Dostupni linkovi

To što radi Dodik je ruganje žrtvama


Satko Mujagić i Stapa Zajović (deo fotografije Medija centar Beograd)
Satko Mujagić i Stapa Zajović (deo fotografije Medija centar Beograd)
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo o odnosu prema žrtvama zločina počinjenih u nedavnom ratu na području bivše Jugoslavije. Sagovornici su bili Staša Zajović, koordinatorka udruženja “Žene u crnom“ iz Beograda, i Satko Mujagić iz udruženja logoraša “Prijedor 92“ koji je proveo 200 dana u zloglasnim logorima Omarska i Manjača.

Bilo je reči o tome zašto se nakon hapšenja Mladića o svemu više pričalo nego o njegovim žrtvama, kako bivši logoraši i srodnici žrtava reaguju na negiranje genocida, da li haške presude predstavljaju satisfakciju za žrtve zločina, zašto vlasti Republike Srpske ne dozvoljavaju da se podigne spomenik žrtvama Omarske, zašto Bosna i Hercegovina nema jedinstveno udruženje logoraša, kao i o tome može li doći do istinskog pomirenja dok se ne izmeni odnos prema žrtvama.

Omer Karabeg: Kako se danas vlast i javnost u Srbiji odnose prema žrtvama zločina?

Mislim da sve što ova vlast radi u vezi sa zločinima - radi samo iz pragmatičnih i političkih razloga da bi udovoljila međunarodnim obavezama, a to je veoma daleko od onoga što se zove moralna obaveza prema žrtvama.
Staša Zajović: Odnose se veoma neodgovorno, pre svega prema žrtvama u svom okruženju, a i prema svom narodu. Za to ima mnoštvo dokaza. Dokaz je, recimo, i činjenica da je svaki građanin Srbije u poslednjih 10 godina mesečno gubio 159 eura zato što Ratko Mladić nije bio uhapšen i isporučen Haškom tribunalu, jer su zbog toga izgubljene milijarde investicija. Ja mislim da sve što ova vlast radi u vezi sa zločinima - radi samo iz pragmatičnih i političkih razloga da bi udovoljila međunarodnim obavezama, a to je veoma daleko od onoga što se zove moralna obaveza prema žrtvama.

Satko Mujagić: Što se tiče Bosne i Hercegovine, bojim se da ljudi jako brzo zaboravljaju. Život je težak je, ljudi su se zabavili sobom, pa se čini da nemaju sluha za priče o žrtvama. Za mene je prvo i osnovno suočavanje sa prošlošću koje će dovesti - neću reći do pomirenja, mi smo se pomirili, hvala Bogu - već do normalizacije života. Uzrok sadašnjim podjelama je negacija zločina. Uzmite samo primjer Gotovine. Kada je prije dva i po mjeseca Haški tribunal saopštio presudu Gotovini, Hrvatska se zgrozila. Zašto? Zato što se u medijima pričalo samo o Gotovini kao oslobodiocu zemlje, čovjeku koji je branio Hrvatsku, dok su se njegovi zločini zataškavali. I onda su svi bili iznenađeni i zgroženi visinom kazne. Slična stvar je i sa reakcijama u Srbiji i Republici Srpskoj na Mladićevo hapšenje. Veliki broj ljudi njega gleda kao heroja negirajući njegove zločine. Mi moramo očistiti devedesete godine iz našeg života da bismo mogli dalje.

Omer Karabeg: Nedavno hapšenje Mladića bilo je, čini mi se, najbolji primer zanemarivanja žrtava. Nakon tog hapšenja mediji u Srbiji su bili puni detalja o hapšenju i priča o Mladićevim zatvorskim danima. O svemu se više govorilo nego o njegovim zločinima, a o njegovim žrtvama nije bilo ni pomena.

