U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome zašto Milorad Dodik na sve strane traži neprijatelje Republike Srpske. Sagovornici su bili Srđan Puhalo, socijalni psiholog iz Banjaluke, i Goran Marković, stručnjak za ustavni sistem iz Bijeljine.
Bilo je reči o tome da li je priča o neprijateljima deo predizborne retorike, koliko je Dodikova tvrdnja da su nedavni protesti u Federaciji Bosne i Hercegovine bili upereni protiv Republike Srpske uticala na to da sličnih protesta ne bude u Republici Srpskoj, zašto se bivši borci ne boje Dodika, zašto Dodik bez ostatka brani sve svoje ljude, o spisku navodnih rušitelja Republike Srpske koji je objavljen na internet stranicama Saveza nezavisnih socijaldemokrata i na kome su se našli mnogi kritičari vladajuće garniture, zašto vlastima u Republici Srpskoj najviše smetaju nevladine organizacije, koliko narod veruje u priču da je Dodik glavni stub opstanka Republike Srpske , kao i o tome koliko će priča o neprijateljima pomoći Dodiku i njegovoj partiji da sačuvaju vlast na izborima u oktobru ove godine.
Goran Marković: Mislim da ne postoji neki stvarni strah od neprijatelja nego se radi o taktici kojoj u predizborno vrijeme pribjegavaju naše političke elite, pogotovo one koje su na vlasti. To im je najsigurniji način da ojačaju svoj legitimitet, koji je u posljednjih nekoliko godina jako narušen i srozan.
Srđan Puhalo: Vjerujem da postoje ljudi, zemlje i neki centri moći koji bi voljeli da vide drugačiju Bosnu i Hercegovinu, ali - kada kažete da neko radi o glavi Republici Srpskoj, a pri tom ne kažete ko je taj i na osnovu čega to tvrdite - onda imamo ozbiljan problem. Tada se stvara klima u kojoj više niko nije siguran da li će sutra ujutru da osvane kao strani plaćenik ili domaći izdajnik.
Goran Marković: Kada je riječ o protestima koji su počeli u Federaciji Bosne i Hercegovine, u početku je zaista bilo nekih manifestacija i ponašanja pojedinih učesnika koji bi mogli ukazivati na to da ti protesti imaju dublju političku pozadinu. Mislim na nošenje ratnih zastava, kao i na neke, doduše usamljene, zahtjeve da se ide na ukidanje kantona ili čak i entiteta ili da krajnji ishod treba da bude organizovanje nekog Dejtona 2. Ipak, takvi zahtjevi su zaista bili sporadični i oni nisu predstavljali suštinu protesta, jer najveći broj učenika nije postavljao nikakve političke zahtjeve nego prije svega socijalno-ekonomske. Međutim, zastave koje su se povremeno mogle vidjeti prvih dana mogle su da uplaše ljude u Republici Srpskoj u tolikoj mjeri da oni povjeruju pričama da postoji neka nevidljiva ruka i tajni plan koji je usmjeren na rušenje Republike Srpke, mada su se kasnije mogli uvjeriti da to nije suština tih protesta.
Srđan Puhalo: Ako pogledate genezu čitave te priče o stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima vidjećete da ona nije počela od protesta u Federaciji, ona je već duže vremena aktuelna u Republici Srpskoj. Sve je počelo od spekulacija o famoznim tajnim sastancima u Njemačkoj i Budimpešti, preko priča o tome ko stoji iza građana koji su prošlog ljeta u Sarajevu potestovali zbog jedinstvenog matičnog broja, da bi se u taj scenario sada smjestili i ovi posljednji protesti. U Republici Srpskoj postoji jedan broj ljudi koji tu priču stalno potenciraju.
Ako pođete od potpredsjednika Republika Srpske, Emila Vlajkija, koji je najavljivao obojenu revoluciju da bi je prije neki dan okončao, preko profesora sa Fakulteta političkih nauka, do onog spiska neprijatelja Republike Srpske koji je nedavno objavio Stefan Karganović, vidite da se već duže vremena plete mreža koja građane Republike Srpske, prvenstveno Srbe, stalno drži pod tenzijom plašeći ih pričama o opasnosti od vanjskog i pogotovo unutrašnjeg neprijatelja. Stvorena je klima da je bolje biti siromašan, nezadovoljan i ćutati, nego dići glas i tražiti svoja prava. Jer, ako iskažete svoje nezadovoljstvo mirnom protestnom šetnjom ili nekom peticijom, vrlo lako možete da dobijete etiketu stranog plaćenika ili nekoga ko urušava ustavni poredak Republike Srpske. Naravno, teško je živjeti s tom etiketom, pa mnogi pristaju na siromaštvo svodeći svoj protest na gunđanje u sebi i priče po kafanama.
