Hoće li Brisel i Vašington pomoći BiH

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o odnosu Evropske unije i Sjedinjenih Američkih država prema krizi u Bosni i Hercegovini.

Sagovornici su bili inostrani stručnjaci za Balkan - Bodo Weber, analitičar Veća za demokratizaciju politike iz Berlina, i Marko Prelec, direktor Balkanske grupe sa sedištem u Prištini.

Bilo je reči o tome zašto Brisel i Vašington puštaju Bosnu i Hercegovinu da sve dublje tone u krizu, zbog čega uporno ponavljaju da krizu moraju rešiti bh. lideri, iako dobro znaju da se oni ni o čemu ne mogu dogovoriti, kako Srbija i Hrvatska rešavaju svoje probleme preko leđa Bosne i Hercegovine, zašto Beograd raspisuje poternicu za Naserom Orićem, iako zna da će taj potez još više posvađati bošnjačke i srpske političare, postoji li na Zapadu strah da bi kriza mogla proizvesti etničke sukobe u Bosni i Hrcegovini i da li Brisel i Vašington imaju plan za tu situaciju, zašto zapadni lideri ne reaguju na separatističke planove pojedinih bh. lidera i jasno kažu da nema promene granica, kao i o tome da li će Nemačka preuzeti vodeću ulogu u kreiranju zapadne politike prema Bosni i Hercegovini kao što je to uradila u slučaju Srbije i Kosova.

Omer Karabeg: Da li je Zapad svestan duboke krize u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina?

Bodo Weber: Ja bih rekao da jeste, mada je bilo dosta nastojanja da se ta kriza, koja postoji još od 2007. godine, negira. Europska unija nije htjela da prizna da u Bosni i Hercegovini postoji duboka politička kriza ni nakon jasnog upozorenja gospodina Joea Bidena, potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država prilikom njegove posjete Bosni i Hercegovini maja 2009. godine. Od tada je prošlo skoro pet godina i niko više ne može reći da kriza ne postoji, ali se glavni akteri Europske unije i dalje pretvaraju da to ne znaju.

Marko Prelec: Mislim da je svima već dosta Bosne i Hercegovine. O krizi u toj zemlji se govori jako dugo. U Bosnu i Hercegovinu nije dolazio samo gospodin Biden, dolazila je i Hillary Clinton, dolazilili su i Catherine Ashton i Štefan Füle. Svi su tamo bili. Jedan evropski zvaničnik mi je rekao: “Ni na jednoj zemlji svijeta nismo toliko radili koliko na Bosni i Hercegovini, a rezultati su tako mali”. Dakle, svjesni su da nešto nije u redu, ali ne znaju šta da urade.

Omer Karabeg: Ako je Zapad svestan dubine krize, a vi kažete da jeste, zašto onda stalno ponavlja otrcanu frazu - mi očekujemo da se lideri Bosne i Hercegovine dogovore, a svi znaju, to zna i malo dete, da se oni nikada neće dogovoriti. Kakav onda ima smisao ponavljanje te fraze?

Bodo Weber: Nema nikakakav smisao. Iza te fraze krije se nedostatak političke volje lidera na Zapadu da se ozbiljno bave Bosnom i Hercegovinom. Ali ne bih se složio sa tvrdnjom da se bosanskohercegovački lideri ne mogu dogovoriti. Vidjeli smo prije 2006. godine da se mogu dogovoriti ako im se da jasan politički okvir. Danas u Europskoj uniji nema volje da se utvrdi politički okvir koji će natjerati lidere da se dogovore. Evropska unija je svojim nedjelovanjem dovela do toga da se više niko u Bosni i Hercegovini ne može ni oko čega dogovoriti.

