Ekonomska kriza ne pogađa političku elitu

Tema najnovijeg Mosta bila je kako se politička elita u Srbiji i Hrvatskoj ponaša u ekonomskoj krizi. Sagovornici su bili Josip Kregar, dekan Pravnog fakuleta u Zagrebu, i advokat Slobodan Beljanski, član Odbora Agencije za borbu protiv korupcije Srbije. Razgovaralo se o tome da li su ministri, koji gotovo svakodveno pozivaju na štednju i stezanje kaiša, smanjili svoje plate i privilegije, da li funkcioneri od svoje plate mogu kupovati luksuzne stanove i živeti na visokoj nozi, da li ministri podnose istinite izveštaje o svojoj imovini, što im je zakonska obaveza, primaju li visoki državni službenici mito, kako novi splitski gradonačelnik Kerum dodeljuje poslove svojoj vlastitoj firmi, kao i o tome da li su političari na platnim spiskovima tajkuna.

Omer Karabeg: Gotovo svaki dan čujemo ministre i visoke funkcionere kako govore da treba smanjiti plate i penzije, da treba smanjiti broj zaposlenih, jednom rečju da treba stezati kaiš kako bi se prebrodila ova ekonomska kriza. Gospodine Kregar, da li su u Hrvatskoj funkcioneri bar malo smanjili svoje plate i privilgije?

Josip Kregar: Jednim dijelom su smanjili plaće, međutim, nisu si uskratili privilegije kao što je korištenje automobila, šofera i slično. U Hrvatskoj se pojavio cijeli jedan pokret, neorganiziran i spontan, koji je na izjavu ministra financija, inače jednog dosta korpulentnog čovjeka, da treba stegnuti remen reagovao porukom “Stegnite vi remen, bando lopovska“! To, mislim, najbolje odražava raspoloženje običnog čovjeka.

Slobodan Beljanski: U Srbiji su pod pritiskom javnosti za izvestan procenat smanjene plate funkcionera. Međutim, čim je krenula akcija uštede na ministarstvima i administraciji, odmah je počela priča da se time ništa ne dobija, da to nije velika ušteda. Malo ko je od političara shvatio simbolički karakter te akcije, to jeste da oni koji pozivaju na štednju moraju i sami da štede.

Posebna vrsta političke korupcije

Omer Karabeg: Plate funkcionera nominalno nisu visoke, ali oni stanuju u luksuznim stanovima, voze skupa kola, leče se u privatnim bolnicama, školuju decu u inostranstvu. Odakle im novac za sve to?

Josip Kregar: Pa, radi se o tome da funkcionira jedan sistem u kojem je plaća sasvim nevažna za ukupne prihode. Veoma je raširena sumnja da oni uopće ne žive od plaće već od ilegalnih prihoda, od tajnih donacija koje primaju bilo osobno ili za stranku, od provizije kod sklapanja poslova. Nakon 15 ili 17 godina neprekidne vlasti oni više i ne prezaju od toga da pokaže obilje kupnjom nove jahte ili automobila ili organizovanjem raskošnih priredbi. Ljudi koji predstavljaju političku elitu ne žive od plaće već od toga što imaju moć. Da ne govorimo samo o podmićivanju koje je teško dokazati, ali pogledajte druge stvari. Ovih dana je hrvatska fudbalska reprezentacija igrala u Londonu protiv Engleza. Šta mislite koliko je aviona poletilo iz Zagreba na tu utakmicu i ko su bili putnici?

Slobodan Beljanski: Kod nas se običan čovjek pita zbog čega pojedinci napuštaju svoja unosna zanimanja za nominalno slabo plaćeni politički položaj. Rekao bih da to nije radi prestiža ili iz želje da se radi društveno koristan posao, malo je onih koji su obuzeti misionarskim zadatkom. Pre će biti da je to zato što je bavljenje politikom mnogo unosnije nego što je to bilo prethodno zanimanje, ma koliko ono bilo unosno. Bavljenje politikom se pre svega posmatra kao dobra investicija jer se politička moć distribuira na sve sfere života, a pre svega na finansijsku. Tu je prisutna i trgovina uticajem. To je posebna vrsta političke korupcije koja se sastoji u tome da se zlupotrebom vlasti čine usluge određenim interesnim grupama koje su političaru pomogle da dođe na vlast. Za opstanak na položaju često je važnije kako određeni političar stoji kod centara finansijske moći nego koliko poverenje uživa kod birača.

Omer Karabeg: I u Srbiji i u Hrvatskoj postoji obaveza da funkcioneri podnose izveštaj o svojoj imovini i prihodima. Da li se ta obaveza poštuje u Hrvatskoj i da li se realno prijavljuje imovina?

