Najnoviji Most Radija Slobodna Evropa posvećen je traganju za osobama nestalim u ratovima na području bivše Jugoslavije. Sagovornici su bili Amor Mašović, predsedavajući Kolegijuma direktora Instituta za nestale osobe BiH, i Veljko Odalović, predsednik Komisije za nestala lica Srbije.
Bilo je reči o tome koliko još ima neistraženih masovnih grobnica, da li se kriju podaci o tim grobnicama, koliko negiranje srebreničkog genocida sa najviših mesta u Republici Srpskoj otežava potragu za nestalim Srebreničanima, o primedbama iz Republike Srske da Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine ignoriše srpske žrtve, o saradnji Bosne i Hercegovine i Srbije u traganju za nestalim, kao i o tome zašto posmrtni ostaci značajnog broja nestalih nikada neće biti pronađeni.
Amor Mašović: Računa se da je od 1991. do 1995. godine nestalo nešto više od 30.000 državljana Bosne i Hercegovine. To je podatak od prije tri mjeseca do kojeg je došao Institut za nestale osobe radeći na centralnoj evidenciji nestalih. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci nešto više od 22.000 nestalih osoba. Traga se, znači, za još 8.000. Od one 22.000 pronađenih, identificirano je 19.000, dok 3.000 nismo uspjeli da identificiramo ni klasičnom metodom prepoznavanja, niti putem DNK metode.
Veljko Odalović: Prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta još se ne zna sudbina oko 14.500 lica nestalih u ratu na području bivše Jugoslavije. Komisije za nestale u regionu dogovorile su se da urade zajedničku listu nestalih, koja bi nam, između ostalog, pomogla da utvrdimo identitet žrtava čiji su ostatci pronađeni, ali još uvek nismo uspeli da ih identifukujemo. Pored 3.000 takvih slučajeva u Bosni i Hercegovini, o čemu je govorio gospodin Mašović, imamo jos 900 neidentifikovanih žrtava u Hrvatskoj i 400 u Prištini.
Amor Mašović: Mi smo do sada locirali preko 550 masovnih grobnica. To su one grobnice koje sadrže posmrtne ostatke tri ili više osoba. Pretpostavljamo
da se onih 8.000 žrtava za kojima još uvijek tragamo nalazi u 150 do 180 masovnih grobnica i u više od 1.000 pojedinačnih i zajedničkih grobnica - to su one u kojima se nalaze posmrtni ostaci jedne ili dvije osobe.
Veljko Odalović: Vrlo je nezahvalno govoriti o tome koliko još ima neistraženih masovnih grobnica, zato što nemamo dovoljno informacija na osnovu kojih bismo radili pretrage terena. Mi ćemo, kao i do sada, proveriti svaku lokaciju na teritoriji Srbije čim dobijemo informaciju da bi na njoj mogla da se nalazi masovna grobnica. S obzirom da se i u Bosni i Hercegovini, i Srbiji, i u Hrvatskoj, i na Kosovu još uvek vode istrage o ratnim zločinima, očekujem da ćemo doći do novih saznanja o potencijalnim grobnim mestima.
Amor Mašović: Naravno.Može se pretpostaviti da se u kancelarijama, u ladicama ministarstava unutrašnjiih poslova i vojske, u
obavještajnim službama, ali i kod pojedinaca koji su u vrijeme rata bili visoko pozicionirani, nalaze podaci o masovnim grobnicama i lokacijama na kojima su vršene likvidacije ratnih zarobljenika i civila. Mi u Institutu za nestale osobe vjerujemo da je to tako, tim prije što je Međunarodni komitet Crvenog križa tokom rata u Bosni i Hercegovini evidentirao više od 400 logoraša koje su njegovi predstavnici posjetili u zatvorima i logorima, a koji su nakon njihovog odlaska nestali i gubi im se svaki trag. O njihovoj sudbini, mjestima egzekucije i sahranama sigurno postoje podaci u arhivama uprava logora i zatvora. Te arhive su kasnije preuzele državne institucije, ali našem institutu nikada nije omogućen uvid u ta dokumenta.