Goran Marković: Kontroliše, naravno. Radi se o partiji koja ima skoro apsolutnu vlast, ako imamo u vidu njenu snagu u skupštini i pozicije u vladi. Očigledno je da ta partija, iako ima dva koaliciona partnera, u suštini sama upravlja Republikom Srpskom.
Srđan Puhalo: Oni stvaraju sliku da su Savez nezavisnih socijaldemokrata i Dodik alfa i omega svega što se dešava u Republici Srpskoj. Pri tome moramo imati u vidu da u dobrom dijelu medija vlada mentalitet poslušnosti i nekritičkog prihvatanja svega što kaže vlast. Onaj ko u rukama ima izvršnu i zakonodavnu vlast, ko drži novce i na svojoj strani ima medije, sigurno kontroliše sve pore društva u Republici Srpskoj i de facto njome upravlja.
Goran Marković: Zato što obični ljudi misle da borci ne mogu da budu izdajnici i strani neprijatelji. Građani vjeruju da oni koji su se borili u ratu sigurno u miru neće rušiti Republiku Srpsku. Zato nije čudo što su protesti boraca najmasovniji, jer na njih, pored boraca, dolaze i drugi građani, mada su zahtjevi boraca bili jako umjereni.
Srđan Puhalo: Mislim da tu ne smijemo pretjerivati. Riječ je o jednoj frakciji boraca koja je izašla sa svojim zahtjevima. Oni ne samo da ne dovode u pitanje opstanak Republike Srpske, nego čak ni vlast Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Oni su tražili da se smijeni prvi čovjek boračke organizacije, da se propita rad nekih ministara i da se poboljša njihov status u društvu. Slažem se da njima ne možete tako lako nalijepiti etiketu domaćih izdajnika ili stranih plaćenika. Građani Republike Srpske vide njihove zahtjeve kao moralne i poštene, tako da je vlast svjesna da je veoma teško ignorisati njihove zahtjeve, a još teže njima manipulisti.
Goran Marković: Mislim da vlast tako postupa zato što je procijenila, a ta procjena se pokazala kao tačna, da borački protesti, iako su u jednom trenutku okupili nešto veći broj građana, teško mogu da prerastu u nešto ozbiljnije. Jednostavno nije postojao snažan pritisak boraca da njihovi zahtjevi budu ispunjeni, a nijedna vlast neće popustiti ako nema takvog pritiska. Borci su se okupili u nekoliko navrata, na tim protestima je bilo dosta ljudi, ali oni nisu nastavljeni, pa se vlast osjetila dovoljno snažnom da ignoriše njihove zahtjeve.
Srđan Puhalo: Tačno je da nije bilo kritične mase koja bi natjerala vlast da pravi bilo kakve ustupke. A vlast dobro zna da bi, ako popusti, ljudi pomislili - ako nam je uspio ovaj protest, onda može i drugi. Zato je bolje ne popuštati, jer bi u suprotnom bi ljudi koji demonstriraju shvatili da se protesti isplate i da na taj način mogu da ostvare svoja prava.
Srđan Puhalo: Vlast je stalno govorila da je sve po zakonu i da ništa ne zavisi od predsjednika Republike Srpske.
Srđan Puhalo: Slažem se, ali poruka je bila da vlast štiti privatni posjed koji su demonstranti narušili.
Goran Marković: Ja ne bih mogao reći da je to bio poziv na linč. Možda je to malo prejaka riječ, ali mislim da na taj način vlast pokazuje da budno prati šta ko radi i govori. Ona na taj način šalje poruku svojim kritičarima da mogu da se nađu u veoma neprijatnoj situaciji, jer će biti označeni kao neko ko ruši Republiku Srpsku, kao ljudi čiji cilj nije kritika vladajuće političke elite nego rušenje Republike Srpske. Time vlast želi da kompromituje one koji je otvoreno kritikuju.
