Most RSE: Može li Beograd ostaviti Bosnu na miru

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je odnos Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili dva inostrana eksperta za Balkan - Nemac Bodo Weber i Amerikanac Kurt Bassuener. Oni su autori studije u kojoj analiziraju ponašanje Beograda i Zagreba prema Bosni i Hercegovini u poslednjoj deceniji.

Razgovaralo se o Tadićevoj dvostrukoj politici prema Bosni i Hercegovini koja je verbalno podržavala teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, dok je istovremeno davala snažnu podršku Miloradu Dodiku koji je rušio tu državu, o tome da li se Srbija ponaša prema Republici Srpskoj kao da je to samostalna država, u čemu je razlika između Mesićeve i Josipovićeve politike prema Bosni i Hercegovini, zašto je Zapad verovao da bi Beograd i Zagreb mogli igrati konstruktivnu ulogu u rešavanju krize u Bosni i Hercegovine i da li je Bosna i Hercegovina žrtva Kosova.

Omer Karabeg: U vašoj analizi polazite od toga da su se Evropska unija i Sjedinjene Američke Države nadale da će nakon pada Miloševićevog i Tuđmanovog režima Beograd i Zagreb iskoristiti svoj uticaj na bosanske Srbe i Hrvate da stabilizuju Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na istorijska iskustva, koliko su takva očekivanja bila realna?

Bodo Weber: Čini mi se da je očekivanje Zapada da bi Beograd i Zagreb mogli pomoći u rješavanju krize u Bosni i Hercegovina bilo neka vrsta improvizacije kojoj nisu prethodile nikakve analize. Američki potpredsjednik Bajden, koji je u maju 2009. posjetio regiju, bio je jedan od onih koji su se zalagali za takvu politiku. Tokom svoje posjete Beogradu on je zamolio Tadića da u pozitivnom smislu utiče na dešavanja u Bosni i Hercegovini, posebno na predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Omer Karabeg: Kako ocenjujete Tadićevu politiku prema Bosni i Hercegovini?

Kurt Bassuener: Ja mislim da je predsjednik Tadić tokom svoga mandata igrao dvostruku igru. Govorio je ono što je mislio da treba reći o poštovanju teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, ali je, dajući podršku Dodiku, u stvari potkopavao tu zemlju. On se u periodu od 2009. do 2011. godine 23 puta sastao sa Dodikom, a samo jednom je posjetio Sarajevo i sastao se sa predstavnicima vlade Bosne i Hercegovine. Isto tako su se ponašali i ministar vanjskih poslova Jeremić i potpredsjednik vlade Dačić. Zbog toga Dodik nije skrivao svoje namjere. Izgleda da on misli da je raspad Bosne i Hercegovine moguć bez nasilja. Ja ne mislim tako. Ali Dodik je bio ohrabren i činjenicom da međunarodna zajednica nije reagirala na njegove poteze. Inače, Tadić je uvijek činio minumum onoga što se od njega tražilo. On je odugovlačio hapšenje Radovana Karadžića i Ratka Mladića što je više mogao. Ali, kada je postalo jasno da Holandija neće promijeniti svoj stav o tome da je hapšenje optuženih za ratne zločine uslov da Srbija dobije status kandidata za Europsku uniju i kada su i drugi parlamenti, recimo irski - počeli da postavljaju pitanje da li Srbija čini sve da bi uhapsila Mladića, Tadić ga je vrlo brzo pronašao i uhapsio. To pokazuje da se lideri Srbije snažnim pritiskom mogu natjerati da urade ono što oni uporno izbjegavaju.

Omer Karabeg: Da li se Boris Tadić, makar i jedanput, ogradio od Dodikovih izjava da Bosna i Hercegovina treba da se raspadne?

