Opasni zagrljaj religije i politike

U novom izdanju emisije Most Radija Slobodna pokušali smo odgovoriti na pitanje zbog čega religije u Bosni i Hercegovini razdvajaju ljude umjesto da ih spajaju, kako to propovijedaju svete knjige. Sagovornici su bili dva teologa: fra Ivo Marković, profesor Franjevačke teologije u Sarajevu, i Ferid ef. Dautović, predavač na sarajevskom Fakultetu islamskih nauka i glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Sarajevu.

Razgovarano je o tome zašto vjerske zajednice podržavaju nacionalne stranke koje su po mnogima glavni uzrok konflikata u Bosni i Hercegovini, o vjerskim liderima koji drže političke govore i političarima koji govore jezikom religije, zašto vjerski službenici imaju dvostruke aršine u odnosu na ratne zločine - jedne, blaže, za pripadnike svoje vjere, a druge, mnogo oštrije, za vjernike drugih religija, o ljudima koji napadnim iskazivanjem religioznosti nastoje da prikriju svoju prljavu prošlost, zašto su mješoviti brakovi danas toliko rijetki u Bosni i Hercegovini, kao i o tome kako oživjeti pozitivne mehanizme vjerskog suživota kojima se Bosna i Hercegovima vijekovima ponosila.

Omer Karabeg: Jedan od glavnih zadataka religije, bez obzira kako se ona zvala, je da širi ljubav među ljudima. Ako to vjerski službenici zaista čine, otkud onda toliko netolerancije na javnoj sceni u Bosni i Hercegovini?

Ivo Marković: Religije bi morale biti pokretači pomirenja ovdje u Bosni. Međutim, one očito ne funkcioniraju tako. Radi se o tomu što su religije svedene prije svega na naciju, a potom i na moć. Religije bi trebale biti mjesta izgradnje povjerenja, otvorenosti, prihvaćanja drugoga, izgradnje pozitivnog ambijenta u kome su svi ljudi braća i sestre u Bogu. Umjesto toga one su mjesta isključivanja. Samo da navedem nekoliko primjera. U Hrvatskoj je nedavno jedan biskup govorio kako predsjednik treba biti katolik. Dakle, isključuje druge. Reis je govorio kako drugi treba da se prilagođavaju “nama“, dakle, odbacuje druge. Vjerski predstavnici neprestano govore o religijskim pravima, a onda kažu “agresivni sekularizam“, proglašavaju ateiste nemoralnima kao da su nihilisti, bez ikakvih vrednota, kao da kod njih nema pozitivne kritike religije. Naše su religije pune takvih deformativnih ponašanja. Ovdje one nisu prisutne kao vjere nego kao religije i, po mome sudu, islam, katoličanstvo i pravoslavlje, ovakvi kakvi su kod nas, ne mogu biti faktori pomirenja. Oni su, nažalost, previše instrumenti politike i političke moći.

Ferid Dautović: Mislim da su predstavnici vjerskih zajednica mnogo više uključeni u politički život Bosne i Hercegovine nego što je to uobičajeno. S druge strane, mi još nismo navikli na jedan novi način kazivanja o vjeri i religijskom djelovanju zato što smo živjeli u komunističkom sistemu u kome vjerske zajednice nisu imale slobodu da kazuju ono što misle. Nisu imali prilike kazati sve ono što danas mogu kazati. Međutim, u ovom našem društvenom ambijentu, kakav je napravljen Dejtonskim sporazumom, teško da vjerske zajednice i vjerski lideri mogu učiniti puno toga. Ipak, trebamo svi zajedno raditi na uspostavi tolerancije. U tom smislu puno znači susret vjerskih poglavara nu Međureligijskom vijeću ili njihova prisutnost na otvaranja džamije ili posvećenju crkve.

Političari manipulišu vjerom

Omer Karabeg: Vi ste, gospodine Markoviću, nedavno izjavili da se nacionalne stanke, koje su po mnogim ocjenama glavni izvor konflikata u Bosni i Hercegovini, ne bi mogle održati bez podrške vjerskih zajednica. Zašto one daju podršku isključivo tim strankama?