Srđan Puhalo: To je jedan budalasti pamflet. Ljudi i organizacije, koji se nalaze na tom spisku, već su od ranije označeni kao oni koji smetaju vlastima i njihova imena kruže među "čuvarima Republike Srpske". Problem je u tome što se taj spisak našao na zvaničnoj internet stranici Saveza nezavisnih socijaldemokrata, čime je to dobilo težinu i legitimitet. Čini mi se, međutim, da ni SNSD nije to prihvatio objeručke, već da je i njih sram što se to nalazi na njihovoj stranici, ali prosto ne žele to da skinu, bilo iz inata ili zbog toga što neće da priznaju pogrešku. Rekao bih da je to ipak jedno amatersko, potpuno proizvoljno naklapanje, kojem ne treba pridavati suviše pažnje.
Srđan Puhalo: Niko ne spori da to ne treba istjerati na čistac, ali ti spiskovi kruže već godinama unazad. Postavlja se pitanje koliku to ima težinu ako znamo da su mnogo ranije protiv krtičara vlasti iznijete mnoge teže kvalifikacije i to od ljudi koji imaju mnogo veću težinu nego Stefan Karganović.
Goran Marković: Slažem se sa gospodinom Puhalom i mislim da bi tu trebalo naći neku srednju mjeru. Činjenica da je taj spisak, zapravo pamflet, objavljen na zvaničnoj stranici SNSD-a daje mu u izvjesnoj mjeri na značaju, ali s druge strane, treba imati u vidu da je taj pamflet bio poduhvat, barem formalno posmatrano, jedne izdavačke kuće koja je potpuno nepoznata i nema nikakve veze sa vladajućom strankom. Cilj je bio da taj pamflet izađe u javnost, ali vladajuća stranka nije željela da se čvrsto veže za njega znajući da je to nepopularan potez.
Srđan Puhalo: Zato što ne može u potpunosti da ih kontroliše, odnosno nema kontrolu nad sredstvima iz kojih se one finasiraju. Da li ta sredstva dolaze iz inostranstva i od koga i kako se troše - o tome se da razgovarati, ali vlastima smeta sama činjenica da ne mogu kontrolisati jedan dio društva koji svaki dan dobija na težini, jer sve više ljudi sluša šta oni pričaju. To smeta ne samo vlastima u Republici Srpskoj nego i svim vlastima u Bosni i Hercegovini. Političare koji kontrolišu skoro sve segmente društva - od zakodavne, izvršne i sudske vlasti do medija i policije - prosto iritira što postoje neka mala ostrvca drugačijeg mišljenja. To nisu samo nevladine organizacije, nego i društvene mreže koje se takođe ne mogu kontrolisati. U društvu koje je ophrvano ekonomskom krizom, neimaštinom i nezadovoljstvom njihova kritika može postati jako opasna za vladajuće elite.
Goran Marković: Mislim da se ipak malo prenaglašava značaj i snaga nevladinih organizacija i društvenih mreža. Čini mi se da one nemaju neki posebno veliki uticaj na formiranje javnog mnjenja, ali ipak smetaju vlastima samim tim što postoje i što imaju aktivnosti koje su kritički usmjerene prema vladajućoj eliti. Vlast svaku kritiku smatra opasnom ili u najmanju ruku neprijatnom, pogotovo u ovo vrijeme pred izbore.
Srđan Puhalo: Ne znam, mislim da je teško izmjeriti koliko ljudi vjeruju u tu priču, ali žalosno bi bilo kada bi jedno društvo, jedan entitet, zavisio od pojedinca, ma kakav on bio. Mislim da ta priča sve manje pije vodu. Niko ovdje nije nikada doveo u pitanje Republiku Srpsku, pa se ljudi pitaju na osnovu čega neko zaključuje da Republika Srpska zavisi od njenog sadašnjeg predsjednika - Milorada Dodika.
Goran Marković: Mislim da postoji dio građana koji vjeruje u tu tezu, ali je zaista nemoguće reći koliki je to procenat. Ne samo da to niko nikad nije ispitivao, nego vjerujem da, i kada biste ljude pitali, mnogi od njih ne bi htjeli da vam iskreno odgovore. Mislim, međutim, da postoji određeni broj ljudi koji u to vjeruju iz prostog razloga što se stalno insistira na tezi da je sudbina Republike Srpske povezana sa sudbinom Milorada Dodika, a ne vjerujem da bi se na tome toliko insistiralo da ta priča nema određeno uporište u stvarnosti. Ipak, vjerujem da nastupa vrijeme kada će se ljudi manje baviti političkim pitanjima tipa opstanka Republike Srpske i sve više će se okretati pitanjima socijalne i ekonomske prirode - onome od čega im zavisi život.
