Ko su građani drugog reda u BiH?

U najnovijem Mostu RSE razgovaralo se o tome zašto su u Bosni i Hercegovini svi oni koji se ne izjašnjavaju kao Srbi, Bošnjaci i Hrvati građani drugog reda. Sagovornici su bili dva bosanskohercegovačka profesora univerziteta: Slavo Kukić iz Mostara i Miodrag Živanović iz Banjaluke.

Bilo je riječi o tome zašto ni nakon pet godina, i pored svih pritisaka Brisela, nije spovedena odluka Evropskog suda za ljudska prava koja nalaže da se ukinu ustavne odredbe kojima su pripadanici nacionalnih manjina onemogućeni da se kandiduju za najviše funkcije, zašto se u ustavu svi oni koji nisu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci zovu pežorativnim imenom "ostali", kako političari mijenjaju nacionalnost da bi ušli u organe vlasti, zašto multinacionalne stranke nemaju mnogo šansi u političkom sistemu kakav je uspostavljen u Bosni i Hercegovini, kao i o tome zašto, ne samo bosanskohercegovački nacionalni lideri, nego ni zvaničnici Evropske unije ne žele da Bosna i Hercegovina bude građanska država.

Omer Karabeg: Evropski sud za ljudska prava je još 2009. godine u predmetu Sejdić- Finci naložio Bosni i Hercegovini da u svom ustavu ukine diskriminatorske odredbe kojima su pripadnici nacionalnih manjina onemogućeni da se kandiduju za najviše funkcije u državi. Ta presuda, i pored svih pritisaka Brisela, do danas nije sprovedena, pa je na kraju i Evropska unija digla ruke od nje i više ne vrši pritisak da se ona sprovede. Zašto je toliki otpor prema toj presudi?

Slavo Kukić: Sa ovakvim ustavnim ustrojem i političkom filozofijom koja stoji iza njega nemoguće je, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego na bilo kojoj tački zemljine kugle osigurati funkcioniranje temeljnih građanskih i ljudskih prava. Ako imate kolektivističku filozofiju, a ona u Bosni i Hercegovini dominira, logično je da će ona učiniti sve da zadrži status quo. Bez promjene dejtonskog ustroja koji hrani kolektivističku političku filozofiju i bez eliminacije te filozofije kao stila života u Bosni i Hercegovini, imat ćemo stalno vraćanje unazad i sve više elemenata destrukcije koji uništavaju Bosnu i Heercegovinu i život u njoj.

Miodrag Živanović: Za to ima više razloga, a ja ću navesti dva glavna. Prvi je diskriminacija. Elementi diskriminacije u Ustavu Bosne i Hercegovine, ali i u drugim aktima, šireg su značenja i nisu vezani samo za etničku matricu. Možemo reći da postoji diskriminacija i u odnosu na to gdje živimo. Kod nas opštine nisu u istom statusu, niti imaju istu poziciju i ista ovlašćenja.

Jedna je situacija u Republici Srpskoj, a druga u Federaciji BiH gdje o svemu odlučuju kantoni. I naše pravo da budemo izabrani u parlament zavisi od toga gdje živimo. Nekome je potrebno 2.000 glasova da bi postao poslanik, nekome 12.000, a nekome 8.000. Gotovo svaki član Ustava BiH nosi u sebi neke elemente diskriminacije. Drugi razlog je ono što ja nazivam političkim autizmom vlasti. Ta vlast je apsolutno odvojena od naroda, što joj omogućava da vrlo komforno - ja bih rekao komformistički - uživa u svojim malim torovima ne hajući za one koji su je izabrali.

Omer Karabeg: U bosanskohercegovačkom ustavu se svi oni koji se ne izjašnjavaju kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci zovu “ostali“. To je zaista ponižavajući naziv. Pretpostavimo da tvorci Dejtonskog ustava, kojima je prije svega bilo stalo da zaustave rat, nisu bili toga svjesni. Ali zar se to nije moglo promijeniti za ovih 20 godina?

Slavo Kukić: To je krucijalno pitanje. Prihvaćam tezu da je 1995. godine bilo primarno zaustaviti rat, ali ne prihvaćam tvrdnju kako je danas apsolutna odgovornost na političarima u Bosni i Hercegovini. Svjetski centri moći su 1995. godine napravili grešku, jer su za partnere stabiliziranja i izgradnje Bosne i Hercegovine - drukčije od one u kojoj je grmio rat - uzeli ljude koji su do rata doveli. To je isto kao da su saveznici 1945. godine za patnere uzeli nacionalsocijaliste u Njemačkoj. Ako ih tada nisu mogli odstraniti, zašto za svih ovih 20 godina nisu izvršili pritisak kako bi s političke scene eliminirali one koji produciraju konflikte i koji bi mogli izazvati nove ratne varnice.

