To je bila tema dijaloga koji je organizovan u najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa. Učesnici polemike bili su Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa, koja se zalaže za ukidanje Ureda visokog predstavnika i Adil Osmanović, potpredsjednik Stranke demokratske akcije, koja smatra da visoki predstavnik mora da ostane sve dok se ne omogući normalno funkcionisanje državnih institucija Bosne i Hercegovine koje su sada veoma često u blokadi.
Omer Karabeg: Gospodine Ivaniću, veliki broj partija u Republici Srpskoj, među njima i vaša, zalaže se za ukidanje Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Zašto?
Mladen Ivanić: Ja sam na tome radio već i kao ministar inostranih poslova. Ja sam još u martu 2003. godine informisao tadašnjeg visokog predstavnika da smatram da Bosna i Hercegovina ima mehanizme kojima može da sama upravlja sobom. Mislim da je toliko godina poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma zaista krajnje vrijeme da se Kancelarija visokog predstavnika ukine i da institucije Bosne i Hercegovine preuzmu punu dogovornost za sudbinu zemlje. Ako sada to ne uradimo, potpuno sam siguran da to nećemo uraditi još dugi niz godina, pa se postavlja pitanje gdje je kraj postojanja Kancelarije visokog predstavnika.
Adil Osmanović: Visoki predstavnik, sa svojim bonskim ovlastima, je još uvijek neophodan u Bosni i Hercegovini. Zašto to kažem? Ako se vratimo samo nekoliko godina unazad, vidjećemo da se nijedna ozbiljnija reforma u Bosni i Hercegovini nije mogla donijeti bez učešća visokog predstavnika i međunarodne zajednice. Mislim na reformu poreskog sustava, reformu odbrane i evo sada na reformu policije, a sve te reforme su neophodne za uspostavljanja funkcionalnih institucija države Bosne i Hercegovine..
Mladen Ivanić: Činjenica je da je visoki predstavnik učestvovao u profiliranju nekih od tih reformi, ali ih nije donio. Nije on nametnuo svojim bonskim ovlaštenjima ni reformu poreskog sistema, ni reformu odbrane, ni reformu bezbjednosnih službi. Sve su to reforme koje su usvojene većinom glasova u Parlamentu Bosne i Hercegovine, bez nametanja. Svima nama je jasno da se ukidanjem bonskih ovlašćenja ukida i kancelarija visokog predstavnika, što ne znači da međunarodne institucije, prije svega preko specijalnog predstavnika Evropske unije, neće biti prisutne u Bosni i Hercegovini, ali u jednoj normalnoj ulozi koja podrazumijeva iznošenje stavove, sugerisanje rješenja, a nikako njihovo nametanje, što visokom predstavniku sada omogućuju bonska ovlašćenja. Ako se bude pitale partije koje nisu zadovoljne sadašnjim ustavnim uređenjem, a mislim da u njih spada i Stranka demokratske akcije, one će uvijek tražiti da postoji visoki predstavnik i to samo zato što misle da će on raditi njihov posao. Da je visoki predstavnik donosio odluke suprotne njihovim koncepcijama, da je posmijenjivao toliko ljudi u Federaciji koliko je posmijenjivao u Republici Srpskoj, sasvim je sigurno da bi oni bili prvi koji bi zahtijevali da se visoki predstavnik ukine. Pogledajte broj smijenjenih funkcionera, pa ćete vidjeti da ih je nekoliko desetaka puta više u Republici Srpskoj u nego u Federaciji. Nametnuta rješenja su veliki dijelom išla na štetu Republike Srpske. Međutim, mislim da je to vrijeme prošlo.
Adil Osmanović: Nije tačno da su visoki predstavnici bili pristrasni. Najveća osporavanja zakona koja imaju za cilj jačanje institucija države Bosne i Hercegovine dolazila su iz Republike Srpske i razumjivo je da se visoki predstavnik morao fokusirati na one političare koji su radili protiv Bosne i Hercegovine. Stranke iz Federacije podržavaju ostanak visokoga predstavnika iz prostog razloga što ne mogu da promijene one instrumente koji političarima iz Republike Srpske omogućavaju da blokiraju institucije Bosne i Hercegovine. Postoji mogućnost dvostruke blokade kad je u pitanju zakonodavni nivo države, imamo jednu blokadu u Predstavničkom domu, to je entitetsko glasanje, pa još jednu u Domu naroda gdje se svaki zakon može zaustaviti. Da ne pominjem i mogućnost blokade prilikom glasanja u Predsjedništvu i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Sve dok imamao sadašnji, dejtonski ustav koji omogućava tolike blokade državnih institucija neophodno je prisustvo visokog predstavnika.