Srđan Puhalo: To će u mnogome zavisiti od opozicije, odnosno od toga da li će ona prihvatiti tu priču o domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima ili će uspjeti da nametne neke druge, životne teme. Mnogo će zavisiti i od dešavanja u Federaciji BiH - od toga koliko će se oni primiti na sve te priče o ukidanju, odnosno otcjepljenju Republike Srpske. Na prošlim izborima ta priča je bila prilično marginalizovana, jer za takve teze, koje su dolazile iz Republike Srpske, nije bilo adekvatnog sagovornika. S druge strane, taj spisak neprijatelja sve se više i više širi i samim tim gubi na vjerodostojnosti. Istovremeno, sve je više ljudi koji otvoreno govore i koji su spremni da kritikuju vlast u Republici Srpskoj, pa čitava priča o stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima nema više onu težinu kakvu je imala prije godinu i po dana, kada se to zakotrljalo.
Goran Marković: Mislim da neće biti partnera u Federaciji BiH koji će pristati na tu priču iz prostog razloga što su protesti, koji se dešavaju u tom entitetu, u priličnoj mjeri izmijenili javno mnjenje i skrenuli pažnju građana na neka potpuno druga pitanja koja nemaju veze sa ustavnim reformama, ukidanjem entiteta i sličnim stvarima. S obzirom da je za svađu potrebno dvoje, vlast u Republici Srpskoj će sve manje imati potencijalnog sagovornika s kojim bi razmjenjivala argumente o postojanju ili nepostojanju neprijatelja. Ipak, mislim da će se ta politička strategija sasvim sigurno i dalje primjenjivati, ali će sve manje i manje nailaziti na plodno tle. U kojoj mjeri - teško je reći.
Bilo je reči o tome da li je priča o neprijateljima deo predizborne retorike, koliko je Dodikova tvrdnja da su nedavni protesti u Federaciji Bosne i Hercegovine bili upereni protiv Republike Srpske uticala na to da sličnih protesta ne bude u Republici Srpskoj, zašto se bivši borci ne boje Dodika, zašto Dodik bez ostatka brani sve svoje ljude, o spisku navodnih rušitelja Republike Srpske koji je objavljen na internet stranicama Saveza nezavisnih socijaldemokrata i na kome su se našli mnogi kritičari vladajuće garniture, zašto vlastima u Republici Srpskoj najviše smetaju nevladine organizacije, koliko narod veruje u priču da je Dodik glavni stub opstanka Republike Srpske , kao i o tome koliko će priča o neprijateljima pomoći Dodiku i njegovoj partiji da sačuvaju vlast na izborima u oktobru ove godine.
Omer Karabeg: Zašto Dodik toliko govori o neprijateljima i zaverama protiv Republike Srpske. Da li se on stvarno oseća ugoženim ili je to deo njegove predizborne kampanje?
Goran Marković: Mislim da ne postoji neki stvarni strah od neprijatelja nego se radi o taktici kojoj u predizborno vrijeme pribjegavaju naše političke elite, pogotovo one koje su na vlasti. To im je najsigurniji način da ojačaju svoj legitimitet, koji je u posljednjih nekoliko godina jako narušen i srozan.
Stvara se klima u kojoj više niko nije siguran da li će sutra ujutru da osvane kao strani plaćenik ili domaći izdajnik
Omer Karabeg: Kad su počeli socijalni protesti u Federaciji Bosne i Hercegovine Dodik je proglasio da je njihov cilj rušenje Republike Srpske i zavođenje centralističke uprave u Bosni i Hercegovini. Čini se da je on uspeo da uplaši ljude, jer je tih dana u Republici Srpskoj protestovalo vrlo malo ljudi.
