U najnovijem Mostu RSE razgovaralo se o sudbini Deklaracije o zajedničkom jeziku Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca koja je nedavno prezentirana javnosti regiona. Deklaraciju je inicijalno potpisalo 200 uglednih javnih ličnosti sa područja bivše Jugoslavije, a nakon njenog objavljivanja potpisalo ju je preko 8.000 ljudi iz regiona. Sagovornici su bili dva književnika i potpisnika Deklaracije – Ante Tomić iz Splita i Saša Ilić iz Beograda.
Bilo je reči o tome kako je Deklaracija primljena u Hrvatskoj, a kako u Srbiji, o žestokim negativnim reakcijama lingvista nacionalne orijentacije, koliko sadašnje nasilno razdvajanje jezika doprinosi jačanju nacionalizma i ksenofobije, zašto ima više regionalnih koprodukcija na televiziji, u filmu i pozorištu nego u izdavaštvu, čitaju li se srpski pisci u Hrvatskoj i hrvatski u Srbiji, o optužbama da Deklaracija oživljava Jugoslaviju, zašto ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, koji žive u inostranstvu, jezik kojim govore zovu naš jezik, kao i o tome da li će Deklaracija ostaviti traga na kulturnoj sceni Zapadnog Balkana.
Omer Karabeg: Kako je Deklaracija primljena u Hrvatskoj i Srbiji?
Ante Tomić: U Hrvatskoj nije najbolje primljena. To se moglo vidjeti po komentarima na internetu. Ne postoji desni, nacionalistički komentator koji nije oštro i brutalno napao Deklaraciju. I službena politika ju je prezirno odbacila.
Omer Karabeg: Predsednica Hrvatske je rekla da je zajednički jezik umro zajedno sa Jugoslavijom.
Ante Tomić: Gospođa Kolinda Grabar-Kitarović je to izjavila, a vidjeli smo da ona na tom zajedničkom jeziku vrlo lijepo komunicira sa Aleksandrom Vučićem i drugim političarima iz regije.
Saša Ilić: I u Srbiji su reakcije bile manje-više negativne. Državni vrh nije reagovao, ali zato su se permanentne reakcije mogu čitati u beogradskoj Politici. To ide iz dana u dan. Oglašavaju se lingvisti, akademici, pisci. Ponekad puste i nekog od potpisnika Deklaracije da kaže koju reč.
Odeljenje jezika i književnosti Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) smatra da je Deklaracija o zajedničkom jeziku namerno nedorečena provokacija. Taj stav je u Politici sapoštio Predrag Piper, sekretar Odeljenja. Zanimljivo je da se o tom tekstu govori kao o sarajevskoj deklaraciji, dakle kao o provokaciji koja dolazi iz Sarajeva.
Omer Karabeg: Najveći broj hrvatskih lingvista, da tako kažem, nacionalne orijentacije, trudio se da Deklaraciju marginalizuje. Oni o njoj uopšte nisu hteli da raspravljaju da bi što više umanjili njen značaj. Recimo, Željko Jozić, direktor Instituta za hrvatski jezik, rekao da se je oko Deklaracije podigla nezaslužena buka. Oni su je prosto ignorisali.
Ante Tomić: Ne bih rekao da je službena lingvistika ignorirala Deklaraciju. Dapače, na sve strane mogle su se čuti ogorčene reakcije nacionalističkih lingvista, da ih tako nazovem. Oglasio se i predsjednik hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti. Mene je zapanjila količina bijesa koju je Deklaracija izazvala. Istovremeno, svidio mi se taj bijes.
Imperijalni pogled na lingvistiku
Omer Karabeg: Kad sam rekao da su hrvatski lingvisti marginalizovali Deklarciju, mislio sam na to da oni nisu ni pokušali da je pobiju lingvističkim argumentima. Time su hteli da pokažu da je ona lingvistički bezvredna.
Ante Tomić: Naravno da nisu. Rijetki su je i pročitali. Uostalom, ta deklaracija je vrlo razuman tekst kojem se nema mnogo što prigovoriti. Meni je drago što se Deklaracija pojavila točno na 50. godišnjicu čuvene Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koja je objavljena ožujka 1967. godine.
Ona je tada izazvala veliko zgražanje kao nacionalistički incident, dok se ova Deklaracija o zajedničkom jeziku doživljava kao nekakav orjunaški, jugoslavenski incident. Boris Dežulović je nedavno napisao da niko nije obratio pažnju na to da su te dvije deklaracije, koje su izazvale potpuno oprečne reakcije, u osnovi skoro pa identične.
Omer Karabeg: Koliko znam, Miloš Kovačević, jedan o autora nacionalističkog pamfleta "Slovo o srpskom jeziku" iz 1998. godine, smatra da je Deklaracija napad na Srbe i srpski jezik, jer hrvatski, bosanski i crnogorski jezik stavlja u ravnopravan položaj sa srpskim.
