U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo o tome da li građanski protesti u Bosni i Hercegovini bude nadu da postoji izlaz iz dugogodišnje krize ili će sve ostati po starom. Sagovornici su bili dva profesora univerziteta - Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka iz Sarajeva, i Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakuleta iz Banjaluke. Bilo je riječi o tome da li je nasilje, koje je pratilo proteste, bacilo sjenku na njihov socijalni karakter, zašto se političari nisu usuđivali da stupe u dijalog sa demonstrantima, zbog čega nije bilo protesta u Republici Srpskoj, zašto su pobunjeni građani svoj bijes iskalili na državnim zgradama dok su poštedjeli vile političara, kako su političari u Republici Srpskoj i Federaciji širili neistine o protestima, kako su se u svemu tome ponašali mediji, zašto se osnivaju plenumi građana, kao i o tome u kom pravcu će krenuti Bosna i Hercegovina nakon socijalnog bunta.
Asim Mujkić: Nasilje uvijek baca sjenku na proteste i ima negativne posljedice po ciljeve sa kojima su protesti krenuli. Gledajući slične proteste u drugim krajevima svijeta vidimo da je nasilje, koje ih prati, gotovo neizbježno. Ovdje je bilo nasilja, to ne treba kriti, međutim - prema onome što su govorili političari i izvještavali neki medij - ispalo je da se svaki dan nešto palilo, da su se stalno vodile neke ulične borbe. To je ne samo naštetilo ciljevima demonstranata nego je i poslužilo za razvodnjavanje bunta, ali rekao bih da na kraju ti spinovi ipak nisu bili previše uspješni.
Miodrag Živanović: Ja sam uvjeren da nasilje neće nauditi protestima, jer ono neizostavno prati ovakve događaje. Po meni je najvažnije kakvi će biti efekti započetih protesta u Bosni i Hercegovini i da li će oni imati veći domet.
Asim Mujkić: Ne samo da nisu izlazili pred pobunjene građane, nego su učinili i nešto gore - licemjerno su podržali proteste. Svi političari u Federaciji su govorili: "Podržavamo opravdane razloge za bunt i zahtjeve građana", a onda se nijedan nije udostojio da se obrati tim ljudima, da s njima pokuša porazgovarati i nekako im pomoći. Umjesto toga oni su pribjegli oprobanim metodama - socijalni bunt su pokušali prebaciti na etnički teren šireći strah od pripadanika druge nacije.
Miodrag Živanović: Ja bih odnos političara prema protestima označio terminom politički autizam. U medicinskom smislu autizam je bolest kada se čovjek samoizoluje od života i svega što ga okružuje. U političkom smislu naše vlasti to rade gotovo dvije decenije. Oni su politiku apsolutno odvojili od ljudi i naroda. Zato se oni i ne mogu pred njima pojaviti. Potrebno je da dođu neki novi, drugačiji ljudi koji ne pate od političkog autizma. Ovi sadašnji političari ne mogu se izliječiti.
Asim Mujkić: Demonstranti su se usmjerili na lokalne institucije vlasti - kantonalne i općinske, jer su to adrese na koje se građani obraćaju kada pokušavaju da riješe probleme koji ih muče. U njima se nakupio dvodecenijski bijes zbog izbjegavanja tih institucija da se suoče sa realnim problemima građana. Te institucije su zbog svoje bahatosti najčešći predmet omraze. Mogu samo spekulirati šta bi se desilo da su krenuli da pale privatnu imovinu.
Asim Mujkić: To je lako moguće, ali nemam informacija o tome. Jedino što znam na osnovu onoga što sam pročitao u medijima - da je većina funkcionera upozorena od obavještajnih službi da bi bilo dobro da se sklone.
Miodrag Živanović: Ja živim u Banjaluci i moram reći da je situacija, kada je riječ o standardu i mogućnosti zapošljavanja, ista kao i u Federaciji. Ali u Republici Srpskoj se nije dogodilo ovo, kako ga ja nazivam, buđenje preko noći. Možda će se i dogoditi. Možda to čak neće ni biti demonstracije, ali to nije bitno. Bitno je da se probudi svijest građana i u Sarajevu, i u Mostaru, i u Banjaluci. Treba da kažemo da nećemo više da budemo tretirani kao krdo satjerano u etničke torove, kao ljudi koji su izgubili dostojanstvo. A političari nas upravo tako tretiraju. Pogledajmo kako su oni reagovali na proteste.
