Bosna žrtva gramzivih lidera

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o šansama da se Bosna i Hercegovina izvuče iz duboke političke krize i krene putem evropskih integracija. Sagovornici su bili dva opoziciona političara: u Sarajevu Zlatko Lagumdžija, predsjednik Socijademokratske partije Bosne i Hercegovine, i u Banjaluci Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa.

Razgovarano je o tome da li je moguće da šefovi vladajućih partija postignu bar minimalni kompromis, da li sadašnji angažman međunarodne zajednice doprinosi smirivanju tenzija, o širenju straha od drugoga kako bi se skrenula pažnja sa katastrofalne ekonomske situacije u Bosni i Hercegvini, o rasprodaji nacionalnog bogatstva i prekomjernom zaduživanju, o tome da li Evropska unija i Sjedinjene Američke Države imaju rezervni plan ako propadnu sadašnji pregovori, kao i o tome da li Bosna i Hercegovina može ostati izvan Evropske unije, ako se ne nađe izlaz iz duboke krize u kojoj se sada nalazi.

PODJELA PLIJENA

Omer Karabeg: U Bosni i Hercegovini nikako da se postigne dogovor o neophodnim reformama koje bi toj zemlji otvorile vrata Evropske unije. Jedan za drugim propadaju paketi neophodnih promjena koje nude predstavnici međunarodne zajednice. Vidite li ikakve šanse da politički lideri Bosne i Hercegovine postignu bar minimalni kompromis?

Zlatko Lagumdžija: Da bi se ovdje postigao neki dogovor, potrebno je da se sklopi nekoliko stvari. Potrebno je, prije svega, da se riješe dvije kapitalne stvari, s jedne stane da se riješimo međunarodne zajednice u njenom sadašnjem kapacitetu, jer zemlja koja ima Visokog predstavnika ne može biti normalna zemlja, a s druge strane da se nađe rješenje za ustavne nedosljednosti, disfunkcionalnosti ili nedorečenosti u Dejtonskom sporazumu. Postavlja pitanje čega prvo da se riješimo - da li ustavne nedorečenosti ili međunarodne zajednice. To je kao da pitate šta je starije - kokoš ili jaje? Očigledno da će to morati da ide zajedno. To je jedna stvar. Drugo, potrebno je da međunarodna zajednica ima, kad je riječ o Bosni i Hercegovini, neku vrstu vrlo jasnog i stabilnog partnerstva, prije svega na relaciji Sjedinjene Američke Države i Evropska unija, ne zanemarujući ni druge članove Vijeća za implementaciju mira. Rekao bih da su se u tom pogledu međunarodne silnice skoro poklopile. Treće, neophodno je da imamo pozitivno regionalno okruženje i mislim da ono nikada nije bilo povoljnije u zadnjih 20 godina. Ima tu, naravno, problema, ali objektivno gledano Bosna i Hercegovina ima susjede koji svi do jednog imaju Brisel kao svoj cilj, da im Brisel bude glavni grad, a ne da dobiju neko parče Bosne i Hercegovine. I četvrta stvar, potrebno je da domaći politički lideri sjednu i dogovore se kako da zajedno krenemo naprijed, jer ovako očigledno više ne može. Kad kažem domaće političke snage, mislim prije svega na vladajuću petorku koja ima, matematski gledano, toliko ruku u svim mogućim parlamentima da može sama, bez problema, da promijeni što god želi. Ta spremnost očigledno ne postoji. Nedostaje, dakle, taj četvrti parametar. Treba vidjeti da li je moguće da vladajuća petorka pod pritiskom međunarodne zajednice i regionalnih sila do kraja godine promijeni svoje ponašanje, a, ukoliko se to ne desi, a moram reći da nisam veliki optimista, onda nema druge nego čekati referendum koji se dešava jednom u četiri godine, a to su opšti izbori u Bosni i Hercegovini 3. oktobra 2010. godine, i vidjeti da li će narod da izabere da se nastavi ova politika sa ovim ljudima ili će da izabere jednu novu politiku, pa samim tim i nove ljude.