Mladen Ivanić: Visoki predstavnik ne može da mijenja Dejtonski sporazum, to nije njegova uloga. Recimo, entitetsko glasanje, protiv koga su stranke iz Federacije, predviđeno je tim sporazumom. Visoki predstavnik to ne može promijeniti, on to samo može osnažiti. On ne može da izađe izvanog onoga što je predviđeno dejtonskim ustavom. Nakon gospodina Ashdowna, koji je izlazio izvan Dejtonskog sporazuma i donosio rješenja koja su mu suprotna, nijedan visoki predstavnik to neće raditi. Svaki visoki predstavnik, koji će dosljedno i do kraja provoditi Dejtonski sporazum, za mene je dobrodošao. Može ostati ako treba i 100 godina, meni ne smeta, jer njegov ostanak znači da nema promjene Dejtonskog sporazuma.
Adil Osmanović: U ustrojstvu današnje Bosne i Hercegovine imamo jedan centraliziran entitet - Republiku Srpsku i jedan decentraliziran entitet - Federaciju. Imamo i institucije na nivou Bosne i Hercegovine koje, pokazalo se, ne mogu opstati bez potpore i pomoći visokog predstavnika. Zna to i gospodin Ivanić, znaju to i političari iz Republike Srpske. Da li treba dozvoliti da odlaskom visokog predstavnika počne devalvacija institucija Bosne i Hercegovine što bi moglo da dovede do disolucije države, ili treba da zajedničkim snagama, uz pomoć međunarodne zajednice, uspostavimo institucije na niovu države Bosne i Hercegovine koje će moći da odgovore izazovima i zahtjevima koje pred nas postavlja Evropska unija. Evidentno je, međutim, da stranke sa sjedištem u Banjoj Luci žele u potpunosti da zakoče i ovaj dosadašnji napredak u jačanju državnih institucija. Žele da pokažu da te institucije ne mogu funkcionirati, jer je Bosna i Hercegovina, kako to oni vole kazati, jedna složena država.
Omer Karabeg: Gospodine Osmanoviću, da li vi smatrate da Bosna i Hercegovina kao država u ovom trenutku ne bi mogla normalno da funkcioniše bez visokog predstavnika?
Adil Osmanović: Da. Ja sam to kazao i na zasjedanju Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira. Rekao sam - ukoliko bi se danas povukao visoki predstavnik sa svojim bonskim ovlastima, postoji realna mogućnost da se stvari vrate na period 1995. godine, pa čak i 1992. godine.
Mladen Ivanić: Gospodin Osmanović je očito nezadovoljan mehanizmima predviđenim Dejtonskim sporazumom i želio bi da ih promijeni. To potpuno razumijem, ali on mora da shvati da sam ja zadovoljan i da nemam namjeru da ih mijenjam. Jedini način da se oni promijene je da on mene ubijedi da je to korisno, ne samo njemu, nego i meni. Nažalost, mi tu vrstu rasprave ne vodimo, nego se trudimo da ubijedimo Visokog predstavnika da napravi nešto što mi želimo. To više ne ide. Zadnji koji je to mogao uraditi i koji je to radio bio je Paddy Ashdown. To nije radio njegov nasljednik, a ja vjerujem da ni ovaj sadašnji to neće raditi. Dakle, ostanak visokog predstavnika znači cementiranje Dejtona, mislim da toga moramo biti biti svjesni. Tražiti od visokog predstavnika da mijenja Dejtonski sporazum nije ni realno, ni moguće. Promijenjene su okolnosti, ljudi iz svijeta ne žele toliko godina nakon Dejtonskog sporazuma da u tu vrstu problema ulaze. Dakle, mehanizmi koji su predviđeni Dejtonskim sporazumom postoje, Republika Srpska ih ne krši, ona samo koristi svoje pravo. Neko može da misli da bi bilo dobro donijeti neki zakon, ali ako mi imamo argumente na osnovu kojih kažemo ne, niko nam ništa ne može ni zamjeriti, ni nešto preduzeti protiv nas.