U Republici Srskoj su izjavljivali da je jedan dio demonstranata bio na vojnoj obuci i da su se čak naoružavali da bi napali Republiku Srpsku. Gospodin Bakir Izetbegović je rekao da su protesti organizovani isključivo na teritorijama koje je svojevremeno branila Armija BiH. Politički vrhovi iz susjednih država poručili su da su u protestima učestvovali samo Bošnjaci, ne Srbi i Hrvati. Tu priču su prihvatili i pojedini mediji. Mene je jedan novinar pitao: "Zašto samo Bošnjaci protestuju, a ne i Srbi i Hrvati". Ja sam mu odgovorio: "Ja sam gledao proteste preko televizije i nisam tamo vidio nijednog Bošnjaka, nijednog Srbina, nijednog Hrvata, vidio sam samo gnjevne, razočarane, ponižene ljude sa velikom dozom revolta u sebi". Toliko smo mi deformisani.
Ja mislim da ovo društvo nema šanse da bilo šta promijeni ako se i u ovakvim teškim situacijama etnički dijelimo. Značili li to da treba da imamo srpske, bošnjačke i hrvatske proteste? To je loša beskonačnost. Tu nema kraja. Trebalo bi insistirati na sadržaju i porukama protesta, a ne na tome ko je u jednoj, a ko u drugoj koloni demonstranata.
Asim Mujkić: Nesporno je ovdje riječ o klasnom sukobu. Ako posmatramo ne samo Bosnu i Hercegovinu, već i širi prostor gdje su se ljudi bunili i bune - od Slovenije do Kijeva, Atine i Istanbula - vidjećemo da su ljudi koji tu žive žrtve užasne tranzicije, odnosno prvobitne akumulacije kapitala, koja je stvorila ogromne socijalne razlike. S jedne strane imamo klasu superbogatih, a s druge klasu supersiromašnih kojoj pripada ogroman broj ljudi. U Bosni i Hercegovini, gdje nije riješeno nacionalno pitanje, klasa superbogatih već dvadeset godina obezbjeđuje svoju vlast širenjem straha od pripadnika drugog naroda.
Evo, svjedoci smo da se činjenjenica što se protest dogodio na teritorijama gdje su Bošnjaci u većini, koristi za priče da neko izvana to dirigira da bi se bošnjački etnos raspao. Srpske i hrvatske elite tu činjenucu tumače drukčije - one tvrde da Bošnjaci spremaju neku intervenciju s ciljem da promijene ustavni poredak. To su oprobani mehanizmi pomoću kojih bosanskohercegovačke kompradorske elite već dvadeset godina upravljaju ovom zemljom i misle da tako mogu i nastaviti. Ja, međutim, primjećujem da ta priča za sada, da tako kažem, ne pije vode i da se demonstranati na nju puno ne obaziru. Čak mislim da - unatoč mnogobrojnim oštrim izjavama vodećih političara Republike Srpske - ta priča ni tamo ne zvuči uvjerljivo jer su, recimo, borci-veterani poručili Dodiku da - ako stvarno ne želi da mu se dogodi ono što se dešava u Federaciji - mora ispuniti njihove zahtjeve.
Miodrag Živanović: Ovdje se događa ono što se može nazvati ćutnjom, a to je za svaku vlast opasnije nego protesti. Ljudi ćute i traže izlaz iz ove rezignacije i očajanja. Ali da još nešto kažem o ponašanju vlasti. Pogledajmo kako se ponaša šef države, mislim na tročlano Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Svake godine država i društvo sve više propadaju, a niko od njih se nije sjetio da da ostavku i da kao odgovoran čovjek kaže: "Kakav sam to ja šef države, ako poslije toliko godina propadanja i urušavanja nisam ni pomislio dati ostavku". To je, ne samo neozbiljno, nego i degutantno.
Asim Mujkić: Ovi protesti su izloženi trostrukom spinu u kojem učestvuju političari i mediji. Prvi spin je bio na samom početku protesta kada se cjelokupni bunt pokušao predstaviti isključivo kao vandalizam plus narkomanija. Govorilo se da je riječ o šačici razularenih anarhističkih pojedinaca koji su tu nešto palili. Zatim su krenula međusobna prepucavanja vodećih političkih ličnosti.