Marko Prelec: Ja bih rekao da se Bosanci i Hercegovci nalaze na brodu koji tone i viču ”upomoć”, ”upomoć” brodovima Amerike i Europske unije, koji ih promatraju i kažu da im ne mogu pomoći. I kako će se cijela stvar završiti? Njihov brod će da potone i Bosanci i Hercegovci će se naći u moru. I ko sada ispada budala? Oni koji su govorili “mi vam ne možemo pomoći”, ili oni koji su uporno ponavljali “mi sami sebi ne možemo pomoći”. Na kraju krajeva, odgovornost za sudbinu zemlje prije svega imaju ljudi koji u njoj žive. Oni moraju nešto da urade. Ni Obama, sve i da odluči da Bosni i Hercegovini posveti ostatak svog mandata, ne može natjerati tamošnje lidere da pronađu čarobno rješenje za svoju zemlju.

Omer Karabeg: Ali taj brod nisu sagradili Bosanci i Hercegovci nego zapadne sile. Taj brod je Dejtonski sporazum, na čijim osnovama se ne može izgraditi država - i zato taj brod tone.

Marko Prelec: U pravu ste, ali oni koji su na tom brodu su Bosanci i Hercegovci. Oni govore da je to moralna odgovornost Zapada, ali tu istu pjesmu bi mogli pjevati i stanovnici mnogih zemalja u svijetu kojima su bivše imperijalne sile napravile države. Uostalom, stanovnici Bosne i Hercegovine su ti koji će snositi posljedice krize ili propasti Bosne i Hercegovine.

Bodo Weber: Mi, evo, već 6-7 godina imamo lažnu diskusiju o tome da li kriza u Bosni i Hercegovini treba da se riješi iznutra ili izvana. Zapad se pretvara da ne sjedi na tom brodu, ali mi smo na njemu zajedno sa Bosancima i Hercegovcima. Nije naša dilema u tome da li da ostanemo na tom brodu ili da skočimo sa palube - to jednostavno nije moguće i mi to dobro znamo. Ne radi se ni o tome da mi preuzmemo kormilo tog broda i dajemo mu smjer, nego je pitanje kakva će biti naša uloga u traženju rješenja za izlaz iz krize. Jedan dio bosanskohercegovačkih lidera želi okrenuti brod u drugom pravcu - to su oni u srpskom entitetu - a mi nikada nismo jasno rekli da je priča o promjeni granica završena, kao što smo to uradili 2011. godine u Srbiji, kada smo rekli da nema promjene granica između Kosova i Srbije. Onima koji žele da raskomadaju bosanski brod nismo rekli da to nije moguće, a onoj drugoj strani, koja želi da ostane na brodu, nismo jasno rekli šta znači voditi taj brod u pravcu Europske unije, nego smo ih pustili da misle da se članstvo u uniji može dobiti po cijeni koju domaći lideri odrede.

Marko Prelec: Ja mislim da su dva problema ključna: prvi je što etničke zajednice u Bosni u Hercegovini imaju različita viđenja, želje i interese, kao i različite poglede na to šta hoće od svoje države. Drugi problem je to što u Bosni i Hercegovini običnog građanina niko ništa ne pita. Mogućnost birača da utječu na pravac državne politike na bilo kom nivou je apsolutno nikakva upravo zbog političkog sustava koji se razvio u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas.

Omer Karabeg: Gospodine Weber, vi ste pre nekoliko meseci zajedno sa vašim kolegom Kurtom Basseunerom (Besinerom), koji je također analitičar u berlinskom Veću za demokratizaciju politike, objavili tekst u briselskom listu European Voice u kome ste se zalagali da Nemačka preuzme vodeću ulogu u Bosni i Hercegovini. Postoji li u Nemačkoj raspoloženje da se ona ozbiljnije angažuje u Bosni i Hercegovini?