Mladen Ivanić: Ja mislim da će biti vrlo teško da se nešto napravi u ovom kratkom periodu. Ova sadašnja vlast je od samog početka konstituisana na sukobu i na međusobnom osporavanju. Prema tome, nema šanse da se oni oko bilo čega dogovore. Ja sam u tom pogledu veoma, veoma pesimističan. Podsjetiću vas da sam 2006. godine, kada je ova struktura pobijedila, rekao da je stagnacija najbolje što se Bosni i Hercegovini može desiti. Pokazalo se, na žalost, da je ta moja procjena bila tačna. Ne samo da imamo stagnaciju na političkom, a posebno na ekonomskom planu, već je prisutan i ozbiljan nazadak. Ne vidim nijedan jedini dokument koji bi predstavnici sadašnje vladajuće strukture mogli zajednički potpisati. Ko god to da to potpiše, srušiće svoju politiku na kojoj funkcioniše zadnje tri godine. Jedini način da oni nešto naprave bio bi pritisak međunarodnih institucija, međutim, te institucije ne žele nikome ništa da nameću, tako da sam ja veoma pesimističan. Mislim da je Bosna i Hercegovina izgubila još jednu godinu, da neće napraviti nikakav ozbiljan iskorak u pravcu evropskih integarcija i da su izbori jedina šansa da se nešto promijeni.

Zlatko Lagumdžija: Ja mislim da su se oni itekako dobro dogovorili prije tri godine i da se taj dogovor svakodnevno sprovodi. Ono oko čega su se oni jako dobro dogovorili i oko čega se i danas dogovaraju to je podjela plijena - podjela ministarskih fotelja, direktorskih mjesta i posljednjih ostataka nacionalnog bogatstva ili porodičnog srebra, kako to neki kažu. U Republici Srpskoj je dobar dio toga već prodan. U Federaciji još uvijek nije sve prodano prije svega zbog sukoba oko raspodjele plijena koja nije do kraja dogovorena. Pogledajte ovaj posljednji, sramotni, skandalozni sporazum sa Međunarodnim monetarnim fondom. Ova vlast uspjela je da se zaduži za skoro 2,5 milijarde maraka, pri čemu će se sve odjednom početi vraćati za tri godine, što će biti takav finansijski udar kakav nije zabilježen u istoriji ove zemlje. Pazite, mi smo se u ovakvoj ekonomskoj situaciji zadužili za 2,5 milijarde maraka, a svi spoljni dugovi ove zemlje koje mi otplaćujemo, od kralja Petra preko Tita i ove postdejtonske države, iznose četiri milijarde. Zašto ovo govorim? Zato što jer pred nama, naročito kad su ekonomske stvari u pitanju, još veće nazadovanje, zato što nas očekuje jos veća socijalna kriza. Međunarodna zajednica, naravno, neće dozvoliti da se ubijamo, da bilo koji narod ili bilo koja dva naroda terorišu ostatak Bosne i Hercegovine, neće dozvoliti protivustavno, nasilno rušenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali će dozvoliti da budemo jad, čemer, da ovdje životarimo i da budemo crna rupa Evrope. Ova zemlja je suštinski podijeljena na dva suprotstavljena dijela. Jedan dio čine ljudi koji pripadaju u ratu nastaloj i poslije rata održavanoj kriminalnoj strukturi koja želi da očuva svoje privilegije i kojoj ovakvo stanje u zemlji odgovara. S druge strane imate jedan broj ljudi koji se bore protiv besprizornog kriminala i pljačke narodnog bogatstva. I imate jedan ogroman broj ljudi koji to sve, na žalost, sa sve većom apatijom posmatra.