Veljko Odalović: Arhive u Srbiji se intenzivno pretražuju. Sve žrtve koje su do sada ekshumirane pronađene su na osnovu podataka koji su postojali
u službama policije i vojske i koji su stavljeni na raspolaganje našoj komisiji. Ukoliko u tim službama još ima takvih podataka, ja uopšte ne sumnjam da će nam biti stavljeni na raspolaganje, a mi ćemo ih staviti na uvid i drugim komisijama u regionu. Najnoviji primer takve saradnje je slučaj jezera Perućac na kome smo, nakon što je spušten nivo vode, upravo na osnovu tako dobijenih informacija, zajedno sa kolegama iz Bosne i Hercegovine, skoro čitav avgust i septembar prošle godine vršili pretrage. Rezulat je bio stotinjak identifikacija, znači otprilike toliko sudbina je razrešeno. Pronašli smo i tela dva čoveka koji su kidnapovani iz voza u Štrpcima, pa potom ubijeni.
Amor Mašović: Koliko je važna regionalna saradnja najbolje pokazuje podatak da smo tokom pretrage isušenog jezera Perućac otkrili posmrtne ostatke državljana tri različite države. Tamo su otkrivena tijela žrtava iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine - i to iz oba entiteta: jednog srpskog vojnika i 12 Bošnjaka iz Višegrada. Da nije bilo saradnje komisije iz Srbije i našeg instituta, nikada te ljude ne bismo pronašli.
Vraćanje unazad
Amor Mašović
Amor Mašović: Pojedinci iz političkog vrha Republike Srpske nisu ni svjesni koliko sve nas svojim medijskim istupima vraćaju unazad. Negiranje genocida, minimiziranje tog zločina neće donijeti ništa dobro, naprotiv još više će nas udaljiti od onoga čemu svi mi u Bosni i Hercegovini stremimo, a to je da se okrenemo budućnosti i da stavimo tačku na ono što nam se dešavalo u protekle dvije decenije.
Veljko Odalović: Srbija ima vrlo jasan stav. Svi zločini se moraju do kraja istražiti, svi zločinci se moraju procesuirati. Što se tiče Komisije za nestala lica Srbije, mi dajemo punu podršku svim istragama koje mogu voditi ka punoj i kompletnoj istini o zločinu u Srebrenici. Ja se nadam da će lideri naših država na regionalnom sastanku, koji se priprema za kraj ove godine, poslati jasnu i usaglašenu poruku o ratnim zločinima, što će suziti prostor za manipulacije i politizaciju bilo kojeg zločina na ovom prostoru.
Amor Mašović: Riječ je o pojedincima iz političkog vrha koji manipuliraju porodicama žrtava i njihovim udruženjima. Danas su protiv Instituta
oni koji su protiv istine, oni koji bi htjeli iznivelisati i izbalansirati zločine. Neki politički prvaci iz Republike Srpske bi najradije vidjeli žrtve po sistemu 33 procenta iz jednog, 33 iz drugog i 33 iz trećeg naroda. Oni bi vjerovatno tada bili zadovoljni i ne bi imali prigovore na rad Instituta. Činjenice, međutim, stoje drugačije. Procenat nestalih Bošnjaka je negdje oko 83 posto, Srba oko 12 procenata, a Hrvata nešto manje od 3 procenta. Rezultati naših traganja za nestalim pokazuju da je to tako, a oni kojima se to ne dopada htjeli bi da promijene činjenice.
Veljko Odalović
Veljko Odalović: Naša komisija sarađuje sa Institutom za nestale Bosne i Hercegovine. Mi sa njim razmenjujemo informacije, radimo na identifikaciji, vršimo primopredaju posmrtnih ostataka. Dakle, Institut je naša adresa u Bosni i Hercegovini. Međutim, veoma je važno da Institut radi u punom kapacitetu, jer je jedan od direktora iz redova srpskog naroda, Milan Bogdanić, pre izvesnog vremana podneo ostavku. Postupak za izbor novog člana je pokrenut, ali nisam siguran da je okončan. Mislim da taj posao treba što pre završiti kako bi u kolegijumu bio i predstavnik srpske zajednice. Smatram da bi to bio važan korak za prevazilaženje primedbi koje stižu iz Republike Srpske. Takođe smatram da je neophodna saradnja između Instituta i Operativnog tima vlade Republike Srpske, čiji se delokrug poslova jednim delom poklapa sa onim što je mandat Instituta. Važno je da se nađe zajednički interes. Ukoliko se u tome ne bude uspelo, bojim se da ćemo imati probleme, zastoje i politizaciju celog slučaja.