Bodo Weber: Ja bih vas podsjetio da smo sličnu situaciju imali nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. Konflikt između Beograda i Prištine oko statusa Kosova trajao je nekoliko godina sve dok u ljeto 2011. nismo vidjeli kako se to rješava. Neko unutar Europske unije morao je da preuzme vodstvo, u ovom slučaju to je bila Njemačka, uz podršku i saradnju Velike Britanije. Te dvije zemlje, koje su najviše zainterisirane za Zapadni Balkan, postavile su jasan okvir za odnose Kosova i Srbije. Rečeno je da nema promjene granica i da su samo u tom okviru moguće eurointegracije. Takva politika se uopće ne primjenjuje ni u Bosni i Hercegovini, ni u Makedoniji i zato su te dvije zemlje krizna žarišta na Balkanu. Prema tome, mislim da je jedini spas da Njemačka preuzme vodstvo. To ne znači da ona sama treba da odlučuje, nego da vodi Europsku uniju u kreiranju nove politike prema Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Na nedavnoj Minhenskoj konferenciji o bezbjedonosti više njemačkih zvaničnika je najavilo da će Njemčka krenuti sa aktivnijom vanjskom i sigurnosnom politikom. Vidjet ćemo da li će to značiti i aktivniju politiku prema Bosni i Hercegovini, ali od jeseni, kada je Njemačka dobila novu vladu, primjetno je da je malo porasla svijest o krizi u Bosni i Hercegovini. Po prvi put čujem ocjene koje godinama nisam mogao čuti u Berlinu - da duboka politička kriza u Bosni i Hercegovini ne može trajati u nedogled i da se ne može isključiti da bi moglo doći i do nekog sigurnosnog problema.

Omer Karabeg: Gospodine Prelec, mislite li Vi da bi Nemačka mogla da preuzme vodeću ulogu u rešavanju krize u Bosni I Hercegovini?

Marko Prelec: Vodeću ne, ali Njemačka je primus inter pares u Europi i ima stanovitu odgovornost koje je Berlin sve više svjestan. Bosni i Hercegovini bi najviše koristilo da Njemačka počne pripremati teren za prijem njene molbe za članstvo u Europskoj uniji. Dakle, trebalo bi da Njemačka na tome počne raditi i prije rješavanja problema sa provođenjem odluke Europskog suda u slučaju Sejdić-Finci. Taj problem se, dakako, mora riješiti prije ulaska u Europsku uniju, ali do tog ulaska ćemo se dobrano načekati i bilo bi dobro što prije početi proces približavanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji. To nije neko čarobno rješenje za bosanske probleme, ali sigurno neće štetiti.

Omer Karabeg: Čini se da najvažniji susedi Bosne i Hercegovine - Srbija i Hrvatska u dobroj meri utiču na prilike u Bosni i Hercegovini. Evo sada imamo jedan veoma dobar primer kako susedi iz svojih unutrašnjih potreba izazivaju krizu u Bosni i Hercegovini. Tužilaštvo u Srbiji je najavilo da će raspisati međunarodnu poternicu za ratnim komandantom Srebrenice Naserom Orićem i pored toga što ga je oslobodio Haški tribunal i što mu se ponovo može suditi jedino u Bosni i Hercegovini. Međutim, to je urađeno jer je vladajućoj garnituri u Srbiji to potrebno - u toku je predizborna kampanja, pa se treba dodvoriti nacionalistički orijentisanim biračima. Onda su bošnjački lideri reagovali i uzeli u zaštitu Orića. Naravno, oni su to uradili zato što misle da će tako poboljšati svoj rejting kod bošnjačkih birača, jer i Bosnu i Hercegovinu na jesen čekaju izbori. Odmah se u celu priču uključio i Milorad Dodik i najavio da će zbog toga što bošnjački političari daju podršku Oriću blokirati institucije Bosne i Hercegovine. Zar to nije jasan primer kako sused izaziva krizu u Bosni i Hercegovini?

Marko Prelec: Ja sam uvjeren da vlada u Beogradu ne želi destabilizirati Bosnu i Hercegovinu, jer bi joj to stvorilo poprilično velike probleme, ali ona objektivno djeluje na način koji ozbiljno destabilizira tu zemlju prvenstveno putem ovakvih provokacija oko najosjetljivijih tema u Bosni i Hercegovini, a to su rat i ratni zločini. Mislim da je gospođa Sonja Biserko s pravom rekla da postoji jedna konstanta u srbijanskoj vanjskoj politici, a to je pokušaj izjednačavanja odgovornosti za ratne zločine. A to je nešto što ne postoji i što se ne može dokazati. Nije onda teško shvatiti zašto to strašno iritira Bošnjake i tjera ih ponekad na neke neodmjerene poteze koji onda imaju protuefekat u ovome što je najavio Milorad Dodik.