Ivo Marković: Sadržaj nacionalnoga je, prije svega, religijski identitet. Sve naše nacije nastale su iz religija. Pomiješanost religijskoga i nacionalnoga nevjerojatno je duboka. Ovdje se ne radi samo o tome da religijski lideri zalaze u nacionalno područje i pomažu nacionalnim strankama, nego i političari manipuliraju vjerom. Pogledajte samo koliko je Milošević uništio pozitivne energije koja je nastala tijekom pet stoljeća susreta kršćanstva i islama na ovim prostorima i koliko je podstakao negativnih emocija koje je koristio u ratu. Uostalom, naše nacionalne stranke funkcioniraju zapravo kao religiozne zajednice. Analizirajte malo HDZ, SDA, SDS i druge srpske stranke, pa ćete vidjeti da se one ponašaju kao vjerske zajednice, kao islam, katoličanstvo i pravoslavlje. Izaći iz SDA otprilike znači kao kristijanizirati se, napustiti vjeru, čovjek postaje izdajica, otpadnik. Taj mehanizam je jako dugo prisutan u našim ljudima i on ih spriječava da slobodno biraju na izborima. Ljudi često kažu da su nacionalne stranke zlo, da više neće glasovati za HDZ, SDA ili za neku srpsku nacionalnu stranku, a, kad dođu pred glasačku kutiju, oni im opet daju glas. Ti mehanizmi su jako duboki i nacionalni političari, koji mašu ne samo velikim nacionalnim nego i religiskim idejama, vrlo vješto ih koriste.

Omer Karabeg: Gospodine Dautoviću, zašto Islamska vjerska zajednica podržava SDA?

Ferid Dautović: To je kompleksno pitanje. Činjenica je da se je u trenutku, kada je prijetila opasnost nestanka Bošnjaka, SDA stavila na čelo naroda i u taj pokret su se tada uključili svi koji su borili da se sačuva naš biološki opstanak i naša vjera - islam. U tom kontekstu može se razumjeti zašto je Islamska vjerska zajednica tada podržavla SDA, ali nikako i vrijeme koje će doći poslije. Činjenica je da mnogi političari preuzimaju ingerencije vjerskih službenika i da na svojim skupovima često govore religijskim jezikom, a da opet vjerski službenici u džamijama govore političkim jezikom. Međutim, u ovoj stalnoj napetosti u Bosni i Hercegovini mnogi muslimani Bošnjaci, kao i katoloci Hrvati i pravoslavci Srbi vjeruju da ih može sačuvati samo jedna jaka, moćna stranka kojoj su oni davali povjerenje u vremenu kada su mislili da je pitanje njihovog opstanka vezano za tu partiju.

Omer Karabeg: Zašto vjerski lideri imaju ambiciju da budu i nacionalni lideri?

Ivo Marković: Jedan od razloga što se religiozni lideri upuštaju u politiku je činjeca da su religije općenito - islam, katoličanstvo i pravoslavlje - u dubokoj krizi. Na Zapadu su crkve sve praznije, a i ovdje kod nas - i crkve i džamije. Zašto se to dešava? Ljudi su danas gladni vjere, gladni su odnosa sa svetim, tragaju za smislom, za Bogom. Odlaze u crkve i džamije da nađu odgovor na te svoje dubinske potrebe, a onda vide da tamo odmah ulaze u aparat koji ih želi instrumentalizirati za vlastite potrebe. Zbog toga ljudi tamo sve manje idu. Došlo je do raskoraka između velikih religijskih sistema i temljenih ljudskih potreba. Nemajući snage da se vrate izvornosti svoga poslanja, religije srljaju u još dublju krizu, gube vjerodostojnost, gube povjerenje ljudi.