Bodo Weber: Tadić se nikada nije ogradio od Dodikovih izjava da Bosna i Hercegovina treba da se raspadne i da je njegov cilj osamostaljenje Republike Srpske. Najslikovitiji primer je bio žestoki konflikt Republike Srpske sa međunarodnom zajednicom kada je Dodik aprila 2011. najavio raspisivanje referenduma o ovlastima Visokog predstavnika i o sudu i tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Kada su Tadića pitali šta misli o tom referendumu, on je rekao da je to unutrašnja stvar Bosne i Hercegovine, da bi zatim njegov ministar vanjskih poslova, Jeremić otrčao u Banjaluku i u prisustvu Dodika izjavio da je vrijeme kolonijalnih upravnika prošlo, čime je praktično dao podršku održavanju referenduma koji potkopava institucije Bosne i Hercegovine. Time je Tadić još jednom demonstrirao svoju dvostuku igru, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina.

Omer Karabeg: Može li se reći da se Tadićeva vlada ponašala prema Republici Srpskoj kao prema posebnoj državi?

Kurt Bassuener: Da, u određenom smislu jeste. Tadić je očigledno poklanjao mnogo više pažnje Republici Srpskoj nego državi Bosni i Hercegovini. Specijalne veze između Republike Srpske i Srbije Tadić i Dodik su proširili i ojačali. Inače, Tadić je mnogo zavisniji od Dodika, nego što je Dodik zavisan od njega. Često pojavljivanje sa Dodikom služilo je Tadiću da ojača svoju poziciju kod desno orijentiranih birača, a da pri tome nije morao zastupati nacionalistička gledišta. Dodik je to radio za njega.

Omer Karabeg: Zašto je Zapad tolerisao Tadićevu bezrezervnu podršku Miloradu Dodiku?

Bodo Weber: Mislim da su od proglašenja nezavisnosti Kosova Zapad i gospodin Tadić bili u nekoj vrsti odnosa koji bih mogao okarakterisati kao obostrano zavaravanje. Zapad je Tadića percipirao kao prozapadnog i proevropskog političara koji se našao pred teškim zadatkom da se nosi sa gubitkom Kosova. Oni su mislili da će on s vremenom prihvatiti tu bolnu činjenicu i reći narodu istinu. S druge strane, Tadić je, videći podijeljenost oko Kosova u Europskoj uniji, mislio da će, manipulišući tim nejedinstvom, moći da izbjegne tešku i neprijatnu obavezu da narodu kaže da je Kosovo izgubljeno. Istovremeno, on je Zapad ucjenjivao time što im je stalno govorio da je on jedina prozapadna politička snaga u Srbiji i da su svi drugi nacionalisti. Poručivao im je da ga previše ne pritišću, jer će, ako bude morao da pravi ustupke, izgubiti izbore, pa će nacionalisti doći na vlast. Slično je bilo i sa politikom prema Bosni i Hercegovini. Kada bi ga funkcioneri Europske unije zamolili da izvrši pritisak na Dodika, on im je iza zatvorenih vrata govorio da je Dodik veliki problem, da radi na svoju ruku, da pravi probleme u Bosni i Hercegovini i u regiji, ali to nikada nije javno rekao. Zapad je na neki način tolerisao tu Tadićevu politiku, mada njom nije bio zadovoljan.

Omer Karabeg: Može li se reći da se Srbija u svom odnosu prema Bosni i Hercegovini ponaša kao da u Republici Srpskoj vidi kompenzaciju za gubitak Kosova?

Bodo Weber: Tadićeva politika nije imala nekih strategijskih ciljeva. Ona se svodila na taktiziranje i izbjegavanje neprijatnih odluka. Ona se više igrala sa Republikom Srpskom koristeći je u populističke svrhe da bi odvukla pažnju od gubitka Kosova i teških ekonomskih problema. Mada je nekim nacionalističkim krugovima izgledalo da Tadić igra na kartu da je Republika Srpska kompenzacija za Kosovo, u suštini se radilo o manipulisanju javnošću. U današnjoj Srbiji niko, osim nekih ekstremnih krugova, ne razmišlja o tome da gubitak Kosova treba nadoknaditi pripajanjem Republike Srpske. Ljudima je jasno da je Republika Srpska u drugoj državi, ona im je dalja i od samog Kosova koje, uzgred budi rečeno, većina srbijanskih građana nikada nije posjetila. Čak i kada bi neka vlada proklamovala politiku pripajanja Republike Srpske, ja mislim da to ne bi naišlo na veliku podršku kod građana.