Josip Kregar: Sasvim slabo i djelomično. Cijeli postupak je dosta formaliziran, a formulari kojima se prijavljuju imovina i prihodi ne obuhvaćaju mnoge aspekte ekonomskog stanja državnih funkcionera. Oni prijavljuju svoje prihode i nekretnine, ali nitko ne postavlja pitanje da li upisuju realnu vrijednost, ne vidi se da li se ta imovina mogla steći službenom plaćom. Dojučerašnji premijer Sanader, a prije njega ministar vanjskih poslova Žužul, otišli su sa funkcija daleko bogatiji nego što su na te funkcije došli. Međutim, nitko nema snagu u to uprijeti prstom. Cijela ideja imovinskih kartica nastala zbog toga da se vidi da li je netko svojim službenim prihodima mogao steći imovinu koju ima. To se, međutim, kod nas ne utvrđuje i ne može se ni utvrditi. Počelo je s time da su te kartice ismijavale, govorilo se da je to nevažno, pa su se i formulari tako ispunjavali, bez upisivanja pravih vrijednosti i sa sumnjivim obrazloženjima. Evo, sada je jedan kandidat za predsjednika države naveo da ima slike u vrijednosti od više miliona kuna, a objašnjenje kako je on do toga došao je da je od malih nogu bio poduzetan. U to, naravno, nitko ne vjeruje. Dodao bih još nešto. Kad je riječ o prijavljivanju imovine i prihoda i vlast i opozicija pokazuju istu sklonost ka prikrivanju.

Sankcije nemaju učinka

Slobodan Beljanski: Kod nas već pet godina postoji zakon o sprečavanju sukoba interesa i toliko, oko pet godina, radi Republički odbor za rešavanje sukoba interesa čiji sam ja predsednik. U tom zakonu je propisana i obaveza da se najmanje jednom godišnje prijavljuju imovina i prihodi, kao i druge funkcije i položaji kako bi se sprečio sukob interesa. Od oko 13.000 funkcionera otprilike polovina godišnje prijavi svoju imovinu i prihode. Druga polovina, mahom se radi o lokalnim funkcionerima, to ne čini. A sankcije su moralne prirode - to su upozorenja, kao i preporuke da se podnese ostavka ili da neko bude razrešen funkcije, ali one praktično nemaju učinka jer nisu praćene nikakavim instrumentom prisile.

Omer Karabeg: Mnogi ministri su pre izbora na funkciju imali svoje privatne firme. Šta biva sa njihovim firmama kada oni budu izabrani na funkciju?

Josip Kregar: U Hrvatskoj je prihvaćemo rješenje koje postoji u Kanadi ili Australiji, na primjer. Prije stupanja na položaj dužnosnik mora da na nekoga prenose svoja ovlaštenja upravljanje firmom. Međutim, taj sistem, koji se uspješno primjenjuje u demokratskim i civiliziranim zemljama, kod nas nije dao osobite rezultate. To se radi sasvim formalno, a dužnosnik i dalje ima potpunu kontrolu nad svojim poduzećem i sklapa nove poslove. Sada su na lokalnim izborima u cijelom nizu gradova, pa i velikih, pobijedili biznismeni koji uopće ne razumiju da ne mogu biti načelnici i gradonačelnici i istovremeno voditi svoje firme. Oni žele i dalje sklapati poslove, ali sad sami sa sobom.

Omer Karabeg: To je slučaj gospodina Keruma gradonačelnika Splita?

Josip Kregar: Da, ali ima i drugih slučajeva. Gospodin Kerum uopće nije shvatio da on kao gradonačelnik ne može svojoj firmi davati poslove. On ne poštuje ni postupak javnih nabavki smatrajući da je njegova privatna stvar na koji način će koristiti novce gradskog budžeta. U Hrvatskoj sada imamo situaciju da oni koji imaju novac žele dobiti i ono drugo - političku moć i društveni status i ugled - i u tome ne prezaju ni od čega.

Slobodan Beljanski: Po našem zakonu funkcioneri su dužni da u roku od 30 dana od izbora prenesu upravljačka prava na neko drugo pravno ili fizičko lice koje nije, kako se to u zakonu kaže, povezano lice. Šta je to povezano lice? Iako zakon kaže da su to srodnici, u tu kategoriju mogu da spadaju i lica koja su povezana sa funkcionerom po nekom drugom osnovu, recimo, partijskom. O tome se, međutim, ne vodi računa, pa se upravljačka prava često prenose na nekoga od partijske sabraće što vodi većim manipulacijama nego kada bi ona bila preneta na nekog od srodnika. Dakle, ta obaveza se uspešno izigrava. Iako nisu isčezli političari kojima je stalo do moralne reputacije, moram reći da postoji nezanemariv broj onih koji svoj uticaj grade na pukoj osionosti i na bezobzirnom opiranju svim kontrolnim institucijama i telima, pogotovo kad ovi nemaju na raspolaganju nikakve represivne instrumente.