Ne razumijem zašto se od 2006. godine nije uradilo ama baš ništa kako bi se demotiviralo one koji čine sve da destruiraju Bosnu i Hercegovinu. Šta radi OHR, šta radi Vijeće za implementaciju mira? Oni su nijemi posmatrači onoga što se događa. Domaći politički akteri to vide i sukladno tome se i ponašaju, postaju sve agresivniji.

Pogledajte šta zadnjih osam godina radi Milorad Dodik, pogledajte šta zadnje dvije-tri godine radi Dragan Čović. Međunarodni politički akteri se nikako ne mogu osloboditi odgovornosti. A što se tiče "ostalih", nisu u Bosni i Hercegovini samo oni diskriminirani, ovdje je diskriminaran čovjek. Ovdje je ugroženo elementarno ljudsko dostojanstvo. Ili si Srbin, Hrvat i Bošnjak - ili nemaš pravo na život.

Miodrag Živanović: Izraz "ostali", zaista djeluje ponižavajuće, da ne upotrebim neki teži izraz. Ako neko kaže da neće da bude ni Srbin, ni Hrvat, ni Bošnjak, onda ga stave u kategoriju "ostali", ali ima nešto još poraznije. Ako, na primjer, ne želim da budem ni "ostali", jer mi to djeluje ponižavajuće, onda su meni uskraćena sva ljudska prava. Negiranje postojanja onih drugačijih, ako hoćete i negiranje postojanja građana - jer mi u našem ustavu nemamo termin građanin - ostavlja gorak utisak. Ukoliko se tako nastavi, a vjerovatno hoće, u ovoj zemlji više neće živjeti ljudi nego samo pripadnici etnosa.

Takva država u kojoj vlada diskriminacija ne može biti savremena država, niti naše društvo može funkcionisati kao normalno društvo. Nama će biti zatvorena vrata i Evrope i svijeta, a možda mi nećemo ni željeti da ih otvorimo. Svemu ovome treba dodati i licemjerje institucija međunarodne zajednice, šta god podrazumijevali pod tim. Najnovija inicijativa Brisela da se ubrza evropski put Bosne i Hercegovine pokazala se dvostruko licemjernom. Prvo zato što pristanak na to ubrzanje nisu potpisali predstavnici institucija vlasti nego šefovi političkih partija.

Taj papir su potpisali plemenski vračevi, kako ja volim da kažem, jer mi živimo u plemenskom društvu. Drugo, taj potez znači da je Brisel odlučio da ponudi alibi i amnestiju svima onima koji nas upropaštavaju gotovo 25 godina. On je ponovo pružio ruku onima koji su nas, s jedne strane, doveli do rata, a, s druge strane, do gotovo kataklizmičke situacije u miru. Njima se sada ponovo daje šansa. Ako oni u saradnji sa licemjernim Briselom budu vodili ovu zemlju u Evropu, onda mi doista nemamo nikakvu budućnost.

Slavo Kukić: Slažem se sa kolegom Živanovićem. Produžavanje agonije na način da se u igri do besvjesti zadržavaju uvijek isti - naprosto je ironija. Takvim potezima Brisel stvara uvijete da se rat - koji su kolektivističke političke filozofije proizvele u prvoj polovini devedesetih i koji je zahvaljujući mlakoj reakciji međunarodne zajednice nastavljen i poslije Dejtonskog sporazuma - nastavi i u novoj, takozvanoj briselskoj fazi.

Ništa od onoga što su oni potpisali neće se ostvariti, jer njima ne odgovara nikakva promjena. Onog časa kada se otvore poglavlja 23 i 24, koja podrazumijevaju reformu pravosuđa i pravnog sistema, otvara se prostor da sadašnji vlastodršci završe na isti način kao što je završio Sanader u Hrvatskoj. Budite sigurni - oni to neće učiniti. Brisel bi to morao znati, ako prema ovoj zemlji ima pošten odnos.

Omer Karabeg: Čini se da je čitava stvar sa nacionalnim ključevima dovedena do apsurda na prošlim izborima kada su se tri Bošnjaka, poslanika Kantonalne skupštine Sarajevo, izjasnili kao Srbi da bi bili izabrani u Dom naroda Federacije. To nisu jedini slučajevi da političari na jednim izborima imaju jednu nacionalnost, a na narednim drugu.

Miodrag Živanović: Ja to zovem karikaturom. Ovim ljudima koji su promijenili etničku pripadnost, nije dozvoljeno da budu izabrani u Dom naroda Federacije, ali sve što su oni uradili bilo je legalno. Oni su imali pravo da to urade, ma koliko to djelovalo groteskno. Što se mene tiče, da sam vodio Centralnu izbornu komisiju, ja bih to prihvatio, jer je to dozvoljeno našim najvišim aktima. Kad je riječ o ponašanju političara, nije to jedina karikatura.