Amor Mašović: Beograd mora što prije da se oslobodi dušebrižničkog odnosa prema Banjaluci. Ne mogu ni gospodin Odalović, ni gospodin Tadić, ni bilo ko u Srbiji biti pozvaniji od nas u Bosni i Hercegovini da vode računa o našim državljanima. Bosna i Hercegovina ni na koji način ne pokušava da se miješa u rješavanje problema nestalih Bošnjaka na Kosovu i u Sandžaku. Beograd bi već jednom morao prestati da se miješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Samo tako možemo unapređivati našu saradnju. Nikako drugačije.
Veljko Odalović: Problem, koji evidentno postoji na relaciji Sarajevo-Banjaluka, može se prevazići samo saradnjom. To je moja poruka. I ja verujem
da ćete naći dovoljno snage za to, jer nije dobro da u kolegijumu direktora Instituta nema predstavnika srpske zajednice. Što se tiče Komisije za nestala lica Srbije, mi sigurno nećemo da budemo faktor destabilizacije. Mi samo želimo da Institut radi u punom kapacitetu, jer ne možemo ignorisati činjenicu da Operativni tim vlade Republike Srpske ističe određene zahteve. Mi te zahteve, koje oni upućuju nama, prosleđujemo Institutu. Dakle, mi u punoj meri priznajemo i podržavamo Institut i ja uopšte ne vidim na osnovu čega se izvodi zaključak da se mi na bilo koji način mešamo u vaše unutrašnje stvari.
Neki nikada neće biti pronađeni
Amor Mašović: Gospodine Odaloviću, Vi vrlo dobro znate da Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine već pune dvije i po godine radi u
krnjem sastavu, bez predstavnika Bošnjaka u upravnom odboru, ali to vam nije zasmetalo. Zasmetalo vam je što je naš kolega, koji je izuzetno časno obavljao svoj posao u kolegiju direktora i koji je bio izložen pritiscima, prijetnjama i verbalnim napadima iz Republike Srpske - u nekoliko navrata čak i fizičkim prijetnjama, napustio kolegij direktora. Ja vas molim da radite svoj posao, da tragate za nestalim državljanima Srbije i da se prestanete miješati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.
Veljko Odalović: Ne mogu da shvatim da se ne razumemo. Stvar je vrlo jasna - Milan Bogdanić je jedan častan, čestit čovek koji je izuzetno mnogo uradio. Ne znam pod čijim je pritiskom podeo ostavku, ali je činjenica da u ovom trenutku kolegijum direktora ne radi u punom sastavu. Ja se nadam da će to biti rešeno, a što se nas tiče, mi se u to nećemo mešati, niti imamo mandat za to.
Amor Mašović: Njihova sudbina je izvjesna. Nje su u najvećem broju svjesne i porodice koje tragaju za svojim najmilijim. Dakle, nesumljivo je da svi oni, koji se 16 godina nakon završetka rata nisu vratili svojim porodicama, nisu više među živima. Velika većina porodica to zna, ali želi da sazna i punu istinu
o svojim najbližima - gdje leže posmrtni ostaci njihove djece, muževa, braće, očeva, sestara, ko je odgovoran što oni već deceniju i po ne mogu da sahrane njihove posmrtne ostatke, ko je odgovoran za egzekucije i smrt njihovih najmilijih. Jedan broj nestalih, međutim, nikada neće biti pronađen. Ni Sjedinjene Američke Države nakon 11. septembra, uz svu tehniku, uz sve informacije kojima raspolažu, nisu uspjele da pronađu posmrtne ostatke svih koji su nastradali tog dana. Tijela mnogih žrtava u Bosni i Hercegovini su spaljena ili bačena u kemikalije, neki su završili u Savi i Drini, neki u jamama dubokim i preko stotinu metara, a neki su sakrivani po šumama. Oni najvjerovatnije nikada neće biti pronađeni. Međutim, to nije razlog da se traganje ne nastavi sve dok postoji nada da bi neko mogao biti pronađen.