Ono što je Aušvic bio za Nemce, to je danas Srebrenica za nas - vododelnica prema kojoj svaka, iole moralna osoba u ovoj zemlji, mora da se odredi.
Staša Zajović: To je posledica moralne klime koja vlada u Srbiji, klime koja je opravdavala rat i ratne zločine. Hapšenje Mladića je pružalo mogućnost da se naprave promene na političkom planu. Nažalost, to se nije dogodilo. Ovih dana smo videli da ministar u vladi Srbije, gospodin Mrkonjić, učesvuje u obeležavanju 10 godišnjice izručenja Miloševića Haškom tribunalu. Još uvek nije pokrenuta istraga o tome ko je skrivao Mladića, u kojim objektima je bio čuvan, koliko je novca na to potrošeno, ko su bili njegovi jataci. Posebno je okrutan način na koji nacionalna inteligencija minimizira i relativizuje genocid u Srebrenici. Licitira se žrtvama kao što to radi Dobrica Ćosić. A pitanje Srebrenice je duboko etički problem. Ono što je Aušvic bio za Nemce, to je danas Srebrenica za nas - vododelnica prema kojoj svaka, iole moralna osoba u ovoj zemlji, mora da se odredi. Ovdašnja nacionalna inteligncija drži celokupno stanovništvo Srbije u smrtnom zagrljaju, napravila je od nas taoce jedne politike ekspanzionizma, teritorijalnog i svakog drugog. Tim projektom se i dalje truje mladež. To što mladi divljaju po ulicama Srbije, to što ima mnogo fašizma i rasizma - samo je posledica ideološkog i kulturnog obrasca koji zagovara naša nacionalna inteligencija.

Omer Karabeg: Da li haške presude predstavljaju satisfakciju za žrtve zločina?

Sjećam se kako sam juna 1992 godine, kad sam bio zatočen u logoru Omarska, jedne noći pola sata slušao krike ljudi koje su ubijali. Nisam vjerovao da će ikada doći dan kada će biti kažnjeni zločinci koji su to činili ali, eto, i to se desilo.
Satko Mujagić: Za mene - sigurno. Iz razgovora sa mojim prijateljima, koji su bili logoraši ili su izgubili nekog člana porodice, vidim da ljudi imaju uglavnom pozitivan odnos prema Haškom tribunalu. Naravno, ima i negativnih reakcija. Haškom sudu se, na primjer, zamjera što je odužio proces Miloševiću, pa je on završen pre presude, ili što Karadžić uspijeva da od sudnice pravi podijum za svoju propagandu. Postoji bojazan da će se slično desiti i sa Mladićem. Kazne su ponekad male, neki ljudi su već pušteni iz zatvora, a pobili su na desetine ljudi. Da su te zločine počinili u miru, vjerovatno ne bi nikad izašli iz zatvora. Dakle, postoji i negativna strana Haškog tribunala, ali preovlađuje ona pozitivna. Sjećam se kako sam juna 1992 godine, kad sam bio zatočen u logoru Omarska, jedne noći pola sata slušao krike ljudi koje su ubijali. Nisam vjerovao da će ikada doći dan kada će biti kažnjeni zločinci koji su to činili ali, eto, i to se desilo. Za zločine se sudi i Hagu, ali i u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu. Tribunal je zaista odigrao veliku ulogu. Na kraju, pred njim se našao i predsjednik jedne države. Mnogo toga se desilo nakon formiranja Tribunala što nikako ne smijemo zaboraviti.

Ismijavanje žrtava i moralnih vrijednosti

Omer Karabeg: Čuo sam mnoge srodnike žrtva kako kažu da haška kazna nije uvek primerena zločinu. Često se pominje primer Duška Tadića koji je učestvovao u ubistvu pet ljudi. Kažnjen je sa 20 godina zatvora, a pušten je nakon 13 godina i danas živi u Srbiji.

Staša Zajović: Međunarodna pravda je daleko od onoga što se zove pravda za žrtve. U njenom fokusu su zločinci, a ne žrtve. Ja nemam nikakvu iluziju o međunarodnim institucijama pravde, ali moram da kažem da bi bez njih bilo jako teško, jer u državama bivše Jugoslavije nije postojala volja da se pokrenu suđenja za ratne zločine. Odgovornost je na nama. Haški tribunal može donositi najbolje presude, ali, ako nakon njih ne usledi promena sistema koji je izazvao rat, efekti tih presuda neće biti veliki.

Omer Karabeg: Dešava se i to da se zločinci, nakon puštanja iz zatvora, dočekuju kao heroji i da im se ukazuju počasti. Koliko to pogađa žrtve?