BUTMIR (NI)JE DOŠAO U PRAVOM TRENUTKU

Omer Karabeg: Zašto predstavnici međunarodne zajednice uporno pozivaju lidere vladajućih stranaka da se dogovore ako je jasno da se oni ne mogu dogovoriti?

Mladen Ivanić: A šta drugo od međunarodne zajednice da očekujemo? Da radi naš posao? Oni to više ne žele. Uostalom, nije logično očekivati da se oni dogovoraju umjesto domaćih političara, jer bi to onda značilo trajni protektorat koji nikad ne bi imao kraja. Možda bi neko u Bosni i Hercegovini to i htio, ali međunardona zajednica to ne želi. Ona očekuje da se domaći političari dogovore, a ovi opet to ne žele. Njima su potrebni sukobi da bi manipulisali ljudima i da bi se održali na vlasti. Ja čak mislim da je i trenutak u kome su međunarodne institucije krenule u priču o ustavu pogrešan. Od toga će imati koristi samo vladajuće stranke jer svađe oko ustava skreću pažnju sa činjenice da se otpuštaju radnici, da plate padaju, da invalidi i sve socijalne kategorije stanovništva imaju sve manje novca, da će u Republici Srpskoj, ne znam u Federaciji, domaći prihodi u budžeti iduće godine biti manji za 20 posto i da bi budžet krahirao da nije bilo kredita Međunarodnog monetarnog fonda. Imate, dakle, ekonomsku katastrofu, ali, kada krene priča o ustavu, onda onaj koji navodno brani interese svoje nacije okuplja mase oko sebe, narod zaboravlja na katastrofalnu ekonomsku situaciju i opredjeljuje se za one koji obećavaju čvrstu odbranu nacionalnog interesa. To je potpuno vidljiv scenario u kome nikoga ne zanima kolika je prosječna plata, kolika je prosječna penzija. Devedest posto političara o tom pojma nemaju jer im to nije ni potrebno kada na ovako jeftin način mogu manipulisati ljudima.

Omer Karabeg: Gospodine Lagumdžija, slažete li se s ovim što kaže gospodin Ivanić da je pogrešno izabran trenutak za reforme. Bliže se izbori, a na izborima najbolje prolaze takozvani branioci nacionalnih interesa?

Zlatko Lagumdžija: Ja mislim da se kroz ovo moralo proći. Nemojte zaboraviti da je u oktobru pred početak butmirskih pregovora bila zaista teška politička situacija. Ljudi su počeli da se boje da bi moglo doći do novih sukoba. Otpočinjanje butmirskih razgovora demonstriralo je odlučnost međunarodne zajednice da ovdje ne dozvoli nikakav novi džumbus, nikakav haos, nikakav novi rat. Poruka Butmira bila je - ima da nađete način kako ćete da živite zajedno, ovo niko neće dijeliti, niko ništa neće moći odnijeti, niko nikom neće moći soliti pamet, niti dominirati nad drugim, moraćete se naučiti da živite u skladu s evropskim standardima, da jedni druge poštujete i čuvate. Ta poruka je vratila na svoje mjesto stvari koje su bile krenule krivim tokom. Da se nisu dogodili butmirski pregovori danas bi stanje u zemlji bilo mnogo lošije.

Omer Karabeg: Gospodine Ivaniću, mislite li vi da su butmirski razgovori na izvjestan način smirili situaciju i otklonile mogućnost novih tenzija, frustracija i sukoba?