Ferid Dautović: To je pitanje posebno specifično za Bosnu i Hercegovinu u kojoj vjera određuje naciju tako da, ako ste katolik, odmah ste Hrvat, ako ste pravoslavni, odmah ste Srbin, i, ako ste musliman, onda ste Bošnjak. To vjerski lideri dobro znaju, pa pokušavaju da spojem religijskog i nacionalnog ostvare moć. Oni se u mnogim slučajevima pretvaraju u političke lidere i na taj način postaju predstavnici određenih političkih partija. Vjerski lideri bi, prije svega, trebali da šire duhovno zadovoljstvo koje crpimo iz vjere, a koja, kako je i gospodin Marković primijetio, doživljava veliku krizu. Kriza vjere i morala je prisutna u svim segmentima bosanskohercegovačkog društva. Ima dosta lažne pobožnosti. Naime, mnogi ljudi koji su u vremenu agresije činili zločine, koji su u postagresorskom vremenu imali različite korupcijske afere, sada pokušavaju svojom napadnim, vrlo često nekulturnim javnim pokazivanjem pripadnosti određenoj vjerskoj zajednici pokriti sve ono loše što su uradili ili još uvijek rade.

Omer Karabeg: Zašto verski službenici imaju dvostuke arišine u odnosu na ratne zločine - jedne, blaže, za pripadanike svoje vjere, koji idu čak i do pravdanja zločina, a druge, mnoge oštrije, za pripadnike dugih religija?

Ivo Marković: Ako bismo reagirali kao vjernici, to znači vjernici u Boga, jednoga Boga, stvoritelja svijeta i svih ljudi, po kojem smo svi mi braća i sestre jednoga roditelja, onda bismo ljude drugih nacija, rasa i religija doživljavali kao svoju braću i sestre, pripadnike jedne zajedničke, božanske obitelji. Međutim, ovdje se vjerski službenici osjećaju predstavnicima jedne religijske nacionalne zajednice - hrvatskog katoličanstva, bošnjačkog islama i srpskoga pravoslavlja i zato tako reagiraju na zločine. Oni reagiraju više kao nacionalni i politički nego kao religiozni lideri. Kad bi reagirali kao predstavnici religija, oni bi sve zločine osuđivali. Zločin je zločin bez obzira ko ga počinio. Ne može se izdvajati vlastita zajednica i govoriti samo o zločinima druge zajednice.

Bosna ima dva lica

Ferid Dautović: Vjera nas uči da priznamo vlastiti grijeh. Priznavanjem vlastitoga grijeha bliži smo Bogu. Bog dragi govori “Ko je ubio jednoga čovjeka kao da je ubio cijeli svijet“. Ako smo počinili neki zločin, iz vjerničke perspektive bilo bi normalno da ga priznamo i javno osudimo i da Boga molimo da nam oprosti grijeh. Zločin i vjera su nespojivi. Ne može neko ko za sebe govori da je vjernik činiti zločin. Ili on nije vjernik ili ne razumije šta je vjera i čemu nas ona uči. Predstavnici vjerskih zajednica morali bi reagirati u tom smislu, dakle priznati zločin i moliti Boga za oprost grijeha ljudi koji su ga počinili. Međutim, mi smo opterećeni društvenim ambijentom u kome živimo i uređenjem kakvo nam je skrojeno u Dejtonu. Evo, recimo, ja ne znam kada je neko od Bošnjaka otišao u Istočno Sarajevo nekome na sahranu, niti znam ljude iz Istočnog Sarajeva koji će doći u Sarajevo nekome na sahranu. A do juče je to bila normalna stvar. Sada imamo dva potpuno različita svijeta koja žive jednan pored drugog, a ne susreću se. Ni djeca nisu zajedno u školama kao što su nekada bila. Svako uči svoju povijest, svoju historiju. Zločin, koji je napravljen u ime vlastitog naroda, pravda se na različite načine i svi imaju opravdanje za to - od nacionalnih do vjerskih lidera.

Omer Karabeg: Evo gospodin Dautović je pomenuo kako je nekad bilo bilo u Bosni i Hercegovini, kako se nekad živjelo. Bosna i Hercegovina je vijekovima važila za zemlju vjerske tolerancije, suživota pripadnika različitih religija, poštovanja drugog i drugačijeg. Sjetimo se samo koliko je u Bosni bilo mješovitih brakova. Kako je mogućno da je sve to nestalo za nepune dvije decenije?