Adil Osmanović: Evo ja ću postaviti direktno pitanje gospodinu Ivaniću - da li bi Bosna i Hercegovina mogla egzistirati da nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nije uvedena pozicija visokoga predstavnika koja je poslije ojačana bonskim ovlastima? Šta bi se dešavalo?
Mladen Ivanić: U tim prvim godinama bilo je dosta problema i predpostavljam da bi bez visokog predstavnika cijeli proces prohodnosti u institucijama trajao duže. Ali ja tada nisam ni pokretao pitanje ostanka Kancelarije visokog predstavnika. Ja sam to pokrenuo mnogo kasnije. Smatrao sam da je nakon deset godina od potpisivanja Dejtonskog programa došao trenutak da se ukine visoki predstavnik. Ako visoki predstavnik ostane još dvije, tri, četiri godine, gdje je onda kraj, kad će se ispuniti uslovi za njegov odlazak? Ako neko misli da će se ti uslovi ispuniti kad on promijeni Dejtonski sporazum, vara se. To se ne može uraditi bez naše saglasnosti.
Adil Osmanović: Zašto ja tvrdim da nam je visoki predstavnik još uvijek potreban? Uzmimo samo primjer ustava jednog i drugog entiteta. Znamo da je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma Republika Srpska bila je država srpskoga naroda, dok su u Federaciji konstitutivni narodi bili Bošnjaci i Hrvati, ne i Srbi. Moja stranka, sa predsjednikom rahmetli Alijom Izetbegovićem, pokrenula je pitanje konstitutivnosti naroda pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine i tražila da Bošnjaci i Hrvati budu konstitutivni narodi u Republici Srpskoj, a Srbi u Federaciji. Kad je Ustavni sud donio odluku o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, tadašnji visoki predstavnik, Volfgang Petrić, uključio se u implementaciju te odluke. Bez njega, bez njegovih bonskih ovlasti, Republika Srpska bi i danas pripadala samo jednom narodu - srpskom, dok Srbi ne bi bili konstitutivan narod u Federaciji. Zar to ne pokazuje koliko je značaj visokog predstavnika i njegovih bonskih ovlasti? Pa, ni mi u Stranci demokratske akcije nismo bili najzadovoljniji nekim njegovim odlukama, i mi smo imali značajan broj smijenjenih funkcionera, ali nama je najvažnije da on djeluje pravcu uspostavljanja demokratskih, funkcionalnih institucija na novou države Bosne i Hercegovine.
Mladen Ivanić: Istine radi, znate li gdje je Visoki predstavnik nametnuo amandmane na ustav? U Federciji, u toj istoj Federaciji gdje ni Stranka demokratske akcije, ni i Stranka za Bosnu i Hercegovinu, ni veliki broj partija koje zagovaraju multietničnost nisu uspjele da obezbijede većinu za implementaciju odluke Ustavnog suda, a ne u Republici Srpskoj. Od serije amandmana samo dva je nametnuo u Republici Srpskoj. Dakle, Republika Srpska je ispunila svoju obavezu, iako se uporno protura teza kako mi nešto kočimo.
Omer Karabeg: Ukoliko bi, recimo, Narodna skupština Republike Srpske donijela odluku da se raspiše referendum o osamostaljenju tog entiteta, da li bi visoki predstavnik imao pravo da ukine tu odluku i zabrani referendum?
Mladen Ivanić: A zašto bi to Skupština Republike Srpske uradila?
Omer Karabeg: Ja sam postavio pitanje - kad bi uradila.
Mladen Ivanić: Ali zašto bi to uradila? Republika Srpska to neće uraditi sve dok se ne dira u njenu suštinu, u njeno pravo na entitetsko glasanje, u njeno pravo da postoji, dakle, sve dotle dok se bude poštovao Dejtonski sporazum. Nema razloga da mi to radimo. Zašto bismo to radili? Besmislena je sama ta ideja. Ali, ako se nastave pritisci, ako neko pokušava da nam mimo naše volje nametne neka rješenja na koja mi ne pristajemo, onda su sve opcije moguće. Da budem precizan. Lično mislim da Narodna skupština nema namjeru da to uradi dok god se poštuje ustav. Ako bi ti to danas uradila, visoki predstavnik bi imao pravo da takvu odluku stavi van snage i zato niko to sada neće ni uraditi.
