U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li je Bosna i Hercegovina sekularna država. Sagovornici su bili Svjetlana Nedimović, aktivistica grupe građana “Jedan grad-jedna borba” i Branko Todorović, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava Republike Srpske. Bilo je riječi o tome zbog čega je religija postala glavni ideološki faktor u bosanskohercegovačkom društvu, o sprezi između vjerskih i političkih lidera, o privilegijama vjerskih službenika, o funkciji vjeronauke u obrazovnom sistemu, o religijskim simbolima u školama, o tome kako je Senat sarajevskog univerziteta donio odluku da se petkom ne drži nastava i ne organizuju ispiti da bi studenti mogli tog dana da idu u džamiju na molitvu, da li građanin Bosne i Hercegovine mora biti deklarisani vijernik da bi napravio karijeru, kao i o tome da li su ateisti diskriminisani u Bosni i Hercegovani.
Omer Karabeg: U kojoj mjeri se političari u Bosni i Hercegovini oslanjaju na vjerske zajednice?
Svjetlana Nedimović: Rekla bih da je to vrlo dinamična interakcija. Ni slučajno nije jednosmjerna. To je pakt za održanje poretka koji očigledno odgovara i jednima i drugima, čast izuzecima u vjerskim zajednicama koji su malobrojni, ali su neizrecivo bitni. Strukture vjerskih zajednica, kao i političke stranke desnice, čine veoma moćan front konzervativnih snaga koje rade na očuvanju ovog poretka zasnovanog na izrabljivanju, otimačini i sistematskom urušavanju postignuća ovoga društva iz druge polovine 20. vijeka - poput emancipacije žena i poštovanja radničkih prava.
Branko Todorović: Političari se u velikoj mjeri oslanjaju na vjerske zajednice, to oni čine već više od dvije decenije. Istovremeno se i vjerske zajednice i njihovi lideri itekako oslanjaju na političare. U toj saradnji oni nalaze zajednički interes. Političari su svjesni da građani Bosne i Hercegovine u velikoj mjeri slušaju glas religijskih vođa i žele to iskoristiti, pogotovo u vrijeme izbora. S druge strane, religijski lideri znaju da su mnogi ključevi, prije svega finansijski, u rukama političara i nastoje da izvuku korist za sebe i svoje zajednice. Radi se o simbiozi na štetu građana Bosne i Hercegovine.
Omer Karabeg: Da li je religija danas glavni ideološki faktor u bosanskohercegovačkom društvu? Da li je religija danas ono što je u socijalističkoj Jugoslaviji bila komunistička partija?
Svjetlana Nedimović: S tom analogijom se ne bih složila. Mislim da danas živimo ideološki dominantnu matricu konzervativizma. Komunizam kao ideologija ipak počiva na korijenima prosvjetiteljstva i progresivizma. Danas je u društvu dominantna matrica konzervativizma koju oblikuju religijske i političke elite, pri čemu ove prve nerijetko više koriste sujevjerje nego vjerska učenja. U čemu se ogleda ta konzervativna matrica? Recimo u tome što se za rapidno opadanje broja stanovnika krive žene, pa se onda priča o nekakvim pronatalnim politikama koje bi žene zadržale u kućama. Konzervativizam je prisutan i u kulturi. Nedavno je u Sarajevu prećutno zabranjena predstava Olivera Frljića “Naše nasilje i vaše nasilje“ zbog toga što navodno vrijeđa vjernike.
Branko Todorović: U Bosni i Hercegovini religija već dvadesetak godina dominantno profiliše politike koje odlučuju o razvoju zemlje. Uticaj religije je mnogo veći od bilo koje ideologije - desne ili lijeve. Recimo, kada su socijademokrati bili na vlasti oni su, kad je riječ o mjestu religije u društvu, preuzimali modele koje su kreirale nacionalističke stranke. Religija je konstanta koja iz sjenke determiniše političku scenu Bosne i Hercegovine.
Bog u neprilici
Omer Karabeg: Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej izjavio je početkom godine da je Republika Srpska božje djelo. Šta je on time htio da kaže?
Branko Todorović: Ako znamo da Srpska pravoslavna crkva veoma snažno i veoma često utiče na političke tokove, da daje neskrivene političke izjave, pa čak i poruke vezane za izbore, onda to ne treba da iznenađuje. Sa druge strane, činjenica je da se iz centara van Bosne i Hercegovine - iz Beograda, Zagreba i nekih drugih centara - utiče ne samo na političke, nego i na religijske lidere. Izjave poput pomenute pokazuju otvoreno miješanje Srpske pravoslavne crkve u političke prilike ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u nekim drugim susjednim zemljama.