Kurt Bassuener: Ja mislim da je to san i cilj najtvrđih nacionalista u Srbiji, a to je i karta na koju igra Dodik. Ipak, rekao bih da taj san o ujedinjenju Republike Srpske sa Srbijom nema mnogo pristalica među Srbijancima. Nesreća je što oni koji to sanjaju imaju određeni uticaj i mogu tu opciju držati otvorenom u pogađanju oko Kosova. Zbog toga bih ja volio da Zapad, a posebno Amerika, mnogo odlučnije stave do znanja da nezavisna Republika Srpska neće biti dozvoljena.

Omer Karabeg: U čemu se je Josipovićeva politika prema Bosni i Hercegovini razlikovala od Mesićeve?

Bodo Weber: Mesićeva politika prema Bosni i Hercegovini počivala je na njegovom razlazu sa Tuđmanom oko agresija na Bosnu i Hercegovinu. Kada je izabran za predsjednika, Mesić je napravio jasan rez prema prethodnoj politici i poručio bosanskim Hrvatima da je njihova domovina Bosna i Hercegovina, a njihov glavni grad Sarajevo. Josipović nastupa s imidžom novog, modernog evropskog državnika 21. vijeka, koji nema veze s devedestim godinama. Kad je došao na predsjedničku funkciju, on je tražio neki svoj politički angažman i našao ga je u područje regionalnih odnosa. On je stupio na teren simbolične regionalne saradnje i simboličnog pomirenja, podstaknut od nekih svojih saradnika koji su sa predsjednikom Tadićem imali dobre lične odnose. Europska unija je to pozdravila željna nekih pozitivnih dešavanja, makar i simboličnih. Međutim, kada je Josipović tu svoju politiku prijateljskih odnosa sa Tadićem, pokušao da prenese na Bosnu i Hercegovinu, gdje je na djelu bila politika potkopavanja integriteta zemlje od strane Republike Srpske u savezu sa nacionalnim hrvatskim strankama, taj pokušaj je doživio neuspijeh.

Omer Karabeg: Kakav je bio Josipovićev odnos prema ponovnom otvaranju pitanja trećeg, hrvatskog entiteta?

Bodo Weber: To ponovno otvaranje pitanja trećeg entiteta ima svoje uzroke u dešavanjima, koja su prethodila stupanju Josipovića na političku scenu Bosne i Hercegovine. Nakon što je međunarodna zajednica poslije 2006. godine smanjila svoj angažman u Bosni i Hercegovini, taj vakuuum je popunio Milorad Dodik stalnim prijetnjama teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Dodik je postao najjači akter na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. U takvoj situaciji HDZ gospodina Čovića, nezadovoljan gubitkom mjesta hrvatskog člana Predsjedništvu BiH, pravi savez sa Dodikom i otvara pitanje trećeg entiteta. Predsjednik Josipović, koji je vodio politiku dijaloga sa svima, otvorio je kanal komunikacije i sa hrvatskim nacionalnim strankama, koji je bio zatvoren u vrijeme Mesića. Njegovi česti odlasci u Mostar i Zapadnu Hercegovinu i dolazak čelnika hercegovačkih stranaka u Zagreb, pogotovo u kontekstu krize oko formiranja vlasti u Federaciji BiH, ojačali su, makar na simboličan način, poziciju HDZ-a oko trećeg entiteta.

Omer Karabeg: Josipović je prvi hrvatski predsednik koji je posetio Banjaluku i sastao se sa visokim zvaničnicima Republike Srpske. Da li je ta poseta ojačala Dodikovu poziciju?

Kurt Bassuener: Da, to je bio istinski zaokret u odnosu na politiku Mesića koji je prepoznao opasnost koju Dodikova politika predstavlja za Bosnu i Hercegovinu. Dodik je od Josipovićeve posjete napravio trofej. A oni koji su bili uvjereni da će Hrvatska biti dosljedna u politici podržavanja bosanske državnosti koju je vodila posljednju deceniju, mogli su da pomisle - izgubili smo saveznika.