Ivo Marković: Po mome sudu, Bosna ima dva lica. Mi smo dugo živjeli zajedno i stvorili smo vrlo važne pozitivne mehanizme suživota koji su toliko vrijedni da ih danas možemo izvoziti u Evropu. Ja sam se nedavno vratio iz Njemačke gdje smo bili sa međureligijskim zborom Pontanima, kakav može nastati samo ovdje u Sarajevu - predstavnici svih religija zajedno pjevaju Simfoniju religija. Toj se simfoniji divi čitava Evropa, čitav svijet. Dakle, u Bosni postoje duboki pozitivni mehanizmi vjerskog suživota. Svjesni smo da vjerujemo u istoga Boga i da vjera, kada funkcionira kao vjera, daje pozitivne rezultate. To vjeruju muslimani za kršćane, kao i kršaćni za muslimane. Takvih temeljnih vrednota naša Bosna ima puno. Međutim, mi smo također živjeli pod stalnom nadmoći jedne strane koja je pokušavala ili islamizirati, ili srbizirati, uli kristijanizirati duge, pa su stvoreni duboki i opasni obrambeni mehanizmi kao rezultat straha od gubljenja identiteta. E, ti opaki mehanizmi su nešto što još uvijek nije dovoljno proučeno. Njih su razradili samo nacionalni i vojni lideri koji njima znadu manipulirati, a zakazali su, po mom sudu, i mirovni pokret i psiholozi i sociolozi. To se sjećanje mora analizirati. Odnos Srba i Hrvata, odnosno kršćana, prema islamu u Bosni i Hercegovini bio je takav da je na tome izgrađen genocid. Ja bih volio da i muslimani pokušaju analizirati to sjećanje kršćana kroz pet stoljeća, kakvo ga, primjerice, opisuje Ivo Andrić, pa da se vidi šta je to, da ga zajednički liječimo. Mislim da se to sjećanje itekako može liječiti i pretvoriti u nešto pozitivno. Kao što sam rekao, imamo dva lica Bosne, a ono opasno lice bilo je Pandorina kutija iz koje je pušteno moćno i razorno zlo. Ali ja, kao i gospodin Dautović, kao i mnogi drugi, zaista vjerujem da Bog vodi svijet i nadam se da je zlo ipak kratkoročno i da će dobro i vjera u ljudima pobijediti.

Omer Karabeg: Zašto su u Bosni i Hercegovini danas tako rijetki mješoviti brakovi? Zar to ne govori da ljudi različitih vjera zaziru jedni od drugih?

Ferid Dautović: To što je poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu tako malo međuvjerskih i međunacionalnih brakova za mene je razumljiva stvar. Toliko je zla učinjeno i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane. Kada bi danas neko i pomislio da uradi tako nešto, postoji jedna većina koja će zbog strašnih zločina koji su učinjeni nad Bošnjacima na različite načine to osuđivati i govoriti kako je to neprimjereno. Ja mislim da ćemo mi još dugo živjeti u ambijentu nesigurnosti i nestabilnosti, potuno drukčijem od onog na koji smo bili navikli i u kome smo živjeli prije agresije. Ja sam živio u sredini u kojoj su Hrvati kršćani bili sastavni dio moga života, moje prve komšije su bili Hrvati, Ante i Mara. Znam da je u takvom ambijentu živio i gospodin Marković. Mi smo naprosto živjeli jedan zajednički život koji je bio primjer i paradigma mnogima u svijetu kojima je Bosna predstavljala zemlju lijepog suživota. Imalo smo, ako hoćete, i te mješovite brakove i mnogo toga drugog što je činilo taj ambijent. Mi smo taj ambijent izgubili, ali, ja mislim, ne zauvijek. On se može ponovo izgraditi. Ja sam nedavno bio na otvorenju džamije u Podvitezu. Tu je bio i načelnik općine gospodin Slobodan Savić, on je svojim prisustvom pokazao da mislimane, koji se tamo vraćaju, i njihovu džamiju doživljava kao sastavni dio svog ambijenta na Palama. Takvi mali, sitni koraci ohrabruju i oni obećavaju da će, ako Bog da, stanje u Bosni i Hercegovini biti bolje.