Nisi ti patriota ako nosiš srpsku ili bosansku zastavu, patriotizam je kada te kao čovjeka boli to što neko u ime tvoje nacije ubija nekoga iz druge nacije.
Satko Mujagić: Naravno da ih pogađa. Dočekivanje zločinaca koji su odslužili kaznu - kao heroja, a takvih slučajeva je bilo u Višegradu i na drugim mjestima, rezultat je poremećenog shvaćanja patriotizma. Ja volim Bosnu i Hercegovinu, ja sam Bosanac i Bošnjak, prvenstveno Bosanac, volim svoj narod, volim naš jezik. Međutim, nikada u ime patriotizma ne bih veličao zločin. Znači, ako je Armija Bosne i Hercegovine braneći zemlju počinila zločine i ako je negdje bio logor - a bio je u Čelebićima gdje su vlasti ove zemlje držale srpske civile od kojih je jedan broj ubijen - ja ne mogu reći: “Pa super. Branili su zemlju“. Za taj zločin nema opravdanja. Ako je Mladić tri i po godine bio general Vojske Republike Srpske koja je granatirala Sarajevo, koja je pobila preko 8.000 ljudi u Srebrenici, koja je pobila preko 4.000 ljudi u Prijedoru, onda za njega nema opravdanja. Može neko reći da je on branio srpski narod, ali to ne može biti opravdanje za njegove zločine. Čini mi se da je jedan Poljak rekao: “Patriotizam se očituje količinom stida zbog zločina vlastitog naroda“. To je ono što trebamo upamtiti. Znači, nisi ti patriota ako nosiš srpsku ili bosansku zastavu, patriotizam je kada te kao čovjeka boli to što neko u ime tvoje nacije ubija nekoga iz druge nacije.

Staša Zajović: Treba osuđivati sve zločine, ali se možeš stideti i osećati krivicu samo zbog zločina koji su počinjeni u tvoje ime.

Omer Karabeg: Gospodine Mujagiću, koliko znam, Savez logoraša Republike Srpske se oštro protivi podizanju spomenika žrtvama Omarske. Oni kažu da se obeležavaju samo bošnjačke, ali ne i srpske žrtve. Da li ste pokušavali da stupite u kontakt s njima? Zar vas ne ujedinjuje to što ste i jedni i drugi žrtve zločina?

Republika Srpska, u kojoj su bili najveći logori, odbija da obilježi ta mjesta. A da paradoks bude veći, u logoru Trnopolje stoji spomenik srpskim vojnicima.
Satko Mujagić: Ja ne znam kako oni mogu predstavljati logoraše kada tako govore. U našem udruženje logoraša “Prijedor 92“ pored Bošnjaka ima i Hrvata, ali i Srba koji su bili po logorima u Hrvatskoj, pa su se po dolasku u Prijedor učlanili u naše udruženje. Murat Tahirović, predsjednik Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, čiji je član naše udruženje, nekoliko puta je spominjao da će otići u Čelebiće da oda počast tamošnjim žrtvama i da će podržati svaku inicijativu da se tamo podigne spomenik. Međutim, Republika Srpska, u kojoj su bili najveći logori, odbija da obilježi ta mjesta. A da paradoks bude veći, u logoru Trnopolje stoji spomenik srpskim vojnicima. Ja sam prije sedam godina napisao pismo tadašnoj gradonačelnici, koja je bila moja profesorica srpskohrvatskog jezika u gimanziji, i predlagao joj da se taj spomenik odnese na neko drugo mjesto, recimo u kraj odakle potiču ti vojnici koji su izginuli na ratištima. Jer, postaviti spomenik vojnicima u logoru u kojem su oni držali desetine hiljada civila, ubijali i silovali - to nije samo ismijavanje žrtava, to je ruganje svim moralnim vrijednostima. Da se vratim na vaše pitanje. Mislim da bi Savez logoraša Republike Srpske trebalo da se solidariše sa svim logorašima u Bosni i Hercegovini, a ne sa politikom negiranja, relativiziranja i poricanja zločina koja danas dolazi kako iz Banjaluke, tako i iz Beograda. Zanimljivo je da je 2006. godine Murat Tahirović bio na sastanku sa gospodinom Dodikom, pa se pored ostalog razgovalo i o Omarskoj. Dodik je tada rekao da se ne bi protivio da se tamo podigne spomenik. Čak je navodno rekao i ovo “Ako je normalno da se obilježi svako mjesto gdje je neko poginuo u sabraćajnoj nesreći, zašto to ne uraditi i u Omarskoj gdje je ubijeno toliko ljudi“. Danas je očito malo okrenuo ploču, ali mislim da on odlično shvata o čemu mi pričamo. Mislim da će se stvari mijenjati. Trebalo je da prođe 25 godina od Drugog svjetskog rata pa da Vili Brant klekne u Varšavi. Nadamo se da mi nećemo toliko čekati, ali ako se mora - čekaćemo.

