Ako potone BiH, potonuće i RS

U Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o evropskoj perspektivi Bosne i Hercegovine.

Sagovornici su bili Jelko Kacin, potpredsjednik delegacije Evropskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Kosovo, Crnu Goru i Albaniju, i Marko Prelec, direktor Međunarodne krizne grupe za Balkan.

Bilo je riječi o tome da li bosanskohercegovački lideri, nakon teških riječi koje su pale u predizbornoj kampanji, mogu postići dogovor o neophodnim reformama, zašto Milorad Dodik nakon oktobarskih izbora koristi pomirljiviju retoriku, koliko Brisel i Vašington mogu doprinjeti dogovoru bh. lidera, o argumentima za i protiv ukidanja Ureda visokog predstavnika, kao o tome koliko sadašnji dobri odnosi između Srbije i Hrvatske utiču na smirivanje tenzija u Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Mislite li da je poslije oktobarskih izbora Bosna i Hercegovina bliža Evropi?

Jelko Kacin: Nije bliža Evropi, ali je bliža novoj vladi. Izabrani političari su bliži trenutku kada moraju preuzeti odgovornost i pokazati operativnu sposobnost.

Marko Prelec: Teško je odgovoriti na to pitanje dok se stranke kreću između krajnosti. Jedan dan zagovaraju maksimalno tvrde etničke stavove, a sutradan se grle i ljube sa onima koje su do juče proglašavali neprijateljima. Ne možemo dati nikakav mjerodavan sud prije nego što se naprave koalicijski dogovori.

Omer Karabeg: Da li je poslije teških reči koje su pale u predizbornoj kampanji moguće da politički lideri u Bosni i Hercegovini postignu dogovor o neophodnim reformama koje će ovoj zemlji otvoriti put u Evropsku uniju?

Jelko Kacin: Svakako da je to moguće, jer je predizborna kampanja vrijeme povišene temperature. Tada se igra na emocije i ne biraju se sredstva da bi se što više birča nagovorilo, odnosno ubijedilo da izađu na izbore i da glasaju za “našu“ opciju. Tek kada se saopće izborni rezultati, stvaraju se uslovi da emocije zamijeni racionalno sagledavanje situacije, da se uvaže fakta i traži manevarski prostor s kim je moguće napraviti koaliciju.

Marko Prelec: Ono što stranke u Bosni i Hercegovini moraju uraditi nije uopće misteriozno, niti naročito teško. Moraju se dogovoriti o relativno skromnom broju ustavnih rješenja i drugih pitanja. To se može napraviti vrlo brzo, rješenja su manje-više poznata. Pitanje je samo da li postoji politička volja. Činjenica je da je ovo dosadasnje stanje paralize i blokade odgovaralo gotovo svim strankama. Sve su one dobro živjele u toj nesređenoj situaciji. Međutim, čini mi da smo sada na kraju tog razdoblja, ljudima je već svega dosta i oni traže da se konačno krene putem napretka. I nadam se da će do toga doći.

Omer Karabeg: Imam utisak da je lider Republike Srpske, Milorad Dodik, nakon izbora postao nešto pomirljiviji. Nije odstupio od svojih stavova, ali nema više tako oštrih napada na Bosnu i Hercegovinu, niti priče o ugroženosti Republike Srpske i prijetnji o otcjepljenju? Kako to tumačite?

Jelko Kacin: Treba poći od nekih činjenica. Gospodin Dodik nije više predsjednik vlade, nego je predsjednik Republike Srpske, a u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine došlo je do kadrovskih promjena. Gospodin Bakir Izetbegović svojim dosadašnjim nastupima stvara drugačiju klimu unutar Predsjedništva koja svakako nije više u funkciji hranjenja onog Dodika kojeg smo upoznali u prošlosti. Sadašnje Predsjedništo Bosne i Hercegovine pokazuje da ima mjesta za dogovoranje i šalje pozitivan signal entitetima. I ja očekujem da će do dogovora doći i da nije potrebno previše vremena da se nađu modaliteti koji će omogućiti ne samo promjenu dejtonskog ustava nego i formiranje vlade na nivou Bosne i Hercegovine, ne Vijeća ministara, nego vlade s ovlašćenjima. Ako neko misli da će Bosna i Hercegovina imati dva pregovaračka tima, jedan iz Federacije, a drugi iz Republike Srpske i da će tako napredovati ka Evropskoj uniji - žestoko se vara. Taj film još nismo vidjeli i nećemo ga ni vidjeti.