Mediji su jedino o tome izvještavali i to je zauzelo najviše prostora. Toliki je medijski prostor dat političkim liderima u Sarajevu da je to nevjerovatno. Kao u najbolja komitetska vremena. Imali su neograničeno vrijeme da jedni druge optužuju. Na kraju se pojavio i treći spin koji je koincidirao sa onim nesretnim pozivom Aleksandra Vučića Dodiku i Bosiću da dođu u Beograd, i Milanovićevom posjetom Mostaru. Tada se cijeli bunt pokušao prenijeti na etnički teren. Kad je riječ o medijima, uvijek je prioritet imala neka vijest koja se ticala nekog vandalizma ili istrage vezane za demonstrante. Kod nas se novinarstvo pretvorilo u čučanje ispred centrala političkih stranka i čekanja na saopštenja ove ili one političke partije. Vrlo je malo istraživačkog i iskrenog novinarstva.
Miodrag Živanović: Kad govorimo o spinovanju, vidio sam jučer sjajan komentar na jednom internet portalu. Jedan čitalac je napisao: "Od kada su počeli ovi protesti ja izlazim u grad sam, jer ako izvedem ženu i dvoje djece, odmah će se naći neko iz političkih struktura i pitati da li to počinju novi protesti ili zašto ja vodim toliku masu sa sobom". Aktuelni politički vladari ili vračevi, kako ih ja zovem, u svemu vide zavjeru.
Miodrag Živanović: To je, zapravo, jedino moguće organizovanje, jer je postojeći mehanizam baziran na etničko-partijskoj matrici. Ali kako sprovesti zahtjeve građana dokle god postoji sadašnji sistem? Evo, imamo situaciju da kantonalne vlade daju ostavke, a građani traže vlade eksperata. Sastav nove vlade treba da predloži i usvoji skupština kantona, ali to je zapravo nemoguća misija, jer ako skupština predloži vladu eksperata, ona gubi moć, jer u vladi neće biti predstavnici njihovih političkih stranaka. To bi za poslanike kantonalnih skupština bilo političko samoubistvo. Problem je, dakle, u normativnom ustrojstvu ove naše napaćene zemlje. Nekome ko nas posmatra sa drugog kontinenta izgledaće nevjerovatno kako smo mi organizovani kao država. Pola države se zaklinje u Dejtonski, polovina u Vašingtonski sporazum, a oni treći u Odluku o arbitraži o Brčkom. Sve te institucije su asimetrične, svaka od njih funkcioniše na svoj način tako da će zahtjeve građana biti teško sprovesti kroz postojeće institucije.
Asim Mujkić: Kao prvo - plenum je odgovor građana na užasno neefikasne institucije predstavničke demokratije koja je kod nas u stvari predstavnička etnokratija. Naši izbori su uvijek samo borba za vlast različitih frakcija unutar jednog etničkog korpusa. U takvom parlamentarnom sistemu građani ni na koji način ne mogu da utiču na donošenje odluka. Zato licemjerno zvuče poruke - sačekajte, idu izbori, na izborima možete sve promijeniti, pa se onda građanima nude prijevremeni izbori. Ali šta su plenumi? Plenumi su vid direktne demokratije. To je po prvi put od 1990. godine da se kod nas spontano javljaju elementi direktne demokratije, koja treba da bude korektiv sistemu etničke demokratije koji kod nas vlada. Zato građani insistiraju da ljudi koji dolaze na plenume ne budu članovi političkih partija. Osim toga, plenumi žele da izbjegnu zamku liderstva.
Struktura koja koordinira rad plenuma ima mandat samo do slijedeće sjednice plenuma, kada koordinaciju preuzima druga ekipa koju biraju građani. Dakle, potpuno suprotno od onoga što sada imamo - a to su lideri koji se ne mijenjaju i po dvije decenije. Naravno da bi političari voljeli kada bi se pojavio neki frontmen protesta s kim bi oni mogli pregovarati, pa ga onda primiti u svoje redove, kako bi zajedno s njime nastavili politiku etničke homogenizacije. To nepostojanje lidera plaši političare i otuda te priče o zavjerama i o tome ko stoji iza bunta. I da se vratim na licemjerno ponašanje političara o kome sam govorio na početku. Plenum u Sarajevu u početku je imao problem da pronađe salu gdje će održavati svoje sjednice. Niko ni od općinskih, ni od gradskih, ni od kantonalnih vlasti nije se našao da građanima izađe u susret i ponudi im neki prostor.