Amor Mašović: Ja sam često bio pesimista kada je u pitanju pronaženje posmrtnih ostataka nestalih, ali u više navrata se pokazalo, uključujući i jezero Perućac, da sam neutemeljeno bio pesimista. Ja sada prognoziram da će od 8.000 nestalih sigurno više od polovine biti pronađeno. Koliko će biti identificiranih, to je uistinu teško reći, jer je u Bosni i Hercegovini bilo slučajeva da su likvidirani svi članovi jedne porodice, ponekad i 30 ljudi. Niko nije preživio, pa se nema od koga uzeti krv koja bi bila korišćena u DNK analizi posmrtnih ostataka. Osim toga, ima porodica koje nisu spremne da se suoče sa istinom, koje neće da daju krv za DNK,
pa će njihovi srodnici, čiji su ostaci pronađeni u masovnim ili pojedinačnim grobnicama, biti ukopani kao nepoznate osobe. To su stvari koje mi ne možemo promijeniti. Mi nikoga ne možemo prisiliti da da krv kako bi njegov srodnik bio pronađen.
Veljko Odalović: Ne bih hteo da govorim u procentima koliko ćemo još slučajeva rešiti, jer to pre svega zavisi od činjenice koliko ćemo dobiti informacija neophodnih za traganje. Teško je doći do podataka, jer oni koji su počinili zločine čine sve da sakriju tragove. Kad je reč o traganju za nestalim, nije bolja situacija ni u drugim delovima sveta. Ja sam letos posetio komisiju za nestale na Kipru. Tamo se još uvek 1.800 lica vode kao nestala, iako je kiparski sukob bio mnogo manji i završen je pre 40 godina. Oni, međutim, i dalje tragaju. Ja verujem da ni mi u regionu nećemo prestati da tragamo za nestalima sve dok postoji i najmanja nada da se neko pronađe.
Bilo je reči o tome koliko još ima neistraženih masovnih grobnica, da li se kriju podaci o tim grobnicama, koliko negiranje srebreničkog genocida sa najviših mesta u Republici Srpskoj otežava potragu za nestalim Srebreničanima, o primedbama iz Republike Srske da Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine ignoriše srpske žrtve, o saradnji Bosne i Hercegovine i Srbije u traganju za nestalim, kao i o tome zašto posmrtni ostaci značajnog broja nestalih nikada neće biti pronađeni.
Omer Karabeg: Gospodine Mašoviću, prema vašim saznanjima koliko u ovom trenutku ima nestalih osoba iz Bosne i Hercegovine?
Amor Mašović: Računa se da je od 1991. do 1995. godine nestalo nešto više od 30.000 državljana Bosne i Hercegovine. To je podatak od prije tri mjeseca do kojeg je došao Institut za nestale osobe radeći na centralnoj evidenciji nestalih. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci nešto više od 22.000 nestalih osoba. Traga se, znači, za još 8.000. Od one 22.000 pronađenih, identificirano je 19.000, dok 3.000 nismo uspjeli da identificiramo ni klasičnom metodom prepoznavanja, niti putem DNK metode.
Prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta još se ne zna sudbina oko 14.500 lica nestalih u ratu na području bivše Jugoslavije.
Veljko Odalović: Prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta još se ne zna sudbina oko 14.500 lica nestalih u ratu na području bivše Jugoslavije. Komisije za nestale u regionu dogovorile su se da urade zajedničku listu nestalih, koja bi nam, između ostalog, pomogla da utvrdimo identitet žrtava čiji su ostatci pronađeni, ali još uvek nismo uspeli da ih identifukujemo. Pored 3.000 takvih slučajeva u Bosni i Hercegovini, o čemu je govorio gospodin Mašović, imamo jos 900 neidentifikovanih žrtava u Hrvatskoj i 400 u Prištini.
Omer Karabeg: Koliko prema vašim pretpostavkama još ima neistraženih masovnih grobnica?
Amor Mašović: Mi smo do sada locirali preko 550 masovnih grobnica. To su one grobnice koje sadrže posmrtne ostatke tri ili više osoba. Pretpostavljamo
Pretpostavljamo da se onih 8.000 žrtava za kojima još uvijek tragamo nalazi u 150 do 180 masovnih grobnica i u više od 1.000 pojedinačnih i zajedničkih grobnica.
da se onih 8.000 žrtava za kojima još uvijek tragamo nalazi u 150 do 180 masovnih grobnica i u više od 1.000 pojedinačnih i zajedničkih grobnica - to su one u kojima se nalaze posmrtni ostaci jedne ili dvije osobe.