Bodo Weber: Ja tu prvenstveno vidim odgovornost Europske unije. Prije slučaja Orić imali smo slučaj Ganić i slučaj Divjak, imali smo i ocjenu sudije u Londonu da u Specijalnom tužilaštvu za ratne zločine Srbije ima elementata politizacije, a Europska unija se tim povodom nikada nije oglasila. Ona to prešućuje.

Omer Karabeg: Evo i primera kako se hrvatski unutrašnji problemi prelamaju preko leđa Bosne i Hercegovine. Nije, doduše, reč o vlasti nego o najjačoj opozicionoj partiji - HDZ-u. Njen lider Tomislav Karamarko došao je u Hercegovinu da tamošnje Hrvate pripremi sa oktobarske izbore u Bosni i Hercegovini. I sada imamo situaciju da se HDZ, da bi ojačao svoju poziciju u Hrvatskoj, meša u političke prilike u Bosni i Hercegovini.

Bodo Weber: To je očigledno tako. Kada je gospodin Karamarko došao na čelo HDZ-a neki ljudi su se, zbog njegovog ranijeg odnosa prema Bosni i Hercegovini, ponadali da će voditi konstruktivniju politiku prema toj zemlji, ali čini se da su ipak presudili unutrašnjopolitički rezoni. Opozicija očigledno očajnički traži teme sa kojima može udariti na vladajuću koaliciju, pa joj je Bosna i Hercegovina dobro došla.

Marko Prelec: Ne smijemo zaboraviti da je Tomislav Karamarko bio izuzetno blizak saradnik Stipe Mesića kada je ovaj bio predsjednik države i kada je politika Hrvatske bila vrlo pozitivno nastrojena prema Bosni i Hercegovini. Ja sam siguran da je gospodinu Karamarku mnogo važnije koliko će bosanskohrecegovačkih Hrvata organizirati za izbore u Hrvatskoj, nego za izbore u Bosni i Hercegovini. Mislim da je to pozadina te priče.

Omer Karabeg: Dobro, ali opet se Bosna i Hercegovina koristi za rešavanje nekih unutrašnjih problema u Hrvatskoj.

Marko Prelec: Jeste.

Omer Karabeg: Nedavno je lider Socijademokarstke partije Bosne i Hercegovine, Zlatko Lagumdžija, izjavio da se desničarske snage u Evropskom parlamentu zalažu za dalju podelu Bosne i Hercegovine? Ima li u tome istine?

Marko Prelec: To prvi put čujem. Ne znam da li desne snage u Europskom parlamentu uopće znaju gdje je Bosna i Herecgovina. Ne vjerujem da bi je mogli naći na karti, a kamo li da planiraju podjelu te zemlje.

Bodo Weber: Jedino s čime bih to mogao da povežem su nedavne izjave desničarskih zastupnika Hrvatske u Europskom parlamentu. Ja bih se složio sa gospodinom Prelecem - ostali desničari se u principu ne bave Bosnom i Hercegovinom, oni nisu ni svjesni da ta zemlja postoji.

Omer Karabeg: Postoji li strah na Zapadu da bi ova kriza, ako se još više pogorša, mogla proizvesti etničke sukobe u Bosni i Hercegovini? Da li Brisel i Vašington imaju plan za takvu situaciju, ukoliko bi do nje došlo?

Marko Prelec: Koliko ja znam plana nema. Međutim, postoji svijest, barem u nekim krugovima koji se profesionalno bave problematikom Bosne i Hercegovine, da je loš ishod krize itekako moguć. Naime, kada gledate Bosnu i Hercegovini kakva je ona danas, zaista je teško zamisliti da ona uopće može preživjeti u ovom današnjem obliku i sa ovim nivoom sukoba i međusobnog nepovjerenja, a kamo li da može postati član Europske unije. Nešto se temeljito mora desiti da Bosna i Hercegovina preživi.