Adil Osmanović: Sve učestalije priče o otcjepljenju govore koliko je neophodan visoki predstavnik sa svojim bonskim ovlastima. U Bosni i Hercegovini ne postoji mogućnost da više instance, kao što su Predstavnički dom Parlamenta Bosne i Hercegovine, Vijeće minstara, ili Predsjedništvo dokinu odluke nižih institucija kada one dovode u pitanje teritorijalni integritet i suverenitet države Bosne i Hercegovine. I to je pitanje koje se mora riješiti. Gospodin Ivanić kaže - a zašto bi Republika Srpska to uradila. A ja postavljam pitanje - šta ako ona to uradi, a mi nemamo visokog predstavnika da poništi tu odluku.
Mladen Ivanić: Ja sam jasno i precizno rekao - visoki predstavnik bi danas reagovao kada bi postojao zahtjev za referendumom i osamostaljenjem Republike Srpske, ali on time ne bi riješio problem. Zašto bi ljudi to raspisivali, ako im je sve u redu u Bosni i Hercegovini? Zašto? Pa nisu ljudi neracionalni. Pitanje koje je ovde postavljeno u osnovi je pogrešno. Ono polazi od pretpostavke da šta god ti Srbi tamo rade - oni samo idu ka nekom razbijanju Bosne i Hercegovine. Ako se nama garantuje ono na šta smo pristali u Dejtonu, a mi ne tražimo ništa drugo nego da se poštuje Dejtonski sporazum, onda je to stalno prebacivanje loptice. Hajde da postavimo i ovo pitanje. Da li je visoki predstavnik morao do sada da reaguje na političke zahtjeve, pa ako hoćete i poteze, kojima se ugrožava ustavna pozicija Republike Srpske. On to nije uradio, iako zahtjev za ukidanjem Republike Srpske treba da podrazumijeva kaznu, jer je to antidejtonsko djelovanje. Ne mogu se stvari mjeriti dvostrukim aršinima. Zahtjev za referendumom i osamostaljenjem Republike Srpske jeste razbijanje Dejtonskog sporazuma, ali je to isto i zahtjev za ukidanjem Republike Srpske.
Adil Osmanović: Svakako da to nije isto. Ne može se to stavljati u istu ravan. I Federacija i Republika Srpska su nastale unutar suverene i nezavisne države Bosne i Hercegovine. Ali želio bih da gospodina Ivanića upitam i ovo. Čime je to Narodna skupština Republike Srpske bila isprovicirana da donese rezoluciju povodom nezavisnosti Kosova? Niko od političara iz Federacije Bosne i Hercegovine, kako on voli kazati iz Sarajeva, nije nijednom svojom izjavom doveo do toga da Narodna skupština usvoji rezoluciju u kojoj stoji da će se raspisati referendum o državno-pravnom statusu Republike Srpske, ako natpolovična većina zemalja Evropske unije prizna Kosovo. Šta je bio povod da Narodna skupština Republike Srpske donese takvu rezoluciju u čijoj ste izradi učestovali i Vi, gospodine Ivaniću?
Mladen Ivanić: Moram prokomentarisati stav gospodina Osmanovića da se zahtjev za ukidanje Republike Srpske i zahtjev za njeno osamostaljenje ne mogu staviti u istu ravan. To je potpuno isto. Oni koji traže ukidanje Republike Srpske najdirektnije djeluju protiv Dejtonskog sporazuma. Međutim, stav da se o ukidanju Republike Srpske može govoriti maltene svaki dan, uz kafu, i bez ikakvih posljedica, iako je to suprotno Dejtonskom sporazumu, prozvodi osjećaj straha na drugoj strani. Da li je naša budućnost u tome da većinski narod o svemu donosi odluke? Mi to ne želimo prihvatiti i, iskren da budem, nikada nećemo prihvatiti, a pouzdano znam da u tu vrstu stvari međunarodne institucije neće, niti mogu ulaziti, jer neće da odustanu od onog programa koji su same napravile, a to je Dejtonski sporazum. A što se tiče rezolucije Narodne skupštine Republike Srpske, koju pominje gospodin Osmanović, u njoj se, koliko znam, ne pominje referendum. I nije tačno da se govori o natpolovičnoj većini zemalja Evropske unije. Tamo se kaže da, ako natpolovičan broj zemalja Ujedinjenih nacija i Evropske unije donese odluku o priznanju Kosova, Narodna skupština ističe da i Republika Srpska ima pravo odlučiti o svom državno-pravnom statusu. Dakle, ne spominje se nezavisnost. Slažem se da postoji mogućnost da to bude i referendum o otcjepljenju, ali to nigdje ne piše. I dok se tako nešto ne desi, nemoguće je govoriti da to znači to i to.