Veljko Odalović: Vrlo je nezahvalno govoriti o tome koliko još ima neistraženih masovnih grobnica, zato što nemamo dovoljno informacija na osnovu kojih bismo radili pretrage terena. Mi ćemo, kao i do sada, proveriti svaku lokaciju na teritoriji Srbije čim dobijemo informaciju da bi na njoj mogla da se nalazi masovna grobnica. S obzirom da se i u Bosni i Hercegovini, i Srbiji, i u Hrvatskoj, i na Kosovu još uvek vode istrage o ratnim zločinima, očekujem da ćemo doći do novih saznanja o potencijalnim grobnim mestima.
Omer Karabeg: Ima li u sadašnjoj vlasti u Bosni i Hercegovini onih koji imaju podatke o grobnicama, a neće da ih otkriju?
Amor Mašović: Naravno.Može se pretpostaviti da se u kancelarijama, u ladicama ministarstava unutrašnjiih poslova i vojske, u
Može se pretpostaviti da se u kancelarijama, u ladicama ministarstava unutrašnjiih poslova i vojske, u obavještajnim službama, nalaze podaci o masovnim grobnicama i lokacijama na kojima su vršene likvidacije ratnih zarobljenika i civila.
obavještajnim službama, ali i kod pojedinaca koji su u vrijeme rata bili visoko pozicionirani, nalaze podaci o masovnim grobnicama i lokacijama na kojima su vršene likvidacije ratnih zarobljenika i civila. Mi u Institutu za nestale osobe vjerujemo da je to tako, tim prije što je Međunarodni komitet Crvenog križa tokom rata u Bosni i Hercegovini evidentirao više od 400 logoraša koje su njegovi predstavnici posjetili u zatvorima i logorima, a koji su nakon njihovog odlaska nestali i gubi im se svaki trag. O njihovoj sudbini, mjestima egzekucije i sahranama sigurno postoje podaci u arhivama uprava logora i zatvora. Te arhive su kasnije preuzele državne institucije, ali našem institutu nikada nije omogućen uvid u ta dokumenta.
Omer Karabeg: Gospodine Odaloviću, verujete li da u arhivama Srbije ima takvih podataka, a da institucije neće da ih stave na uvid javnosti?
Veljko Odalović: Arhive u Srbiji se intenzivno pretražuju. Sve žrtve koje su do sada ekshumirane pronađene su na osnovu podataka koji su postojali
Ukoliko u tim službama još ima takvih podataka, ja uopšte ne sumnjam da će nam biti stavljeni na raspolaganje, a mi ćemo ih staviti na uvid i drugim komisijama u regionu.
u službama policije i vojske i koji su stavljeni na raspolaganje našoj komisiji. Ukoliko u tim službama još ima takvih podataka, ja uopšte ne sumnjam da će nam biti stavljeni na raspolaganje, a mi ćemo ih staviti na uvid i drugim komisijama u regionu. Najnoviji primer takve saradnje je slučaj jezera Perućac na kome smo, nakon što je spušten nivo vode, upravo na osnovu tako dobijenih informacija, zajedno sa kolegama iz Bosne i Hercegovine, skoro čitav avgust i septembar prošle godine vršili pretrage. Rezulat je bio stotinjak identifikacija, znači otprilike toliko sudbina je razrešeno. Pronašli smo i tela dva čoveka koji su kidnapovani iz voza u Štrpcima, pa potom ubijeni.
Amor Mašović: Koliko je važna regionalna saradnja najbolje pokazuje podatak da smo tokom pretrage isušenog jezera Perućac otkrili posmrtne ostatke državljana tri različite države. Tamo su otkrivena tijela žrtava iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine - i to iz oba entiteta: jednog srpskog vojnika i 12 Bošnjaka iz Višegrada. Da nije bilo saradnje komisije iz Srbije i našeg instituta, nikada te ljude ne bismo pronašli.
Vraćanje unazad
Omer Karabeg: U kojoj meri negiranje srebreničkog genocida, koje se u poslednje vreme sve više čuje u Republici Srpskoj, utiče na potragu za nestalim Srebreničanima?