Najmanje dvije plaće po raznim osnovama

Omer Karabeg: Dešava li se u Hrvatskoj da funkcioneri, pored osnovne, obavljaju i dodatne plaćene funkcije?

Josip Kregar: To je raširena praksa, pogotovo na nižim razinama vlasti i lokalne samouprave. Najmanje dvije plaće se uzimaju po raznim osnovama. Prije pet godina učinjen pokušaj da se to ograničiti. Naime, dužnosnicima, koji su članovi upravnih i nadzornih odbora, zabranjeno je da za to primaju naknadu. Međutim, njima je naknada smiješno mali prihod. Radi se o ekonomskoj moći koju ima netko tko sjedi u upravi ili upravnom odboru jednog velikog brodogradilišta ili velike firme, njemu naknada zapravo i ne treba. O njegovoj odluci ovise milijuni i to se onda lako može unovčiti. Praksa da državni dužnosnici sjede u upravnim odborima vodi to toga da uprave velikih, često monopolnih poduzeća, mogu ostvariti svaki svoj interes jer im zapravo ministri ili drugi dužnosnici služe kao alibi. Radi se o jednoj sprezi u kojoj se povezuju poslovni, lični i partijski interes. Ja sam prije izvjesnog vremena imao o tome javnu raspravu s bivšim premijerom Sanaderom. On je je mene upitao: “Recite, šta možemo napraviti“. Ja sam mu rekao da je stvar vrlo jednostavna - nemojte imenovati ministre u upravne odbore.

Omer Karabeg: Da li ministri i visoki funkcioneri sede u upravnim odborima u Srbiji?

Slobodan Beljanski: To je zakonom zabranjeno, ali mnogi ne haju za tu zabranu, pa čak i u svom izveštaju o imovini prijavljuju takve funcije. To posebno važi za lokalnu samoupravu gde je teško ući u trag svim zloupotrebama.

Omer Karabeg: Govori se da su u Srbiji mesta u upravnim odborima, posebno velikih javnih i državnih preduzeća, veoma dobro plaćena, da se tu radi o izuzetno visokim sumama. Imate li vi, gospodine Beljanski, nekakvu približnu sliku o tome?

Slobodan Beljanski: Donedavno su to bila odlično plaćena mesta, a onda je u ovoj kampanji povodom ekonomske krize, koja po mom sudu ima demagoške korene, to svedeno na znatno manje iznose. Inače, raspodela mesta u upravnim odborima je deo dobiti kojom određena partija, koja učestvuje u vlasti, raspolaže, pa se tako namiruju apetiti unutar stranaka. Sada je to manje isplativo na direktan način jer naknada nije tako velika, ali je isplativo na drugi način. Tu je reč o trgovini uticajem koju sam već pomenuo.

Pobjedniku na izborima pripada plijen

Omer Karabeg: Da li su u Hrvatskoj mesta u upravnim odborima velikih javnih i državnih preduzeća rezervisana za funkcionere vladajućih stranaka?

Josip Kregar: Pobjedniku na izborima pripada plijen, a on plijenom smatra upravo takve položaje. Štoviše, postoje i koalicijski sporazumi, ne srame se o tome otvoreno govoriti, koji spominju ko će dobiti koju firmu, kao da je to bilo predmet izbora. Onda potpuno nesposobni ljudi dolaze na takve položaje. Njima se osigurava politička sinekura. Ovih dana sam čitao intervju direktora JANAF-a, to je jedno od najboljih i najvećih poduzeća u Hrvatskoj, koji je na pitanje koje je njegovo iskustvo odgovorio: “Nemam ga“, a, kad ga je novinar upitao kako je onda postavljen na to mjesto, on je rekao: “Pa ja sam postavljen političkom pogodbom. Meni je dodijeljeno to mjesto. Uostalom, tako svi rade, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim zemljama“.

Omer Karabeg: Da li se u Srbiji velike firme raspoređuju između koalicionih partnera u vlasti, pa se zna čiji je Telekom, čiji je Naftagas, čija je Elektroprivreda i tako dalje?

Slobodan Beljanski: Da. Koliko znam to je deo političke nagodbe. Kao što se raspodeljuju resori u vladi i u ministarstvima, tako se raspodeljuje i javni sektor u privredi.