Mladen Ivanić: Nisam potpuno siguran. Ja mislim da oni jesu malo smirili tenzije u Federaciji jer su pokazali zainteresovanost međunarodnih institucija da i dalje budu prisutni u Bosni i Hercegovini, ali su istovremeno malo podigli tenzije u Republici Srpskoj, gdje se pojavio osjećaj da je Republika Srpska ponovo ugrožena, da ponovo postoji neka međunarodna zavjera da se ukine Republika Srpska, i narod je automatski stao iza vođe koji je dobio još veću podršku. Mislim na gospodina Dodika i na njegov Savez nezavisnih socijaldemokrata. Zato mislim da je otvaranje razgovora o ustavu s ovih pet ljudi koji su sada na vlasti, iako je iza toga stajala dobra namjera, ustvari bilo greška koja je ljudima iz vladajuće strukture otvorila prostor da se nadmeću u tome ko je veći branilac nacionalnih interesa. Tihićeva inicijativa o ocjeni ustavnosti izbornog zakona u trenutku kada se o tome pregovara bila je samo dodatno dolivanje ulja na vatru, a prije toga stavovi gospodina Silajdžića. Mogu misliti kako se u Federaciji gleda na stavove gospodina Dodika. To je jedan košmar u kome se ta petorica takmiče ko će imati tvrđi i isključiviji stav. Iz tog košmara, po mom dubokom uvjerenju, ne može da izađe nikakav rezultat. Ja bih bio jako prijatno iznenađen kada bi ova petorica potpisala bilo kakav zajednički dokument, bez obzira šta u tom dokumentu piše. Ali oni po definiciji ne mogu to učiniti i oni su toga potpuno svijesni.

Zlatko Lagumdžija: Mislim da se tenzije u Republici Srpskoj i Federaciji ne mogu odvojiti zato što se ta dva entiteta ponašaju kao spojene posude, čim se u jednom dijelu Bosne i Hercegovine počnu pojavljivati tenzije, one se prelijevaju u druge krajeve. Želio bih da naglasim da se ne bi smjelo dozvoliti da iduća godina prođe u raspravama o ustavnim reformama jer to nije ništa drugo nego bacanje magle i prašine ljudima u oči. I zato su ovi butmirski pregovori nešto što sve nas zajedno - i međunarodnu zajednicu i nas ovdje - treba da otrijezni kako bismo shvatili da se ova vladajuća petorka ne može dogovoriti ni oko čega, pa čak ni onda kada se međunarodna zajednica uključi u pregovore sa najvećim evropsko-američkim kapacitetom od Dejtona. I zato je potrebno staviti tačku na ovakve dogovore i okrenuti se životnim pitanjima, a to su ekonomija, vladavina prava, socijalne reforme, zdravstvo i obrazovanje. Ali mi ne možemo o tome govoriti zbog profesionalnih proizvođača mržnje i čuvara straha, a to je ova vladajuća petorka koja to odlično radi. Zbog toga, da bismo razgovarali o tim pitanjima, moramo najprije skinuti s dnevnog reda strahove.

Omer Karabeg: Ali kako skinuti priču o strahu i okrenuti se pravim pitanjima kad se priča o strahu stalno podgrijava?

Mladen Ivanić: Između mene i gospodina Lagumdžije ima velikih razlika. Ne mislimo mi isto o svemu šta se događa u Bosni i Hercegovini, ali postoji jedna stvar za koju sam uvjeren da je zajednička - mi na tim razlikama ne bismo pravili sukobe. Pokušali bismo da ih riješimo u tolerantnom razgovoru, a ne bismo dijelili društvo zbog toga što o nekim stvarima različito mislimo. I dok god političke elite - nažalost, moramo ih tako zvati, iako mislim da u sadašnjoj strukturi vlasti nema ni e od elite jer je to jedan katastrofalno, moralno loš skup ljudi koji zaista nemaju ni minimalne odgovornosti prema ovoj zemlji - budu pravile sukobe umjesto da pokušavaju da riješavaju probleme, u ovoj zemlji se ne može puno promijenti. Da li su bitnije svađe, otvaranje tema oko kojih u startu znamo da neće biti dogovora, ili pokušaj rješavanja praktičnih, životnih pitanja? Ja se zalažem za ovo drugo.