Adil Osmanović: Očigledno je da ta rezolucija ide u pravcu, ako ništa drugo, ponovnog buđenja onih snaga u Republici Srpskoj koje pozivaju na raspisivanje referenduma, odnosno koje imaju za cilj disolucije Bosne i Hercegovine i uspostavljanje nezavisne Republike Srpske ili njeno pripajanje Beogradu. Ta rezolucija je sasvim jasno usmjerena u tom pravcu, iako, ponavljam, nije bila ničim isporovocirana od strane političara iz Federacije.
Mladen Ivanić: Očito je da ni ja ni gospodin Osmanović nećemo brzo doći do istih pogleda i da će za to trebati vremena, a moguće je i nove generacije političara. Do tada treba poštovati Dejtonski sporazum, on ne dozvoljava ni priču o ukidanju Republike Srpske, niti priču o referendumu. Nemojte onda otvarati temu Dejtonskog sporazuma ako su razlike među nama tako duboke i tako velike, a jesu. Nemojte otvarati tu temu računajući da ćete se preko visokog predstavnika izboriti da dobijete za vas povoljniji ustav. Nemoguće, to je prošlo vrijeme. To jednostavno nije realno. Dejtonski ustav je moguće promijeniti samo, ako političari i narod Republike Srpske za to daju saglasnost.
Adil Osmanović: Mi u Bosni i Hercegovini trebamo nastaviti kontinuitet one politike koja se vodi od 1995. godine pa do današnjih dana, a to je da uz podršku međunarodne zajednice radimo na postepenoj promjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma u svim onim segmentima, gdje on predstavlja kočnicu za uspostavu funkcionalnih institucija koje će biti na dobrobit svih građana i naroda u Bosne i Hercegovine.
Omer Karabeg: Na kraju da vas zamolim da prognozirate koliko dugo će još ostati visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini.
Mladen Ivanić: Svojevremeno su se upravo partije sa sjedištem u Sarajevu zalagale za to da visoki predstavnik ostane sve do momenta dok se sa Evropskom unijom ne potpiše sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Očito je da su u međuvremenu, kad smo se približili potpisivanja tog sporazuma, partije iz Sarajeva promijenile stav i sada otprilike kažu da nam visoki predstavnik treba dokle god postoji Dejtonski sporazum. Ako taj princip eventualno bude prihvaćen, a mislim da ga neće prihvatiti Vijeće za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini, onda bi to značilo da će visoki predstavnik ostati još dugi niz godina, jer mislim da današnja generacija političara nije u stanju da postigne dogovor oko suštinskih promjena Dejtonskog sporazuma. Možda će to uraditi nova generacija, ali ona se sigurno se neće pojaviti za najmanje pet, šest, sedam, ako ne i desetak godina. Što se mene tiče, uslovi za ukidanje visokog predstavnika bili su stvoreni već 2005. godine kada smo obilježavali desetogodišnjicu Dejtonskog sporazuma i mislim da je propašću amandmana na ustav napravljen jedan vrlo negativan politčki ambijent i da će dugo, dugo vremena proći dok se taj ambijent ponovo vrati u normalu.
Adil Osmanović: Smatram da je jako dobra i mudra odluka Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira da ne treba određivati nikakve rokove za odlazak visokog predstavnika i ukidanje bonskih ovlasti sve dok ne budemo imali takve institucije na nivou Bosne i Hercegovine koje mogu efikasno funkcionirati i bez njegovih intervencija. Što se tiče zalaganja da visoki predstavnik ode iz Bosne i Hercegovina odmah nakon potpisivanja sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, smatram da je to zaista nerealno očekivanje. Ništa se u Bosni i Hercegovini neće posebno promijeniti, kada je u pitanju njen unutrašnji ustroj, samim stavljanjem potpisa na sporazum. Moraćemo i dalje, uz pomoć međunarodne zajednice i visokog predstavnika, strpljivo raditi na uspostavljanju demokratskih i funkcionalnih institucije na nivou države Bosne i Hercegovine.