Omer Karabeg: Kako srodnici žrtava i udruženja žrtava reaguju na negiranje genocida i zločina, čega je sve više u poslednje vreme?

Nije reč samo o negiranju genocida nego i o izjednačavanju žrtve i dželata, prave se televizijske emisije u kojima se žrtve i dželati u ime lažnog principa tolerancije stavljaju u istu ravan.
Staša Zajović: To kod njih izaziva krajnju ozlojeđenost i bol. Žene Srebrenice to ovako komentarišu - to je nastavak genocida samo drugačijim sredstvima. Nije reč samo o negiranju genocida nego i o izjednačavanju žrtve i dželata, prave se televizijske emisije u kojima se žrtve i dželati u ime lažnog principa tolerancije stavljaju u istu ravan. Ili kako kaže Hatidža Mehmedović iz udruženja “Majke Srebrenice“: “Malo nas, malo njih, red njih, red nas i tako se izjednačavaju dželati i žrtve“. Bez priznavanja zločina nemoguće je tražiti pomirenje. Inače, pomirenje se svodi na političke kalkulacije.

Pomirenje uz odgovornost

Omer Karabeg: Gospodine Mujagiću, vi ste iskusili stahote logora Omarska i Manjača. Kako su se prema vama ponašale komšije Srbi i kako se danas ponašaju?

Satko Mujagić u logoru Omarska, 9. avgust 1992.
Satko Mujagić: Često se dešavalo da upravo prijatelj ubije prijatelja, pretuče ga, opljačka, siluje njegovu ženu ili kćerku. Sjećam se dana kad sam bio uhapšen u Prijedoru. To je bila haotična situacija, gorio je grad, pucalo se, ubijeni civili ležali su na ulicama. Postrojili su nas i odvajali muškarce od žena. Bio je tu i moj brat kome je bilo 16 godina. Stajao je nasred ceste, a moj otac mu je vikao: “Bježi tamo desno!“ upućujući ga da stane u grupu žena i maloljetnika. Tada je tuda u uniformi prošao jedan moj poznanik koji je s mojim društvom prije dvije godine slavio Novu godinu. Viknuo je mom bratu: “Ti, mali, lijevo“, to znači da priđe našoj grupi koja je trebalo da bude odvedena u logor. Ja sam mu rekao: “Vlatko, pusti ga, on je maloljetan“. On me je pogledao i odbrusio mi: “Tebe ništa nisam pitao“. Ja sam onda opet pokušao: “Pusti ga, dijete je“. On mi na to nije ništa odgovorio, samo me je prijeteći gledao. Rekao sam bratu: “Pokaži mu ličnu kartu“. Sva sreća imao je u džepu ličnu kartu koju je izvadio prije nekoliko mjeseci. Brat je drhteći pružio ličnu kartu Vlatku. Ovaj je uzeo, pogledao, bacio je njemu na prsa i rekao: “Hajde, bježi!“ Ipak, ga je pustio. Moj brat je imao sreću. Znam mnogo slučajeva Kozarčana i Prijedorčana koje su pretukli ili ubili njihovi prijatelji, kolege sa kojima su radili, čak i oni kojima su učinili nekakvu uslugu.

I mi u Prijedoru imamo svoje Srđane Aleksiće, samo se za njih ne zna. Imamo Mirka Amidžića, Srbina iz Kozarca, koji je s nama otišao u logor i dao svoj kruh komšiji Amiru koji je umirao od gladi.
Naslušao sam se tih priča. Moj poznanik Fikret Alić, bivši logoraš, ispričao mi je neki dan da ga je u logoru Keraterm pretukao komšija. Prije nego što ga je ovaj počeo tući Fikret mu je rekao: “Što me diraš? Moj otac je tebi našao posao“. Ovaj mu je na to odgovorio: “Jeste tvoj otac, ali nisi ti“, i počeo ga tući. Ljudi su bili stvarno poludjeli u tom ratu. Ali bilo je i svijetlih primjera. I mi u Prijedoru imamo svoje Srđane Aleksiće, samo se za njih ne zna. Imamo Mirka Amidžića, Srbina iz Kozarca, koji je s nama otišao u logor i dao svoj kruh komšiji Amiru koji je umirao od gladi. Dao mu je svoj jedini dnevni obrok. To se pamti. On je 1995. ili izvršio samoubistvo ili je ubijen, jer nije htio da se bori u Vojsci Republike Srpske, nije htio da puca u svoj narod, u svoje Bosance. Meni lično život je spasio Srbin, poznanik moga oca. Nakon što sam bio pretučen i obolio od dizenterije, on mi je krišom donio novac koji mi je poslala majka. Bez tog novca ne bih preživio. Volim naglasiti te svijetle primjere da se zna da i u tom ludom vremenu nisu svi izgubili razum. Ja bih volio da moji Prijedorčani zajedno sa nama dođu u Omarsku i kažu: “Mi ovo nismo htjeli“. Ili “Ovo nije trebalo da se desi“. Kao što su ove i prošle godine na obilježavanje godišnjice Omarske došli gosti iz Beograda. To je ogromno značilo nama, bivšim logorašima.