Saša Ilić: Miloš Kovačević se je, zapravo, prvi oglasio kao nacionalistički filolog i promoter ideje o svesrpskom jeziku od koga su, navodno, drugi jezici samo otimali. Za njega ne postoji ravnopravnost jezika u regionu već je to zapravo sve srpski jezik. To je u stvari kolonijalno-imperijalni pogled na lingvistiku.
Vrlo je interesantno da Miloš Kovačević i njemu bliski filolozi i intelektualci smatraju da Deklaracija zagovara srpsku odgovornost i krivicu za ratove i raspad Jugoslavije. Sam tekst Deklaracije gotovo niko od njih nije pročitao. Uostalom, Miloš Kovačević se oglasio već na samu najavu da će Deklaracija biti objavljena u Sarajevu.
Omer Karabeg: Da li je kod pojedinih krugova u Hrvatskoj Deklaracija shvaćena kao srpska provokacija?
Ante Tomić: Ako upitate bilo kojeg desničarskog komentatora u Hrvatskoj, ona je nesumljivo srpska provokacija. Komično je da hrvatski nacionalisti doživljavaju kao četničko čedo, a srpski kao prvorazrednu ustašku provokaciju. Zabavno je kako je ona pogrešno pročitana.
Zabranjeno pušenje
Omer Karabeg: O apsurdima razdvajanja jezika najbolje govori fenomen dve škole pod jednim krovom u Bosni i Hercegovini. Mladi Bošnjaci i Hrvati, koji međusobno govore istim jezikom, ne sede zajedno u istom razredu, nego jedni pre podne slušaju predavanja na bosanskom, a drugi posle podne na hrvatskom jeziku.
Ante Tomić: To je sramotno. Mi se ponašamo kao budale. To da mi imamo škole u kojima na jedna vrata ulaze bošnjačka djeca, a na druga hrvatska - pokazuje kakvi smo mi idioti i čudovišta. Mi svjesno usađujemo mržnju u tu djecu - što je potpuno nakazno i perverzno. A ta djeca se savršeno razumiju koliko god ih službena politika razdvajala, koliko god se nacionalističke elite trudile odijeliti te jezike.
To su shvatile televizije i muzičke produkcije. Meni je potpuno zapanjujuće da svi mi bez ikakvih problema gledamo regionalne šou programe u kojima se govori i srpski, i hrvatski, i bosanski, i crnogorski, a, kad počne razgovor o jeziku, niko ne želi priznati tu realnost.
Saša Ilić: Kada 200 ljudi potpiše jedan par exellence libertinski dokument o jezičkom stanju u regionu, to je toliko nenormalno u ovom društveno-političkom ambijentu da se istog trenutka reaguje i puca iz najtežeg oružja.
Reaguju akademije, instituti, predsednici, premijeri. A kada u Crnoj Gori bude otkrivena grupa ljudi koja je tamo ubačena da za vreme izbora napravi diverziju, što se dovodi u vezu sa Rusima, to se smatra sasvim normalnim, niko se zbog toga ne uzbuđuje. To pokazuje koliko je nacionalizam snažno pogonsko gorivo.
Omer Karabeg: Ove naše jezičke apsurde primetili su i u inostranstvu. Londonski nedeljnik Ekonomist u nedavnom tekstu o Deklaraciji iznosi zanimljiv primer iz Bosne i Hercegovine. Poruka "pušenje ubija", koja se obavezno piše na kutijama cigareta, u Bosni i Hercegovini mora biti napisana na tri jezika. To onda izgleda ovako. "Pušenje ubija" je dva puta identično napisano latinicom - na bosanskom i hrvatskom, a treći put ćirilicom - na srpskom.
Ante Tomić: Naravno da je to apsurd. Prije nekoliko godina i sam sam pisao o tim kutijama cigareta. Ljudi svjesno prihvaćaju glupost. Kolinda Grabar-Kitarović kaže da ne postoji zajednički jezik. Ali na kom jeziku ona razgovara, kada se sastane sa nekim bosanskim ili srpskim političarem?
Ljudi moraju razgovarati na istom jeziku ako pričaju bez prevoditelja. Kako im ne ide u glavu da je to jedan jezik i da se i dan danas, 25 godina nakon raspada Jugoslavije, djeca bez problema prešaltavaju iz srpskog u bosanski, crnogorski ili hrvatski i obratno Nemaju nikakvog problema.
Nemoć očiglednog
Omer Karabeg: Skupštinski dokumenti u Federaciji BiH pišu se na bosanskom, hrvatskom i srpskom, a svaki poslanik se unapred izjasni na kom jeziku će da ih prima.