Asim Mujkić: Ali oni su govorili da podržavaju opravdane zahtjeve građana, pa zašto im onda ne izađu u susret. Oni su ovdje opet pokazali svoj autizam, o kome govori kolega Živanović.
Miodrag Živanović: Jedini način da sve ne ostane po starom je jačanje alternativnih institucija, poput plenuma građana o kome smo govorili. Nedavno je naša uvažena kolegica, profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Nermina Mujagić, objavila sjajnu knjigu koja se zove "Politika kao spektakl". To je, zapravo, kritika politike koja se pretvorila u spektakl. Ako želimo sprovesti barem dio onoga što poručuje ovaj bunt naroda, onda bismo morali graditi politiku koja nije spektakl. Politika bi morala biti usmjerena na to da u gradu i mjestu gdje živimo organizujemo život na najbolji način i u interesu onih koji tu žive. To je izvorni smisao politike.
Asim Mujkić: Definitivno neće biti ista. Dovoljno je reći da su građani uspjeli da sruše četiri kantonalne vlade. Onima koji se iščuđavaju nad svim ovim događanjima poručio bih da pogledaju koliko ljudi malo traže. Traže minimum. Pogledajte njihove zahtjeve. Pobunjeni građani traže ono što se podrazumjeva, ono oko čega nema rasprave u savremenom svijetu i u sređenijim društvima.
Traže transparentan rad vlade, traže reviziju privatizacija, to jeste reviziju pljački koje su se desile tokom naše nesretne prvobitne akumulacije kapitala. To su minimalni zahtjevi, a neki su ovdje skloni da to interpretiraju kao atak na ustavnopravni poredak. Zaista groteskno. Mislim da će nakon ovih protesta svaka naredna garnitura, barem kada govorimo o lokalnim nivoima, znati da može, da se tako izrazim, vrlo brzo odletjeti, pogotovo ako se očuvaju institucije direktne demokratije. Plenum zaista otvara mogućnost da ona floskula o građaninu kao subjektu političkog zbivanja postane stvarnost. Mislim da taj ostvareni korak slobode ne bi trebalo ispustiti, bez obzira što nas u oktobru čekaju izbori. Taj korektiv bi morao ostati kao način direktnog učešća građanstva u politici.
Miodrag Živanović: I ja istinski vjerujem da neće biti isto i da ne smije biti isto. Čini mi se da smo ovim protestima iskoračili izvan blokada i ograda koje su od nas napravile stiješnjene ljude, koji su sami sebi dovoljni i koji ne gledaju u budućnost.
Omer Karabeg: U kojoj mjeri je nasilje, koje je pratilo ove proteste, bacilo sjenku na njihov socijalni karakter?
Asim Mujkić: Nasilje uvijek baca sjenku na proteste i ima negativne posljedice po ciljeve sa kojima su protesti krenuli. Gledajući slične proteste u drugim krajevima svijeta vidimo da je nasilje, koje ih prati, gotovo neizbježno. Ovdje je bilo nasilja, to ne treba kriti, međutim - prema onome što su govorili političari i izvještavali neki medij - ispalo je da se svaki dan nešto palilo, da su se stalno vodile neke ulične borbe. To je ne samo naštetilo ciljevima demonstranata nego je i poslužilo za razvodnjavanje bunta, ali rekao bih da na kraju ti spinovi ipak nisu bili previše uspješni.
Miodrag Živanović: Ja sam uvjeren da nasilje neće nauditi protestima, jer ono neizostavno prati ovakve događaje. Po meni je najvažnije kakvi će biti efekti započetih protesta u Bosni i Hercegovini i da li će oni imati veći domet.
Omer Karabeg: Zanimljivo je da se političari nisu usuđivali da izađu pred građane, niti su uopšte pokušali da stupe u dijalog sa njima. Oni su uglavnom reagovali saopštenjima i konferencijama za štampu.
