim, u toj raspravi se zapostavljaju žrtve, a one su najvažnije. Zbog toga naš Centar za suočavanje sa prošlošću potiče hrvatsko društvo i hrvatsku javnost na solidarnost sa svim žrtvama neovisno od toga da li su one stradale na Križnom putu, u Jasenovcu ili tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj.

Omer Karabeg: Može li se reći da su ratni zločinci iz poslednjeg rata ustvari heroji današnjeg modernog fašizma?

Eugen Jakovčić: To je čudna pojava koju pokušavamo demistificirati. Radi se o tome da je, kako sam rekao, desni radikalizam bio podloga za sve to ludilo, za ubijanje nedužnih civila. To je bio temelj te zločinačke i izvitoperene logike. Zabranjeni mimohod neofašista trebao se održati upravo na godišnjicu nepravomoćne presude Gotovini i ostalim u Haškom tribunalu. Regirajući na to mi smo u našem saopćenju rekli da, ako bi se tog dana ikoga trebalo sjetiti, to su onda obitelji više od 600 žrtava koje su stradale tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja. To je jedino o čemu bi naše društvo u tim danima trebalo govoriti. Da bismo demistificirali veličanje generala kojima se sudi u Hagu mi smo prošle godine uradili istraživanje o tome kako je Hrvatska televizija izvještavala javnost o presudi Gotovini i generalima. Rezultat je bio katastrofalan. Vox populi je bila metoda kojom su se potpaljivale strasti i podilazilo širokim masama. Kada mediji izvještavaju o suđenjima optuženima za ratne zločine u Hagu ili na domaćim sudovima uopće se ne govori zbog čega se njima sudi i zašto su im presude tako visoke, a o žrtvama ni riječi.

Goran Miletić: Ratni zločinci su postali apsolutni heroji u Srbiji i u tom smislu možemo
napraviti paralelu sa Hrvatskom. Haški tribunal je vrlo omražen kod ekstremnih desničara i oni redovno prave proteste kad osumnjičeni za ratne budu uhapšeni i poslani u Hag. Oni proslavljaju rođendane Karadžića i Mladića i sramne datume kao što je pad Srebrenice. Mladić i Karadžić su definitivno za njih heroji. To se ne bi moglo reći za Miloševića, oni ga ne smatraju herojem i zameraju mu što sa vojskom nije išao do Zagreba i Ljubljane. Ne teba zaboraviti da ultradesničari za heroja smatraju i Đinđićevog ubicu Legiju.

Omer Karabeg: Koliko su fašističke i ultradesničarske ideje rasprostranjene među mladim ljudima?

Eugen Jakovčić: Ne bih rekao da su fašističke ideje toliko raširene koliko je veliko neznanje koje stvara pogodno tle za širenje takvih ideja. Kada mladi ljudi ne znaju činjenice o tome što se dešavalo u našoj novijoj povjesti onda se njima može manipulirati. Zbog toga mi vršimo pritisak na novu vladu i administraciju da se promijeni percepcije prošlosti u udžbenicima. Naime, mi u našim udžbenicima od devedestih vučemo potpuno suludu interpretaciju kako onoga što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata, tako i onoga što se događalo devedesetih.

Goran Miletić: Kada mlade ljude u Srbiji pitate o njihovom odnosu prema fašističkim i ultradesničarskim idejama oni će vam odgovorili da oni nisu ni ultradesničari, ni fašisti, ali, kada čujete njihove stavove, to deluje prilično alarmantno. Među njihovim stavovima naćićete dosta radikalno desnih ideja, ali oni to svode na patriotizam, na potrebu da se štiti ono što je svoje, što je srpsko.

Omer Karabeg: Da li treba zabraniti fašističke organizacije?

Eugen Jakovčić: To je ozbiljno pitanje o kome se treba povesti vrlo ozbiljna debata. Po meni, demokracija nije prazna forma koju je dopušteno zlorabiti za legitimiranje govora mržnje i za antidemokratske programe i ideologije. Asurdno je da ekstremističke skupine traže slobodu govora za svoje stavove kojima ugrožavaju slobodu i egzistenciju drugih koji po njima imaju krivo etničko porijeklo, svjetonazor ili seksualnu orijentaciju. Zbog toga takve skupine treba držati pod kontrolom.

Omer Karabeg: Znači li to da ste za njihovu zabranu?

Eugen Jakovčić: Ja sam za to da se u društvu otvori debata o tome dokle mogu sezati politička prava i što kad ona dođu u sukob sa temeljnim vrijednostima društva. O tome šta osobno mislim pokazao sam sudjelujući u inicijativi koja je dovela do toga da se zabrani jedan međunarodni skup neofašista bez obzira što je među njima bilo i pripadnika stranaka koje legalno djeluju u svojim zemljama. Moj je stav da neofašisti ne smiju javno izražavati stavove i ja sam za zabranu njihovih organizacija.

Goran Miletić: Ja sam apsolutno za zabranu svih fašističkih organizacija. Mi u Srbiji imamo jako veliku lepezu različitih ekstremističkih organizacija. Tri najčešće spominjane su Obraz, 1389 i Svetozar Miletić koji je prilično aktivan u Novom Sadu. To su grupe koje svakodnevno pribegavaju govoru mržnje i njih definitivno treba zabraniti. Mislim da je ogromna greška Ustavnog suda Srbije što do sada to nije uradio već stalno traži dodatne informacije od tužilaštva, a u slučaju organizacije 1389 navodno je ispalo, zamislite, da tužilaštvo nije dostavilo pravo ime te organizacije, jer je ona u međuvremenu promenila ime, pa sada moraju ponovo da podnesu zahtev za zabranu. Što se tiče organizacija, kao što su Dveri, koliko god njihovi stavovi bili vrlo ekstremni, oni se jasno distanciraju od nasilja. Dveri jesu opasna skupina jer njeni lideri kao intelektualci pružaju idejnu podlogu ostalim grupacijama, ali se oni definitivno odriču govora mržnje i nasilja i stoga smatram da se u njihovom slučaju ne bi mogla tražiti zabrana u demokratskom društvu. Međutim, ove tri spomenute grupe definitivno treba zabraniti.