Svjetlana Nedimović: Ja bih se, da sam na mjestu Irineja, zabrinula zbog toga u kakve neprilike tom izjavom uvaljujem Boga kojem služim. Nastranu što je u teologiji odavno prevaziđeno shvatanje božanstva kao svakodnevnog arbitra u ljudskim poslovima. Meni je ključno da je tu riječ o pokušaju legitimizacije jednog političkog projekta, čije se uporište traži u nekom transcendentalnom autoritetu, jer se ne može naći u svakodnevom životu. Količina nesreće koju je generisalo stvaranje Republike Srpske i količina svakodnevne muke kojoj je tamošnje stanovništvo izloženo - nije nešto što bih ja, da sam vjernica, rado pripisala Bogu. Međutim, očigledno postoji određena politička korist koja se iz takve konstrukcije izvlači, a to je legitimiziranje jednog političkog projekta koji je u suštini na klimavim nogama - ne zbog onoga što nam govore političari sa jedne i druge strane međuentitetske linije - nego upravo zbog toga što ovdje nijedan politički, administrativni i ekonomski okvir nije uspio da ljudima obezbijedi dostojanstven život.
Na hadž o trošku građana
Omer Karabeg: Da li su vjerski službenici privilegovani dio društva?
Svjetlana Nedimović: Puno je bitnije što vjerske institucije, odnosno vjerske zajednice, uživaju privilegije. Navešću primjer koji je u zadnjih pola godine vrlo aktuelan u Sarajevu. Već više od dvadeset godina jedna škola u samom centru grada potuca se od nemila do nedraga i konstantno joj prijeti zatvaranje zato što je 1994. godine - u jeku rata, dok su ljudi ginuli na ulicama ovoga grada - opštinskim dekretom faktički izbačena iz svoje zgrade koja je vraćena Katoličkoj crkvi, bez ikakvog zakona o restituciji. To je bio dio političkog dogovora 1994. godine, i to nije jedini primjer.
Uzgred, u tom kontekstu meni je zanimljivo da se niko ne usuđuje postaviti pitanje zašto smo se odrekli prava na društvenu svojinu i zašto smo se odrekli preispitivanja imovine koja počiva na temeljima istorijske nepravde - što recentne, što one iz ranijih vremena. Ako se sada u svijetu postavlja pitanje privatne i državne imovine koja se sticala u uslovima kolonijalizma, ne znam zašto bi vjerske zajednice bile izuzete od te vrste preispitivanja. To je izuzetno osjetljiva istorijska priča, a kod nas se o tome ne smije ni progovoriti. Postavlja se pitanje kako su vjerske zajednice - koje danas traže da im se vrati imetak da bi se, kako one kažu, ispravila istorijska nepravda - sticale ogromna bogatstva na ovim vrlo siromašnim prostorima. To je cijeli čvor istorijskih nepravdi u koji se ne smije dirnuti.
Branko Todorović: Vjerske zajednice njeguju veoma bliske odnose sa političkim liderima i njihovim partijama da bi uživale privilegije i da bi mogle da ostvare i ono što im ne pripada. Evo jednog primjera. Vjerski službenici pri Ministarstvu odbrane BiH, dakle pri Oružanim snagama, ne samo što imaju solidna primanja, već se i iz državne kase izdvaja značajan novac za njihova putovanja na hadž i neka druga svetišta. Niko ne može imati ništa protiv toga da oni posjećuju sveta mjesta, ali ako se to radi novcem građana BiH - poreskih obveznika, onda je tu riječ o privilegiji. Vjerske zajednice imaju naročito dobre odnose sa lokalnim vlastima. Zahvaljući tim vezama one veoma lako rješavaju svoje probleme - bilo da se radi o izgradnji vjerskih objekata, bilo da je u pitanju povrat imovine.
Kazne za nevjernike
Omer Karabeg: U Republici Srpskoj svaka javna ustanova ima svoju krsnu slavu, a škole, fabrike, bolnice i drugi objekti se osvještavaju. Koja je svrha svega toga?
Branko Todorović: Srpska pravoslavna crkva time želi da pokaže svoju moć, uticaj, prisustvo, kontrolu, a iza svega toga stoje bliske veze između političkih i vjerskih lidera u Republici Srpskoj. Političari omogućavaju Srpskoj pravoslavoj crkvi da ulazi u javne institucije, oni joj otvaraju taj prostor - i tako se Bosna i Hercegovina sve više udaljava od sekularne države.
Omer Karabeg: Vjeronauka je odavno uvedena u bosanskohercegovačke škole - i u Federaciji i u Republici Srpskoj. Znam da je prije nekoliko godina u Federaciji bilo pokušaja da se vjeronauka uvede čak i u dječije vrtiće. Da li je to urađeno?