Svi političari u Federaciji su govorili: “Podržavamo opravdane razloge za bunt i zahtjeve građana“, a onda se nijedan nije udostojio da se obrati tim ljudima, da s njima pokuša porazgovarati i nekako im pomoći
Miodrag Živanović: Ja bih odnos političara prema protestima označio terminom politički autizam. U medicinskom smislu autizam je bolest kada se čovjek samoizoluje od života i svega što ga okružuje. U političkom smislu naše vlasti to rade gotovo dvije decenije. Oni su politiku apsolutno odvojili od ljudi i naroda. Zato se oni i ne mogu pred njima pojaviti. Potrebno je da dođu neki novi, drugačiji ljudi koji ne pate od političkog autizma. Ovi sadašnji političari ne mogu se izliječiti.
Omer Karabeg: Kada analiziramo karakter nasilja, pada u oči da su demonstranti svoj bijes zbog bijede u kojoj žive uglavnom iskalili na državnim zgradama i na državnoj imovini. Nisu krenuli na vile političara, osim u jednom slučaju. Kako to tumačite?
Asim Mujkić: Demonstranti su se usmjerili na lokalne institucije vlasti - kantonalne i općinske, jer su to adrese na koje se građani obraćaju kada pokušavaju da riješe probleme koji ih muče. U njima se nakupio dvodecenijski bijes zbog izbjegavanja tih institucija da se suoče sa realnim problemima građana. Te institucije su zbog svoje bahatosti najčešći predmet omraze. Mogu samo spekulirati šta bi se desilo da su krenuli da pale privatnu imovinu.
Omer Karabeg: Ima nekih priča, ne znam da li su tačne, da su specijalci štitili imovinu funkcionera. Ima li u tome istine?
Asim Mujkić: To je lako moguće, ali nemam informacija o tome. Jedino što znam na osnovu onoga što sam pročitao u medijima - da je većina funkcionera upozorena od obavještajnih službi da bi bilo dobro da se sklone.
Omer Karabeg: Zašto nije bilo protesta i u Republici Srpskoj? I tamo veliki broj građana živi u bijedi.
Miodrag Živanović: Ja živim u Banjaluci i moram reći da je situacija, kada je riječ o standardu i mogućnosti zapošljavanja, ista kao i u Federaciji. Ali u Republici Srpskoj se nije dogodilo ovo, kako ga ja nazivam, buđenje preko noći. Možda će se i dogoditi. Možda to čak neće ni biti demonstracije, ali to nije bitno. Bitno je da se probudi svijest građana i u Sarajevu, i u Mostaru, i u Banjaluci. Treba da kažemo da nećemo više da budemo tretirani kao krdo satjerano u etničke torove, kao ljudi koji su izgubili dostojanstvo. A političari nas upravo tako tretiraju. Pogledajmo kako su oni reagovali na proteste.
U Republici Srskoj su izjavljivali da je jedan dio demonstranata bio na vojnoj obuci i da su se čak naoružavali da bi napali Republiku Srpsku
Ja mislim da ovo društvo nema šanse da bilo šta promijeni ako se i u ovakvim teškim situacijama etnički dijelimo. Značili li to da treba da imamo srpske, bošnjačke i hrvatske proteste? To je loša beskonačnost. Tu nema kraja. Trebalo bi insistirati na sadržaju i porukama protesta, a ne na tome ko je u jednoj, a ko u drugoj koloni demonstranata.
Asim Mujkić: Nesporno je ovdje riječ o klasnom sukobu. Ako posmatramo ne samo Bosnu i Hercegovinu, već i širi prostor gdje su se ljudi bunili i bune - od Slovenije do Kijeva, Atine i Istanbula - vidjećemo da su ljudi koji tu žive žrtve užasne tranzicije, odnosno prvobitne akumulacije kapitala, koja je stvorila ogromne socijalne razlike. S jedne strane imamo klasu superbogatih, a s druge klasu supersiromašnih kojoj pripada ogroman broj ljudi. U Bosni i Hercegovini, gdje nije riješeno nacionalno pitanje, klasa superbogatih već dvadeset godina obezbjeđuje svoju vlast širenjem straha od pripadnika drugog naroda.