Marko Prelec: Mislim da se Dodik razlikuje od ostalih političara više po stilu nego po suštini. On ima, možda, malo folklorniji stil. Činjenica je da svi političari po potebi variraju svoje stavove od napadačkih do pomirljivih. Međutim, u međusobnim privatnim kontaktima oni komuniciraju na sasvim drugačiji način, to je potpuno drugačiji razgovor. U njihovim javnim nastupima ima dosta glume. Činjenica da su tonovi sada nešto pomirljiviji ukazuje na to da se vode veoma ozbiljni pregovori o koalicijama, a u takvoj situaciji ne treba napadati one koji sutra mogu biti saveznici. U tome je stvar.

A što se tiče Dodika, njegovi stavovi su manje-više poznati. On radi ono što se može očekivati od čovjeka u njegovoj poziciji, bori se za interese Republike Srpske. Ima napadački stav, jer želi postići što je više moguće. Da je međunarodni kontekst takav da se može postići osamostaljenje Republike Srpske, on bi to sigurno napravio. Međutim, međunarodni kontekst nije takav. I on je vrlo svjestan toga. Raspaljivanje strasti i priča o raspadu Bosne samo je bila puka retorika za izborne potrebe. Ono što Dodik najviše može postići je da se izbori za što je moguće bolju poziciju Republike Srpske. Dakako, unutar jedne funkcionalne Bosne i Hercegovine, jer, ako ta država potone, potonut će i on i njegovi sunarodnjaci s njom.

Od Dodika se ne može očekivati salto mortale

Omer Karabeg: Gospodine Kacin, mislite li vi da će Dodik u nekoj varijanti pristati na funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu?

Jelko Kacin: Vi ste, gospodine Karabeg, u Pragu, pa bi vam dao primjer vašeg susjeda Slovačke koja je prije nekoliko mjeseci odlučila da neće poduprijeti financijsku sanaciju Grčke. Rekli su da je to njihov konačni stav. Kada smo došli do sljedećeg poglavlja koji se zove Irska, Slovačka je promijenila stav i sada podržava sanaciju eura širom Evrope. Ni kod Dodika ne možete očekivati da napravi salto mortale, jer bi time izgubio sav kredibilitet i ubio sebe. Zato će do pomaka doći postepeno. Međunarodna zajednica će tražiti promjene. I kada za koji dan Evropska unija odluči da Crna Gora dobije status zemlje kandidata, onda će se na Zapadnom Balkanu pjevati ona poznata, stara pjesma koju su nekada u Zagrebu pjevali Četiri M. Ta pjesma ima refren:
„Hoću i ja.
Ne, ti ne!
I na kraju:
Zašto ne?
Zato jer ne.“
To će biti trenutak istine i za političare u Bosni i Hercegovini koji će morati odgovoriti na pitanje zašto susjedi napreduju, dok njihova zemlja zaostaje. Moraće pokazati da su dio rješenja, a ne dio problema i zato ja optimistički gledam na budući razvoj Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg: Mogu li se bosanskohercegovački lideri dogovoriti sami, bez posredovanja Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država?

Marko Prelec: Mislim da jedna mala država na zapadnom Balkanu kao Bosna i Hercegovina ne može sasvim samostalno donositi odluke. Premala je i preslaba da to uradi bez Evrope. Zato će Brisel biti dio domaćeg razgovora. Bitno je, međutim, da se Bosna i Hercegovina odvikne ovisnosti od onog tipa međunarodnog angažmana koji je bio karakterističan za vrijeme kada je Ured visokog predstavnika imao drugačiju ulogu nego što je ima danas. Svi današnji političari su se razvijali i stekli svoje pozicije u uvjetima snažnog intervencionizma međunarodne uprave i nikako da se nauče na ovo sadašnje stanje, gdje međunarodna zajednica postupa na sasvim drugi način.

Omer Karabeg: Koliko Brisel može svojom ulogom, doprinjeti dogovoru bosanskohercegovačkih lidera?

Jelko Kacin: Brisel je veoma prisutan i trudi se da pomogne i na načelnom nivou i konkretnim porukama na licu mjesta. Međutim, Evropska unija ne može taj posao završiti sama, jer je dejtonski ustav bio ponuđen od strane Sjedinjenih Američkih Država. Zbog toga je potreban i širi angažman Vašingtona. Međutim, za takav angažman nema potrebne političke stabilnosti unutar Stejt departmenta i povjerenja u ljude koji predstavljaju Sjedinjene Američke Države u Bosni i Hercegovini. Inače,... mislim da ovih dana u Bosni i Hercegovini ima veoma uplašenih političara koji strahuju da bi magnetogrami o razgovorima sa predstavnicima različitih država, koji ovih dana izlaze u javnost, mogli da krenu i iz onog arhiva koji pokriva Bosnu i Hercegovinu.....