Treba nam pomoć stranaca

Omer Karabeg: Zar ne bi normalno bilo da vjerski lider - bilo da je riječ o reisu, o nadbiskupu ili vladici - opomene političkog lidera kad ovaj zagazi u nacionalizam i u širenje netoleranicije i netrpeljivosti, a ne da mu se priduži?

Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik i episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda

Ivo Marković: Nažalost, rijetko je tako, a trebalo bi biti tako. Navešću vam nekoliko primjera. U Bijeljini je nedavno otvorena pravoslavna crkva. Milorad Dodik, čovjek koji je pokrenuo ovu sadašnju opasnu i negativnu energiju nacionalizma, grlio se sa religioznim liderima. Bio je to neraskidiv zagrljaj. Predstavnici Srpske pravoslavne crkve su o njemu govorili kao o spasitelju srpstva i ne znam čega još. Ili, pogledajte Dragana Čovića, jednoga totalno neautentičnog čovjeka, jednog, po mome sudu, nemoralnog čovjeka koji u normalnim uvjetima nikada ne bi mogao doći tako visoko. On je kod kuće sa religioznim predstavnicima, non-stop ga primaju. Bio sam prošle godine u Americi, on je tjedan dana prije mene bio tamo i prodavao štoseve kako je proganjan kao katolik. Dakle, religiozni predstavnici se grle sa takvim ljudima bez ikakve kritičke distance. I tu religije gube vjerodostojnost. Kad sam prije godinu, dvije prolazio pored sarajevske katedrale, tamo je bila neka misa, a napolju su stajala ona ružna, velika terenska vozila, koja su pokazatelji moći, kao katolik osjećao sam se zastiđen. Takva vozila ne treba da opsjedaju hram gdje se Bogu klanja. To je tako ružno, tako neukusno. Vidite kako ljudi kritiziraju ovu neku moć koja se ogleda u izgradnji reisove rezidencije. Dakle, zagrljaj nacionalnog i religioznog ovdje je tako jak da nama treba pomoć sa strane. Jednostavno, bez međunarodnog pritiska mi sami ne možemo stvari riješiti, a analiza stanja mora uključiti i zlouporabu religija.

Ferid Dautović: Kod nas u posljednje vrijeme nema takvog zagrljaja jer postoji neko nesuglasje između lidera bošnjačkog naroda i reis ul-uleme. Ali, zagrljaj postoji u drugom smislu. Vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini nemaju sigurne materijalne izvore, što nije dobro, jer oni koji ih pomažu smatraju da trebaju da imaju na njih onoliki uticaj koliko novca daju, a možda i više. Stranke koje pomažu Islamsku zajednicu, Katoličku i Srpsku pravoslavnu crkvu, automatski dobivaju povjerenje vjerskih lidera i oni ih podržavaju u svim njihovim projektima.

Omer Karabeg: I na kraju vratimo se pitanju iz naslova ove emisije - da li religije u Bosni i Hercegovini spajaju ili razdvajaju ljude?

Ivo Marković: Nažalost, kako sada funkcionira i koliko je povezana sa političkom moći i nacionalnim, religija razdvaja ljude. A, s druge strane, ne smijemo zaboraviti ni pozitivne rezultate vjere koji se vide tamo gdje se ljudi mole, gdje žive za svoju vjeru, gdje se susreću sa svetim, tamo se stvara pozitivna energija.

Ferid Dautović: Ja mislim da vjera, kao unutarnji čovjekov pečat ili biljeg Boga dragog, spaja svakoga vjernika ponaosob. Dakle, vjera u Boga spaja. Međutim, religijska praksa u Bosni i Hercegovini ljude više razdvaja nego što ih spaja.