Ante Tomić: To je naprosto pristajanje na glupost. Idemo biti maloumni i retardirani. To je poruka nacionalističkih jezičnih politika.
Saša Ilić: Ljudi koji su potpisivali Deklaraciju, nakon što je objavljena, uglavnom su izvan intelektualnog kruga. To su radnici, inženjeri, lekari, stomatolozi koji su u tekstu Deklaracije prepoznali nešto što je očigledno. Ali nemoć očiglednog je kod nas jako prisutna. Da nije tako ne bi ljudi, koji su opterećeni ideologijama, tvrdili da su naši jezici različiti iako svojim očima vide da su rečenice i reči, koje se upotrebljavaju u srpskom, hrvatskom, bosanskom i crnogorskom, gotovo identične.
Omer Karabeg: Glavna primedba protivnika Deklaracije je da se njome oživljava Jugoslavija.
Ante Tomić: Mene uhvati malodušnost kada čujem da Deklaracija oživljava Jugoslaviju. Iskreno, ne znam šta bih odgovorio. To je toliko glupo da ostanem bez teksta. Već 20 godina ostajem bez teksta kada mi neko kaže da obnavljam Jugoslaviju. Kao da nemam pametnijeg posla nego da obnavljam Jugoslaviju. To je naprosto slaboumno.
Omer Karabeg: Čini se da bivši jugoslovenski kulturni prostor već funkcioniše kao regionalni. Snimaju se filmske i televizijske koprodukcije u kojima učestvuju umetnici iz različitih zemalja regiona, organizuju se regionalni festivali, da ne govorimo o estradi koja je prva počela da se povezuje i već više od deset godina imamo turneje estradnih umetnika po celom regionu i njihove koncerte. Kako to da i pored svih ne malih napora da se kulture razdvoje zajednički prostor ipak funkcioniše?
Saša Ilić: Prostor u sferi kriminala funkcionisao je sve vreme rata. On nikada nije razgrađen u zoni kriminala. Lako ga je bilo obnoviti u domenu estrade, koja je dobrim delom kriminalizovana i koja je učestvovala raspadu Jugoslavije promovišući nacionalističke ideologije. Mnogo ga je teže bilo obnoviti u sferi kulture.
Kulturne veze su se održale pre svega zahvaljući pojedincima koji nikada nisu prekidali međusobnu komunikaciju. Kad pogledate imena ljudi koji su inicijalno potpisali Deklaraciju, vidite da su to ljudi koji su učestvovali u zajedničkim projektima i predstavama, koji su razmenjivali ideje i tekstove.
Deklaracija nije nastala ni iz čega, ona je nastala iz procesa individualnog pomirenja koji je trajao od završetka ratova. Ali moram da kažem da se sve to događa vaninstitucionalno. Deklaracija je šamar političkim sistemima u našim državama. Zato se neki filolozi pitaju: "Ko su ti inicijatori Deklaracije? Kakav Krokodil, kakva Udruga Kurs iz Splita, ko je taj Forum ZDF koji je podržao projekt. Šta mi imamo s njima da pričamo o jeziku".
Da li RTL obnavlja Jugoslaviju?
Omer Karabeg: Izgleda da da se regionalni kulturni prostor najsporije uspostavlja u izdavaštvu.
Ante Tomić: Mislim da je izdavaštvo u krizi i bez te političke komponente. Tiraže knjiga su jako male, čitateljski interes svaki dan je sve manji i manji. Književnost je preslaba da se nametne i u matičnim zemljama - a kamoli u susjednim. Ali je dosta znakovito da zajednički jezik postoji na televiziji. Stranci nas uče da govorimo jednim jezikom, oni savršeno dobro koriste tu činjenicu.
Ovdje gledamo televizijske emisije u produkciji njemačkog RTL-a koji se sjetio da treba povezati Srbe, Hrvate, Bosance i Crnogorce. Ne znam da je iko optužio RTL da obnavlja Jugoslaviju. Glavni šou u regiji zove se "Super ljudi". Hrvati potpuno normalno gledaju tu emisiju u kojoj se govori srpski i u kojoj crnogorski voditelj kaže "šjedi". Njima je to potpuno normalno i pored toga što ih njihovi nacionalistički lingvisti uvjeravaju u suprotno.
Omer Karabeg: Da li knjige kruže regionom? Recimo, ima li srpski pisac mogućnost da dođe do hrvatskog čitaoca i srpski do hrvatskog? Da li se knjige crnogorskih i bosanskohercegovačkih pisaca prodaju u regionu, ima li te cirkulacije?