Evo, svjedoci smo da se činjenjenica što se protest dogodio na teritorijama gdje su Bošnjaci u većini, koristi za priče da neko izvana to dirigira da bi se bošnjački etnos raspao. Srpske i hrvatske elite tu činjenucu tumače drukčije - one tvrde da Bošnjaci spremaju neku intervenciju s ciljem da promijene ustavni poredak. To su oprobani mehanizmi pomoću kojih bosanskohercegovačke kompradorske elite već dvadeset godina upravljaju ovom zemljom i misle da tako mogu i nastaviti. Ja, međutim, primjećujem da ta priča za sada, da tako kažem, ne pije vode i da se demonstranati na nju puno ne obaziru. Čak mislim da - unatoč mnogobrojnim oštrim izjavama vodećih političara Republike Srpske - ta priča ni tamo ne zvuči uvjerljivo jer su, recimo, borci-veterani poručili Dodiku da - ako stvarno ne želi da mu se dogodi ono što se dešava u Federaciji - mora ispuniti njihove zahtjeve.
Omer Karabeg: Gospodine Živanoviću, mislite li da je u Republici Srpskoj prošla priča da je cilj protesta da se ugrozi poredak u Republici Srpskoj? Vjeruju li ljudi liderima Republike Srpske kada kažu da nisu potrebni protesti, jer narod u tom entitetu ne živi loše?
U Republici Srpskoj se događa ono što se može nazvati ćutnjom, a to je za svaku vlast opasnije nego protesti
Omer Karabeg: Gospodine Mujkiću, koliko su razne manipulacije političara u Federaciji naškodile ovim protestima? Recimo, neki političari su pričali da je policija kod demonstranata u Sarajevu našla 12 kilograma droge, da bi se kasnije ispostavilo da je ta droga zaplijenjena kod narkodilera na Ilidži, koja je desetak kilometara udaljena od centra grada gdje su bili protesti. Političari su govorili da je uništen kompletan arhiv sa dragocjenim dokumentima - da bi kasnije došla vijest da tek treba utvrditi šta je stradalo.
Asim Mujkić: Ovi protesti su izloženi trostrukom spinu u kojem učestvuju političari i mediji. Prvi spin je bio na samom početku protesta kada se cjelokupni bunt pokušao predstaviti isključivo kao vandalizam plus narkomanija. Govorilo se da je riječ o šačici razularenih anarhističkih pojedinaca koji su tu nešto palili. Zatim su krenula međusobna prepucavanja vodećih političkih ličnosti.
Cijeli bunt se pokušao prenijeti na etnički teren.
Miodrag Živanović: Kad govorimo o spinovanju, vidio sam jučer sjajan komentar na jednom internet portalu. Jedan čitalac je napisao: "Od kada su počeli ovi protesti ja izlazim u grad sam, jer ako izvedem ženu i dvoje djece, odmah će se naći neko iz političkih struktura i pitati da li to počinju novi protesti ili zašto ja vodim toliku masu sa sobom". Aktuelni politički vladari ili vračevi, kako ih ja zovem, u svemu vide zavjeru.
Omer Karabeg: Zanimljivo je da se građani u Federaciji Bosne i Hercegovine samoorganiziju. Oni osnivaju svoje plenume na kojima se dogovaraju o tome kakve će zahtjeve uputiti vlasti.
Miodrag Živanović: To je, zapravo, jedino moguće organizovanje, jer je postojeći mehanizam baziran na etničko-partijskoj matrici. Ali kako sprovesti zahtjeve građana dokle god postoji sadašnji sistem? Evo, imamo situaciju da kantonalne vlade daju ostavke, a građani traže vlade eksperata. Sastav nove vlade treba da predloži i usvoji skupština kantona, ali to je zapravo nemoguća misija, jer ako skupština predloži vladu eksperata, ona gubi moć, jer u vladi neće biti predstavnici njihovih političkih stranaka. To bi za poslanike kantonalnih skupština bilo političko samoubistvo. Problem je, dakle, u normativnom ustrojstvu ove naše napaćene zemlje. Nekome ko nas posmatra sa drugog kontinenta izgledaće nevjerovatno kako smo mi organizovani kao država. Pola države se zaklinje u Dejtonski, polovina u Vašingtonski sporazum, a oni treći u Odluku o arbitraži o Brčkom. Sve te institucije su asimetrične, svaka od njih funkcioniše na svoj način tako da će zahtjeve građana biti teško sprovesti kroz postojeće institucije.
Omer Karabeg: Očigledno je da pobunjeni građani odbacuju sve političare i partije. Odbacuju kompletnu političku scenu. Njima su ostali jedino plenumi građana. Šta se može uraditi na tim plenumima?