Zlatko Lagumdžija: Priča o strahu može se skinuti samo tako što će građani ove zemlje konačno shvatiti da neke ljude možeš varati sve vrijeme, sve ljude možeš varati neko vrijeme, ali da ne možeš sve ljude varati sve vrijeme. Dobar broj ljudi je, međutim, zahvatila apatija i smatra da je stvar riješio tako što ne izlazi na izbore. Ljude koji danas vode zemlju su ustvari izabrali oni koji su ostali kod kuće, a takvih je preko 50 procenata. Dakle, nema druge nego da se zaista na jednom referendumu, koji se zove opšti izbori, u ovoj zemlje izabere nešto drugo. Ne treba to biti ni Ivanić ni Lagumdžija. To treba biti nešto drugo u odnosu na ovo što sada vodi ovu zemlju. Nema tih ljudi koji svojom pameću mogu izvesti iz krize ovu zemlju ukoliko nemaju dovoljan broj glasova iza sebe. S druge strane, možete biti budala, kriminalac, zločinac, šta god hoćete, ali, ako imate dovoljan broj glasova, vi ćete vladati ovom zemljom i voditi je u krivom smjeru. Nema tog Obame koji bi ovo ovdje promijenio ukoliko nema mandat ljudi za tako nešto.

PLAN 'B': ČEKATI NOVE POLITIČKE SNAGE

Omer Karabeg: Gospodine Ivaniću, ako ništa ne bude od butmirskog procesa, a kažete da najvjerovatnije ništa neće biti, mislite li da međunarodna zajednica, u ovom slučaju Sjedinjene Američke Države i Evropska unija, ima nekakav rezervni plan, ili će reći - ako nije prošlo ovo, onda ništa?

Mladen Ivanić: Nikad se neće reći ako nije prošlo ovo, onda ništa. Biće uvijek ponovnih pokušaja, ali mislim da neće brzo. Ako se do kraja ove godine ne postigne neki dogovor, u idućoj godini nije realno očekivati bilo kakve nove pokušaje. Neka nova inicijativa može doći na red tek tamo 2011. godine, i to isključivo i jedino pod uslovom da na vlast u Bosni i Hercegovini dođu nove strukture. Ako ostane ova sadašnja vlast, mislim da bi Bosna i Hercegovina potpuno stala u razvoju. Ne bi bile izgubljene samo ove posljednje četiri godine, bio bi praktično izgubljen osmogodišnji period, a za to vrijeme bi susjedne zemlje napredovale. I nemojte da mislite da će se neko u Evropi zbog toga nasekirati. Evropa će reći: “Ako se vi sami ne sekirate, što se nas tiče, mi imamo vremena“, a veliki u principu imaju daleko više vremena nego mi. To ne znači da će oni nas zaboraviti. Neće. Neće dignuti ruke od nas, ali ja ne očekujem neki intenzivniji angažman. Njihov angažman će biti u smislu - nećemo vam više dozvoliti da se pobijete, ali dok vi sami ne shvatite da se stvari moraju mijenjati, ne očekujte da ćemo mi to umjesto vas raditi. Ja to tako vidim. I s obzirom da sam bio ministar inostranih poslova, vjerujte mi da znam dobar broj kolega koji su i danas prisutni na međunarodnoj sceni. Oni su mi direktno rekli: “Mi vaš posao nećemo raditi“.

Omer Karabeg: Gospodine Lagumdžija, mislite li da međunarodna zajednica ima nekakav rezervni plan, plan B, ako propadne sve ovo što se radi oko butmirskog procesa?