Goran Marković: Kada je riječ o protestima koji su počeli u Federaciji Bosne i Hercegovine, u početku je zaista bilo nekih manifestacija i ponašanja pojedinih učesnika koji bi mogli ukazivati na to da ti protesti imaju dublju političku pozadinu. Mislim na nošenje ratnih zastava, kao i na neke, doduše usamljene, zahtjeve da se ide na ukidanje kantona ili čak i entiteta ili da krajnji ishod treba da bude organizovanje nekog Dejtona 2. Ipak, takvi zahtjevi su zaista bili sporadični i oni nisu predstavljali suštinu protesta, jer najveći broj učenika nije postavljao nikakve političke zahtjeve nego prije svega socijalno-ekonomske. Međutim, zastave koje su se povremeno mogle vidjeti prvih dana mogle su da uplaše ljude u Republici Srpskoj u tolikoj mjeri da oni povjeruju pričama da postoji neka nevidljiva ruka i tajni plan koji je usmjeren na rušenje Republike Srpke, mada su se kasnije mogli uvjeriti da to nije suština tih protesta.
Srđan Puhalo: Ako pogledate genezu čitave te priče o stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima vidjećete da ona nije počela od protesta u Federaciji, ona je već duže vremena aktuelna u Republici Srpskoj. Sve je počelo od spekulacija o famoznim tajnim sastancima u Njemačkoj i Budimpešti, preko priča o tome ko stoji iza građana koji su prošlog ljeta u Sarajevu potestovali zbog jedinstvenog matičnog broja, da bi se u taj scenario sada smjestili i ovi posljednji protesti. U Republici Srpskoj postoji jedan broj ljudi koji tu priču stalno potenciraju.
Ako iskažete svoje nezadovoljstvo mirnom protestnom šetnjom ili nekom peticijom, vrlo lako možete da dobijete etiketu stranog plaćenika
Omer Karabeg: Znači li to da Dodikova partija, Savez nezavisnih socijaldemokrata, čvrsto kontroliše Republiku Srpsku?
Goran Marković: Kontroliše, naravno. Radi se o partiji koja ima skoro apsolutnu vlast, ako imamo u vidu njenu snagu u skupštini i pozicije u vladi. Očigledno je da ta partija, iako ima dva koaliciona partnera, u suštini sama upravlja Republikom Srpskom.
Srđan Puhalo: Oni stvaraju sliku da su Savez nezavisnih socijaldemokrata i Dodik alfa i omega svega što se dešava u Republici Srpskoj. Pri tome moramo imati u vidu da u dobrom dijelu medija vlada mentalitet poslušnosti i nekritičkog prihvatanja svega što kaže vlast. Onaj ko u rukama ima izvršnu i zakonodavnu vlast, ko drži novce i na svojoj strani ima medije, sigurno kontroliše sve pore društva u Republici Srpskoj i de facto njome upravlja.
Omer Karabeg: Izgleda da u Republici Srpskoj ipak postoji jedna grupa ljudi koja se ne boji da javno izrazi svoj protest. To su bivši borci. Oni su čak podneli krivičnu prijavu protiv Dodika zato sto ih je optužio da svojim protestima slabe Republiku Srpsku. Zašto se borci ne boje Dodika?
Zato što obični ljudi misle da borci ne mogu da budu izdajnici i strani neprijatelji
Srđan Puhalo: Mislim da tu ne smijemo pretjerivati. Riječ je o jednoj frakciji boraca koja je izašla sa svojim zahtjevima. Oni ne samo da ne dovode u pitanje opstanak Republike Srpske, nego čak ni vlast Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Oni su tražili da se smijeni prvi čovjek boračke organizacije, da se propita rad nekih ministara i da se poboljša njihov status u društvu. Slažem se da njima ne možete tako lako nalijepiti etiketu domaćih izdajnika ili stranih plaćenika. Građani Republike Srpske vide njihove zahtjeve kao moralne i poštene, tako da je vlast svjesna da je veoma teško ignorisati njihove zahtjeve, a još teže njima manipulisti.
Omer Karabeg: Gospodine Markoviću, vi ste rekli da su zahtevi boraca vrlo umereni - i stvarno jesu. Oni nisu tražili promenu vlasti, njihov glavni zahtev je bio da se smeni predsednik njihove organizacije Pantelija Ćurguz koga optužuju za korupciju. Međutim, Dodik neće da im izađe u susret. On štiti i kontroverznog biznismena Mileta Radišića, protiv koga su protestvovali građani Banjaluke, jer ruši park u centru grada da bi tamo napravio svoj poslovno stambeni objekat. Zašto Dodik do kraja štiti sve svoje ljude? Zar mu ne bi bilo pametnije da nekoga manjeg, kao što je, recimo, Pantelija Ćurguz, pusti niz vodu da bi umirio nezadovoljni narod?