Asim Mujkić: Kao prvo - plenum je odgovor građana na užasno neefikasne institucije predstavničke demokratije koja je kod nas u stvari predstavnička etnokratija. Naši izbori su uvijek samo borba za vlast različitih frakcija unutar jednog etničkog korpusa. U takvom parlamentarnom sistemu građani ni na koji način ne mogu da utiču na donošenje odluka. Zato licemjerno zvuče poruke - sačekajte, idu izbori, na izborima možete sve promijeniti, pa se onda građanima nude prijevremeni izbori. Ali šta su plenumi? Plenumi su vid direktne demokratije. To je po prvi put od 1990. godine da se kod nas spontano javljaju elementi direktne demokratije, koja treba da bude korektiv sistemu etničke demokratije koji kod nas vlada. Zato građani insistiraju da ljudi koji dolaze na plenume ne budu članovi političkih partija. Osim toga, plenumi žele da izbjegnu zamku liderstva.
Struktura koja koordinira rad plenuma ima mandat samo do slijedeće sjednice plenuma, kada koordinaciju preuzima druga ekipa koju biraju građani. Dakle, potpuno suprotno od onoga što sada imamo - a to su lideri koji se ne mijenjaju i po dvije decenije. Naravno da bi političari voljeli kada bi se pojavio neki frontmen protesta s kim bi oni mogli pregovarati, pa ga onda primiti u svoje redove, kako bi zajedno s njime nastavili politiku etničke homogenizacije. To nepostojanje lidera plaši političare i otuda te priče o zavjerama i o tome ko stoji iza bunta. I da se vratim na licemjerno ponašanje političara o kome sam govorio na početku. Plenum u Sarajevu u početku je imao problem da pronađe salu gdje će održavati svoje sjednice. Niko ni od općinskih, ni od gradskih, ni od kantonalnih vlasti nije se našao da građanima izađe u susret i ponudi im neki prostor.
Omer Karabeg: Pa zašto bi im dali prostor kada su plenumi usmjereni protiv njih? Neće oni da rade protiv sebe.
Asim Mujkić: Ali oni su govorili da podržavaju opravdane zahtjeve građana, pa zašto im onda ne izađu u susret. Oni su ovdje opet pokazali svoj autizam, o kome govori kolega Živanović.
Omer Karabeg: Neće oni da se igra po pravilima građana, oni hoće da se igra po njihovim pravilima. Dvadeset godina ta igra traje i to ih i drži na vlasti. Političari će na svaki način nastojati da otupe oštricu protesta, da zahtjeve demonstranata marginalizuju i da na kraju ostane sve isto. Da li će im to poći za rukom?
Miodrag Živanović: Jedini način da sve ne ostane po starom je jačanje alternativnih institucija, poput plenuma građana o kome smo govorili. Nedavno je naša uvažena kolegica, profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Nermina Mujagić, objavila sjajnu knjigu koja se zove "Politika kao spektakl". To je, zapravo, kritika politike koja se pretvorila u spektakl. Ako želimo sprovesti barem dio onoga što poručuje ovaj bunt naroda, onda bismo morali graditi politiku koja nije spektakl. Politika bi morala biti usmjerena na to da u gradu i mjestu gdje živimo organizujemo život na najbolji način i u interesu onih koji tu žive. To je izvorni smisao politike.
Omer Karabeg: Mislite li da nakon ovih protesta, kako god krenuo razvoj događaja, Bosna i Hercegovina neće biti ista?
Asim Mujkić: Definitivno neće biti ista. Dovoljno je reći da su građani uspjeli da sruše četiri kantonalne vlade. Onima koji se iščuđavaju nad svim ovim događanjima poručio bih da pogledaju koliko ljudi malo traže. Traže minimum. Pogledajte njihove zahtjeve. Pobunjeni građani traže ono što se podrazumjeva, ono oko čega nema rasprave u savremenom svijetu i u sređenijim društvima.
Poslije ovih protesta Bosna i Hercegovina definitivno neće biti ista. Dovoljno je reći da su građani uspjeli da sruše četiri kantonalne vlade
Miodrag Živanović: I ja istinski vjerujem da neće biti isto i da ne smije biti isto. Čini mi se da smo ovim protestima iskoračili izvan blokada i ograda koje su od nas napravile stiješnjene ljude, koji su sami sebi dovoljni i koji ne gledaju u budućnost.