Omer Karabeg: Koliko pojedini potezi zemalja Evropske unije ohrabuju Beograd u njegovom nastojanju da se prema Republici Srpskoj ponaša kao prema samostalnoj državi. Recimo, Italija namerava da sa Srbijom i Republikom Srpskom gradi hidroelektrane na Drini zaobilazeći Sarajevo.

Bodo Weber: Jedan od sagovornika sa kojim smo razgovarali pripremajući našu studiju rekao je da je Europska unija razjedninjena oko Bosne i Hercegovine kao ni u jednom drugom slučaju. Tu vlada potpuno nejedinstvo - od ocjene stanja na terenu do mjera koje treba poduzeti kako bi se situacija stabilizirala. Neke članice Europske unije su iskoristile to odsustvo zajedničke europske politike prema BiH da bi u ekonomskoj sferi povukle neke poteze kojima praktično asistiraju vladi u Banjaluci u podrivanju ustavnog poretka države BiH. Jedan od takvih primjera je upravo ovaj koji ste pomenuli. Ima tu i drastičnijih slučajeva. Recimo, ambasador jedne zemlje Europske unije je još prije završetka svog mandata u Sarajevu i odlaska u penziju, potpisao ugovor da bude savjetnik Dodika nakon što napusti diplomatsku službu. On danas radi u Dodikovom uredu kao savjetnik.

Omer Karabeg: Josipović se u poslednje vreme ućutao, kad je reč o Bosni i Hercegovini, i čini se da je politiku prema toj zemlji prepustio vladi. Kakva je trenutno pozicija hrvatske vlade prema Bosni i Hercegovini?

Kurt Bassuener: Da. Josipović i njegov kabinet su se povukli nakon neuspijeha da pomognu u rješavanju krize u Federaciji BiH i nakon što je Hrvatska dobila novu vladu, na čelu sa Milanovićem. Izgleda da poslove oko Bosne i Hercegovine preuzima Ministarstvo vanjskih poslova. Ima znakova da se čine napori da se riješe značajni sporovi, kao što su pitanje granice, hrvatski tranzit preko Neuma i bosansko korišćenja luke Ploče. Ostaje da se vidi da li će doći do dogovara, ili će, kad je riječ o luci Ploče, Europska unija morati da pronađe rješenje prihvatljivo za obe strane.

Bodo Weber: Milanovićeva vlada želi da pristupi Bosni i Hercegovini na principijelan način, što znači da tamo neće imati partije koje će joj biti prirodni saveznici. Ona se sada odnosi prema BiH sa velikim oprezom i bez nekih posebnih simpatija za pojedine političke opcije.

Omer Karabeg: Da li će ulazak Hrvatske u Evropsku uniju uticati na njen odnos prema Bosni i Hercegovini?

Kurt Bassuener: Srednjoročno i dugoročno to može imati pozitivan uticaj. U ovom trenutku u centru pažnje su negativne posljedice ulaska Hrvatske u Europsku uniju najviše zbog nespremnosti bosanskohercegovačkih političara da se za to pripreme. Oni sada okrivljuju Hrvatsku i Europsku uniju. Nema sumnje da Hrvatska nije riješila mnoge sporove sa Bosnom i Herecgovinom, koji su davno trebali biti riješeni, djelimično i zbog toga što ni Brisel nije insitirao da se ta pitanja riješe prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Ali nijedan od tih razloga ne može se mjeriti sa indiferentnošću bosanskih političara prema sudbini svojih građana, posebno zemljoradnika.

Omer Karabeg: Očekujete li da će nova vlada Srbije snažno podržavati Milorada Dodika i ignorisati Sarajevo, kao što je to činio Tadić?