Omer Karabeg: Hrvatski lideri u Bosni i Hercegovini zalažu se za formiranje trećeg eniteta, ili, kako oni kažu, federalne jedinice sa hrvatskom većinom. Da li je to, po vama, ostvarljivo s obzirom da je za to potrebna promjena Dejtonskog sporazuma?

Marko Prelec: Moguće je promijeniti Dejtonski sporazum, odnosno Ustav Bosne i Hercegovine, ali samo na način koji taj ustav precizira. Treba sakupiti dvotrećinsku većinu u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, a da bi se to postiglo potrebna je saglasnost Sarajeva i Banjaluke oko trećeg entiteta koja apsolutno ne postoji. Činjenica je, međutim, da Hrvati, i to široki slojevi hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, osjećaju da su u neravnopravnoj poziciji. Na žalost, međunarodna zajednica to ignorira, uvjerena da će riješiti bosansko pitanje ako se posveti dramatičnijem sukobu između službenog Sarajeva i službene Banjaluke. Međutim, to može biti skupa pogreška ako imamo na umu šta se 2006. godine dogodilo sa takozvanim aprilskim paketom ustavnih promjena, koji je propao upravo zbog hrvatskih glasova. Moguće je da se to desi i danas.

Omer Karabeg: Da li mislite da je treći entitet uopšte rješenje za ostvarivanje ravnopravnosti Hrvata?

Marko Prelec: Mislim da nije.

Omer Karabeg: Kako vi, gospodine Kacin, gledate na ideju o formiranju trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini?

Jelko Kacin: Ja ne bih želio o tome govoriti, jer raspravom o tome promovišemo ideje koje ne otvaraju put ka budućnosti. Ono što moramo u ovom momentu podržati je stvaranje funkcionalne države na nivou Bosne i Hercegovine, a ostale stvari treba prepustiti unutrašnjoj raspravi. Zanimljivo je da je Bosna i Hercegovina, kao član Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, pokazala da je apsolutno funkcionalna i operativna država, kad je u pitanju njen odnos prema svjetskim izazovima, dok je potpuno nefunkcionalna unutar sebe.I da dodam još jedan detalj: ako se političari u Bosni i Hercegovini koji govore različite jezike, a ti su jezici toliko različiti da se 110 posto razumiju između sebe, međusobno ne razumiju, onda za to postoji razlog, a taj razlog je njihova volja da se ne razumiju. Sve dok se to ne promijeni, dok se ne pokaže spremnost da se razumiju poruke druge strane, nije moguće napredovati ka većoj funkcionalnosti.

Status kandidata zavisi od BiH same

Omer Karabeg: U Bosni i Hercegovini postoje neslaganja o tome da li je toj zemlji još uvijek potreban Ured visokog predstavnika. Političari iz Republike Srpske su za njegovo ukidanje, dok se političari iz Federacije tome protive i zalažu da taj ured ostane sve dok Bosna i Hercegovina ne bude osposobljena da normalno funkcioniše. Kakav je vaš stav, gospodine Prelec?

Marko Prelec: Mislim da taj ured već ne postoji. On postoji u nekom formalnom smislu, imamo visokog predstavnika, gospodina Incka, koji je iskusan i dobar diplomata, ali visoki predstavnik kao autoritet ne postoji već više godina. Međutim, i međunarodnoj zajednici i domaćim bosanskim političarima odgovara da se prave kao da ta međunarodna uprava postoji. U međunarodnoj zajednici postoji strah, i to naročito u Americi, možda djelomično i u Engleskoj, da će se Bosna i Hercegovina raspasti ako bude prepuštena sama sebi, što mislim da nije razuman stav. Iz perspektive Sarajeva ukidanjem ureda gubi se jedan vrlo važan, mogući saveznik, a iz perspektive Banjaluke gubi se najidealniji protivnik koji uvijek može dobro da posluži da se narod mobilizira protiv međunarodnih nametanja, kojih, zapravo, više i nema. Mislim da Bosna i Hercegovina ne može napredovati dok se ta priča ne završi i dok Brisel i Vašington ne počnu da razgovaraju sa Bosnom i Hercegovinom kao sa normalnom državom, koja nema potrebu da je neko vodi za ruku kao malo dijete. Već je prošlo 15 godina od kraja rata, dovoljno vremena da se prestane sa takvim ponašanjem.