Saša Ilić: Ta cirkulacija je svedena na minimum. Radi se o odbrani malih, bednih tržišta. Do susednog tržišta se najčešće dolazi tako što se knjiga, koja je objavljena u Srbiji, objavi kod nekog izdavača u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini i obratno. Proizvodi visoke kulture teško prelaze granice, dok kriminal i estrada te granice prelaze bez ikakvih problema jer oni nisu u fokusu nacionalistilčkih elita.
Ante Tomić: Mislim da Hrvate sve manje zanima i hrvatska književnost, da ne govorim o srpskoj ili crnogorskoj. Imamo generacije koje su odrasle ne čitajući. Znam to po svojim knjigama. Njihove tiraže su bitno manje nego prije 15 godina.
Omer Karabeg: A ima li u izlozima u Zagrebu, Splitu i u drugim hrvatskim gradovima knjiga koje su štampane u Srbiji?
Ante Tomić: Mislim da ne. Ako neka i ima, obično je riječ o dosta usamljenom slučaju da je neki hrvatski izdavač objavio nekog srpskog pisca.
Saša Ilić: U dobrim knjižarama u Srbiji ima hrvatskih pisaca, a ima izdavača koji redovno objavljuju pisce iz celog regiona, tako da bih rekao da postoji čitalačka komunikacija između autora iz regiona i ovdašnje publike.
Pobuna protiv jezičke represije
Omer Karabeg: Gospodine Iliću, vi ste nedavno izjavili da se Deklaracijom o zajedničkom jeziku izvlači tepih ispod nogu nacionalističkih elita. Na šta ste ciljali kada ste to rekli?
Saša Ilić: Deklaracija oduzima pogonsko gorivo nacionalističkim elitama koje neprestalno govore o različitim jezicima i o drugačijem kulturnom miljeu. Kada se pojavi Deklaracija u kojoj se kaže da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore zajedničkim jezikom, tog trenutka im izvlačite tepih ispod nogu i oni onda vrlo burno reaguju, što se dalo i videti.
Ante Tomić: Ne vjerujem da im mi možemo izvući tepih ispod nogu, jer je nacionalizam u velikom usponu i jer su nacionalisti daleko brojniji, glasniji i agresivniji. Ja sam potpisao Deklaraciju jer je to za mene čin samoobrane. Nemam puno iluzija da išta mogu promijeniti, samo se želim obraniti od nasilja.
Potpisivanjem Deklaracije želio sam ustati protiv jezične represije koja mi je nepodnošljiva, ali po reakcijama koje su uslijedile nakon objavljivanja Deklaracije shvatio sam da smo svi mi normalni ljudi ovdje u velikoj manjini. Bilo bi lijepo kada bismo mi mogli nacionalistima izvući tepih ispod nogu, ali bojim se da je to potpunoi beznadno, da nacionalizam pobjeđuje.
Naš jezik
Omer Karabeg: Ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, koji žive u inostranstvu, obično za jezik koji se govori u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, kažu naš jezik. Oni osećaju da je to jedan jezik.
Saša Ilić: Naši ljudi koji žive u svetu izašli su iz ideološko-političkih sistema koji ovde postoje i mogu slobodno da komuniciraju na zajedničkom jeziku i da koriste njegovo bogatstvo, jer postojanje varijanti tog standarnog policentičnog jezika je, zapravo, njegovo bogatstvo.
Ante Tomić: Meni je potpuno normalo što Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci, koji žive u inostranstvu, zajednički jezik zovu naš jezik. Na Haškom sudu ga zovu BHS jezik (Bosanski-hrvatski-srpski jezik). Kada sam prije deset godina to prvi put čuo, rekao sam da je BHS naša jezična budućnost. U stvari, to je naša i prošlost, i sadašnjost, i budućnost.
Mi ćemo nastaviti govoriti tim jezikom koliko god se oni trudili da ga zagade i osakate. Veseli me njegova vitalnost. On se stalno obnavlja i mi se savršeno razumijemo - koliko god nas uvjeravali kako se naši jezici nepovratno udaljavaju.
Omer Karabeg: Šta će biti sa Deklaracijom o zajedničkom jeziku? Da li će ona išta promeniti na kulturnoj sceni Zapadnog Balkana, kako se danas zove prostor bivše Jugoslavije?
Ante Tomić: Mislim neće. Ona je nekakav glas poraženih snaga. ali dobro je da smo svi mi poraženi ustali i kazali: "Prestanite nas više zlostavljati".
Saša Ilić: Deklaracija trenutno ne može ništa da promeni zato što nema nikakvu političku snagu iza sebe. Može samo da provocira i intrigira. Ali verujem da u budućnosti ona može biti značajna za ljude koji će razmišljati na drugačiji način oslobođeni ideoloških i političkih stega. Mislim da će ona značiti mnogo više nego što u ovom trenutku možemo da zamislimo.
Facebook Forum