Veljko Odalović: Srbija ima vrlo jasan stav. Svi zločini se moraju do kraja istražiti, svi zločinci se moraju procesuirati. Što se tiče Komisije za nestala lica Srbije, mi dajemo punu podršku svim istragama koje mogu voditi ka punoj i kompletnoj istini o zločinu u Srebrenici. Ja se nadam da će lideri naših država na regionalnom sastanku, koji se priprema za kraj ove godine, poslati jasnu i usaglašenu poruku o ratnim zločinima, što će suziti prostor za manipulacije i politizaciju bilo kojeg zločina na ovom prostoru.
Omer Karabeg: Gospodine Mašoviću, iz Republike Srpske često stižu primedbe da vaš insititut, koji traga za svim nestalim u Bosni i Hercegovini, ignoriše srpske žrtve?
Amor Mašović: Riječ je o pojedincima iz političkog vrha koji manipuliraju porodicama žrtava i njihovim udruženjima. Danas su protiv Instituta
Neki politički prvaci iz Republike Srpske bi najradije vidjeli žrtve po sistemu 33 procenta iz jednog, 33 iz drugog i 33 iz trećeg naroda. Oni bi vjerovatno tada bili zadovoljni i ne bi imali prigovore na rad Instituta.
oni koji su protiv istine, oni koji bi htjeli iznivelisati i izbalansirati zločine. Neki politički prvaci iz Republike Srpske bi najradije vidjeli žrtve po sistemu 33 procenta iz jednog, 33 iz drugog i 33 iz trećeg naroda. Oni bi vjerovatno tada bili zadovoljni i ne bi imali prigovore na rad Instituta. Činjenice, međutim, stoje drugačije. Procenat nestalih Bošnjaka je negdje oko 83 posto, Srba oko 12 procenata, a Hrvata nešto manje od 3 procenta. Rezultati naših traganja za nestalim pokazuju da je to tako, a oni kojima se to ne dopada htjeli bi da promijene činjenice.
Amor Mašović: Beograd mora što prije da se oslobodi dušebrižničkog odnosa prema Banjaluci. Ne mogu ni gospodin Odalović, ni gospodin Tadić, ni bilo ko u Srbiji biti pozvaniji od nas u Bosni i Hercegovini da vode računa o našim državljanima. Bosna i Hercegovina ni na koji način ne pokušava da se miješa u rješavanje problema nestalih Bošnjaka na Kosovu i u Sandžaku. Beograd bi već jednom morao prestati da se miješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Samo tako možemo unapređivati našu saradnju. Nikako drugačije.
Veljko Odalović: Problem, koji evidentno postoji na relaciji Sarajevo-Banjaluka, može se prevazići samo saradnjom. To je moja poruka. I ja verujem
Nije dobro da u kolegijumu direktora Instituta nema predstavnika srpske zajednice
da ćete naći dovoljno snage za to, jer nije dobro da u kolegijumu direktora Instituta nema predstavnika srpske zajednice. Što se tiče Komisije za nestala lica Srbije, mi sigurno nećemo da budemo faktor destabilizacije. Mi samo želimo da Institut radi u punom kapacitetu, jer ne možemo ignorisati činjenicu da Operativni tim vlade Republike Srpske ističe određene zahteve. Mi te zahteve, koje oni upućuju nama, prosleđujemo Institutu. Dakle, mi u punoj meri priznajemo i podržavamo Institut i ja uopšte ne vidim na osnovu čega se izvodi zaključak da se mi na bilo koji način mešamo u vaše unutrašnje stvari.
Neki nikada neće biti pronađeni
Amor Mašović: Gospodine Odaloviću, Vi vrlo dobro znate da Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine već pune dvije i po godine radi u
Ja vas molim da radite svoj posao, da tragate za nestalim državljanima Srbije i da se prestanete miješati u unutrašnje stvari BiH.
krnjem sastavu, bez predstavnika Bošnjaka u upravnom odboru, ali to vam nije zasmetalo. Zasmetalo vam je što je naš kolega, koji je izuzetno časno obavljao svoj posao u kolegiju direktora i koji je bio izložen pritiscima, prijetnjama i verbalnim napadima iz Republike Srpske - u nekoliko navrata čak i fizičkim prijetnjama, napustio kolegij direktora. Ja vas molim da radite svoj posao, da tragate za nestalim državljanima Srbije i da se prestanete miješati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.