Omer Karabeg: Gospođo Zajović, vi ste obišli mnoga mesta zločina. Kako se danas ponašaju ljudi koji su zatvarali oči pred onim što se dešavalo njihovim komšijama i sugrađanima druge nacionalnosti?

Ovo što radi Dodik je, zapravo, nastavak politike etničkog čišćenja, nastavak ruganja žrtvama.
Staša Zajović: Ti ljudi i danas s krajnjom ravnodušnoću gledaju na ono što se radi Romima i pripadnicima manjinskih grupa. To je posledica moralnog sunovrata, emocionalnog sloma i dvolične politike. Ako predsednik Tadić kaže da poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, onda ne može na indirektan način, preko Dodika, da utiče na destruiranje te zemlje. Jer ovo što radi Dodik je, zapravo, nastavak politike etničkog čišćenja, nastavak ruganja žrtvama. Pre desetak dana sa nama je u Beogradu bila majka Mejra Dautović iz Bihaća, čija su deca Edvin i Edna ubijena u Omarskoj. Mi smo organizovali seriju promocija njene knjige “Krvava istina Prijedora“. I, zaista, mnogi ljudi u Srbiji nisu znali šta se dešavalo u logorima u Bosni i Hercegovini. Ukoliko se ne obelodanjuju činjenice, ukoliko se ne objašnjavaju uzroci onoga što se desilo, ne može se znati ni šta je bio cilj svega toga. Jer, postoji veliko cenkanje oko činjenica o zločinima počinjenim na prostoru bivše Jugoslavije. Maločas sam govorila šta rade nacionalni radnici, intelektualna nacionalistička elita u Beogradu na čelu sa Ćosićem.

Omer Karabeg: I na kraju, može li doći do pomirenja pre nego što se izmeni odnos prema žrtvama i pre nego što žrtve dobiju punu satisfakciju?

Ja ne želim da se mojoj djeci, ili bilo čijoj djeci na prostoru bivše Jugoslavije, dogodi to što se nama dogodilo. Ne samo rat, nego i mržnja. Neću da neko moje dijete mrzi zato što se preziva Mujagić, dijete koje nema veze s onim što se desilo.
Satko Mujagić: Moram reći - i da i ne. Naime, pomirenje se u izvjesnom smislu već dogodilo. Neki ljudi su se vratili kućama, neka prijateljstva su obnovljena, prave se zajednički biznisi. Neka vrsta normalizacije života je u toku. Neki dan sam sjedio sa svojom koleginicom iz gimanzije, ona je Srpkinja, pričali smo, ćaskali smo, kao da ništa nije bilo. Međutim, da bi došlo do pravog pomirenja, koje podrazumijeva da vjerujemo jedni drugima, treba najprije raščistiti s prošlošću. Mnogi to neće da vide. Ja ne želim da se mojoj djeci, ili bilo čijoj djeci na prostoru bivše Jugoslavije, dogodi to što se nama dogodilo. Ne samo rat, nego i mržnja. Neću da neko moje dijete mrzi zato što se preziva Mujagić, dijete koje nema veze s onim što se desilo. A mrziće ga dokle god mnogi budu mislili da je Ratko Mladić heroj ili da je Karadžić branio srpski narod.

Staša Zajović: Neophodno je pomirenje uz odgovornost. Sve ostalo je, zapravo, jedna licemerna, pragmatična politika čiji je cilj dobijanje političkih poena i opstanak na vlasti. Oni koji se zaklinju u dobrosusedstvo i regionalnu stabilnost trebalo bi da pogledaju kako sarađuju udruženja žrtva, kako smo stalno preskakali zidove i prevazilazili podele, a to je ono što je najvažnije za istinsko pomirenje.
XS
SM
MD
LG