Bodo Weber: Mislim da je još rano govoriti u kom će pravcu ići nova srbijanska vlada, kad je riječ o Bosni i Hercegovini. Tadić je tek poslije velikog pritisaka Zapada otišao u Sarajevo, dok je Dačić vrlo brzo nakon stupanja na premijersku funkciju otišao u zvaničnu posjetu glavnom gradu BiH. Istina, nekoliko dana ranije bio je u nezvaničnoj poseti Dodiku i sa Kusturicom posjetio Višegrad i Andrić-grad. Istovremeno, imali smo signale nastavka stare politike. To je prije svega bio sastanak vlada Republike Srpske i Srbije nakon kojeg je Dačić najavio da će saradnja Beograda i Banjaluke ojačati. S druge strane, Nikolić je tek nekoliko mjeseci nakon svog izbora primio Dodika u zvaničnu posjetu, a ne drugi dan nakon izbora, kao što je to uradio Tadić. Bilo je primjetno da poslije sastanka Nikolić-Dodik nije bilo nikakvih zvaničnih saopštenja. Dačiću i Nikoliću nije potreban Dodik da bi stekli imidž nacionalno osviješćenih političara, kao što je bio potreban Tadiću. Zbog toga se čini da Dodik nema više onakav tretman u Srbiji kakav je imao za vrijeme Tadića.

Omer Karabeg: Da li je problem u tome što Zapad kosovsko i bosansko pitanje posmatra odvojeno, pa se Srbiji toleriše destruktivan odnos prema Bosni da bi se rešilo kosovsko pitanje?

Bodo Weber: Glavni razlog što Zapad gleda Srbiji kroz prste, kada je u pitanju njen odnos prema Bosni i Hercegovini, je njegova zaokupljenost problemom Kosova. Sredinom prošle decenije Amerikanci su Europskoj uniji predali vodstvo u rješavanju kosovskog i bosanskog problema, a Brisel ga do dana današnjeg nije potpuno preuzeo. Kada su to vidjeli, Amerikanci su se ponovo uključili oko Kosova, pa je Europska unija sa njima krenula i počela da odlučnije spovodi kosovsku politiku. U međuvremenu je zapostavljena Bosna i Hercegovina, došlo je do ozbiljne krize i Bosna je postala žrtva rješavanja kosovskog problema. To se najbolje vidjelo kada je Brisel uz pomoć Vašingtona spriječio Visokog predstavnika da se uhvati u koštac sa problemom koji je nastao Dodikovim ponašanjem nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. Počela je priča o gašenju bonskih ovlasti Visokog predstavnika i zatvaranju njegovog ureda. Politika Beograda prema BiH za Brisel je uvijek bila u sjenci kosovskog problema. To nije bila neka svjesna odluka da se Srbima gleda kroz prste, već je to bio rezultat odnosa prema rješavanju kosovskog pitanja.

Omer Karabeg: U zaključku, kakav je bio dosadašnji efekat angažovanja Beograda i Zagreba u Bosni i Hercegovini?

Kurt Bassuener: Jasno je da je devedesetih godina taj odnos bio pljačkaški ili u najmanju ruku oportunistički. Odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovine se od 2000. godine mnogo promijenio, prije svega zahvaljujući predsjedniku Mesiću koji je bez sumnje tokom cijele jedne decenije bio ličnost koja je najviše doprinosila stabilnosti na Balkanu. Na žalost, Srbija nije imala takvu ličnost. Jedan moj prijatelj je jednom rekao da je Ivan Stambolić mogao igrati takvu ulogu, ali je on ubijen prije nego što je dobio tu šansu. U svakom slučaju, od 2000. godine najveći broj srbijanskih političara vodio je mnogo ambivalententniju politiku prema Bosni i Hercegovini, nego što je to bio slučaj sa hrvatskim političarima.

Bodo Weber: Što se tiče Srbije, jedini pozitivni efekat bio je učešće Tadića na trilateralnim susretima sa članovima Predsjedništava Bosne i Hercegovine i predsjednikom Turske najprije u Istambulu, a potom u Karađorđevu. Ali i do tih susreta ne bi došlo, da nije bilo velikog pritiska Zapada. Sve ostalo je imalo štetne efekte i praktično se svodilo na ohrabrivanje rukovodsta Republike Srpske da provocira sa pričom o secesiji. Što se tiče Hrvatske, vlada premijerke Kosor se nije bavila Bosnom i Hercegovinom, dok se angažovanje predsjednika Josipovića i njegovog kabineta u krizi oko formiranja vlade Federacije BiH praktično završilo miješanjem u unutrašnje stvari te zemlje.