Svjetlana Nedimović: Koliko znam - nije. Međutim, kad je riječ o našem školstvu, mislim da se ne treba ograničiti samo na preispitivanje prisustva vjeronauka u nastavnom programu. Treba postaviti pitanje - koju ulogu, zapravo, vjeronauk igra u nastavnom procesu i koliko je vjerska poduka u funkciji ne samo vjere nego i društveno ekonomskog i političkog poretka utemeljenog na socijalnim nejednakostima i nepravdi. Treba postaviti pitanje koliko se kroz nastavu vjeronauka prave poslušnici. Mene užasava kada osmogodišnja djeca, a takvih slučajeva ima, plaše svoje vršnjake iz ateističkih porodica kaznama koje stižu nevjernike i neposlušnike.
Nastava vjeronauka ne bi trebala da širi strah, ali očigledno je da iz toga proizilazi vrlo konkretna politička korist. Inače, naše školstvo je u bijednom stanju. U Sarajevskom kantonu, koji je najbogatiji u Federaciji, priprema se zatvaranje gotovo deset osnovnih škola. U isto vrijeme oni koji su svojevremeno iz ugla liberalnih vrijednosti problematizirali prisustvo vjeronauka u nastavnom procesu - sada ćute. Ovo što se dešava u školstvu radi se uz zdušnu podršku Međunarodnog monetarnog fonda i Evropske unije. To je primjer koliko liberalna i konzervativna opcija zapravo rade na istom cilju - porobljavanju društva i perpetuiranju nepravde. One su u ovom slučaju komplementarne, a ne suprostavljene, iako im se metode i sredstva ne poklapaju. Jedni dogmatiziraju vjerom i strahom od kazne, a drugi dužničkim ropstvom i budžetskom disciplinom.
Reis Čaušević
Branko Todorović: Kada je u pitanju uvođenje vjeronauke u bosanskohercegovačke škole, imao sam priliku prije nekih dvadesetak godina prisustvovati konferencijama na kojima se o tome razgovaralo. Bilo je zanimljivo vidjeti kako su se sve religijske zajednice u Bosni Hercegovini lako dogovorile i podijelile sfere uticaja. Zanimljivo je da je svojevremeno u katoličkoj Poljskoj jedna stranka osvojila deset posto glasova i ušla u parlament, a njena glavna predizborna deviza bila je - krstove van državnih ustanova, vjeronauku van škola, biskupe van politike i crkvu van državnog budžeta. Naravno, teško je i zamisliti da bi se bilo ko od političkih aktera u Bosni i Hercegovini usudio da tako nešto kaže.
Ja sam, međutim, nedavno naišao na podatak da je 1935. godine Džemaludin Čaušević, tadašnji reis u Bosni i Hercegovini, napisao u jednom svom tekstu - ja ću to po sjećanju samo parafrazirati - da vjeru i vjerske knjige treba vratiti u džamije i crkve, jer im nije mjesto u školama i državnim institucijama. On je, dakle, još prije osamdesetak godina imao jasnu svijest koliko je za jedno društvo važno da religija i svjetovne institucije budu odvojeni. Mislim da bi dugoročno za religijske zajednice bilo važno da se drže dalje od politike, jer će iz odnosa sa političarima izaći uprljane političkim aferama i korupcijom, kojima obiluje prljavi prostor bosanskohercegovačke politike.
Omer Karabeg: Nedavno je Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije upozorila vlasti u BiH da uklone etničke i religijske simbole iz škola. Mislite li da će biti prihvaćena ta preporuka?
Svjetlana Nedimović: Meni je, moram priznati, pomalo smiješno slušati ta upozorenja koja stižu iz evropskih krugova koji se sada skandaliziraju nad vjerskim i etničkim simbolima u školama države u kojoj sve institucionalno i političko počiva na etničkom principu i gdje je vjera vrlo bitno društveno vezivno tkivo. Ne znam zašto očekuju da će škole biti izuzetak. Škole se ovdje tretiraju kao fabrike koje će reprodukovati etničku i religijsku matricu na veselje naših finansijsko-političkih elita. Tako da mislim da je to upozorenje iz evropskih krugova u stvari licemjerno.
Petkom nema nastave
Omer Karabeg: Krajem prošle godine Senat Univerziteta u Sarajevu odlučio je da se petkom ne izvodi nastava i da se ne organizuju ispiti da bi se studentima omogućilo da tog dana prisutvuju molitvi u džamiji. Pri tome se Senat poziva na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.