Posljednjih mjesec dana gradske vlasti u Banjaluci su gotovo svakodnevno obavještavale javnost, čak se i hvalile time, da je izgradnja groblja, koja je koštala 20 miliona konvertibilnih maraka, najznačajnija investicija u tom gradu u posljednjih dvadeset godina. Oni, znači, rješavaju pitanje naše smrti, a nisu riješili pitanje naših života. To je po mom sudu još veća karikatura ovog sistema od slučaja mijenjanja etničke pripadnosti. Nije jasno kako je uopšte Brisel mogao da pruži ruku onima koji proizvode ovakve karikature.

Omer Karabeg: Da pomenem još jednu karikaturu. Prilikom formiranja vlasti u Federaciji u jednom trenutku je konstatovano da je previše Srba, pa je traženo od jednog funkcionera, koji se izjasnio kao Srbin, da se izjasni kao "ostali" - da ne bi bilo previše Srba.

Slavo Kukić: Naravno, ali to samo na prvi pogled djeluje komično. To je u stvari tragično. U to se čak pokušava uvući i Željka Komšića koji s tim ima veze kao Marko Kraljević sa televizijom. To je problem Dejtonskog ustava koji producira takvu filozofiju života. Sve ovo što se prethodnih dana i tjedana dešavalo oko izbora organa vlasti -pokazuje da je nacionalno samo paravan iza koga se vodi borba za grupne interese koji sa nacionalnim nemaju nikakve veze.

Pogledajmo sve driblinge koje je proteklih tjedana izvodio lider HDZ-a. On je godinama činio sve kako bi pokazao da je građanski koncept nemoguć u bh. društvu, a onda je preko noći napravio salto mortale i zatražio da u njegovoj kvoti bude i jedan predstavnik Srba. On odjednom hoće nastupati kao građanska politička partija, a zapravo se radi o tome kako preko nacionalnih kvota ostvariti prevlast u budućoj izvršnoj vlasti.

Omer Karabeg: Karakterističan je i odnos prema Demokratskoj fronti Željka Komšića - stranci koja je dobro prošla na izborima, iako je mulitinacionalna. Nacionalne stranke na nju gledaju kao na ružno pače, pa vidimo da Izetbegović, Čović i Dodik međusobno bolje sarađuju nego sa Željkom Komšićem.

Miodrag Živanović: Ja sam malo drugačijeg mišljenja. Prvo, nisam siguran da li je uopšte moguće da kod nas postoji i funkcioniše partija koja neće biti na etnopremisama i koja neće imati etnički predznak. Nisam siguran da će partija Željka Komšića daleko dogurati, ukoliko ne pristane na sličnu ili istu igru koju igraju ove tri nacional-političke elite. To je brutalna logika ovog sistema.

Uostalom, sasvim je moguće da je Demokratska fronta, barem u Federaciji, dobila dosta glasova - ne zbog svog partijskog programa - nego zbog popularnosti gospodina Komšića. Ja nisam siguran da će to na dugoročnim osnovama imati nekog većeg efekta. Politički sistem je takav da svaka nova politička partija mora u svom programu imati nacionalnu ideologiju ili neće imati prolaz.

Omer Karabeg: To znači da u političkom sistemu kakav je bosanskohercegovački - ne može opstati istinska multinacionalna stranka?

Slavo Kukić: Vrlo teško. Gotovo nemoguće. Sva ova rašomonijada oko formiranja vlasti pokazuje da multietničke stranke ne mogu da probiju Kineski zid kojeg je stvorio Ustav Bosne i Hercegovine i koji etnopolitičke elite štite kao šumskog medvjeda. Ja mislim da se sada Komšić nalazi u teškoj situaciji - mora slati građanske poruke, ali se istovremeno mora uklapati u nacionalne šablone.

Stalno od njega traže - daj jednog Srbina, daj jednog Hrvata, daj jednog Bošnjaka - i svaki put, zbog kočnica koje je ustav napravio, ne može da ponudi one najbolje. Sve dok imamo ovakav politički sustav građanin će biti u nekoj vrsti ropskog odnosa. Što bi Milošević rekao: "Ako treba jesti gloginje, ješćemo ih radi srpstva". Ovdje se to čini ne samo zbog srpstva, nego i zbog hrvatstva i bošnjaštva, a protiv vlastitog, ljudskog interesa.