Goran Marković: Mislim da vlast tako postupa zato što je procijenila, a ta procjena se pokazala kao tačna, da borački protesti, iako su u jednom trenutku okupili nešto veći broj građana, teško mogu da prerastu u nešto ozbiljnije. Jednostavno nije postojao snažan pritisak boraca da njihovi zahtjevi budu ispunjeni, a nijedna vlast neće popustiti ako nema takvog pritiska. Borci su se okupili u nekoliko navrata, na tim protestima je bilo dosta ljudi, ali oni nisu nastavljeni, pa se vlast osjetila dovoljno snažnom da ignoriše njihove zahtjeve.
Vlast dobro zna da bi, ako popusti, ljudi pomislili - ako nam je uspio ovaj protest, onda može i drugi
Omer Karabeg: Da li je Dodik zbog toga štitio i Mileta Radišića?
Srđan Puhalo: Vlast je stalno govorila da je sve po zakonu i da ništa ne zavisi od predsjednika Republike Srpske.
Omer Karabeg: Ali, policija je intervenisala u korist Radišića.
Srđan Puhalo: Slažem se, ali poruka je bila da vlast štiti privatni posjed koji su demonstranti narušili.
Omer Karabeg: Nedavno je na internet stranici vladajuće partije, Saveza nezavisnih socijaldemokrata, objavljena knjiga koja ima karakterističan naslov "Rušenje Republike Srpske - teorija i tehnologija prevrata". Ta knjiga, čiji je priređivač Stefan Karganović, sadrži spisak nevladinih organizacija, medija i pojedinaca koji navodno ruše Republiku Srpsku. Taj spisak je prenela i štampa. Da li je to bio poziv na linč?
Vlast šalje poruku svojim kritičarima da mogu da se nađu u veoma neprijatnoj situaciji, jer će biti označeni kao neko ko ruši Republiku Srpsku
Goran Marković: Ja ne bih mogao reći da je to bio poziv na linč. Možda je to malo prejaka riječ, ali mislim da na taj način vlast pokazuje da budno prati šta ko radi i govori. Ona na taj način šalje poruku svojim kritičarima da mogu da se nađu u veoma neprijatnoj situaciji, jer će biti označeni kao neko ko ruši Republiku Srpsku, kao ljudi čiji cilj nije kritika vladajuće političke elite nego rušenje Republike Srpske. Time vlast želi da kompromituje one koji je otvoreno kritikuju.
Srđan Puhalo: To je jedan budalasti pamflet. Ljudi i organizacije, koji se nalaze na tom spisku, već su od ranije označeni kao oni koji smetaju vlastima i njihova imena kruže među "čuvarima Republike Srpske". Problem je u tome što se taj spisak našao na zvaničnoj internet stranici Saveza nezavisnih socijaldemokrata, čime je to dobilo težinu i legitimitet. Čini mi se, međutim, da ni SNSD nije to prihvatio objeručke, već da je i njih sram što se to nalazi na njihovoj stranici, ali prosto ne žele to da skinu, bilo iz inata ili zbog toga što neće da priznaju pogrešku. Rekao bih da je to ipak jedno amatersko, potpuno proizvoljno naklapanje, kojem ne treba pridavati suviše pažnje.
Omer Karabeg: Ne bi mu se pridavala pažnja da nije objavljen na zvaničnom sajtu SNSD-a i da to nisu preneli mediji bliski vlasti, tako da su se mnogi ljudi našli u nezavidnom položaju. Neki od njih najavili su i tužbu kao, recimo, ekonomista Damir Miljević. Oni su to shvatili vrlo ozbiljno.
Srđan Puhalo: Niko ne spori da to ne treba istjerati na čistac, ali ti spiskovi kruže već godinama unazad. Postavlja se pitanje koliku to ima težinu ako znamo da su mnogo ranije protiv krtičara vlasti iznijete mnoge teže kvalifikacije i to od ljudi koji imaju mnogo veću težinu nego Stefan Karganović.
Goran Marković: Slažem se sa gospodinom Puhalom i mislim da bi tu trebalo naći neku srednju mjeru. Činjenica da je taj spisak, zapravo pamflet, objavljen na zvaničnoj stranici SNSD-a daje mu u izvjesnoj mjeri na značaju, ali s druge strane, treba imati u vidu da je taj pamflet bio poduhvat, barem formalno posmatrano, jedne izdavačke kuće koja je potpuno nepoznata i nema nikakve veze sa vladajućom strankom. Cilj je bio da taj pamflet izađe u javnost, ali vladajuća stranka nije željela da se čvrsto veže za njega znajući da je to nepopularan potez.