Svjetlana Nedimović: To je jedan od paradigmatičnih primjera u veoma dugačkom nizu slučajeva gdje je inicijator uznemirenja javnosti izvjesni mladi gospodin, partijski dobro uvezan, koji je na čelu studentske asocijacije upitnog legitimiteta. To je udica na koju se lako hvata ovdašnja liberalno-građanska javnost, pa se onda danima prenemaže oko toga. Odavno govorim da liberalne snage u ovom društvu uopće ne treba da igraju na tom terenu. Mislim da je mnogo važnije upitati i Senat i tog pažnje gladnog mladića šta su, na primjer, učinili da spriječe zatvaranje studentske poliklinike, da se studenti ne bi liječili u nekakvim podrumskim ambulantama, kao pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, zašto, recimo, studentski domovi nemaju pristojne vešeraje ili zašto solidarnost staje na granicama kantona, pa studenti iz siromašnih kantona često ne mogu da studiraju u Sarajevu. Dok ovakve, sasvim marginalne stvari, dospijevaju u žižu javnosti, promiču nam umiranja radnica po ledenim tvorničkim halama - nešto što se desilo ove zime.
Branko Todorović: Na univerzitetima u Republici Srpskoj isticanje etničkih i konfesionalnih obilježja je nešto što se smatra normalnim, nešto što se podvodi pod priču o ljudskim pravima. Niko ne želi da razmišlja o tome da li je vjerskim obilježjima, koji često simbolizuju dogmatičnost i isključivost, mjesto na univerzitetima koji treba da budu sveta mjesta slobode mišljenja i govora. Da ne govorimo o tome da neki od tih simbola mogu da predstavljaju poruku netrpeljivosti prema pripadnicima drugih vjera i nacija.
Porodična sramota
Omer Karabeg: Da li je danas u Bosni i Hercegovini poželjno biti vjernik? Da li će građanin lakše dobiti posao i napraviti karijeru, ako se deklariše kao vjernik?
Svjetlana Nedimović: Danas je u Bosni i Hercegovini najvažnije biti stranački čovjek. Biti vjernik je bitno u smislu jasnog i vrlo agresivnog distanciranja od socijalističkog nasljeđa. Danas u ovom društvu bolje prolazi zadnji šovinista, nego neko ko se deklariše kao ljevičar i ateista. Ovdje je na snazi projekt brisanja prošlosti, zaboravljanja da je ovo društvo moglo krenuti drugačijim putem, da institucije države i ekonomija ne moraju biti otuđene od društva. Bitno je izjašnjavati se kao vjernik da bi se uspostavila vrlo jasna distanca prema ljevičarskom diskursu i ljevičarskoj misli.
Omer Karabeg: Da li su ateisti diskriminisani?
Svjetlana Nedimović: Ne bih rekla diskriminisani, to je preblaga riječ. Rekla bih da su potpuno nevidljivi, da su izopćeni i da se tretiraju kao nekakva porodična sramota koju treba dobro prikriti i vremenom iskorijeniti.
Branko Todorović: Činjenica je da je u prednosti onaj ko se javno deklariše kao vjernik. Ako vam vjerske zajednice daju vjetar u leđa lakše ćete napraviti i političku i profesionalnu karijeru. Mnogo je primjera u Republici Srpskoj da su vladike direktno uticale na izbor ljudi na uticajna mjesta - bilo da je riječ o državnim ustanovama, političkim strankama ili obrazovnim institucijama. Uticale su čak i na izbor ministara. Tako je to u cijeloj Bosni i Hercegovini. To je javna tajna. Istovremeno svi oni koji su se drznuli i na bilo koji način ušli u konflikt sa predstavnicima religijskih zajednica - loše su završili. Bili su izloženi jednoj vrsti društvene eliminacije i praktično su bili izopšteni iz društva.
Omer Karabeg: U zaključku, da li je Bosna i Hercegovina sekularna država?
Branko Todorović: Bosna i Hercegovina svakako nije sekularna država. Ne samo da nije - nego je veoma daleko od toga.
Svjetlana Nedimović: Mislim da bi za nas ključno bilo da počnemo o Bosni i Hercegovini drugačije govoriti. Ne mislim da pitanje da li je BiH sekularna država nije bitno, ali mislim da je još bitnije da upitamo - je li to država koja brine o nama kada se dese poplave, da li ta država ima neki plan razvoja koji ne uključuje rasprodaju prirodnih resursa i izvoz roblja u sjevernu Evropu. Ne možemo raskrinkati ulogu religije u betoniranju ovog sadašnjeg poretka, ako ne postavimo ova pitanja. Od silne navodne brige za dušu jednih, drugih ili trećih - ovdje je potpuno uništena materijalna baza društva i ono je prepušteno na milost i nemilost konzervativnim snagama koje se manifestuju kao spoj ekonomskih, političkih i vjerskih elita.
Facebook Forum