Zlatko Lagumdžija: Mislim da je plan B čekati nove političke snage. Za razilku od gospodina Ivanića, ja mislim da ne možemo čekati 2011. godinu. Ja mislim da je 15. obljetnica Dejtonskog mirovnog sporazuma naša velika šansa. Ona pada nekih šest, sedam sedmica nakon izbora u oktobru iduće godine. Jedina šansa za ovu zemlju je da se tiha većina pokrene i da se nakon tih izbora na političkoj sceni pojavi potpuno drugačija politička struktura. I ne treba tu previše ljudi, potrebno je njih desetak koji su spremni da rade zajedno u interesu čitave zemlje, svih njenih građana i svih njenih naroda, da naprave program četverogodišnjeg pokretanja zemlje iz blata, da kažemo sebi da će Bosna i Hercegovina do 2014. godine biti članica NATO pakta i zemlja koja će moći da uđe u Evropsku uniju. To je moguće uraditi ukoliko se obračunamo sa kriminalcima i banditima koji trenutno sjede u vlasti u ovoj zemlji. Jer dozvolite, dok mi ovo pričamo, neodgovornom politikom federalne vlade država u luci Ploče gubi terminale koji su žila kucavica za čitavu privredu Bosne i Hercegovine i koji vrijede preko 150 miliona eura. Dok mi ovo pričamo, u Republici Srpskoj se krčme posljednje pare dobijene od prodaje prirodnih bogatstva, a u Federaciji se doslovno stotine miliona maraka nalazi na računima javnih preduzeća i traže se načini kako da se daju svojim ljudima. U Republici Srpskoj jedan čovjek vlada čitavom zemljom, a u Federaciji su na vlasti ljudi koji su spremni da se s njim svađaju da bi zatim zajedno podijelili plijen. Ako 3. oktobra 2010. godine ne stavimo tačku na sve to, novu tačku ćemo čekati ko zna koliko godina.

Omer Karabeg: Ako Bosna i Hercegovina ne ispuni uslove za prijem u Evropsku uniju, može li desiti da trajno ostane izvan Unije i da bude crna rupa na Balkanu? Da li bi to evropski zvaničnici dozvolili?

Mladen Ivanić: Mislim da nije realno da Bosna i Hercegovina ostane neka crna rupa u jednom dužem vremenskom periodu. Evropska unija će imati mehanizme kontrolisanja ovog prostora - ne samo ona nego i Sjedinjene Američke Države, pa i Rusija - i oni neće dozvoliti sukobe. Oni će čekati da se ovdje pojaviti politički ambijent koji će omogućiti da Bosna i Hercegovina postane član Evropske unije. Što se se njih tiče, neće svijet propasti ako mi ne budemo član Evropske unije. Nama hoće, jer, ako Bosna i Hercegovina bude izbačena sa kolosjeka koji se zove Evropska unija, nama neće stizati ni ovo malo stranih investija koliko nam sada stiže. Niko normalan ne bi investirao u zemlju koja apsolutno nema nikakvu perspektivu. Ali, da ćemo trajno ostati neka crna rupa - to ne. Evropa hoće da ima ovaj prostor uređen, njoj se ne žuri, ona će čekati. Čekaće neku priliku. Da li će nam se vrata Evropske unije otvoriti 2015. ili 2018. godine, što bi se moglo dogoditi, ako budemo dovoljno aktivni, da li 2020. ili 2025., što je realno, ili će se desiti da u Evropsku uniju uđemo još kasnije ako ovom narodu bude trebalo toliko vremena da shvati da elite koje ga sada vode guraju ovu zemlju unazad - teško je sada reći.

Omer Karabeg: Gospodine Lagumdžija, po vama, može li se desiti najgori scenario - da Bosna i Hercegovina ostane izvan Evropske unije?

Zlatko Lagumdžija: Ne vjerujem. Ja vjerujem da će se u oktobru 2010. godine pokrenuti tiha većina u ovoj zemlji i da je na tim izborima moguće očekivati neke promjene. Ukoliko se te promjene dese, ja vjerujem da 2014. godine Bosna i Hercegovina može postati članica NATO-a i biti praktično na pragu Evropske unije. Međutim, ukoliko bi ovo društvo, koje je sada na vlasti, dobilo mandat građana i na izborima oktobra 2010. godine, onda bih Bosnu i Hercegovinu vidio u Evropskoj uniji u nekim vremenima koja sigurno nisu za mog života.