Omer Karabeg: Zašto Dodiku najviše smetaju nevladine organizacije? On se baš usmerio na njih i tvrdi da su deo nekakve zavere protiv Republike Srpske.
Srđan Puhalo: Zato što ne može u potpunosti da ih kontroliše, odnosno nema kontrolu nad sredstvima iz kojih se one finasiraju. Da li ta sredstva dolaze iz inostranstva i od koga i kako se troše - o tome se da razgovarati, ali vlastima smeta sama činjenica da ne mogu kontrolisati jedan dio društva koji svaki dan dobija na težini, jer sve više ljudi sluša šta oni pričaju. To smeta ne samo vlastima u Republici Srpskoj nego i svim vlastima u Bosni i Hercegovini. Političare koji kontrolišu skoro sve segmente društva - od zakodavne, izvršne i sudske vlasti do medija i policije - prosto iritira što postoje neka mala ostrvca drugačijeg mišljenja. To nisu samo nevladine organizacije, nego i društvene mreže koje se takođe ne mogu kontrolisati. U društvu koje je ophrvano ekonomskom krizom, neimaštinom i nezadovoljstvom njihova kritika može postati jako opasna za vladajuće elite.
Goran Marković: Mislim da se ipak malo prenaglašava značaj i snaga nevladinih organizacija i društvenih mreža. Čini mi se da one nemaju neki posebno veliki uticaj na formiranje javnog mnjenja, ali ipak smetaju vlastima samim tim što postoje i što imaju aktivnosti koje su kritički usmjerene prema vladajućoj eliti. Vlast svaku kritiku smatra opasnom ili u najmanju ruku neprijatnom, pogotovo u ovo vrijeme pred izbore.
Omer Karabeg: Milorad Dodik se ponaša kao da je on glavni stub opstanka Republike Srpske, pa će, ako on padne, pasti i Republika Srpska. Veruju li ljudi toj priči?
Mislim da priča o tome da opstanak Republike Srpske zavisi od Milorada Dodika sve manje pije vodu
Goran Marković: Mislim da postoji dio građana koji vjeruje u tu tezu, ali je zaista nemoguće reći koliki je to procenat. Ne samo da to niko nikad nije ispitivao, nego vjerujem da, i kada biste ljude pitali, mnogi od njih ne bi htjeli da vam iskreno odgovore. Mislim, međutim, da postoji određeni broj ljudi koji u to vjeruju iz prostog razloga što se stalno insistira na tezi da je sudbina Republike Srpske povezana sa sudbinom Milorada Dodika, a ne vjerujem da bi se na tome toliko insistiralo da ta priča nema određeno uporište u stvarnosti. Ipak, vjerujem da nastupa vrijeme kada će se ljudi manje baviti političkim pitanjima tipa opstanka Republike Srpske i sve više će se okretati pitanjima socijalne i ekonomske prirode - onome od čega im zavisi život.
Omer Karabeg: Koliko će taktika traženja neprijatelja na sve strane pomoći Dodiku da sačuva vlast na izborima u oktobru ove godine?
Srđan Puhalo: To će u mnogome zavisiti od opozicije, odnosno od toga da li će ona prihvatiti tu priču o domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima ili će uspjeti da nametne neke druge, životne teme. Mnogo će zavisiti i od dešavanja u Federaciji BiH - od toga koliko će se oni primiti na sve te priče o ukidanju, odnosno otcjepljenju Republike Srpske. Na prošlim izborima ta priča je bila prilično marginalizovana, jer za takve teze, koje su dolazile iz Republike Srpske, nije bilo adekvatnog sagovornika. S druge strane, taj spisak neprijatelja sve se više i više širi i samim tim gubi na vjerodostojnosti. Istovremeno, sve je više ljudi koji otvoreno govore i koji su spremni da kritikuju vlast u Republici Srpskoj, pa čitava priča o stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima nema više onu težinu kakvu je imala prije godinu i po dana, kada se to zakotrljalo.
S obzirom da je za svađu potrebno dvoje, vlast u Republici Srpskoj će sve manje imati potencijalnog sagovornika s kojim bi razmjenjivala argumente o postojanju ili nepostojanju neprijatelja