Omer Karabeg: Čini se da u Bosni i Hercegovini više niko ne smije da pomene građansku državu. Odmah vas proglase da ste unitarista. Čak ni predstavnici Evropske unije, koji žive u građanskim državama, ne smiju nešto tako da ponude Bosni i Hercegovini.

Miodrag Živanović: Naravno, jer se ovdje zagovaranje građanske države smatra nacionalnom, pa čak i državnom izdajom. Tako na građansku državu gledaju naše vlasti, a blizu tog stajališta, samo ne otvoreno, su i predstavnici međunarodne zajednice. I još nešto. Na izbore u Bosni i Hercegovini izlazi nešto preko 50 procenata birača. Dakle, skoro polovina ne glasa. Istraživanja pokazuju da oni koji ne izlaze na izbore čine najprogresivniji dio bosanskohercegovačke populacije. Na izbore izlaze oni koji su - ne bih nikoga da nipodaštavam - konzervativnijeg stajališta, dok oni koji bi trebalo da donesu promjene za vrijeme izbora - sjede kod kuće.

Omer Karabeg: Glavni prigovor građanskoj državi, u kojoj se glasa po principu jedan čovjek-jedan glas, je da će u njoj doći do dominacije najbrojnijeg naroda - Bošnjaka. Može li se u građanskoj, višenacionalnoj državi očuvati nacionalna ravnopravnost, a da ne dođe do dominacije najbrojnijeg naroda?

Slavo Kukić: Naravno. Ja to govorim cijelo vrijeme pozivajući se na svjetska iskustva koja pokazuju da se građansko i nacionalno mogu pomiriti. Uostalom, mi smo kombinaciju ta dva principa imali u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Iako u ustavu nije uzdizana na pijedestal, da tako kažem, svetost hrvatstva, srpstva i bošnjaštva, znalo se da u vrhovima vlasti nacionalni princip mora biti zadovoljen. Nema nikakvog razloga da on ne bude zadovoljen i danas u sustavu u kome bi u prvom planu bio čovjek.

Razlog zašto građanski koncept ne pada na plodno tle treba, pored ostalog, tražiti i u nastupu političkih radikala sa bošnjačke strane koji se, igrajući na kartu građanskog, zalažu za Bosnu i Hercegovinu kao državu Bošnjaka, dok bi Hrvati i Srbi imali ona prava koja Bošnjaci imaju u Srbiji i Hrvatskoj. To je priča koja se u zadnjih nekoliko godina dosta često mogla čuti iz bošnjačkih radikalnih političkih krugova. Inače, tačno je da najliberalniji dio bosanskohercegovačkog biračkog tijela najviše apstinira na izborima, dok etnokonzervativci nastupaju kao vojska. To je i razumljivo, jer je njih najviše u državnoj administraciji. Oni čuvaju svoja radna mjesta i sigurni su glasači nacionalnih stranaka. Nisu oni zainteresirani ni za kakvu promjenu, jer ta promjena može ugroziti njihovu ekonomsku budućnost.

Miodrag Živanović: Građansko ne isključuje nacionalno. Ako kažemo da želimo građansko društvo, to ne znači da automatski moramo da uvedemo sistem jedan čovjek-jedan glas. Postoje i drugi modeli glasanja. Za mene je najvažnije da se borimo za izgradnju građanskih vrijednosti, a one uključuju i nacionalne vrijednosti koje se tiču jezika, kulture i tradicije. Mi smo mala država i možemo napraviti društvo socijalne pravde i ravnopravnosti, društvo sa što manje elemenata diskriminacije. To je po meni put u budućnost. Da li ćemo ga zvati evropski ili nekako drugačije - to nije bitno.

Slavo Kukić: Mislim da je jedino riješenje za Bosnu i Hercegovinu da se pod pritiskom međunarodnih centara moći, prije svega potpisnika Dejtonskog sporazuma, izvrši reforma ustava i uspostavi balans između građanskog i nacionalnog. Ta reforma bi morala da onemogući totalnu dominaciju kolektivnog, što imamo danas. Jedino takva reforma može otvoriti prostor građanskim vrijednostima, pri čemu inzistiranje na građanskim vrijednostima ne znači negiranje kolektivnih identiteta.

Građanske vrijednosti uključuju i pravo na kolektivne identitete, ali ne na način da oni budu dominantni. Tek nakon toga moguće je govoriti o tome da na vlast dođu političke partije koje nastupaju u ime čovjeka i njegovih interesa. Bez toga mi ćemo i dalje zaostajati za Evropom i našim okruženjem. Mladi ljudi će sve više napuštati ovu zemlja, a Bosna i Hercegovina - umjesto da bude i hrvatska i srpska i bošnjačka - ostat će crna rupa s penzionerima i onima koji čekaju kada će ih Svevišnji pozvati k sebi.