Veljko Odalović: Ne mogu da shvatim da se ne razumemo. Stvar je vrlo jasna - Milan Bogdanić je jedan častan, čestit čovek koji je izuzetno mnogo uradio. Ne znam pod čijim je pritiskom podeo ostavku, ali je činjenica da u ovom trenutku kolegijum direktora ne radi u punom sastavu. Ja se nadam da će to biti rešeno, a što se nas tiče, mi se u to nećemo mešati, niti imamo mandat za to.
Omer Karabeg: Prošlo je 16 godina od završetka rata, a još uvek se ne zna sudbina 14.500 ljudi. Mislite li da je je posao pronalaženja nestalih uopšte moguće završiti?
Amor Mašović: Njihova sudbina je izvjesna. Nje su u najvećem broju svjesne i porodice koje tragaju za svojim najmilijim. Dakle, nesumljivo je da svi oni, koji se 16 godina nakon završetka rata nisu vratili svojim porodicama, nisu više među živima. Velika većina porodica to zna, ali želi da sazna i punu istinu
Tijela mnogih žrtava u BiH su spaljena ili bačena u kemikalije, neki su završili u Savi i Drini, neki u jamama dubokim i preko stotinu metara, a neki su sakrivani po šumama. Oni najvjerovatnije nikada neće biti pronađeni.
o svojim najbližima - gdje leže posmrtni ostaci njihove djece, muževa, braće, očeva, sestara, ko je odgovoran što oni već deceniju i po ne mogu da sahrane njihove posmrtne ostatke, ko je odgovoran za egzekucije i smrt njihovih najmilijih. Jedan broj nestalih, međutim, nikada neće biti pronađen. Ni Sjedinjene Američke Države nakon 11. septembra, uz svu tehniku, uz sve informacije kojima raspolažu, nisu uspjele da pronađu posmrtne ostatke svih koji su nastradali tog dana. Tijela mnogih žrtava u Bosni i Hercegovini su spaljena ili bačena u kemikalije, neki su završili u Savi i Drini, neki u jamama dubokim i preko stotinu metara, a neki su sakrivani po šumama. Oni najvjerovatnije nikada neće biti pronađeni. Međutim, to nije razlog da se traganje ne nastavi sve dok postoji nada da bi neko mogao biti pronađen.
Omer Karabeg: Koji bi procenat ovih 14.500, koji se još uvek vode kao nestali, mogao biti identifikovan?
Amor Mašović: Ja sam često bio pesimista kada je u pitanju pronaženje posmrtnih ostataka nestalih, ali u više navrata se pokazalo, uključujući i jezero Perućac, da sam neutemeljeno bio pesimista. Ja sada prognoziram da će od 8.000 nestalih sigurno više od polovine biti pronađeno. Koliko će biti identificiranih, to je uistinu teško reći, jer je u Bosni i Hercegovini bilo slučajeva da su likvidirani svi članovi jedne porodice, ponekad i 30 ljudi. Niko nije preživio, pa se nema od koga uzeti krv koja bi bila korišćena u DNK analizi posmrtnih ostataka. Osim toga, ima porodica koje nisu spremne da se suoče sa istinom, koje neće da daju krv za DNK,
Verujem da ni mi u regionu nećemo prestati da tragamo za nestalima sve dok postoji i najmanja nada da se neko pronađe.
pa će njihovi srodnici, čiji su ostaci pronađeni u masovnim ili pojedinačnim grobnicama, biti ukopani kao nepoznate osobe. To su stvari koje mi ne možemo promijeniti. Mi nikoga ne možemo prisiliti da da krv kako bi njegov srodnik bio pronađen.
Veljko Odalović: Ne bih hteo da govorim u procentima koliko ćemo još slučajeva rešiti, jer to pre svega zavisi od činjenice koliko ćemo dobiti informacija neophodnih za traganje. Teško je doći do podataka, jer oni koji su počinili zločine čine sve da sakriju tragove. Kad je reč o traganju za nestalim, nije bolja situacija ni u drugim delovima sveta. Ja sam letos posetio komisiju za nestale na Kipru. Tamo se još uvek 1.800 lica vode kao nestala, iako je kiparski sukob bio mnogo manji i završen je pre 40 godina. Oni, međutim, i dalje tragaju. Ja verujem da ni mi u regionu nećemo prestati da tragamo za nestalima sve dok postoji i najmanja nada da se neko pronađe.