Omer Karabeg: Gospodine Kregar, pomenuli ste da je su ilegalni prihodi glavni izvor bogaćenja funkcionera.

Josip Kregar: Da, upravo je u toku jedan veliki skandal u kojem je bivši ministar obrane optužen da je sklopio štetan ugovor prilikom nabavke vojnih kamiona, i to je, izgleda, jedan od eklatantnih primjera. Postoji shvaćanje da se poslovi ne mogu dobiti na drugi način nego podmićivanjem. Naravno, takve stvari je veoma teško otkriti. One se otkriju samo u trenutcima krize, kao što je ovaj naš sadašnji, ili u frakcijskim borbama kada jedni počnu da optužuju druge. Tada nam postane jasno u kakvom sistemu živimo. To je sustav u kome ne samo da vlada politička logika raspodjele plijena nego kao konsekvenca toga potpuno ignoriranje javnog interesa i potpuna nekompetentnost za obavljanje poslova.

Politička solidarnost u prestupu

Omer Karabeg: Gospodine Beljanski, koliko ima istine u pričama da su mnogi političari na platnim spiskovima srpskih tajkuna?

Slobodan Beljanski: To je teško reći. Ja verujem da je to istina, ali teško je dopreti do dokaza. Moram reći da su mnoge afere koje su ukazivale na podmićivanje i zloupotrebe službenog položaja završile u tami jer postoji, rekao bih, politička solidarnost u prestupu. Zbog toga se gotovo nijedna pobednička garnitura nije posle izbora obračunala sa kriminalom one prethodne o kome se uveliko govorilo. Pobednik to ne čini jer od buduće garniture očekuje jednak oprost za svoja ogrešenja o zakon. Zbog toga se malo zna o tome ko finansira političke stranke, kako se kroji i raspoređuje građevinsko zemljište, zašto se ne staje na put divljoj izgradnji ili zašto se pitanje porekla nečijeg kapitala uopšte ne postavlja.

Omer Karabeg: Ni funkcioneri velikih opozicionih stranaka ne žive loše. I oni imaju velike stanove i luksuzne automobile. Odakle njima novac, kada stranke ne zarađuju pare?

Josip Kregar: Ja bih najprije rekao da je donekle prividna ta podjela na vlast i opoziciju u ovim našim demokracijama koje su u nastanku. Naime, radi se jednom sloju u kojem ne postoji nikakav problem prelaska iz jedne u drugu stranku, sloju koji ima prilično jasne zajedničke interese. Odnose između vlasti i opozicije karakterizira prešutni dogovor - nemojte vi dirati nas, nećemo mi dirati vas, a u međuvremenu malo ćemo se za javnost sporiti i smjenjivati na vlasti. Svi ti ljudi povezani su sa onima kojima su oni omogućili da se obogate, a koje zovemo tajkunima. U ovom našem sistemu bavljenje politikom znači bogaćenje koje je zasnovano na, kako je gospodin Beljanski rekao, trgovini uticajem i primanju mita..

Slobodan Beljanski: Ne treba se zavaravati i misliti da tajkuni nemaju proračunatu disperziju donacija. Oni pomažu sadašnju vlast, a u isto vreme ulažu i u neku moguću buduću vlast. To je kod nas u Srbiji javna tajna. Oni daju na više strana, čak i strankama koje su politički na dijametralno suprotnim pozicijama i koje nikada ne mogu biti u koaliciji.

Omer Karabeg: Reklo bi se da tajkuni praktično kroje političku scenu.

Josip Kregar: Ne radi se samo o tome. Tajkuni svojim političkim utjecajem stvaraju uvjete da njihove kompanije ostvare profit. Ti ljudi, a ne vlada, praktično odlučuju o uvjetima uvoza i izvoza, o subvencijama, o izgradnji cesta i željeznica. Zbog toga kilometar ceste u Hrvatskoj košta tri, četiri, pet puta više nego prije šest godina.

Omer Karabeg: I na kraju, u zaključku, može li se reći da je politička elita jedini sloj društva koji ova kriza nije pogodila?

Slobodan Beljanski: Da, ja bih to mirno mogao da potvrdim. Možemo reći da su oni nedodirljivi. Naši političari ne vode računa o tome da li će nešto biti u skladu sa dobrim običajima, a pogotovo sa etikom, oni se održavaju zahvaljujući sprezi sa tajkunima.

Josip Kregar: Da. Jer oni i dalje dobro žive. Ali, nadam se da im je ova kriza bar usadila osjećaj straha da dolazi vrijeme kada više neće biti kao prije.