Jelko Kacin: Kada se budu političari u Bosni i Hercegovini složili da je došlo vrijeme za zatvaranje tog ureda, svi će dati takvu procjenu. Za sada to kažu samo neki. Da li je to spekulacija, da li je to manipulacija, da li je to izmišljanje neprijatelja, ja u to ne ulazim. Ono što nam treba u ovom trenutku je minimalni dogovor. Taj dogovor ne može zaživjeti ako ga predloži bilo koji političar iz Bosne i Hercegovine. Najmanja će biti šteta ako se takav prijedlog pripremi negdje izvan Bosne i Hercegovine, pa će u tom slučaju i sva eventualna nezadovoljstva biti usmjerana prema međunarodnoj zajednici. Zato ja mislim da prisustvo visokog predstavnika u ovom momentu svima odgovara, ali da poruke i komentari nisu iskreni.

Omer Karabeg: Koliko sadašnji dobri odnosi između Srbije i Hrvatske, posebno između predsjednika Josipovića i predsjednika Tadića utiču na smirivanje tenzija u Bosni i Hercegovini?

Marko Prelec: Ja mislim da je to dugoročno od ključne važnosti, jer u Bosni i Hercegovini još uvijek postoji strah od moguće krize, od mogućeg povratka u one zle, ratne dane. Uloga koju danas igraju predsjednici Josipović i Tadić je potpuno suprotna onome što su radili Tuđman i Milošević. Svojim dobronamjernim odnosom prema Bosni i Hercegovini oni dugoročno psihološki stabiliziraju situaciju.

Omer Karabeg: Ima, međutim, mišljenja da za Bosnu i Hercegovinu nije dobro kada se Srbija i Hrvatska previše miješaju u njene unutrašnje stvari.

Jelko Kacin: Ne znam koliko se Srbija i Hrvatska miješaju u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, jer svaka od tih zemalja ima posla preko glave unutar svojih granica. Ako neko misli da se Srbija bavi Bosnom, vara se. Srbija ima svojih velikih problema. Isto to važi i za Hrvatsku. Što se tiče predsednika Josipovića, koji nije predsjednik nikakve stranke, mislim da on može svojim pozitivnim porukama dati veliki doprinos da se pobošlja kontaminirana politička atmosfera. Kad govorimo o gospodinu Tadiću, treba reći da je gospodin Tadić rodom iz Bosne i Hercegovine, tamo je živio dugi niz godina, pa ipak prije svega dolazi u Banjaluku, a nema ga baš mnogo u Sarajevu.

Marko Prelec: Prošli su oni dani kad su vodeće srpske i hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini bile klijenti politickih stranaka u Srbiji i Hrvatskoj. Taj odnos ne postoji više ni na jednoj, ni na drugoj strani. Uostalom, nema tih stranih faktora, bio to Zagreb, Beograd, Brisel ili Vašington, koji mogu odlučivati o sudbonosnim pitanjima Bosne i Hercegovine. To jedino mogu domaći političari. ...Niko ne može ni na što prisiliti ni Milorada Dodika, ni Zlatka Lagumdžiju - oni će napraviti ono što oni sami misle da im je najveća korist. ....

Omer Karabeg: Kada bi Bosna i Hercegovina mogla steći status kandidata za ulazak u Evropsku uniju? Da li je taj trenutak jako daleko?

Jelko Kacin: Ja to ne znam, to je pitanje za Bosnu i Hercegovinu. Uvijek se odgovor na to pitanje traži izvan zemlje. Kada Bosna i Hercegovina odluči da dobije taj status, dobiće ga. Ona je mogla odavno napraviti neke pomake. Pogledajte priču oko vizne liberalizacije. Bosna i Hercegovina nije mogla prošle godine ukinuti vize za svoje građane zato što je tek u septembru ove godine usvojila zadnji zakonski projekt koji je bio uslov za viznu liberalizaciju. Znači, to nije pitanje za evropske institucije. Na kraju krajeva - sve zavisi od Bosne i Hercegovine. Želim čuti da i političari iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine ponavljaju onaj refren: Hoću i ja. Ako bude tako, mislim da je sve moguće.

Marko Prelec: Ako sve krene dobro, ja mislim da bi se to moglo ostvariti tokom sljedeće četiri godine.