Bodo Weber: Ja bih rekao da taj strah implicitno postoji, mada se na Zapadu već godinama insistira da politička kriza u Bosni i Hercegovini ne može prerasti u sigurnosnu krizu. Uostalom, politika je u posljednjih 6-7 godina išla u suprotnom pravcu. Zapad se ponašao kao da nema krize, pa smo imali čak i pokušaj ukidanja EUFOR-a, što govori da se nije razmišljalo o planu B, to jeste kako djelovati ako razvoj događaja krene u najgorem pravcu.

Omer Karabeg: Ima li u ovom trenutku ikavih inicijativa na Zapadu kako da se Bosni i Hercegovini pomogne da izađe iz krize?

Marko Prelec: Mislim da smo još uvijek u fazi “čekanja Godoa”. Bosna i Hercegovina još uvijek čeka neku strategiju Zapada, a tu strategiju čekaju i na Zapadu. Naime, u Europskoj uniji su svjesni da sadašnja strategija daje slabe ili nikakve rezultate. Očekivalo se da će stvari krenuti nakon što je smanjena uloga Ureda Visokog predstavnika i dobar dio odgovornosti prebačen na Ured Specijalnog predstavnika Europske unije. To nije pomoglo i situacija je i dalje loša. Dakle, još uvijek nema nove strategije, a Europska unija ima i drugih velikih problema. Problem Ukrajine je za nju mnogo ozbiljniji nego problem Bosne i Hercegovine, a i Europska unija će uskoro krenuti u svoj izborni ciklus. Bojim se da će se putnici na bosanskohercegovačkoj lađi morati još neko duže vrijeme baviti svojom sudbinom.

Bodo Weber: Ja mislim da bi trebalo poslati neke poruke prije oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini, nešto u smislu onoga što je uradila gospođa Merkel kada je avgusta 2011. godine posjetila Beograd. Neophodno je uspostaviti jasan okvir u kome se Bosna i Hercegovina mora kretati - od toga da nema promjene granica, do toga da se jasno kaže šta podrazumijeva proces pristupanja Europskoj uniji, a on podrazumijeva prije svega krupne reformske zahvate i ustavne reforme. Bosanaskohercegovačke lidere bi trebalo prisliti da kažu da li hoće takve reforme i takvu Bosnu i Hercegovinu, pa bi onda i građanima bilo mnogo lakše da se na izborima opredijele. To bi Europska unija trebalo da uradi u saradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama, jer očigledno u posljednje vrijeme imamo neke signale iz Vašingtona da su svjesni problema u Bosni i Hercegovini. Ako se to ne uradi, imaćemo ovaj cirkus u kome domaće elite pričaju neke nebulozne priče o europskim integracijama.

Omer Karabeg: Ipak, očekujete li da bi Angela Merkel mogla da uradi ono što je uradila u Beogradu avgusta 2011.godine kada je srpskoj vladi jasno rekla: “Morate ukinuti paralelne institucije na Kosovu”. Da li bi tako nešto mogla da uradi i u Bosni i Hercegovini?

Bodo Weber: Ja mislim da bi mogla, ali s druge strane, situacija u Bosni i Hercegovini je komplikovanija nego što je bio slučaj sa Srbijom. U slučaju Srbije jasan je bio put ka rešenju, a to su bili pregovori sa Prištinom. Mogla bi gospođa Merkel otići u Banjaluku i reći im da zaborave secesiju, a liderima u Sarajevu bi mogla reći da moraju napraviti krupne reforme i da je to jedini put ka Europskoj uniji. Dakle, mogli bi se poslati jasni signali i ja sam uvjeren da bi oni imali uticaja na ishod izbora, ali to ne bi dovelo do suštinskih promjena ni za pola godine, ni za godinu dana. Rezultati ne bi bili brzo vidljivi, pa zbog toga to ne bi bilo previše atraktivno za Belin.